Komentari o zakonima Engleske

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Komentari o zakonima Engleske
Autor
William Blackstone
Originalni naziv
Commentaries on the Laws of England
Datum izdavanja
1765–1769.



  • "Zakon, u najširem i najobuhvatnijem smislu, znači pravilo o akciji, i primjenjuje se bez razlike na sve vrste akcija, bilo živih bića ili mrtvih stvari, racionalne ili iracionalne. Tako kažemo: zakoni kretanja, gravitacije, optike, mehanike isto onako kao što kažemo: prirodni ili nacionalni zakoni. A to je ono pravilo o akciji koje je propisao neki viši i koje je niži obavezan da izvrši. Tako, kad je Najviše Biće stvorilo prirodu i stvorilo materiju ni iz čega, Ono je utisnulo u materiju izvjesne principe, od kojih se ona ne može nikad odvojiti i bez kojih bi prestala da postoji. Kad je to biće stavilo materiju u pokret, Ono je utvrdilo izvjesne zakone kretanja, kojima se moraju pokoravati sva pokretna tijela [...] To je, dakle, opće značenje zakona - pravilo o akciji koje propisuje neko više biće: i kod stvorenja koja ne mogu ni da misle ni da hoće takvi zakoni se moraju nepromjenjivo izvršavati, sve dok to stvorenje postoji, jer njegovo postojanje zavisi od tog izvršenja. Ali zakoni u njihovom užem smislu, i u smislu u kome mi imamo sada zadatak da ih posmatramo, označavaju ne pravila o akciji uopće, nego o ljudskoj akciji ili držanju, tj. propise kojima se čovjeku, najplemenitijem od svih stvorenja pod nebom, stvorenju koje je obdareno razumom i slobodnom voljom, zapovijeda kako da te svoje sposobnosti upotrebljava u općem regulisanju svog ponašanja." (Uvod, Odjeljak II)


  • "Kako čovjek u svemu apsolutno zavisi od svog Tvorca, nužno je da se u svemu pokorava volji svog Tvorca. Ta volja njegovog Tvorca naziva se prirodnim pravom. Jer, kao što je bog, kad je stvorio materiju i obdario je kretanjem, utvrdio izvjesna pravila o stalnom pravcu tog kretanja, tako je On, kad je stvorio čovjeka i obdario ga slobodnom voljom da sam sobom upravlja u svim oblastima života, postavio izvjesne nepromjenjive zakone ljudske prirode, kojima je ta slobodna volja u izvjesnoj mjeri regulisana i ograničena, i dao čovjeku takođe sposobnost razuma da otkrije smisao tih zakona [...] On je postavio samo takve zakone koji su se zasnivali na onim odnosima pravde koji su postojali u prirodi stvari prije bilo kakvog pozitivnog propisa. To su vječni, nepromjenjivi zakoni o dobru i zlu, kojima se i sam Tvorac pokorava u svim Svojim postupcima, i za čije je otkrivanje On osposobio ljudski razum ukoliko su oni nužni za vođenje ljudskih akcija." (Uvod, Odjeljak II)


  • "U pogledu prirodnih obaveza i takvih prestupa kao što su mala in se: ovdje smo vezani po savjesti, jer smo vezani višim zakonima, nastalim prije nego što su nastali ti ljudski zakoni, da vršimo jedno i da se uzdržimo od drugog. Ali u pogledu onih zakona koji nalažu jedino pozitivne obaveze i zabranjuju jedino postupke koji nisu mala in se nego samo mala prohibita, bez ikakvog mješanja moralne krivice, vezujući sankciju zbog neposlušnosti, mislim da ovdje više nije u pitanju svijest, sem ukoliko ne nalaže pokornost kazni u slučaju da smo prekršili te zakone." (Uvod, Odjeljak II)


  • "Jer glavni zadatak društva jeste da štiti pojedince u uživanju onih apsolutnih prava koja su u njih usadili nepromjenjivi zakoni prirode, ali što se ne može sačuvati u miru bez one uzajamne pomoći i saradnje koju pruža ustanova prijateljskih i društvenih zajednica. Otud izlazi da je prvi i glavni zadatak ljudskih zakona da održe i regulišu ta apsolutna prava pojedinca. Društvena i relativna prava, pak, rezultiraju iz obrazovanja država i društava i nastala su poslije ovih [...]" (Knjiga I, Odjeljak I)