Ko vjeruje u ljudska prava?

Ko vjeruje u ljudska prava? Razmišljanja o Evropskoj konvenciji
Autor	Marie-Benedicte Dembour
Originalni naziv	Who Believes in Human Rights? Reflections on the European Convention
Datum izdanja	2006.

• "Ljudska prava su stvar vjere. Temeljno načelo ovog kreda jeste da ljudska prava postoje i da su univerzalna, neotuđiva, i očita [...] [O]klijevam da odgovorim negativno na pitanje da li trebamo vjerovati u ljudska prava [...] Iako mi se ne čini intelektualno održivim "vjerovati" u ljudska prava, spremna sam djelovati kao da vjerujem u njih u svijetu u kojem su postala dio opće mudrosti – posebno jer gotovo da vjerujem u njih, budući da sam socijalizirana s njima i da sam ubjeđena istim vrijednostima koje ona teže da izraze. Ukratko, smatram ljudska prava potencijalno korisnim resurskom u mom svijetu. Što se mene tiče, to što ih koristim strateški nije licemjerno, već način da ostvarim moralne ciljeve u odsustvu uvjerljivijeg jezika za artikulaciju tvrdnji za emancipaciju. Ovo stajalište nije bez kontradikcija, ali je najbolja formulacija onog što sam do sada mogla ostvariti."

• "Tvrdnja da ljudska prava postoje neovisno od društvenog priznanja (pogađaju sva ljudska bića u svim ljudskim društvima širom prostora i vremena) nema nikakvog smisla. Ona sugeriše da su ljudska prava uvijek bila tamo negdje – ali gdje? I zašto? Po meni, konceptu ljudskih prava očito nedostaje "univerzalna univerzalnost" – barem njihova navodna univerzalnost ne postoji širom prostora i vremena."

• "[G]lavni oslonac svake kritike [ljudskih prava] može se sažeti na sljedeći način: realisti (među kojima uključujem Jeremy Benthama) nagovještavaju da ljudska prava ne mogu biti "iznad" i "izvan" države, već nužno izviru iz i isprepletena su sa državom; oni odbacuju ideju da su ljudska prava prirodna, da postoje van društvenog priznanja. Utilitarijanci protive se dodjeljivanju pojedinačnih prava neovisno od posljedica za zajednočko dobro; niti misle da je moguće za ljudska prava da budu apsolutna i/ili neotuđiva. Marksisti gledaju na prava kao da održavaju buržoaski poredak i stoga da hrane ugnjetavanje privilegujući određenu klasu na uštrb ugnjetavane većine. [Kulturni relativisti] protive se ideji da se mogu činiti moralni sudovi na način da budu istiniti širom kultura; oni pozivaju na toleranciju praksi koje nisu razumljive unutar dominantne perspektive i odbacuju ono što vide kao urođeni imperijalizam ljudskih prava koja nisu univerzalna, već proizvod društva koje ih je stvorilo. Feministi, konačno, napadaju pretenziju ljudskih prava na jednakost i neutralnost primječujući da prava, koja su općenito definisana od strane muškaraca, većinom zaobilaze interese i obzire žena; oni dovode u pitanje ideju ljudskih prava kao gender-neutralnih. / Na jedan način ili drugi, svaka od ovih kritika prezentuje procjep između ideala ljudskih prava (obećanja da svako ljudsko biće uživa određeni broj temeljnih prava) i prakse (svijeta gdje su brojna kršenja ljudskih prava i gdje su mnogi ljudi isključeni od uživanja ljudskih prava). Procjep bi mogao postojati ili zbog toga što je praksa, do sada, propustila da ispuni teorijska obećanja, ali bez utjecaja na valjanost koncepta ljudskih prava, ili jer ljudska prava ne mogu biti ono što se kaže da jesu, čineći koncept nevaljanim. Drugim riječima, kritike ljudskih prava mogu zahtijevati ili da ljudska prava budu vjerna svojoj riječi ili ih odbaciti zbog toga što su ustanovljena na nepravilnim premisama. U prvom slučaju, problemi koji su identifikovani su zamišljeni kao da zahtijevaju da se pronađe bolji koncept ljudskih prava (možda kroz teorijski input) ili da se elaborira bolja praksa. Ključno, ne postoji sugestija da je koncept nepovratno manjkav: stvar je "jednostavno" u zatvaranju procjepa između onoga što koncept obećava i onoga što ispunjava. U drugom slučaju, kritika upućuje na koncept koji je temeljno manjkav, stoga zagovarajući rješenje koje je sasvim vanjsko logici ljudskih prava. U prvom slučaju vjerovanje je da se ljudska prava mogu poboljšati; u drugom slučaju, koncept ljudskih prava smatra se u konačnici beznadežnim. Ove dvije pozicije mogu se zvati praktična i konceptualna kritika ljudskih prava."

• "[Konceptualna] kritika [ljudskih prava] obuhvata barem sljedeće tri tvrdnje: (1) koncept ljudskih prava je pogrešno prezentovan kao univerzalan; (2) odnosi se na logiku koja se fokusira na pojedinca uz zanemarivanje solidarnosti i drugih društvenih vrijednosti; (3) izvodi se iz rasuđivanja koje je previše apstraktno."

• "Za učenjaka prirodnog prava, ljudska prava su jednostavno tu, i ona su definitivno dobra stvar, dio našeg moralnog univerzuma. Za deliberativnog učenjaka, ljudska prava nisu stvar već nude dobre principe (čija primjena vodi rezultatima za koje oni priznaju da su potencijalno kontroverzini). Za protestnog učenjaka, ljudska prava vode ljudsko ponašanje u borbi protiv nepravde i ugnjetavanja. Samo za diskursnog učenjaka moralni status ljudskih prava otvoren je za pitanje. Za njega ili nju, ljudska prava nisu nužno dobro."