Kai Moller

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Kai Möller
njemačko-britanski ustavni teoretičar
Rođenje
Njemačka
  • "[P]oenta ustavnih prava nije da izdvoji određene naročito važne interese za povišenu zaštitu. Radije, poenta je da pokaže naročiti oblik poštovanja za osobe insistirajući da svaka pojedinačna državna mjera koja utiče na mogućnost osobe da živi svoj život prema svom shvatanju mora prikladno uzeti interese njene autonomije u obzir da bi to njoj bilo opravdano. Pravo ustavnih prava institucionalizira 'pravo na opravdanje', to jeste, pravo da se osobi ponudi prikladno opravdanje za svako državno djelovanje (i propust) koji utiče na autonomiju činioca." (From Constitutional to Human Rights: On the Moral Structure of International Human Rights)


  • "Reći da osoba ima ustavno pravo na X (gdje X može stojati za slobodu religije, slobodu izražavanja, imovine, itd.) ne znači da država ne može, ili barem ne može uobičajeno, ograničiti X. Radije, to znači da kada država ograniči X, ona mora biti sposobna da ukaže na dovoljno snažne razloge: ako su razlozi koji podržavaju ograničenje dovoljno snažni, onda će ograničenje biti proporcionalno i stoga opravdano; ako nisu dovoljno snažni, ograničenje će biti neproporcionalno i pravo će biti prekršeno. To postavlja pitanje standarda 'dovoljno snažnih razloga' (i stoga također proporcionalnosti) u području ustavnih prava. Ukazuju se dva moguća pristupa. Prema standardu ispravnosti, kada država ograniči pravo, ona je opravdana u tome samo ako je njena politika najbolji mogući – ispravni – odgovor na društveni problem koji se postavio. Suprotno tome, pod standardom razumnosti, država djeluje legitimno kada izabere razumnu, nasuprot ispravne, politike [...] Kao stvar trenutne prakse sudske kontrole u svijetu i kao stvar filozofske privlačnosti, pristup razumnosti je bolji. Opravdanje za ovo je, međutim, sporno [...] [V]rijednost demokratije zahtijeva da prihvatimo standard razumnosti nasuprot standardu ispravnosti za ocjenu opravdanosti ograničenja prava." (Ibid.)


  • "Slika koja se ukazuje jeste ona gdje su nacionalna ustavna prava u isto vrijeme minimalistička i maksimalistička: ona su maksimalistička u odnosu na opseg interesa koje štite kao prava, i minimalistička u odnosu na standardno opravdanje koje zahtijevaju u odnosu na zaštitu tih interesa. Dok je kao posljedica inflacije prava to da su svi interesi autonomije, uključujući one trivijalnog značaja, zaštićeni kao prava, mjera koja ograničava pravo je ustavno legitimna ako je podržana razumnim, radije nego najboljim mogućim, opravdanjem. Ishodišne ideje su te da svaka državna mjera koja utiče na osobu na moralno relevantan način – drugim riječima, svaka državna mjera koja utiče na sposobnost osobe da živi svoj život prema svom shvatanju – pokreće dužnost opravdanja; i da standard opravdanja mora biti standard razumnosti da bi se očuvala smislena sfera demokratske debate o i izbor između različitih razumnih politika." (Ibid.)


  • "[P]olitički čin može biti nepravedan, ali ipak ustavno legitiman. Ovo mora biti istina jer ako ustavna legitimnost zahtijeva pravdu, onda ne bi bilo mjesta za demokratsko neslaganje o pitanjima pravde – radije, samo jedna, naime jedna pravedna, politika bila bi ustavno legitimna; takav pristup bio bi nekompatibilan sa vrijednošću demokratije koja zahtijeva da ljudi i njihovi predstavnici uđu u diskusije i kontroverze o tim pitanjima i konačno glasaju o tome šta pravda zahtijeva. To znači da ustavna legitimnost ostavlja državama značajan prostor za manevar: sve na čemu insistira jeste da politika bude razuman pokušaj ka pravdi. Iz tačke ustavne legitimnosti, države imaju ogromnu slobodu da odluče koja koncepcija pravde njima najbolje odgovara, i mogu uzeti strukturu njihovih društvenih odnosa, historiju, i društvene prakse u obzir kada to čine." (Ibid.)


  • "[A]ko dobijem da riješim matematičku zagonetsku koja je preteška za mene, odgovor na moja intelektualna ograničenja ne može biti da se opuste standardi matematičke istine. Slično tome, gdje međunarodni sud nije sposoban da odredi da li politika države oslikava razumnu koncepciju pravde, ne trebamo odgovoriti opuštanjem moralnih zahtjeva suverenosti. Radije, trebamo priznati da problem epistemičke nesigurnosti može ponekad voditi međunarodne sudove da se priklone odgovarajućim nacionalnim vlastima – koliko god to može biti problematično i nezadovoljavajuće, i u isto vrijeme insistirati da se suverenost može isticati samo u potporu opravdanih (razumnih) politika." (Ibid.)