"Jugoslavija nije valjala, da je valjala ne bi se onako krvavo raspala. Mene zovu jugonostalgičarem, ali ja sam jugoplastičar. Meni nedostaje Jugoplastika, meni samo nedostaju ta vremena, a ne ta država" (koncert u Splitu 9. marta 2018., nakon što su fanovi zatražili pjesmu o Titu, [1])
"Ljudi se sjećaju kasnijih nestašica banana, mlijeka, mesa, vožnje na par-nepar, ali to je bilo rajsko vrijeme naspram pedesetih do sredine šezdesetih. A tada su se otvorile granice pa su Hrvati nagrnuli put Njemačke. O tome je Krsto Papić 1972. godine snimio dokumentarni film „Specijalni vlakovi." (serija dokumentarnih filmova "Tada & sada", HRT 1)
"Urugvaj i Argentina su bile takve zemlje da sam govorio da ako Jugoslavija ikada dostigne njih, da bi to bilo čudo. Kvaliteta života, bogatstvo, besplatno zdravstvo, školstvo, sloboda medija, mišljenja... Mi smo njih sad prestigli, Argentinci i Urugvajci sad dolaze kod nas da rade. Eno ih na HTV-u uče hrvatski i rade za emisiju Glas domovine na španjolskom jeziku i sretni su s platom od sedam hiljada kuna." (Good Life sajam, 6. oktobra 2019., [2])
"Amerika i zapadna Europa odobravale su Jugoslaviji pomoć i kredite, a njeni radnici odlazili su raditi diljem zapadne Europe, poglavito u Zapadnu Njemačku. Režim je bio dovoljno liberalan da spriječi masovno otuđenje kakvo je vladalo u Čehoslovačkoj ili Rumunjskoj, a kad je tajna policija UDBA provodila obračun nad disidentima, Zapad je zatvarao oči pred ovim kršenjem ljudskih prava radi zadržavanja dobrih odnosa s Jugoslavijom." ("The Balkans, 1804-2012: Nationalism, War and the Great Powers", Granta Books, 7. decembra 2017., ISBN 978-1783784523)
"Jedan od posljednjih uslova je bio da Tito sve one jugoslovenske komuniste o kojima je pisao negativne karakteristike i doprinosio njihovom tragičnom kraju na taj način, sve više ih sumnjičeći. Oni su već bili osumnjičeni, tad je sumnja bila dovoljna za likvidaciju. Takva su vremena bila u sovjetskom savezu. Sve ih je isključio iz Komunističke partije Jugoslavije. Ja sam našao u arhivi Komentarne u Moskvi, odlazeći tamo 8 puta od 1990. do 2008 godine i našao imena 12 najistaknutijih jugoslovenskih komunista koji su bili živi kada ih je Tito marta '39.-e isključio iz KPJ a strijeljani su samo mjesec dana kasnije. Dakle, kada je u Moskvu stigla vijest da ih je sopstvena partija isključila iz partije i proglasila neprijateljima... Tito je bio na sistemu uslovljavanja. Jedan od posljednjih uslova jeste da rasčisti sa onima koji su likvidirani, jer je taj cinični sovjetski režim, staljinistički, htio da ima čiste ruke, pa su partije preuzimale odgovornost za likvidacije ljudi koji su NKVD-ovci. '38-e godine on piše karakteristiku jedne od najistaknutijih ličnosti KPJ, jednom od njenih osnivača i po mom mišljenju najobrazovanijem jugoslovenskom komunisti, između Prvog i Drugog svjetskog rata, profesoru beogradskog univerziteta Simi Markoviću. Njegove rečenice su brutalne. Kaže, ja sam od početka sumnjao u njega. To je bilo sasvim dovoljno da ostane bez glave. Isključen je marta '39, ubijen aprila '39. Tako da Titovo učešće u tragedijama svojih partijskih drugova je bivalo sve veće i on se zapravo na tome dokazao. (o Titovim likvidacijama partijskih drugova i dolasku na vlast, u emisiji "Nekad bilo", na TV RTRS, sa voditeljem Sinišom Mihajlovićem)
