John Hart Ely

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
John Hart Ely
američki ustavni teoretičar
Rođenje 3. decembar 1938.
New York, SAD
Smrt 25. oktobar 2003.
Miami, SAD
  • "[Pristup sudskoj kontroli usmjeren ka učestvovanju i ojašavanju predstavljanja] pripisuje sudijama ulogu za koju su oni upadljivo dobro postavljeni da je izvrše. Moje upućivanje ovdje nije principijelno na stručnost. Pravnici jesu stručnjaci za proces na malo, procese putem kojih se činjenice pronalaze i kojima se suprotstavljenim stranama dopušta da izlože svoje zahtjeve. I u onoj mjeri u kojoj su stručnjaci za procese na veliko, procese kojima se pitanja javne politike pravično određuju, pravnici zaista imaju osjećaj, zaista teško je vidjeti koju drugu posebnu vrijednost imaju, pored načina osiguranja da svako dobije svoj pravični udio. Ali ovo se ne treba prenaglašavati. Drugi, naročito učesnici na puno radno vrijeme, mogu također isticati stručnost u tome kako politički procesi raspodjeljuju glas i moć, i u svakom slučaju većina zakonodavaca su i sami pravnici. Stoga poenta nije toliko u stručnosti, koliko u perspektivi. Pristup ustavnom sudovanju koji je ovdje predložen sličan je onome što bi se moglo nazvati "konkurencijskom" nasuprot "regulatornom" pristupu ekonomskim pitanjima – radije nego da diktira suštinske rezulate on se miješa samo kada "tržište", u našem slučaju političko tržište, nefunkcioniše. (Analogija sportskog sudije također nije neumjesna: sudija se treba umješati samo kada jedan tim počne dobijati nepravičnu prednost, ne zato što je "pogrešan" tim postigao pogodak). Za našu vladu ne može se reći da "nefunkcioniše" samo zato jer ponekad generira ishode sa kojima se mi ne slažemo, koliko god snažno (i tvrdnje da dolaze do rezultata sa kojima se "narod" stvarno ne slaže – ili da "razumiju" materiju – najvjerovatnije će biti samo-zavaravajuće projekcije). U predstavničkoj demokratiji, vrijednosna određenja čine naši izabrani predstavnici i ako se zaista večina nas ne slaže mi ih možemo istjerati iz ureda. Nefunkcionisanje se događa kada god se procesima ne može vjerovati, kada god: (1) oni koji su unutra guše kanale političke promjene da osiguraju da će ostati unutra, a da će oni vani ostati napolju, ili (2) iako nikome nije poreknut glas ili izbor, učinkovita večina, sa nužnom i razumnom saradnjom njenih predstavnika, sistematski poboljšava sebe na uštrb jedne ili više manjina čiju uzajamnu podršku ne treba, i stoga im učinkovito uskraćuje zaštitu koju je predstavnički sistem dao drugim grupama. Očito su naši izabrani predstavnici posljednje osobe kojima trebamo povjeriti identificiranje bilo koje od ove dvije situacije. Imenovane sudije, međutim, uporedni su autsajderi u našem vladinom sistemu: oni su velikim dijelom uklonjeni iz svakodnevne politike i moraju se plašiti o svom daljem poslovnom mjestu tek neizravno. Ovo im ne daje neki poseban kanal do istinskih vrijednosti Američkog naroda; zaista to znači osiguravanje da ga vjerovatno neće imati. To ih, međutim, stavlja u poziciju da objektivno ocjenjuju tvrdnje – iako niko ne treba pretpostaviti da one neće biti pune vrijednosnih ocjena – da začepljenjem kanala promjene ili djelovanjem kao saučesnika u tiraniji proste većine, naši izabrani predstavnici zaista ne predstavljaju interese onih koje sistem pretpostavlja da jesu." (Toward a Representation-Reinforcing Mode of Judicial Review)


  • "Pristupajući filozofski [...] moja opća teorija je u tome da bi grupa jednakih u "izvornom položaju" koji pokušavaju napraviti okvir vladavine pošla od pretpostavke da vrijednosti ni jedne zdravo-razumne osobe ne mogu se brojati više od drugih, što bi brzo vodilo zaključku da bi javna pitanja trebala biti rješavana večinskim glasanjem takvih osoba ili njihovih predstavnika – sa dva, možda tri, izuzetka: (1) gdje večina takvih osoba glasa da isključi druge takve osobe od procesa ili na drugačiji način razvodni njihovih utjecaj na njega; (2) gdje takva večina usvoji jedan regulatorni režim za sebe i drugi, manje pogodan, za jednu ili drugu manjinu; ili (3) gdje se druga ograničenja čine dovoljno važim (i ranjivim s obzirom na raspoloženje večine) da stvaraoci okvira vladavine odluče kvalifikovanom večinom glasova da ih odrede u ustavnom dokumentu i stoga ih učine imunim na uklanjanje na bilo koji manji način od kvalifikovane večine glasova u budućnosti [...] Čini mi se da dalje slijedi da upravo zbog njihovog položaja sudovi su prikladni čuvari barem izuzetaka (1) i (2) [...] To da su sudije glavni provoditelji skupine odredaba koje sačinjavaju izuzetak (3) u potpunosti je rješeno historijom, i s tim nemam nesuglasica: zaista pretpostavka da ni jedno pravo ne treba tako biti određeno bez da je naročito ranjivo na raspoloženje večine čini sudsko provođenje prikladnim. Ono što ne slijedi iz bilo čega rečenog iznad, ili po mom mišljenju iz bilo čega ikada rečenog, jeste da sudije također trebaju imati slobodu da stvore ili "otkriju" dalja prava, koja nisu opravdana izuzecima (1) ili (2) niti su ikada konstitucionalizirana kvalifikovanom večinom, i da ih štite kao da jesu." (Another Such Victory: Constitutional Theory and Practice in a World Where Courts Are No Different from Legislatures)


  • "Tvrdim da je potpuno nekompatibilno sa demokratijom za sudove da odrede svoju misiju kao tu da ispravljaju izabrane zvaničnike koji su previše zastranili kako od onoga što sudije misle da je ispravno ili od onoga što oni tvrde da znaju (a da zakonodavci ne znaju) o tome šta "narod" zaista misli da je ispravno." (Democracy and Judicial Review )


Djela[uredi]