Izet Perviz

Izet Perviz (1969 -), bosanskohercegovački književnik

---

• "Izvukavši oblizan kažiprst iz usta, dugo je buljio u žulj kakav ostaje na bočnoj strani srednjeg prsta u ljudi koji dugo vremena provode s perom u ruci, pisci su ponosni na takve žuljeve i njihove ruke su izvježbane da ih uvijek i svugdje pokazuju, i on je ponosan, mada je njegov na kažiprstu i nije ga ostavilo pero već obarač i ovo je svojevrsno ispisivanje, po zakrvavljenim zidovima, po istrganim papirima magle, po zgužvanim ljudskim licima što šušte pred njim, opapirljeni." (Pas koji je prestao lajati)

• "Strah je svud oko njega, ogromni ljudski strah. Osjeća on kako taj strah curi iz ljudi, polutečan, ljepljiv, nekad ga vidi i zamišljenog i stvarnog, u boji, svjetložut, osjeća kako se širi okolo, i sve lijepi jedno za drugo, čovjeka za čovjeka, pa su mu se svi slijepili u tolikoj mjeri da je čovjeku pojedincu teško da se raspozna, gotovo nemoguće. (.)-Nije li strah isto tako spoznaja kao što je svaka spoznaja u svojoj suštini strah? -Vodi li strah do spoznaje? -Vodi li spoznaja do straha?" (San o zemljici bosanskoj)

• "Eto, svadba se pretvori u krvavu svadbu, a iz takve svadbe nema ni braka. Nije bitna svadba, niti je biran djever, on se već tri puta pokušao ubiti, ubio bi se on i bez svadbe, a to da je baš na svadbi sasvim je slučajno.

- Nije slučaj već sudbina. Nema slučaja.

- Da nije slučaja, ne bi bilo ni sudbine.

- Da nije sudbine, ne bi bilo ni slučaja.

- Ne! Sudbina je samo zbir slučaja, iz njih građena."

(San o zemljici bosanskoj)

• "Gdje je vrijeme?! Kad bi čovjek samo znao gdje se zaturilo to pakleno vrijeme, u kojem džepu počiva, sve bi mu bilo jasno. Ovako, kolo, samo kolo; kao san, kao laž, kao stvarno, kao prikaze, kao sve. Luđačko kolo u kojem se ništa ne može razabrati da li to da je on, Atif, u sredini, i opet, ni to sa sigurnošću, jer oh, Bože, ko će odrediti sredinu kola za koje nismo sigurno postoji li ili ne." (San o zemljici bosanskoj)

• "Priđoh šanku i prije nego se konobar snađe i pozdravi me, bez uvijanja ga upitah: "Zar je ovdje zabranjeno gledati sve što nije režimski program?" On pocrveni. Prvo pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i vrati nazad onu nenu pod aladžom, pa tek onda reče: "Naravno da nije." Onda skloni svoje pivo i obrisa šank, pa me upita šta želim popiti.

Naručih lozovaču, ne skrećući pogled sa ekrana. Pred onom ženom takođe je bio televizor. Kamera uroni u njega i na jednom se nađoh na nekakvoj blatnjavoj kaldrmi. Između vojnika što su s vremena na vrijeme promicali s obje strane neasfaltiranog blatnjavog puta, tutnjio je vojni kamion. Pod ceradom, u karoseriji vidjela su se koljena vojnika što sjede na klupama jedni naspram drugih. Tek kad se jedna kuštrava glava pojavi iz polupomračine što je vladala u prostoru između onih koljena u maskirnim uniformama, postade mi jasno da među njima leži nekoliko nabacanih ljudskih tijela. Tad sa strane silovito poletje jedna vojnička čizma i svom snagom udari u onu glavu. Zatvorih oči i u hipu sasuh gorku lozovaču u utrobu. Unutra u želucu, poluprovarena hrana se uzvrpolji i krenu naviše. Stisoh se i pružih praznu čašu konobaru. On shvati. Dohvati flašu i nasu još jedno piće. "Prošlo je", reče tiho kao da bi ga neko mogao čuti. U glasu mu je vladalo nekakvo povjerenje kao da s njim želi među nama zauvijek povući neraskidive spone savezništva. "Nikad neće proći", rekoh otvarajući oči. Na ekranu je opet bila ona nena pod aladžom. U rukama je vrtila tespih. Plačnim glasom, navlaženih očiju, pričala je o nekom ko je krenuo sa muškarcima kroz šumu prema Tuzli, a onda se najednom pojavio pred njom u Potočarima i rekao da se vratio samo zbog toga što je nije poljubio na rastanku. "Od tad ga više nisam vidjela, do one noći kad su na televiziji pustili taj snimak", reče i zajeca, golom rukom otirući suze sa ispaćenih obraza. Iako je sve bilo jasno, konobar ipak nađe svrsishodnim da mi šapne gotovo na uho: "Jedan od one šestorice što su im naši pucali u leđa, bio je njen sin. Godinama nije znala šta je sa njim a onda..." "Koji?!", trgnuh se i prekinuh ga. "Ne znam. Razumiješ li, vidjela je kako joj pucaju u sina kojem su žicom vezali ruke", reče konobar, odmahnu glavom u nevjerici i dohvati se one boce sa pivom. Potpuno izgubljen stajao sam glave uzdignute prema ekranu kojeg je još uvijek ispunjavalo to izmučeno lice okruženo rubovima šamije. Stajali smo jedno naspram drugog, licem u lice, ja do vriska svjestan njenog prisustva, ona potpuno nesvjesna da je u ovom trenu, stotinama kilometara udaljene, gledaju oči u kojima se nikad u životu nije snažnije isijavala sreća kao onog dana kad su prvi put gledale osmijeh na licu koje će trideset godina kasnije nositi isti onaj dželat što će nemilosrdno sasuti rafal u leđa njenom svezanom dječaku. Da između nas nije bilo hladnog stakla na ekranu, kilometara daljine i tih silnih predajnika, prenosnika i antena što su nas spajale, pao bih na koljena, ljubio joj ruke i molio je za oprost. Iznenada njeno lice opet zamijeni slika onog kamiona, sa ražđapljenom karoserijom okrenutom u naše oči. Iz nje je, ruku povezanih na leđima, obučen u nekakve dronjke, izlazio dječak od nekih šesnaest godina. Nije hodao već se mic po mic klizao na stražnjici. Zažmurih. U jednom gutljaju popih i drugu čašu lozovače i tek tad osjetih da mi se jedna suza probila između stiješnjenih trepavica i kliznula niz lice. "Zar niste do sad vidjeli te snimke?", začuđeno me upita konobar. Umjesto odgovora, držeći glavu ukrivljenu od televizora, izvadih novčanik i bacih mu trideset dinara na šank. On odrešito odbi. Bio je toliko uporan da se zaletio za mnom, sustigao me kod vrata i ugurao mi novac u stražnji džep na pantalonama. Umjesto pozdrava, stisao je šaku i mahnuo sa njom. Da, mi smo ilegalci, mi smo otpor, mi se razumijemo, još nas sve nisu potkupili, ima nas toliko da će pasti u nesvjest od iznenađenja kad se jednog dana pojavimo i zatražimo račun. Sve to pročitao sam iz te pesnice što se još dugo grčevito koprcala za mnom." (Potkovani golubovi)

• "Kad su došli Austrijanci, dali su za prvi ogranak kruške objesiti nekog Miljkovića koji nikako nije htio da se preda i prizna im vlast. Za kaznu je, onako mrtav, visio petnaest dana i osam sati, i niko ga nije smio skinuti dok ne prođe rok. Od tog događaja na prvom ogranku kruške ostao ožiljak i na tom dijelu vješao se zaklan kurban pa ga tako derali kao uspomenu na nesretnog pobunjenika. Kad puše jak vjetar ili se digne oluja i kad se sva kruška njiše u pravcu vjetra, taj ogranak propada prema zemlji i diže se prema nebu, i to ne u ritmu njihanja cijele krošnje već u nekom svom, zasebnom, kažu: u ritmu njihanja obješenika. Za onog prvog rata tu je visilo nekoliko zelenaca što su pobjegli sa fronte nekako poslije junačke bitke Bošnjaka za Monte Meletu, rijetki koji su shvatili, i pored prijateljskog austrijskog tapšanja po ramenu, da turaju glavu u abez za tuđi račun i tuđu slavu. Čak tamo od Soče došli pješice, nosilo ih nešto tajanstveno iz dubine napaćena tijela, isto ono što nosi mačku kad se odnese daleko od kuće. Noge im raskrvavljene a tabani liče na komad oderana mesa i u njima onako krvavognjecavim truhnu ostaci od raspalih cokula. Ne vise kao normalni obješenici, nisu za vratove obješeni, već ruke im svezane za leđa a omča za ruke, i vise tako, ni živi ni mrtvi. Vjetar ih klati ko istruhle plodove a pod nogama iskupljaju se psi i reže skačući na iskrvavljene tabane, djeca ih gađaju balegom i pljuju, stariji svijet zaobilazi, a obnoć poneka djevojka stidljivo se prikrade sa ibrikom u ruci, da ih napije i plače ne znajući pomaže li im ili im muku produžuje. Visili su tako sve dok rodbina iz daleka ne bi došla da ih skine pošto je drugim sinom već zamijenila ovog u KuK armiji. Jedan osta, ili nisu htjeli da ga mijenjaju, ili ga niko nije prepoznao ili nije imao nikog, jadnik. Onako nakaradno obješen dočeka prvu oluju, a ujutro kad presta vjetar, nađoše ga na zemlji; otp'o, k'o kruška otp'o, pobratime, sav otp'o, samo mu ruke još vise." (Brat njegov ili on)

• "Atif Gorčinić, djed Muhibov, doživio je selo u kojem je odrastao kao kaznu. Njegov otac, po kojem će Muhib dobiti ime, došao je u naše selo negdje početkom dvadesetog stoljeća. Ljeto je bilo na izmaku kad se on sa svojom ženom Safijom dovezao u jednoj kočiji koju je vukla volovska zaprega. Iako bijaše iz bogate porodice sa sobom je donio samo neki stari natkaz, bošču u kojoj bijaše zamotano nekoliko starih polica, i gramofon. Dok je ulazio u selo, svirao je bečki valcer i narod se preplašeno razbježao. Mislilo se da to opet dolazi neka vojska kojoj je car prodao Bosnu. Bio je to prvi susret ovdašnjih ljudi sa gramofonom i oni su se, izbezumljeno bježeći, kleli da čitava armada ide prema selu i da se na čelu kolone vihori žuta zastava. Ni najstariji nisu mogli odgonetnuti kojoj tadašnjoj državi pripada žuti bajrak. On, bajraktar, bio je sin Muhibov, Atif, koji je tad imao svega nekoliko mjeseci, a zastava bijahu njegove usrane pelene što ih je Safija raširila na dvije trklje iznad zaprege. Tako je Muhib, sa svojom vojskom - sa ženom Safijom za koju se kasnije pričalo da se odrekla oca u ime ljubavi prema mužu, i sa bajraktarom Atifom, koji je u djetinjstvu bio tako bijel da se gotovo moglo vidjeti kroz njega pa žene govorile da taj neće umrijeti nego se rastopiti poput kuglička sočice na dlanu - tako je on osvojio selo i odmah prvog dana, zahvaljujući čudnoj spravi sa ljudskim glasom, dobio epitet najpametnijeg čovjeka na svijetu. Sutradan ujutro, za kahvom, o njemu se pričalo kao o čovjeku koji zna i na čem nebo stoji, kad zna kutiju govoru i pjesmi naučiti, taj zna sve, pa i ono što je Bog od čovjeka sakrio. Trećeg dana po dolasku u selo Muhib je počeo učiti djecu da pišu i da se opiru tuđinskoj vlasti." (Mreža)

• "u tom kraju Usilma bijaše nadaleko čuvena po svojoj ljepoti. Bila je tako lijepa da su najstarije žene, nagledane svega i svačega, i najljepših i najružnijih stvari, imale običaj reći kako ne upoznaše u ovo svojih godina takvu raskoš i kako ona nije za ovog svijeta i kako je nesposoban čovjek da istrpi sjaj ljepote s njena lica. Njihov razum već bijaše prevagnuo na drugu stranu, tamo ka vječnosti, te poprimio osobine proročanskog i one su Usilmi predskazivale veliku nesreću, govorile bi: u takvoj ljepoti ima nečeg samouništavajućeg i ona u čovjeku iz ljubavi rađa zavist i bijes, jednostavno, ne može čovjek uživati u njoj dok je ne skrnavi i svede na mjere normalnog i običnog. Pa iako su, u to vrijeme, jedino one na svijet oko sebe mogle gledati realno - bijahu tako stare da ih ništa nije iščuđavalo, svaka se stvar u njihovom životu bar jednom desila, svaka osim Usilmine ljepote, ne bijahu zahvaćene opštom pomamom oko njene pojave, niti su od njene ljepote mogle imati kakve koristi, niti su mogle biti na gubitku - ipak, niko ih nije slušao, i one su, zavaljene u mulj ljudskog zaborava, zatrpane uzdivljalim pijeskom vremena, od sviju ostavljene kao da je vrijeme njihovog smrtnog časa odavno već minulo, beskorisne poput bezubih usta, bezrazložno sjedile u kući svoje starosti i, po već ko zna koji put prepričavajući iste priče, čekale još bezrazložniju i beskorisniju smrt; ponekad se činilo i ona ih, smrt, zaobišla, život ih se odrekao, a sudbina ih otpisala, pa su ni tamo, iza svega, ni ovamo, ispred nevidljivih zavjesa gdje im riječ bijaše beznačajnija od blagog daška popodnevnog pustinjskog vjetra. Njihova upozorenja nisu nalazila put do ljudskog uha ugriženog milozvučnim šapatom kadife zarobljene u skladan pokret Usilminog vitkog tijela, a lica im pred okom koje je imalo čast gledati najsavršenije od ovog svijeta bijahu providna kao prevreo i bezobličan dan." (Mreža)

• "ta igra pod prozorom sabirala je u sebi jedan sasvim nov i neuhvatljiv svijet; u njoj zavijalo je bezbroj glasova; i napregnuto dječije uho, izoštreno brusom strepnje i nekog neobjašnjivog, toplog i primamljivog straha, moglo je čuti kako se ti glasovi kovitlaju u nekom čudnom tajanstvenom kovitlacu, zvižde kroz pustaru noći, bolećivo jauču pod strehom i, razbijeni tvrdoćom zašiljenih ledenica požutjelih od dima, cijuču propadajući ka smrzloj zemlji; tu padaju tupo kao ukočene beživotne ptice i razbijeni lijepe se u neku daleku i neuništivu tišinu; tišina je sagrađena iz neizmjerljivog mnoštva glasova, šapuće dijete samo sebi djedove riječi i nekako duboko u sebi osjeća svoju i samo svoju istinu o tome kako su ti glasovi što se, hrleći iz svih krajeva, tjerani vjetrom i razbijani udarom smrzlih grana u visokim hrastovim krošnjama, skupljaju tu pred njegovim prozorom i cvileći iskaču u tišinu kao u smrt, u stvari glasovi onih kojih više nema, pomrlih, onih koji svojim nebivanjem grade smrt, kao što njihovi glasovi, umirući tu pred njegovim prozorom, izgrađuju tišinu, sveprisutnu i glasnu…" (Mreža)