Isnam Taljić

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži

Isnam Taljić, bosanskohercegovački književnik




  • "Insan je uznosito i oholo stvorenje koje najčešće ne vidi dalje od vlastitog nosa i redovno smeće s pameti da uvijek ima gore od gorega." (Roman o Srebrenici)


  • "Zebnja smrti obuzela me nakon što mi je umiranje postalo najuobičajenija naviknutost. Nagledao sam se bio smrti i smrti. Bio sam je sit do grla. U meni se izgubila bol patnje za rahmetlijama. Sva misterija smrti svela se na tupo shvaćanje uskraćene materijalnosti u obzorju čaršije, na čin konstatiranja da opet neko nije na Ovome svijetu." (Roman o Srebrenici)


  • "Bog neka mi oprosti.
Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.
I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.
Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:
Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur'an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.
Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur'an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!" (Roman o Srebrenici)


  • "Vlasenica više nije što je bila. Niti će ikad biti.
Ona je definitivno prestala postojati 1992. godine, kad je najmučkije doubijena.
I, ako je još ima na geografskim kartama, to su stare ili samo preštampane karte.
Ako je i bude na novim kartama, nje nejma. Osim u sjećanju i mašti, što može biti poistovjećeno s literarnom fikcijom. U njenome grbu je, kao početna, stajala 1244. godina. Ali, nije moguće da može postojati grad, ma koliko bio star, ako u njemu nejma onih koji su mu s koljena na koljeno prudužavali život. Oni su, između proljeća i ljeta 1992. godine, ili poubijani ili protjerani. Mrtvi su ostavljeni bez mezarova, a preživjeli raseljeni svukud; i po Bosni i po svijetu."(Vjetrometina)
Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: