Ideja ljudskih prava

Izvor: Wikicitati
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ideja ljudskih prava
Autor
Charles Beitz
spis pravne teorije
Originalni naziv
The Idea of Human Rights
Datum izdavanja
2009.



  • "Doktrina ljudskih prava je artikulacija, u javnoj moralnosti svjetske politike, ideje da je svaka osoba subjekt globalne brige. Nije važno koja je prostorna lokacija osobe ili kojoj političkoj subdiviziji ili društvenoj grupi osoba može pripadati. Svako ima ljudska prava, te odgovornosti da se poštuju i štite ta prava mogu, u principu, biti proširena van političkih i društvenih granica [...] Danas, ako se za javni diskurs mirnodobskog globalnog društva može reći da ima zajednički moralni jezik, to je onaj ljudskih prava."


  • "Čak i kad se na njih gleda sa simpatijom, praksa ljudskih prava će se činiti zagonetnom. Nije jasno, na primjer, da li su objekti zvani 'ljudska prava' unutar te prakse na bilo koji poznat smisao prâva i zašto se određeni standardi, ali ne i neki drugi, trebaju ubrajati u ljudska prava. Nije jasno koje odgovornosti se kaće za ljudska prava, na koje činioce padaju te odgovornosti, i koje vrste razloga trebaju motivisati te činioce da se brinu o njima. Nije jasno zašto praksa koja cilja da zaštiti pojedinačna prava protiv različitih prijetnji treba pripisati odgovornosti primarno državama radije nego drugim vrstama činilaca. Nije čak sasvim jasno zašto se ljudska prava trebaju smatrati temeljem međunarodnog djelovanja općenito: moglo bi se, umjesto toga, smatrati ih standardima čija je zaštita unutar društva isključiva odgovornost vlade tog društva. Što jasnije cijenimo suštinski opseg međunarodne doktrine ljudskih prava i različitosti praktičnih svrha za koje se čini upućivanje na ljudska prava, teže je asimilirati ih u bilo koju poznatu moralnu ideju. Čak i prijatelj ljudskih prava može se zapitati da li poduhvat predstavlja išta moralno koherentno. Možemo biti u iskušenju da ih smatra, umjesto toga, ničim više od nestabilne konstrukcije, objašnjive samo historijski."


  • "Skepticizam o ljudskim pravima dolazi u mnogim oblicima. Neki filozofi vjeruju da je dio ideje prâva da treba postojati neki mehanizam za njihovo učinkovito provođenje [...] Druga vrsta skepticizma, možda povezana, nastaje iz vjerovanja da zadovoljenje barem nekih ljudskih prava nije izvedivo pod postojećim i predvidivim društvenim uslovima [...] Imamo još jednu vrstu skepticizma iz mišljenja da ljudska prava mogu biti 'univerzalna' u bilo kakvom moralno značajnom smislu samo ako su prihvatljiva iz svih moralnih i kulturnih tački gledišta [...] Peta forma spekticizma nastaje iz kombiniranja ove posljednje misli sa gledištem o uticaju razlika u moći koje se nalaze u globalnoj politici na doktrinu i praksu ljudskih prava."


  • "1. Ljudska prava su zahtjevi čiji cilj je zaštita hitnih pojedinačnih interesa protiv određenih predvidivih prijetnji ('standardne prijetnje'), koji su ranjivi pod tipičnim okolnostima života u savremenom svjetskom poretku sačinjenom od država. 2. Ljudska prava primjenjuju se u prvoj instanci na političke institucije države, uključujući njihove ustave, zakone, i javne politike. Ti zahtjevi 'prvog nivoa' mogu biti od tri općenita tipa: (a) da se poštuju ishodišni interesi u vršenju zvaničnih državnih poslova; (b) da se štite ishodišni interesi protiv prijenji od nedržavnih činilaca koji su subjekti jurisdikcije i kontrole države; i (c) da se pomogne onima koji su ne dobrovoljne žrtve siromaštva. Vlade imaju ograničenu diskreciju da biraju načine kojima će izvršiti te zahtjeve, gdje će opseg diskrecije varirati sa prirodom ishodišnih interesa i spektrom prijetnji protiv kojih se štite. Za vladu države se može reći da 'krši' ljudska prava kada podbaci u bilo kojem od ovih slučajeva. Ljudska prava su stvari od međunarodne brige. Neuspjeh vlade da provede svoje odgovornosti prvog nivoa može biti razlog za djelovanje za prikladno postavljene i sposobne činioce 'drugog nivoa' van države u tri preklapajuće vrste slučajeva: (a) međunarodna zajednica može kroz svoje političke institucije držati države odgovornim za provođenje odgovornosti prvog nivoa istaknutih iznad; (b) države i nedržavni činioci sa sredstvima da djeluju učinkovito imaju pro tonto razloge da pomognu pojedinačnoj državi da zadovolji standarde ljudskih prava u slučajevima kada sama država nema sposobnosti da to učini; i (c) države i nedržavni činioci sa sredstvima da djeluju učinkovito imaju pro tonto razloge da se umješaju u pojedinačnu državu da zaštite ljudska prava u slučajevima u kojima država neuspjeva u tome kroz manjak volje da to učini."


  • "Ljudska prava su standardi za nacionalne institucije čije zadovoljenje je stvar međunarodne brige. Kao što sam primijetio, praksa ljudskih prava, tako zamišljena, može se opisati kao 'etatistička' barem na dva načina: njeni standardi se primjenuju u prvom smislu na države, i oni se oslanjaju na države, pojedinačno i u zajedništvu, kao na njihove osnovne garante. Ovo ne znači da ljudska prava ne nameću ograničenja na druge činioce ili da samo države imaju odgovornosti kao garanti. Ali centralnost država za praksu ljudskih prava ne može se poreći."


  • "Možemo stoga zamisliti šemu za opravdanje tvrdnji o sadržaju doktrine ljudskih prava sa tri dijela. Argument za bilo koju takvu tvrdnju treba ispuniti tri uvjeta: 1. da je interes koji se treba zaštiti pravom dovoljno važan kada se razumno posmatra iz perseptive onih zaštićenih, da bi bilo razumno smatrati njegovu zaštitu političkim prioritetom. 2. da bi bilo pogodno zaštititi ishodišni interes kroz pravne ili političke instrumente koji su dostupni državi. 3. da u centralnom spektru slučajeva u kojima bi država mogla biti neuspješna u nuđenju zaštite, takav neuspjeh bi bio pogodan predmet međunarodne brige."