Guido Calabresi

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Guido Calabresi
američki pravni teoretičar
Rođenje 18. oktobar 1932.
Milano, Italija
  • "Prvo pitanje s kojim se svaki pravni sistem mora suočiti jeste problem "prâva". Kada se god država suoči sa sukobljenim interesima dvoje ili više ljudi, ili dvije ili više grupa ljudi, mora odlučiti čiju stranu da podrži. Bez takve odluke dostupnost dobrima, uslugama, ili samom životu biti će odlučeno na temelju "prava jačega" - ko god je jači ili lukaviji će pobijediti. Stoga temeljna stvar koju pravo čini jeste da odluči koja će od sukobljenih strana imati pravo na pobijedi. Pravo da se čini buka protiv prava na tišinu, pravo na zagađivanje protiv prava da se udiše čist zdrak, pravo da se ima djecu protiv prava da se ograniči rađanje - ovo su prvorazredne pravne odluke [...] Država ne samo da mora odlučiti kome da dâ pravo, već mora istovremeno načiniti niz jednako teških drugorazrednih odluka. Te odluke tiču se načina na koja se ta prava štite, kao i pitanja da li je pojedincu dozvoljeno da proda ili trguje sa prâvima. U bilo kojem sporu, na primjer, država mora odlučiti ne samo koja će strana pobijediti, već i kakvu vrstu zaštite će ponuditi [...] Prâvo se štiti imovinskim [/stvarnim] pravilom u opsegu u kojem onaj ko želi da ukloni pravo sa njegovog nositelja mora ga kupiti od njega u dobrovoljnom prenosu u kojem je vrijednost prava dogovorena od strane prodavca. Ovo je oblik prâva koji dovodi do najmanje mjere državnog miješanja: nakon što je odlučeno o izvornim prâima, država ne pokušava odrediti njihove vrijednosti. Ona dopušta svakoj stranci da kaže koliko prâvo vrijedi za nju, te daje prodavcu veto ako kupac ne ponudi dovoljno. Imovinska pravila uključuju kolektivnu odluku o tome kome se treba dati izvorno prâvo, ali ne i o vrijednosti prâva. / Kada god neko može uništiti izvorno prâvo, ako je spreman platiti objektivno određenu vrijednost za njega, prâvo se štiti obligacionim pravilom. Ta vrijednost može biti ono za što se misli da bi izvorni nositelj prâva tražio za njegovu prodaju. Ali prigovor nositelja da bi on tražio više neće ga osloboditi nakon što se odredi objektivna vrijednost. Očito, obligaciona pravila uključuju dodatni korak državnog miješanja: ne samo da se prâva štite, već se njihov prijenos ili uništenje dopušta na temelju vrijednosti koja je određena od nekog državnog organa, radije nego samih stranaka. / Prâvo je neotuđivo u opsegu u kojem njegov prijenos nije dozvoljen između voljnog kupca i voljnog prodavca. Država se miješa ne samo da odredi ko izvorno ima prâvo i da odredi odštetu koja se mora platiti ako se prâvo uzme ili uništi, već i da zabrani njegovu prodaju u nekim ili svim okolnostima. Neotuđiva pravila su stoga dosta različita od imovinskih i obligacionih pravila. Za razliku od tih pravila, pravila neotuđivosti ne samo da "štite" prâvo; ona se mogu vidjeti i kao da ograničavaju ili regulištu samo davanje prâva. / Biti će jasno da su većina prâva na većinu dobara miješana. Taneyeva kuća može biti zaštićena imovinskim pravilom u situaciji kada je Marshall želi da kupi, obligacionim pravilom kada je država želi da preuzme eksproprijacijom, i pravilom neotuđivosti u situaciji kada je Taney pijan ili bez poslovne sposobnosti [...] Koji su razlozi za odlučivanje da se ljudima dopusti da zagađuju ili da se da pravo ljudima da zabrane zagađivanje, ili da se slobodno ima djecu ili da se ograniči rađanje, ili da se posjeduje imovina ili da se dijeli vlasništvo? Mogu se grupisati pod tri naslova: ekonomska učinkovitost, raspodjelne preferencije, i drugi obziri pravde." (Property Rules, Liability Rules, and Inalienability: One View of the Cathedral)