Granice autoriteta

Granice autoriteta
Autor	A. John Simmons
Originalni naziv	Boundaries of Authority
Datum izdanja	2016.

Neposluh, neidealna teorija, i historijska nelegitimnost

• "[S]trukturalno pravedni aranžmani, nebitno koliko sami po sebi bili pohvalni, ne mogu biti opravdano napetnuti tek tako, bez uzimanja u obzir da li je to nametanje odbranjivo kao proces."

• "Legitimnost državne prinude zahtijeva više od toga da je u skladu sa gotovo-pravednim institucijama. Ona zahtijeva da te institucije budu (ili su bile) nametnute osobama i teritorijama na moralno odbranjive načine."

Kantijanski funkcionalizam i problem granica

• "Demokratska rješenja sukoba interesa (ili preferencija) očito nisu prirodno autoritativna. Ovo je tačno čak i ako prihvatimo sve što je napisano o nadmoćnosti demokratskih procedura - nadmoćnosti kako u intrinzičnom smislu (tj., kao procedure koje ostvaruju ili najbolje poštuju, recimo, ljudsku autonomiju ili jednakost) ili u instrumentalnom smislu (tj., kao procedure koje najpouzdanije daju najbolje [npr., u smislu maksimiziranja društvene sreće ili suštinske pravde] rezultate). To što me studenti u mom razredu nadmašuju u brojnosti - i stoga imaju mogućnost da me preglasaju po pitanjima organizacije časa - ne čini njihove izraze preferencija za lakšom opterečenošću na mom predmetu ni na koji način autoritativnim. Niti bi to bilo tačno čak i ako bi uspostavili formalne procedure za glasanje o tom pitanju ili izabrali predstavnike da glasaju za njih. Ono što im nedostaje, naravno, jeste prethodni autoritet da nametnu na predmet bilo kakve procedure - demokratske ili ne - za rješavanje neslaganja u grupi koja se sastoji od njih plus mene. Slično tome, moj klub ne može legitimno oteti stranca, dodijeliti mu članstvo i glasačka prava, i onda mu jednostavno nametnuti ograničenja ovlaštena od večine članova kluba. Priroda grupe - i to kako neko postaje dio grupe - čini ključnu razliku u tome da li ili ne bilo kakva procedura za rješavanje sporova može biti autoritativna za grupu (to jeste, može doprinijeti posljedicama koje obavezuju na poštovanje sve osobe unutar grupe). Nadmoćnost procedure za rješavanje sporova u pitanju, kako god da se ona odredi, jeste očito irelevantna za taj zaključak."

• "Historijski obziri su bitni za prirodu i opseg naših dužnosti kao građana i za prirodu i opseg autoriteta naših država. Puka institucionalna struktura - uključujući institucije demokratskog rješavanja sporova - ne mogu ponijeti sav teret koji se zahtjeva u objašnjavanju političke dužnosti i političkog autoriteta."

• "[G]dje su političke i pravne strukture (uključujući interno pravedne, funkcionalno učinkovite strukture) nametnute narodu na moralno nelegitimne načine, posljedična “duboka isprepletenost” njihovih interesa sa onima njihovih ugnjetavača jeste nešto što priziva moralni lijek, ne nešto što stvara same one dužnosti potčinjavanja i priklanjanja oštećenih osoba, kao što mislimo da se obavezuju oni koji su legitimno uključeni u “zajednički svijet”."

• "[N]e može se jednostavno braniti uvjerljiva teorija domaće pravde i legitimnosti bez prvobitnog identifikovanja osoba i teritorija koje se pravično ubrajanju unutar i pravično izvan granica autoriteta države. I ovaj zadatak zahtijeva da imamo na umu objašnjenje moralnih granica između država i između država i mogućih grupa koje nisu subjekti, objašnjenje koje neće biti uvjerljivo ako na neki način nije osjetljivo na zla koja se mogu počiniti u ustanovljavanju teritorijalnih zahtjeva i predmetnog stanovništva. Ukratko, pristup pitanjima državne legitimnosti i teritorijalnosti koji “gleda unutara” ne može uspjeti bez uključenja principa koji “gledaju vani”; i oba aspekta teorije treba historijske, a ne tek strukturalne/funkcionalističke dimenzije."

• "[B]olje opravdanje (nego ono koje nudi Rawls) za uzimanje postojećih granica država kao ustanovljenih u našem političkom filozofiranju jeste, možda, dostupno. Ono uključuje, međutim, reinterpretaciju temeljnih argumenata kantijanske (i skorašnje “demokratsko kantijanske”) teorije kao dijela sveobuhvatne neidealne teorije. Unutar takve teorije moglo bi se tvrditi da ostvarenje strukturalne pravde treba imati prednost (nad ispravkama prošlih zala potčinjavanja). Moglo bi se tvrditi, na primjer, da iako neidealna teorija treba ciljati na konačno ostvarenje političkog ideala koji uključuje kako punu strukturalnu i punu historijsku pravednost, najimperativniji od dopustivih i ostvarivih koraka na putu ka tom idealu su strukturalne promjene u domaćim institucijama država. Takve promjene su imperativne za umanjivanje ljudskih patnji i za ostvarenje poštovanja za jednaku čovječnost svih. Takve promjene bi također, naravno, dale onima koji su nelegitimno potčinjeni političkoj moći istinsku mogućnost da slobodno izaberu dobru političku opciju - naime, članstvo u pravednoj državi. / Možda bi se moglo tvrditi da neidealna teorija treba, u ovom trenutku u historiji, tretirati kao sekundarne ciljeve (kako u hitnosti, tako i u ostvarivosti) potencijalno destabilizirajuće tranzicije koje bi se zahtijevale s ciljem ispravljanja zala koja su učinjena od strane država u stjecanju njihovih trenutnih područja i subjekata. Domaća egalitarna reforma možda bi bila zamislivo jednostavnija za ostvarenje u trenutnoj političkoj klimi, nego pokušavanje dovođenja žestoko nezavisnih države do ustanovljavanja ponižavajućih ispravki prošlih zala, prihvatanje mogućih gubitaka u teritoriji ili stanovništvu, mijenjanje njihove jednostrane kontrole nad resursima na njihovim teritorijama, i tako dalje. Budući da bi neidealna teorija najvjerovatnije nalagala tek relativno postepenu tranziciju na savršenu pravdu (zbog obzira tranzicijske pravednosti), možda je prirodni prvi korak u pritisku za domaćom strukturalnom reformom koja će proizvesti egalitarnije, više demokratske države. Onda bi možda bilo vjerovatnije da takve države, nego one sada na raspolaganju, uđu međusobno u sveobuhvatne ugovore i federacije koje bi postepeno mogle umanjiti privrženosti država punom nacionalnom suverenitetu. U toj tački, moglo bi konačno postati ostvarivo početi ponovno oslovljavati prošle zločine potčinjavanja ili inicirati dijeljenje onih resursa koji su tek dobrom srećom locirani unutar priznatih teritorijalnih granica ove ili one države [...] Mogli bi čak, u tom duhu, uzeti da imamo teorijsko opravdanje, za sada barem, da govorimo o političkom autoritetu i njegovom opravdanju u smislu u kojem je to predložila kantijanska politička filozofija i njegovi demokratski potomci. Ali to trebamo učiniti samo uz razumijevanje da kao moralni činioci i društvena bića mi imamo konačnu dužnost da učinimo i više."