"[P]itanja da li je djelovanje predmet kritike i da li treba biti predmet kritike različito je od pitanja da li trebamo pokušati da ga zaustavimo na neki neposredniji način. Pitanja oko miješanja posredstvom moralnog ili društvenog pritiska zahtijevaju dosta drugačiji tretman. Čini se da postoje sfere autonomije unutar kojih mi vjerujemo da je pogrešno za druge da se miješaju, čak i sa djelovanjima koja su pogrešna i stoga se ne trebaju činiti. Ono što ovo pokazuje, međutim, jeste da korak od "pogrešno" do "predmet miješanja" zahtijeva dalji argument. Naravno, korak od "štetno" do "predmet miješanja" ili od "duboko uvredljivo" do "predmet miješanja" također zahtijeva dalje argumente. Sve što tvrdim jeste da budući da "pogrešno" implicira "ne treba se činiti", kategorija nemoralnih djela ustanovljava isti prag za legitimitet državne intervencije kao i kategorija štetnih ili uvredljivih djela [...] Krivično pravo je institucija čija centralna opravdanja uključuju činjenje manje vjerovatnim da će se djela koja se ne trebaju činiti događati i da služi kao instrument za osuđivanje onih koji čine ono što se ne treba činiti. Postojanje principijelnih razloga za isključenjem (unaprijed) krivičnog procesa kao načina obeshrabrivanja čini se stoga krajnje neuvjerljivim. Principijelni razlozi zaista postoje za isključivanje određene potklase nemoralnih djelovanja iz krivičnog prava. Dobar primjer jeste sloboda govora. Ovdje nalazimo klasu djelovanja koja su nemoralna (npr. negiranje holokausta, rasističke uvrede) i za koje trežimo da ih imuniziramo od krivičnog gonjenja. Takva djela prolaze inicijalni prag za smatranje legitimnim predmetima državne intervencije. Mi vjerujemo, međutim, da postoje razlozi za održavanje sfere autonomije pojedinaca za učestvovanje u takvim djelovanjima. Neki od tih razloga su ono što smatram politikom, radije nego principom. Uzmimo, na primjer, tvrdnju da, iako bi imali pravo da se miješamo u takva djelovanja, davanje državi ovlaštenja za miješanjem previše je opasno [...] Treba primijetiti, međutim, da ova klasa djelovanja nije tek nemoralna već također i štetna, tako da također čini izuzetak od [Millovog] principa štete. Ako se postojanje tako zaštićene klase ubraja kao dokaz da se država ne treba miješati sa nemoralnim djelima, također pokazuje da se država ne treba miješati sa štetnim djelima. Mi možemo priznati "pravo da se čini pogrešno u drugim sferama", ali to je u skladu sa vjerovanjem da "puka nemoralnost" djela isto dovodi unutar legitimnog područja krivičnog prava. Nije da postoji neki dalji skup odlika (šteta, uvredljivost, itd.) koji se moraju dodati nemoralnosti da bi se ponašanje dovelo unutar legitimne sfere državne regulacije. Može biti da postoje neke dalje odlike koje ga, povezane sa prikladnim principom, isključuju od takve regulacije. Ali to je isto tako tačno za druge odlike poput štete ili uvrede." (Devlin Was Right: Law and the Enforcement of Morality)
