Fahrenheit 451

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži
Fahrenheit 451
Autor
Ray Bradbury
Fahrenheit 451.jpg
Originalni naziv
Fahrenheit 451
Datum izdavanja
1953.



  • "- Zašto niste u školi? Vidim vas kako svakog dana lunjate.
- Oh, ne nedostajem im - rekla je. - Nedruštvena sam, vele. Ne uklapam se. Čudno. Zapravo sam vrlo društvena. Sve ovisi o tome šta razumijevaš pod društvenim, zar ne? Za mene "društveno" znači razgovarati o nečemu, kao ovo sada. - Začegrtala je kestenovima koji su otpali s drveta u prednjem dvorištu. - Ili pak razgovarati o tome kako je svijet čudan. Lijepo je biti s ljudima. No ne smatram društvenim okupiti gomilu ljudi koji mi potom neće dopustiti da govorim, je li tako? Sat TV nastave, sat košarke ili baseballa ili trčanja, zatim još jedan sat prepisivanja historije ili slikanja, pa opet sportovi ... ali znate li da nikad ne postavljamo pitanja ili, bar, da ih većina ne postavlja? Samo vas obasipaju odgovorima, bum, bum, bum, a mi ondje samo sjedimo daljnja četiri sata na nastavi filmske umjetnosti. To nije nimalo društveno. Mnogo lijevaka i mnogo vode koja se slijeva niz grlić i izlijeva na dnu, a nama govore da je to vino, premda nije. Na kraju dana toliko smo izmoždeni da nismo ni za što drugo doli da odemo u krevet ili se uputimo u zabavište da ondje zastrašujemo ljude, razbijamo okna u Razbijalištu prozora, da velikom metalnom kuglom razbijamo aute u Razbijalištu automobila. Ili pak da izlazimo u autima pa da se utrkujemo po ulicama, nastojeći utvrditi koliko se najbliže možemo zaustaviti pred uličnom svjetiljkom, da se igramo "kukavice" i "trganja radkapa". Držim da sam sve ono što vele da jesam. U redu. Nemam prijatelja. To bi trebao biti dokaz da sam abnormalna. No svi koje znam deru se ili plešu kao divlji ili se pak međusobno mlate. Primjećujete li koliko se u zadnje vrijeme ljudi međusobno vrijeđaju?
- Zvučite jako staro.
- Ponekad sam prastara. Bojim se svojih vršnjaka. Ubijaju jedan drugoga. Je li uvijek bilo ovako? Moj ujo veli da nije. Šestero mojih prijatelja ustrijeljeno je samo u posljednjih godinu dana. Deset ih je poginulo u automobilskim nesrećama. Bojim ih se, a oni me ne vole zato što se bojim. Moj ujo veli da se njegov djed sjećao vremena kad se djeca nisu ubijala. No to je bilo jako davno, kad je sve bilo drukčije. Vjerovali su u odgovornost, veli moj ujo. Znate li, ja sam odgovorna. Prije puno godina dobila bih batina kad bih ih zaslužila. I svu kupovinu i čišćenje obavljam ručno.
- No više od svega - rekla je - volim promatrati ljude. Kojiput se čitav dan vozim podzemnom željeznicom i gledam ih, slušam. Želim samo proniknuti ko su, šta žele i kamo idu. Katkada odem u zabavište pa se vozim u mlaznim automobilima kad o ponoći jure rubom grada, a policija uopće ne haje, samo ako su osigurani. Dovoljno je da su osigurani na deset hiljada, i sve je u redu. Ponekad se šuljam okolo i prisluškujem u podzemnoj željeznici. Ili osluškujem po štandovima za točenje osvježavajućih napitaka, i znate što?
- Što?
- Ljudi uopće ni o čemu ne razgovaraju.
- Oh, moraju razgovarati!
- Ne, uopće ne razgovaraju. Uglavnom spomenu svu silu automobila ili odjeće ili bazena za kupanje i reknu kako je to dobro! Ali svi govore isto i niko ne kaže ništa po čemu bi se razlikovao od ostalih. U kafićima su najveći dio vremena uključeni automati sa šalama i stalno se vrte iste šale, ili je pak uključen muzički zid, pa stalno gore-dolje struje obojeni likovi, no sve je to ipak samo boja i gola apstrakcija. A u muzejima? Jeste li ikad tamo bili? Sve sama apstrakcija. Ondje je sada isključivo to. Moj ujo veli da je nekoć bilo drukčije. U davna vremena slike su znale prikazivati nešto, katkada čak i ljude.
- Vaš ujo je rekao, vaš ujo je rekao. Vaš ujo mora da je izniman čovjek.
- I jest. Bogme jest. No sada moram ići. Zbogom, gospodine Montag.
- Zbogom.
- Zbogom..."