Društveni ugovor

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu
Društveni ugovor
Autor
Žan Žak Ruso
Originalni naziv
Du contrat social
Datum izdavanja
1762.



Knjiga I[uredi]

  • "Uvijek će postojati velika razlika između potčinjavanja mnoštva i upravljanja društvom. Kada su neki raštrkani ljudi, koliko god da ih ima, potčinjeni jednom čovjeku, ja u tome vidim samo gospodara i robove, a ne narod i njegovog poglavara; to je, ako hoćete, spajanje, ali ne i udruživanje; nema tu ni javnog dobra ni političkog tijela. Taj čovjek, čak i kada bi potčinio pola svijeta, uvijek ostaje samo pojedinac; njegov interes, odvojen od interesa ostalih, i dalje je samo privatni interes. Ako taj isti čovjek strada, njegovo carstvo ostaje poslije njega raštrkano i nepovezano, kao što se hrast raspada i pretvara u gomilu pepela nakon što ga vatra sagori." (5. O potrebi da se uvijek vratimo na neki prvobitni ugovor)


  • "[A]li budući da su snaga i sloboda svakog čovjeka glavno oruđe njegovog očuvanja, kako da ih on upotrijebi a da sebi ne naškodi, i da ne zanemari pažnju koju sam sebi duguje? Primjenjena na predmet moje rasprave, ova poteškoća može se izraziti ovim riječima: "Naći takav oblik udruženja koje svom zajedničkom snagom brani i štiti osobu i imovinu svakog člana, i kroz koje se svako, premda udružen sa svima, ipak pokorava samo sebi te ostaje jednako slobodan kao i prije?" To je temeljno pitanje, na koje odgovor daje Društveni ugovor." (6. O društvenom ugovoru)


  • "Ako se dakle iz društvenog ugovora odstrani sve što u njemu nije bitno, vidjet će se da se on svodi na sljedeći iskaz: "Svaki od nas stavlja svoju osobu i svoju moć pod vrhovnu upravu opće volje, i mi kao zajednica primamo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline. / U tom trenutku, taj čin udruživanja stvara umjesto pojedinih osoba svakog ugovornika jedno moralno i skupno tijelo, koje se sastoji od onoliko udova koliko skupština ima glasova, i kojemu upravo taj čin podaruje njegovo jedinstvo, njegovo zajedničko ja, njegov život i njegovu volju. Javna osoba koja tako nastaje sjedinjenjem svih drugih osoba zvala se nekad grad, a sada se zove republika ili političko tijelo, koje njegovi članovi nazivaju država kada je pasivno, suveren kada je aktivno, a sila u usporedbi s drugim sličnima. Udruženi članovi zovu se skupno narod, kao učesnici u suverenoj vlasti zovu se posebno građani, i podanici kao podložni državnim zakonima." (6. O društvenom ugovoru)


  • "[N]iti postoji, niti može postojati bilo koja vrsta temeljnog zakona obavezujućeg za tijelo naroda - čak ni sâm društveni ugovor." (7. Suveren)

Knjiga II[uredi]

  • "Prva i najvažnija posljedica dosad ustanovljenih načela jest da samo opća volja može upravljati snagama države u skladu sa svrhom za koju je ova osnovana, a to je zajedničko dobro: jer ako je suprotstavljenost pojedinačnih interesa stvorila potrebu da se uspostave društva, saglasnost tih istih interesa učinila je to uspostavljanje mogućim. Društvenu vezu stvara ono što je u tim različitim interesima zajedničko, i kada ne bi bilo neke tačke u kojoj se svi interei slažu, nikakvo društvo ne bi moglo postojati. I jedino prema tom zajedničkom interesu treba upravljati društvom. / Tvrdim, dakle, da se suverenost, koja je samo izvršavanje opće volje, nikada ne može otuđiti, te da suverena, koji je samo jedno skupno biće, ne može niko predstavljati nego on sam; vlast se može prenijeti, ali ne i volja [...] Ako dakle narod naprosto obeća da će se pokoravati, on tim činom sebe raspušta, gubi svoje svojstvo naroda. Čim postoji gospodar, nema više suverena, i političko tijelo je razoreno [...] Iz istog razloga iz kojeg je suverenost neotuđiva, ona je i nedjeljiva. Jer volja ili jest opća, ili nije; ona je volja cjelokupnog naroda, ili samo jednog njegovog dijela. U prvom slučaju, ta izražena volja je akt suverenosti i predstavlja zakon. U drugom slučaju, to je samo pojedinačna volja, ili neki akt državne uprave; u najboljem slučaju to je uredba." (1. Suverenost je neotuđiva; 2. Suverenost je nedjeljiva)


  • "Takvi su otprilike i trikovi naših teoretičara politike; nakon što su raskomadali društveno tijelo pomoću opsjene dostojne vašara, sakupljaju dijelove a ne zna se kako." (2. Suverenost je nedjeljiva)


  • "Ako je država ili politička zajednica tek moralna osoba čiji se život sastoji u savezu njenih članova, i ako je njena najvažnija briga da se sama očuva, potrebna joj je sveopća i obavezujuća sila da pokreće i razmiješta svaki dio na način koji najviše odgovara cjelini. Kao što priroda daje svakom čovjeku apsolutnu vlast nad svim njegovim udovima, društveni ugovor daje političkom tijelu apsolutnu vlast nad svim njegovim članovima, i to je ona vlast koja, upravljana općom voljom, nosi, kao što sam rekao, naziv suverenost [...] Sve usluge koje građanin može učiniti državi, dužan je da ih učini čim to suveren zatraži; ali suveren, opet, ne može opteretiti podanike nikakvim okovima koji zajednici nisu potrebni; on ne može čak to ni željeti, jer pod zakonom uma ništa se ne čini bez razloga, upravo kao ni pod zakonom prirode." (4. O granicama suverene vlasti)


  • "Obaveze kojima smo vezani za društveno tijelo moramo poštovati zato što su uzajamne, a njihova je priroda takva da čovjek, ispunjavajući ih, ne može da radi za drugoga, a da ne radi i za sebe. Zašto je opća volja uvijek ispravna i zašto svi uvijek žele sreću svakoga, ako ne zato što nema nikoga ko pod riječju svako ne podrazumijeva sebe, i ko ne misli na sebe samoga glasajući za sve? Što dokazuje da ravnopravnost i pojam pravde koji ona proizvodi potječu od prvenstva koje svako daje sebi, pa posljedično tome i od čovjekove prirode; da opća volja, ako zaista hoće da bude opća, treba da bude takva po svome predmetu i po svojoj biti; da treba da polazi od svih da bi se primijenila na sve; i da gubi svoju prirodnu ispravnost kada teži nekom pojedinačnom i određenom predmetu: jer tada, sudeći o nečemu što nam je strano, nemamo nikakvog istinitog načela pravičnosti kojim se rukovodimo." (4. O granicama suverene vlasti)


  • "[V]olju poopštava manje broj glasova a više zajednički interes koji te glasove ujedinjuje: jer, kod opće volje svako se nužno podvrgava uslovima koje nameće drugima; u raspravi o bilo kojoj pojedinačnoj stvari nestaje ono zadivljujuće slaganje interesa i pravde što zajedničkim odlukama daje obilježje pravičnosti, jer nema zajedničkog interesa koji sjedinjuje i poistovjećuje pravilo suca s pravilom stranke. / S koje god strane da se vratimo na to načelo, uvijek dolazimo do istog zaključka; naime, da društveni ugovor uspostavlja među građanima takvu jednakost da svi oni preuzimaju obaveze pod istim uslovima, i treba da uživaju ista prava. Tako po svojoj naravi ugovora svaki akt suverenosti, to jest svaki vjerodostojan akt opće volje, jednako obavezuje ili povlašćuje sve građane, tako da suveren poznaje samo naciju u cjelini a ne razlikuje nikoga od onih koji je sačinjavaju. Šta je, dakle, akt suverenosti u pravom smislu? To nije sporazum nadređenoga i podređenoga, već sporazum tijela i svakog od njegovih udova: sporazum legitiman, jer je njegova osnova društveni ugovor; pravičan, jer je zajednički svima; koristan, jer njegov predmet može biti samo opće dobro; i čvrst, jer za njega jamči javna sila i vrhovna vlast. Dok god su podanici potčinjeni samo takvim sporazumima, oni se ne pokoravaju nikome osim vlastitoj volji; a pitati se dokle se protežu prava suverena a dokle prava građana znači pitati se do koje mjere građani mogu da se obavezuju prema sebi samima, svaki pojedinačno prema svima i svi prema svakome pojedinačno." (4. O granicama suverene vlasti)


  • "[K]ada cijeli narod odlučuje o cijelom narodu, on uzima u razmatranje jedino samoga sebe; i ako se tada stvori odnos, to je odnos cijelog predmeta s nekog stanovišta prema cijelom predmetu s nekog drugog stanovišta, bez ikakvog dijeljenja cjeline. Tada je građa o kojoj se odlučuje opća, kao i volja koja odlučuje. Taj akt nazivam ja zakonom. / Kada kažem da je predmet zakona uvijek opći, pod time razumijevam da zakon posmatra podanike kao cjelinu a radnje kao apstraktne, nikad čovjeka kao pojedinca niti neku pojedinačnu radnju [...] [V]iše ne treba pitati na koga spada da donosi zakone, jer su oni akti opće volje; niti da li je vladar iznad zakonâ, budući da je on član države; niti da li zakon može biti nepravedan, budući da niko nije nepravedan prema sebi samome; niti kako možemo biti slobodni i potčinjeni zakonima, jer su oni samo zapis naših volja." (6. O zakonu)


  • "Kako bi neko slijepo mnoštvo, koje često ne zna šta hoće, jer rijetko zna šta je za njega dobro, moglo samo od sebe izvesti tako velik i tako težak poduhvat kakav je sistem zakonodavstva? Narod, sam od sebe, uvijek hoće dobro, ali ga sam od sebe ne vidi uvijek. Opća volja uvijek je ispravna, ali rasuđivanje kojim se rukovodi nije uvijek prosvijećeno. Treba joj pokazati predmete onakve kakvi jesu, ponekad onakve kakvi treba da joj se pričine, pokazati joj pravi put koji ona traži, zaštiti je od zavodljivosti nekih pojedinačnih volja, približiti njenim očima mjesta i vremena, kao protivtežu privlačnosti sadašnjih i opipljivih prednosti staviti opasnost od dalekih i skivenih zala. Pojedinci vide dobro koje odbacuju; narod želi dobro koje ne vidi. I njima i njemu podjednako su potrebni vodiči. Pojedince treba natjerati da svoje volje saobraze svome umu; narod treba naučiti da spozna šta hoće. Tada iz javnog prosvjetljenja proistječe jedinstvo razuma i volje u društvenom tijelu, iz toga usklađena saradnja dijelova, i najzad najveća snaga cjeline. Eto odakle se rađa potreba za zakonodavcem." (6. O zakonu)


  • "Kao što graditelj, prije nego što će podići veliko zdanje, osmatra i ispituje tlo kako bi vidio može li izdržati težinu, i mudar zakonodavac ne sastavlja prvo zakone koji su dobri po sebi, već najprije ispituje je li narod kome ih namjenjuje u stanju da ih podnese." (8. O narodu)


  • "Koji je, dakle, narod prikladan za zakonodavstvo? Onaj koji je već vezan nekim jedinstvom porijekla, interesa ili ugovora, a još nikad nije nosio pravi jaram zakona; onaj koji nema ni običaja ni praznovjerja snažno ukorijenjenih, onaj koji ne strepi da će pretrpjeti iznenadnu najezdu, i koji, ne miješajući se u rasprave svojih susjeda, može sam da se odupre svakome od njih, ili da se posluži jednim da bi odbio drugoga; onaj čijeg svakog člana mogu svi drugi poznavati, i gdje nije potrebno opteretiti čovjeka većim bremenom nego što ga jedna čovjek može ponijeti; onaj koji može bez drugih naroda, i bez kojeg mogu svi drugi narodi; onaj koji nije ni bogat ni siromašan, i može sam sebi biti dovoljan; onaj, najzad, koji spaja čvrstinu starog naroda s poslušnoću mladoga. Ono što zakonodavstvo čini tegobnim poduhvatom nije toliko ono što treba uspostaviti koliko ono što treba razoriti; a uspjeh i jest tako rijedak zato što je nemoguće naći jednostavnost prirode spojenu s potrebama društva. Istina, teško je naći sve te uvjete objedinjene. Stoga dobro ustanovljene države i jesu tako malobrojne." (10. O narodu (nastavak))


Knjiga III[uredi]

  • "Onaj ko sastavlja zakon zna bolje nego iko kako ga treba primjenjivati i tumačiti. Otud izgleda da ne bi moglo biti uređenja boljeg od onoga u kome je izvršna vlast spojena sa zakonodavnom; ali upravo to je ono što takvu vladavinu čini u izvjesnom pogledu neodgovarajućom, zato što nisu razdvojene stvari koje treba da budu razdvojene, i što vladar i suveren, budući jedna ista osoba, obrazuju, takoreći, vladu vez vlade." (4. O demokratiji)


  • "Narod koji nikad ne bi zloupotrebljavao vladu ne bi zloupotrijebio ni nezavisnost; narod koji bi uvijek dobro vladao ne bi imao potrebe da se njime vlada. / Ako se izraz shvati u najstrožijem smislu, nikad nije bilo prave demokratije, niti će je ikada biti. Protivno je prirodnom poretku da veliki broj ljudi vlada, a malim brojem da se vlada. Ne može se zamisliti da narod ostane neporestano okupljen kako bi se bavio javnim poslovima, i lako se može vidjeti da narod ne bi mogao u tu svrhu ustanoviti odbore a da se ne promjeni oblik uprave." (4. O demokratiji)


  • "Dodajmo da nema vladavine toliko podložne građanskim ratovima i unutrašnjim nemirima kao demokratska ili narodna, jer nijedna druga ne teži tako snažno i ustrajno da mijenja oblik, niti zahtijeva više budnosti i hrabrosti da bi se očuvala u svom sadašnjem obliku. Naročito u takvom uređenju građanin mora da se oboruža snagom i postojanošću, i da svakoga dana svoga života izgovori u dubini srca ono što je govorio jedan vrli palatin u poljskom saboru: "Malo periculosam libertatem quam quietum servitium." [Više volim slobodu punu opasnosti nego mirno ropstvo]. / Kada bi postojao takav narod bogova, on bi sobom upravljao demokratski. Tako savršena vladavina ne odgovara ljudima." (4. O demokratiji)


  • "U dobro vođenoj državi svako juri na skupštinu; pod lošom vladavinom, niko ne drži da napravi ni jedan jedini korak da tamo stigne; jer nikoga ne zanima šta se tamo događa, jer se predviđa da opća volja neće na njoj prevladati, jer, najzad, domaće brige privlače svu pažnju. Dobri zakoni pomažu da se donose još bolji, loši povlače za sobom još gore. Čim neko kaže za državne poslove: Šta me se tiču?, treba računati da je država propala." (15. O poslanicima ili predstavnicima)


  • "Suverenost se ne može predstavljati, iz istog razloga zbog kojeg se ne može otuđiti; ona se u bitnome sastoji u općoj volji, a opću volju ne može se predstavljati: ona je ili ona koja jest, ili neka druga; sredine nema. Poslanici naroda dakle nisu niti mogu biti njegovi predstavnici, oni su samo njegovi povjerenici; oni ne mogu donositi nikakve konačne odluke. Ništav je svaki zakon koji narod nije osobno potvrdio; to uopće i nije zakon." (15. O poslanicima ili predstavnicima)


  • "Da bi se ipak objasnilo kako su ga tribuni ponekad predstavljali, dovoljno je da pojmimo kako vlada predstavlja suverena. Budući da je zakon samo iskaz opće volje, jasno je da u zakonodavnoj vlasti narod ne može biti predstavljen; ali on može i mora biti predstavljen u izvršnoj vlasti, koja je samo sila što se primjenjuje po zakonu. Ovo pokazuje da bi se, ako se stvari pažljivo ispitaju, našla da vrlo malo nacija ima zakone." (15. O poslanicima ili predstavnicima)

Drugi o djelu[uredi]

  • Giorgio Del Vecchio
    • "S društvenim ugovorom Rousseau je htio kategorički ustvrditi jednu racionalnu nužnost: navesti kako mora biti konstituiran pravni poredak (...) Za Rousseaua je društveni ugovor postulat razuma, a ne historijska istina (...) Ne može se, dakle, učiniti veću grešku nego interpretirati Društveni ugovor kao historijsku priču ili ga kritikovati kao takvog." (Lekcije filozofije prava)


Vanjski linkovi[uredi]