Autoritet razloga

"[N]orma povezuje određene činioce sa svijetom dajući im razloge da se uključe u određeni tip djelovanja (što može uključivati vjerovanje, izabiranje, činilaštvo, namjeravanje, željenje, ili osjećanje) kao što norma upućuje, gdje je taj razlog odlučujući (to jeste, ispravan razlog za određivanje kako da djelujemo, izabiremo, ili vjerujemo ne bitno kakve druge sukobljavajuće razloge ili motive ti subjekti imali) u određenim okolnostima."

"[N]e čini se da nešto, da bi bilo razlog, mora biti dio istinskog razmatranja da bi se ubrajalo kao razlog. Da bi se reklo da neko ima razlog da djeluje ili izabire na određeni način jeste reći da se razlog primjenjuje na tu osobu čak i kada on zaista ne vrši razmatranje oko toga šta da učini. (Tako kada majka kaže njenom devetogodišnjem sinu, "Ti imaš razlog da ne govoriš takve stvari svom bratu jer je to ružno", a njeno djete iskreno odgovori, "Nikada nisam razmišljao o tome", odgovor djeteta ne spriječava primjenjivost tog razloga prema njemu, i zasigurno ni jedan roditelj nije posmilio da je to tako!)."

"[J]edan nužan uslov kojeg svi razlozi moraju imati da bi bili razlozi, naime, da budu "trebanja" - to jeste, normativne preskripcije koje nas upravljaju da se uključimo u određeni tip djelovanja bez obzira da li smo motivisani da tako djelujemo. Za razliku od pukih motiva koji se ne mogu smatrati razlozima (fobije, hirovi, opsesije, neprikladne žudnje, i tako dalje), razlozi imaju "ispravnost" u sebi. Mi govorimo o njima koristeći jezik "dužnosti" - kao "ti trebaš da ne piješ to jer je to benzin" ili "ti treba da se bolje brineš o svojoj djeci". Za sada zovimo ovu odliku razloga njihovom "normativnošću". Ova normativnost je ono što nije povezano sa slučajnostima S. Da li bilo ko od nas razumije razlog, voli razlog, osjeća se motivisanim od tog razloga - ništa od toga nije bitno u odnosu na činjenicu da to jeste razlog za nas, tako da nas "ispravno" upravlja i usmjerava."

"Govoriti o normi, ili razlogu kojeg generira, kao opravdanom za činioca jeste reći nešto epistemološki - to jeste, da postoji opravdanje za vjerovanje da je to razlog za tog činioca. Ili, drugim riječima, to je način isticanja da je norma koja specificira razlog za tog činioca ispravno identificirana. To je odgovaranje na pitanje, "Je li ovo norma koja nam daje razlog da x?". Stoga teorija opravdanja normi jeste ona koja nam govori kako da identifikujemo norme koje generiraju razloge za određene činioce."

"[I]ma nešto u stanju "vjerovanja da imamo razlog" što je specifično. Biti u takvom stanju često uključuje određenu vrstu "osjećaja", čak i kada (puko) stanje žudnje često uključuje određeni (i sasvim različiti) "osjećaj". Mi doživljavamo razloge kao "direktive" - oni nama "upravljaju"."

"[P]ostoje dvije vrste autoriteta koje možemo postaviti za norme, i naročito za moralne norme: 1. Psiho-socijalni autoritet: norma ima ovaj autoritet kada objašnjenje obavezujuće snage njenog razloga za djelovanje, izabiranje, ili vjerovanje na određeni način u određenim okolnostima čini upućivanje (samo) na određene slučajne činjenice oko društva i psihologije naroda koji se uzimaju kao subjekti norme. Teoretičari greške, teoretičari ekspresivizma, i kognitivni teoretičari normativnosti pretpostavljaju ovu koncepciju normativnog autoriteta. 2. Objektivna normativnost: norma ima ovaj autoritet kada objašnjenje obavezujuće snage njenog razloga za djelovanje, izabiranje, ili vjerovanje na određeni način u određenim okolnostima jeste da je nužna - to jeste, da važi ne bitno o socijalnim ili psihološkim slučajnostima."