Antun Knežević

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Antun Knežević
bosanski fratar
Rođenje
9. januar 1834.
Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), BiH
Smrt
22. septembar 1889.
Kotor Varoš, BiH
  • "Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu." (časopis ‘Bošnjački prijatelj’ 1870.)
  • "Zadnjeg vremena pripisali su se glasovi, a i novine – osobito susjedne – trubile su pried cielim svietom o budućoj sudbini Bosne, i Bošnjaka. Neka naša bratija zahtijevaše nek se njima Bosna brez ikakva ugovora, i uprav u robstvo pridade; njeki htjedoše ju uprav proždrti, i s lica zemlje dignuti, te joj jedan dio dadoše Crnojgori, a jedan Srbiji, jedan Dalmaciji, a jedan Hrvatskoj, te tako “Bosne ponosne” i spomen u vieke utrnuti. Vaša preuzvišenost! Sila može svašta učiniti, ali sila silniku nigda nikakvo pravo ne daje; zato Bošnjaci nigda dopustiti neće, da se tako od njih i od njihove dične Kraljevine učini, to će se boriti za svoja prava, dok jedan živ bude! Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”. A zar ćemo dopustiti da se spomen nas, i naše kraljevine uništi! Nigda! To nigda dopustiti nećemo! Nek se naš Sbor sazove, i na njem će Bošnjaci slobodnom svojom voljom izjaviti šta žele, i s kim hoće da budu; uvijek prije osiguravši prava svoja, i svoje Kraljevine." (pismo bosanskog franjevca Antuna Kneževića iz 1885. godine koje je napisano u ime varcarskih, jajačkih i liskovačkih župljana, a koje je trebalo biti predano Benjaminu Kalaju, upravitelju Bosne i Hercegovine za Austrougarsku Vladu.)