Ako si egalitarista, kako to da si toliko bogat?

Izvor: Wikicitati
Jump to navigation Jump to search
Ako si egalitarista, kako to da si toliko bogat?
Autor
Gerald Cohen
spis političke teorije
Originalni naziv
If You're an Egalitarian, How Come You're So Rich?
Datum izdavanja
2000.



Prospectus[uredi]

  • "Marksisti žive u vjeri da će konzumacija stoljeća eksploatacije i društvene borbe biti uslov materijalnog izobilja koje će dodijeliti svakom ljudskom biću punu mjeru samo-ostvarenja, u društvu u kojem slobodni razvoj svakoga će biti uslov slobodnog razvoja svih. Za rawlsiance, dolaženje do jednakosti nije zadatak društvene borbe (krunisane budućim izobiljem) već procesom ustavotvorstva. Demokratska politika mora ustanoviti principe egalitarne prirode, ili, da budemo precizniji, principe koji naređuju jednakost, osim kada nejednakost koristi onima koji su u najgoroj poziciji u društvu. Za kršćane, i marksistička i rawlsovska koncepcija je u zabludi, jer jednakost zahtijeva ne tek historiju ili izobilje kojem ide, ili tek politiku, već moralnu revoluciju, revoluciju u ljudskoj duši."


3. Razvoj socijalizma od utopije do nauke[uredi]

  • "Tri izvora marksizma dolaze iz tri evropske države, u svakoj od kojih su bila najviše razvijena. I svaki izvor bio je polje misli koje se predstavilo bez odnosa sa ostala dva, tako da je bio čin krajnje genijalnosti na strani Marksa da troje dovede u vezu. U poretku u kojem je Marks preuzeo tri elementa, oni su bili: prvo, dijalektički modus analize, kojeg je izvodio iz filozofije koju je studirao kao adolescent i kao mlad čovjek u svojoj matičnoj Njemačkoj; drugo, francuske socijalističke ideje koje su cvjetale među intelektualcima kritičkim prema kapitalizmu u Francuskoj marksovog doba, Francuskoj koja je bila zemlja njegovog prvog egzila; i, konačno, klasična politička ekonomija, koju je Marks savladao na svom posljednjem egzilu, u Velikoj Britaniji."

5. Opijum za narod: Bog kod Hegela, Feuerbacha i Marksa[uredi]

  • "[Z]a pristalice negativne slobode, postajete slobodni kada se oslobodite ograničenja, dok, za Hegela, postajete slobodni kada oslobodite sebe svojih vanjskosti, kada se uzdignete u misao da ono što vas ograičava nije uistinu vanjsko. Samo-ograničavanje je konzistentno sa slobodom, i stoga, kada se država predstavlja kao elaboracija uma, i stoga kao jedna materija samnom, onda biti ograničen njom nije suprotno mojoj slobodi. Stoga totalitarna tendencija u Hegelu može se razviti iz doktrine po kojoj sloboda nije suočena ni sa čim osim sa samom sobom. Ta doktrina ne vodi nužno u totalitarizam, ali čini hegelijanski tip totalitarizma mogućim."


6. Jednakost: od činjenice do norme[uredi]

  • "Mnogi od postojećih problema socijalističke teorije, i socijalističkih i komunističkih partija, odražavaju sve veći manjak podudarnosti između prve četiri karakteristike [radničke klase: većina, proizvodnja, eksploatacija, potreba]. Naročito problematično, iz tačke gledišta socijalističkog političkog filozofa, jeste odvajanje odlika eksploatacije i potrebe. To tjera na izbor između principa prava na proizvode sopstvenog rada, koji su utjelovljeni u doktrini eksploatacije, i principa jednakosti dobrobiti i tereta koji negira pravo na proizvode sopstvenog rada i koji se zahtijeva da bi se branila potpora za ljude sa značajnim potrebama koji nisu proizvođači i koji, a fortiori, nisu eksploatisani. To je centralni normativni problem s kojim se marksisti nisu morali suočavati u prošlosti."
  • "Pod uslovima nestašice, tako tvrdi tradicionalni marksizam, klasno društvo je neizbježno, njegova struktura vlasništva određuje pitanja raspodjele, i rasprava o prirodi pravde, u općem smislu, stoga je uzaludna za politički pokret čiji je zadatak da obori klasno društvo, prije nego da odredi koji od mnogih kriterija zbog kojih je nepravedno jeste onaj koji se treba koristiti da ga se osudi. Niti je nužno istraživati šta tačno će se zahtijevati u smislu pravde u budućim uslovima izoblilja. Jer će komunizam, u kojem će svako imati šta želi, onda proizaći bez teškoća [...] i pravda će stoga biti ostvarena, po bilo kojoj njenoj koncepciji, od utilitarističke do egalitarne, odnosno libertarijanske. Posvećivanje napora pitanju "Koji je ispravan način raspodjele?" je uzaludan u odnosu na sadašnjost i nepotreban u odnosu na budućnost. / Ne možemo više vjerovati u faktičke premise tih zaključaka o praktičnoj (ne)relevantnosti studiranja normi. Ne možemo dijeliti Marksov optimizam po pitanju materijalne mogućnosti, ali također ne možemo dijeliti njegov pesimizam o društvenoj mogućnosti, ako želimo da održimo socijalističku privrženost. Marksov optimizam dopustio mu je da održi pesimizam kojeg moramo napustiti, jer moramo napustiti optimizam koji je taj pesimizam učinio sigurnim. / Ne možemo se osloniti na tehnologiju da popravi stvari za nas; ako se mogu popraviti, onda ih mi moramo popraviti, kroz teške teorijske i političke napore. Marksisam je smatrao da će nam jednakost biti data kroz izobilje, ali mi moramo težiti jednakosti u kontekstu nestašica, i stoga moramo biti puno više precizni nego što jesmo o tome šta tražimo, zašto smo opravdani u tom traženju, i kako se to može implementirati institucionalno. To priznanje mora upravljati buduće napore socijalističkih ekonomista i političara."


8. Pravda, poticaji i sebičnost[uredi]

  • "Ako, kao što sada vjerujem, to kako su sebični ljudi utjeće na izglede za jednakost i pravdu, onda je to djelimično zbog toga što, kao što sada vjerujem, pravda ne može biti samo pitanje državno-ustrojene strukture u kojoj ljudi djeluju, već je također pitanje djelovanja kojeg izabiru unutar te strukture, lični izbori njihovih svakodnevnih života. Počeo sam smatrati, riječima nedavno populariziranog slogana, da je lično i političko. / Sada, taj slogan, kako stoji, jeste maglovit, ali ja pod tim mislim nešto što je na razuman način precizno: da principi distributivne pravde - principi, to jeste, o tome šta je pravedna raspdjela dobrobiti i tereta u društvu - primjenjuju, gdje god drugo, na izbore ljudi koji nisu pravno ograničeni. Ti principi, tvrdim, primjenjuju se na izvore koje ljudi čine unutar pravno prinudnih struktura na koje, s čime se svi slažu, principi pravde se (također) primjenjuju. (Govoreći o izborima koje ljudi čine unutar prinudnih struktura, ne uključujem izbore o tome da li ili ne pokoravati se pravilima takvih struktura - prema kojim izborima, opet, svi se slažu, principi pravde se (također) primjenjuju. Pod tim smislim, radije, na izbore koji su ostavljeni tim pravilima jer ih ne propisuju niti zrabranjuju)."
  • "[P]ravda društva nije isključivo funkcija njegove zakonodavne strukture, njegovih pravno imperativnih pravila, već je također funkcija izbora koje ljudi čine unutar tih pravila [...] Društvo koje je pravedno unutar uslova principa razlikovanja, možemo zaključiti, zahtijeva ne samo pravedna prinudna pravila, već također i ethos pravde koji upravlja pojedinčanim izborima. U odsustvu takvog ethosa, nastati će nejednakosti koje nisu nužne za poboljšanje pozicije najslabijih: zahtijevani ethos promovira raspodjelu koja je pravednija nego što sama pravila ekonomske igre mogu da osiguraju. A ono što se zahtijeva je zaista ethos, struktura odgovora koja je uglavljena u motivacijama koje upravljaju svakodnevnim životom, ne samo zašto što je nemoguće osmisliti pravila egalitarnog ekonomskog izbora sa kojim se uvijek može mjeriti, već također jer bi značajno kompromitovalo slobodu ako bi se od ljudi zahtijevalo da zauvijek konsultuju ta pravila, čak i ako se može pretpostaviti da je takva prikladna primjenjiva pravila moguće formulisati."
  • "Moj interes je distributivna pravda, po čime nekscentrično mislim na pravdu (i njen manjak) u raspodjeli dobrobiti i tereta među pojedincima. Moje temeljno vjerovanje jeste da postoji nepravda u raspodjeli kada nejednakost dobara odražava ne takve stvari kao što su razlike u mukotrpnosti rada različitih ljudi, ili preferencija i izbora ljudi u odnosu na primanja i slobodno vrijeme, već bezbroj formi sretnih i nesretnih okolnosti. Takve razlike u pogodnostima su funkcija strukture i ljudskih izbora unutar nje; stoga se interesujem, sekundarno, za oboje."
  • "[R]awls bi mogao reći [da se] distributivna pravda ostvaruje u svakom slučaju kada raspodjela dobara i tereta u društvu rezultira iz djelovanja koje je usklađeno sa pravilima pravedne temeljne strukture. Kada se ostvari puno usklađivanje sa pravilima temeljne strukture, slijedi, po Rawlsovom gledištu, da nema prostora za (dalju) ličnu pravdu ili nepravdu koja se tiče distributivne pravde, ne bitno da li je pojačava time ili umanjuje. Postoji, Rawls bi se svakako složio, prostor unutar pravedne strukture za pakost i velikodušnost koja utječe na raspodjelu; ali velikodušnost, iako bi izmijenila raspodjelu, i učinila je jednakijom nego što bi inače bila, ne bi je mogla učiniti pravednijom nego što bi inače bila, jer bi tada činila nemoguće - naime, unaprijeđivanje pravednosti onoga za što je već ustanovljeno da je (sasvim) pravedna raspodjela na osnovu tek pravedne strukture u skladu sa kojom je nastala. Ali kao što sam istakao, vjerujem da ima prostoja za relevantnu (relevantnu, to jeste, jer se tiče pravde u raspodjeli) ličnu pravdu i nepravnu unutar pravedne strukture, i, zaista, da je nemoguće ostvariti distributivnu pravdu na tek strukturalni način."


9. Gdje se radnja odvija: o sjedištu distributivne pravde[uredi]

  • "Jedan razlog zašto pravila temeljne strukture, kada se definira na prinudan način, sama po sebi ne određuju pravdu raspodjelnih ishoda jeste to što na osnovu okolnosti koje su same relevantno nezavisne od prinudnih pravila, neki ljudi imaju puno više moći od drugih u određivanju šta se događa unutar tih pravila."
  • "Možemo vjerovati šta god želimo o tome koliko su ljudi odgovorni i/ili krivi za svoje izbore, i to uključuje vjerovanje da uopće nisu odgovorni i/ili krivi za njih, a povrđivajući gledište na kojem insistiram: da je obrazac u takvim izborima relevantan za to koliko je društvno pravedno ili nepravedno [...] Od suštinske je važnosti primjenjivati principe pravde na dominantne obrasce u društvenom ponašanju - to je, da tako kažemo, gdje se radnja odvija - ali ne slijedi da trebamo imati optuživački stavprema ljudima koji pokazuju takvo ponašanje. Možemo imati dobre razloge da oslobodimo optužbi počinioce nepravdi, ali ne trebamo poreći, ili se izvinjavati, za samu nepravdu."


10. Politička filozofija i lično ponašanje[uredi]

  • "Možemo izvršiti razlikovanje, ugrubo, između egalitarističkih principa koji lociraju vrijednost u jednakosti ispravno tako nazvanoj, što je odnos između onoga što različiti ljudi dobivaju i čemu je striktno govoreći nebitno koliko toga dobivaju, i egalitarističke principe (poput Rawlsovog principa razlike) koji ne afirmiraju, striktno govoreći, samu jednakost, već politiku koja poboljšava što je više moguće poziciju ljudi u najgorem položaju. Možemo zvati prvu vrstu egalitarijanaza “relacionim egalitarijancima”, a druge “prioritariancima”, jer oni pripisuju prioritet poboljšanju uslova onih kojima je najgore."


Envoi[uredi]

  • "Biznis je, između ostalog, tretiranje jednih pojedinaca od drugih u skladu sa normom tržišta – normom koja kaže da ih se treba riješiti ako ne mogu proizvoditi na nivou koji zadovoljava tržišnu potražnju. To, naravno, promovira “učinkovitost”, ali također kvari čovječnost. Biznis pretvara ljudske proizvođače u robu. Niti pošteđuje njihove poslodavce – “Šta koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a pri tom izgubi dušu svoju" (Jevanđelje po Marku, 8:36)