Čuvar ustava

Čuvar ustava
Autor	Carl Schmitt
Originalni naziv	Der Hüter der Verfassung
Datum izdanja	1931.

• "Čini se vjerovatnim misliti da je sudsko rješavanje svih političkih pitanja ideal vladavine prava. Ali to bi previdjelo da proširenje sudovanja na stvari koje možda više nisu utužive može samo naštetiti ugledu sudova. Kao što sam često ukazivao, kako za ustavno, tako i za međunarodno pravo, posljedica takvog proširivanja ne bi bila u juridifikaciji politike već u politizaciji sudovanja."

• "[S]amo ustavne norme koje dopuštaju jasno podvođenje činjeničnih stvari pod njihove odredbe, ali ne i opći principi ili ovlaštenja, mogu odrediti odluku sudije, u slučaju kolizije, umjesto običnog zakona."

• "Ako bi se uspostavio, umjesto organa koji je kompetentan po ustavu, ustavni sud koji bi trebao odlučivati o svim sumnjama i neslaganjima koja bi mogla nastati, i kojem bi se mogla žaliti večina Reichstaga koja inače ne bi imala mogučnost odlučivanja, ili možda čak i manjina, uspostavili bi političku instituciju pored Reichtaga, predsjednika Reicha, i vlade Reicha. Ovim ne bi postigli ništa osim situacije u kojoj bi se djela vlade, upućivanjem na proizvoljne 'razloge za odluku', podržavala ili zabranjivala pod izlikom juridičke forme. Nikakva fikcija, koliko god nategnuta, ne bi mogla spriječiti bilo koga da gleda i ocjenjuje takav sud kao političku instituciju. Problemi i kontradikcije koji moraju nastati iz bilo kojeg pokušaja kombiniranja ozbiljnih ustavnih sporova sa autentičnim sudovanjem tada bi postali isuviše očiti."

• "Uvijek dolazimo do iste jasne alternative: ili postoji očito i nesumnjivo kršenje odredaba ustava, i u tom slučaju sud će kazniti to kršenje, izričito ga određivajući u prikladnoj formi i vršenjem vindikatorne krivične pravde; ili sumnja koja se tiče sadržaja norme je toliko osnovana, i sadržaj same norme je toliko nejasan, da je nemoguće govoriti o kršenju, čak i ako je sud drugačijeg mišljenja od zakonodavca ili vlade za čije se akte kaže da stoje u suprotnosti sa dvosmislenim ustavnim odredbama. Jasno je da, u ovom drugom slučaju, odluka suda ne može imati nikakvo drugo značenje nego ono autentičnog tumačenja [...] Svaki organ koji na autentičan način stavlja sporni sadržaj zakona van sumnje uistinu djeluje kao zakonodavac. I ako stavlja van sumnje dvosmisleni sadržaj ustava onda djeluje kao ustavni zakonodavac. Konačni pravno-teorijski razlog za ovu uvijek-ponavljajuću alternativu je sljedeći: svaka odluka, čak i ona parničnog suda koja podvodi konkretno pitanje činjenica, sadrži trenutak čiste odluke koji ne može biti izveden iz sadržaja norme. Ja upućujem na to kao na 'decizionizam' [...] Ovdje, decizionistički element nije tek dio odluke, dio koji mora da nadopuni normu da bi uopće učinio res judicata mogućom. Radije, sama odluka je poenta i svrha presude, i njena vrijednost ne sastoji se u neodoljivoj argumentaciji, već u autoritativnom uklanjanju sumnje koja nastaje iz mnogih različitih i kontradiktornih mogućih argumentacija."

• "Da li je ustav politička odluka ujedinjenog naroda, homogenog unutar sebe? Da li je to zakon, i ako jeste, kojeg zakonodavca? Da li je ugovor ili kompromis, i ako jeste, ko su stranke tog ugovora? Sve ove razlike između odluke, zakona, i ugovora mogu se sakriti sa jednom riječju - 'norma'".

• "Razlike u mišljenju i sukobi između onih koji vrše prava političkog odlučivanja i utjecaja ne mogu općenito govoreći biti odlučeni u pravnoj formi, osim gdje se otvorena kršenja ustava imaju kazniti. Oni se rješavaju, od odozgo, od strane snažnije političke sile, to jeste od višeg trećeg koji stoji iznad sukobljenih mišljenja - takva vlast, međutim, ne bi bila zaštitnik ustava, već radije suvereni vladar države - ili se arbitriraju ili rješavaju od autoriteta koji nije superioran već stoji pored sukobljenih strana, i stoga je neutralni treći. To je svrha neutralne vlasti, pouvoir neutre et intermediaire, koji je postavljen sa strane, i ne iznad drugih ustavnih vlasti, ali kojem su povjerene posebne nadležnosti i mogućnosti uticaja."

• "Koncentracija svih ustavnih sporova u jedinstvenom sudu pravde, oformljenom od profesionalnih državnih službenika koji ne mogu biti uklonjeni, i koji su nezavisni po tom osnovu, stvorilo bi drugi dom čiji članovi bi bili profesionalni državni službenici. Nikakva vrsta sudskih procedura ne bi mogla sakriti činjenicu da bi takav Staatsgerichtshof ili ustavni sud bio visoko politički autoritet obdaren sa nadležnošću ustavnog zakonodavstva. Iz demokratske tačke gledišta, bilo bi jedva moguće prenijeti takve ovlasti aristokratiji u togama."