Čekajući Tahira: Ruža II

Čekajući Tahira: Ruža II
Autor	Nura Bazdulj-Hubijar
Originalni naziv	Čekajući Tahira: Ruža II
Datum izdanja	2002.

• " Najzad sat otkuca deset puta.Kao vihor uletjeh u sobu:ni veceras ruza nije bila na prozoru!Nedostaju mi rijeci kojima bih opisala kako sam se tada osjecala.Kao da se na najljepsi vrt srusio strasan grad i potpuno ga opustosio.Lezala sam sasvim suhih ociju i prazno buljila u jednu tacku na tabanici.Ne znam koliko dugo je to trajalo.U neko doba dodje Robi.

- Je li bolje,sele? -upita paleci svjetlo. Pri pogledu na moje lice kao da mu je bilo jasno kako sam daleko od dobra.Uplasio se,jasno se vidjelo na njegovom licu.

-Da nisu kakve komplikacije?Sto se oni vise ne vracaju,mislim da bih trebala kod doktora? -Ma kakvog doktora,brate dragi?! Sve je uredu,samo me glavobolja iscrpila.Sutra cu biti kao nova.Vidjet ces.Nego,mijenjamo temu! Kako si se proveo?Je li nocas klupa bila puna?

-Nisam ti draga,klupu ni vidio.Cim sam izasao,sreo sam Mrkog i on mi rece za Tahira.

-Je li mu se nesto dogodilo?

-Sinoc je pao sa ograde parka na asfalt.Neki prolaznici su ga nasli u besvjesnom stanju i odvezli ga u bolnicu.Na putu se osvijestio. Nema nikakvih lomova,kazu,samo blagi potres mozga.Dali su mu neke lijekove i mora nekoliko dana mirovati. -Zaboga,sta je on radio na ogradi,Robi? -Neces mi vjerovati,krao je ruze! Skocih,kao da me grom opalio. -Sta kazes?!Tahir krao ruze?!

-Sto me gledas tako kao da se svijet prevrnuo naopacke?!Jest,krao je ruze,pa sta?Kao da mi je to opet nekakav grijeh.Sigurno za mamu,ali ko ce njemu znati?Uostalom,to je najmanje vazno!Posjetio sam ga i sasvim je dobro.Samo modrica i ogrebotina na celu.Tesko mu pada sto mora da miruje.

Kao iz daljine dopirale su Robijeve rijeci. " Imao si pravo.Svijet se zaista prevrnuo naopacke",mislila sam dok su se u glavi kockice sklapale u mozaik.Lezala sam nepomicno,a noc je polako oticala.Napolju je duvao vjetar,mjesecina se uvukla u moju sobu i sve stvari oko mene cinila nestvarnim.Sat u dnevnoj sobi oglasio se jednom,poslije dva puta.Tek tad svatih da je gluho doba noci i da ja,glave uronjene u jastuk ,poluglasno i sa nekim cudnim mirom izgovaram-Tahir,Tahir,Tahir!-kao sto vjernici pobozno i svecano izgovaraju: Amin,amin...Dinko je trubio.Bila sam spremna za izlazak.Pogledah kroz prozor:sjedio je na svome motoru isprsivsi se.Plava kosa mu se presijavala na suncu. "Robicu moj,ti uvjek imas pravo" -pomislih i strcah niz stepenice kao da mi se strasno zuri.Dinko se sav vazan pomjeri naprijed praveci mi mjesto iza sebe.Stajala sam ispred njega ozbiljna,ozbiljnija nego sto sam ikad bila. -Sto stojis?Penji se,Bibercicu!-Moram nesto vazno da ti kazem.I da te zamolim.Hoces li to uraditi za mene?

-Obecavam da hocu,sve sto mogu! -Ovo mozes! -Onda reci! -Ne trazi me vise!Nikad,nikad vise!

-Osmijeh mu se zaledio na usnama.Kao da je izgubio dah.Ja sam se vec okrenula i posla niz ulicu.

-Ama cekaj,reci nesto,objasni mi. -Nema se tu sta objasnjavati.Decko kog sam voljela nisi ti,Dinko!

Prosla sam citav blok zgrade i zasla iza ugla.Zvuk motora se nije oglasio.Znaci,stajao je i dalje na istom mjestu.Nisam bila ni svjesna,a isla sam prema Lasvi,Tahirovoj kuci...