"[U] demokratskim zajednicama većina ljudi ne vidi jasno šta imaju dobiti revolucijom, ali stalno i na hiljade načina osjećaju šta mogu izgubiti [...] U revoluciji vlasnici lične imovine imaju više razloga za strah od svih drugih; jer u jednu ruku njihovu imovinu je lakše oteti, i u drugu može u potpunosti nestati u jednom trenutku - predmet opasnosti na način na koji nekretnine nisu u toj mjeri pogođene, jer, iako mogu izgubiti doprinose svojih posjeda, mogu se nadati da očuvaju samu zemlju kroz najveće prevrate. Stoga ovi prvi se puno više brinu oko simptoma revolucionarnih prevrata nego ovi drugi. Stoga nacije imaju manje tendencije da stvaraju revolucije u odnosu na povećanje lične imovine i njene raspodjele među njima, i povećanja broja onih koji je posjeduju. Štaviše, koju god profesiju da prihvate, i koju god vrstu vlasništva da posjeduju, jedna im je karakteristika zajednička. Niko nije sasvim zadovoljan sa onim što trenutno ima - svi se stalno trude na hiljade načina da je poboljšaju. Uzmimo bilo kojeg od njih u bilo kojem trenutku njegovog života, i vidjet ćemo da je uključen u neki novi projekat za svrhu uvećanja onoga što ima; ne govorite mu o interesima i pravima čovječanstva: njegovo malo domaćinstvo za to vrijeme zaokuplja sve njegove misli, i vuće ga da ostavi političke izazove za neku novu sezonu. Ovo ne samo da spriječava ljude da čine revolucije, već i sputava ljude da ih žele. Nasilne političke strasti imaju malo utjecaja na one koji su posvetili sve svoje sposobnosti u potrazi za svojom dobrobiti. Žar koji ispoljavaju u malim stvarima smiruje njihovu gorljivost za velike poduhvate." (Demokratija u Americi)
"Moramo imati u vidu najprije da je bosanskohercegovačko društvo u strukturnom smislu nasilničko društvo etnonacionalnih homogenih kolektivističkih identiteta u procesu svog nacionalnog zaokruženja. Ti identiteti – nacije u procesu proizvodnje (‘under construction’) - su proizvodi niza nasilnih praksi stvorenih otvorenom ilegalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjima i genocidom. Po nizu svojih karakteristika ove prakse se mogu okarakterizirati nacionalnim revolucijama koje su prekinute izvanjskom intervencijom međunarodne zajednice [...] Revolucionarni prevrat tokom niza ratova na području bivše Jugoslavije, a osobito u BiH, podrazumijevao je korjenite strukturne društvene promjene. Bilo je potrebno uspostaviti, doslovno proizvesti, najprije aktom čiste sile, a potom cijelom mrežom novih zakona, pretpostavke za buduću državnu, odnosno nacionalno-državnu infrastrukturu, ključne elemente za izgradnju fundamentalnih institucija nove političke zajednice od vlastite vojske, policije, sudstva do školstva, muzeja i galerija koje će čuvati, razvijati i baštiniti etnonacionalnu partikularnost. Nakon temeljitog etničkog prekomponiranja cijelih područja BiH pristupilo se temeljitom etnonacionalnom pre- komponiranju zatečenih ili formiranju sasvim novih institucija. Taj proces pratio je svojevrsni geografski kopernikanski okret, proizvodnje vlastitog etnonacionalnog prostora kroz preimenovanja gradova, naselja, gradskih ulica što je sastavni dio svake revolucionarne prakse [...] Nakon nasilnog prekida etnonacionalnih revolucija, nastupio je period ‘dejtonske BiH’ kojeg, u terminima političke ontologije karakterizira razvijanje cijele mreže rituala etničke mobilizacije kojima se nastavlja ‘mirnodopski’ proizvoditi nacija, uz pomoć kontroliranih praksi etničke kolektivne mobilizacije, manifestacija grupnog jedinstva koje se u praktičnoj ravni otkrivaju kao mreža diskriminatornih praksi. Ova kontrolirana ritualizacija grupnog jedinstva koja održava revolucionarni duh nacionalnog zasnivalaštva zove se događanje naroda [...] Dakle, na djelu je hegemonija tri performativne kolektivističke naracije identiteta koje opstoje na radikalnoj negaciji drugog koja je sama po sebi destruktivna jer je njena ključna karakteristika proizvodnja i održavanje političkog neprijatelja i stalno opiranje njegovoj institucionalizaciji koja, sa svoje strane, prijeti da konflikt pretoči u dosadne procedure i ‘isprazno javno brbljanje’. Taj ‘herojski’ nacionalizam koji ustrajno odolijeva stalnoj egzistencijalnoj opasnosti za svoj etnički kolektiv čime ga drži na margini političkog, nakon oružanog teritorijalnog razgraničenja ustremljuje se na preuređenje svog biološkog tkiva, na utiskivanje identitetskih oznaka uniformirajući javni prostor uz pomoć dominantnih metafora etno- nacionalnog jedinstva, užurbano proizvodeći svoj distinktivni nacionalni identitet, odnosno njegove poželjne značajke na koje će se, kao na činjenice ‘objektivnog’ realiteta, pozivati u svom svakodnevnom političkom djelovanju. U tom smislu, institucije obrazovanja imaju značajnu ulogu: na svojim nižim instancama – osnovna i srednja škola - usvaja etnonacionalna zgotovljena, proizvedena znanja i učestvuje u njihovom, rječnikom Butlerove kazano, ‘recitiranju’ i ‘ponavljanju’ – a na svojim višim instancama – visoko obrazovanje – osposobljava mlade za učešće u daljoj proizvodnji fraza i metafora kolektivnog identiteta koji će se recitirati i ponavljati s namjerom proizvodnje ontološkog učinka. Ova užurbana proizvodnja kolektivnih identiteta je u BiH značajno otežana kulturno-historijskom bliskošću naših etničkih kolektivâ – nepodnošljivo istim jezikom kojim se služe i razumiju jedni druge, što dovodi do frustracije usljed gubitka intimnosti i nemogućnosti potpunog odjeljivanja. Ništa bolje ne stoje identitetske naracije niti s historijom koja obiluje tendencijama međusobnog preplitanja i ukrštanja. Ukoliko je proizvodnja ‘prirodnih’ kolektivističkih identitetskih naracija ‘neprirodna’, agresivnija u svojoj diskriminativnosti, nasilnija nad životom svakodnevlja, nerazumnija, utoliko je ta proizvodnja razlike po svaku cijenu brutalnija i sveobuhvatnija – od vrtića do grobalja." (Obrazovanje kao proces naturaliziranja etnonacionalne ideologije)
"Svaka od velikih revolucija prošla je kroz prijelomno razdoblje u kojem su se u ubrzanom slijedu donosili novi zakoni, dekreti, pravila i naredbe, koji su se zatim jednako brzo opozivali, mijenjali ili nadomiještali drugima. Na kraju, međutim, svaka od velikih revolucija pomirila se s predrevolucionarnim pravom i ponovo uspostavila mnoge njegove elemente, uključujući ih u novi sistem koji je odražavao nove ciljeve, vrijednosti i vjerovanja." (Pravo i revolucija: Stvaranje zapadnjačke pravne tradicije)
"Savremeni koncept revolucije, nerazdvojivo povezan sa idejom da tijek historije odjednom počinje nanovo, da potpuno nova priča, priča koja nikada prije nije ispričana, upravo se odmotava, bila je nepoznata prije dvije revolucije na kraju osamnaestog stoljeća." (O revoluciji)
"Ključno, onda, za bilo koje razumijevanje revolucija u savremenom dobu jeste da se ideja slobode i iskustva novog početka trebaju poklopiti." (Ibid.)
"Ništa se, zaista, ne čini prirodnijim nego da revolucija treba biti predodređena tipom vladavine koju zbacuje; ništa se, stoga, ne čini prihvatljivijim nego da se objasni novi apsolut, apsolutna revolucija, apsolutnom monarhijom koja joj je prethodila, i da se zaključi da što je apsolutniji vladar da će apsolutnija biti revolucija koja će ga zamijeniti." (Ibid.)
"Historičar će biti sklon da kaže da pravila postoje zbog nastavka spremnosti da ih se prizna kao standarde za djelovanje u sadašnjosti. Ova voljnost je temeljnija od djela volje koji su izvorno stvorila pravilo, u njegovoj određenoj formi, za prihvatanje od strane zvaničnika i građana kao standarda za djelovanje. I u odnosu na veliku masu pravila u sistemu, historičar nalazi da revolucije rijetko utječu na kontinuiranu voljnost. / To nije iznenađujuće. Jer je (etički) razumno oblikovati svoju voljnost za priznavanjem postavljenih pravila kao standarda za svoje djelovanje ukazujući na sažeta pravila ili principe identifikacije, zarad održavanja koherentnosti djelovanja-u-društvu kroz vrijeme. (Jer svačiji život se mora živjeti kao projekat u vremenu). Stoga, često je razumno prihvatiti nova pravila ovlaštenja i sukcesije pravila koja su ponuđena od uspješnih revolucionara koji su sebe učinili gospodarima društva, i stoga odgovornim za zadovoljavanje slučajnosti koje će se zbiti u budućnosti. I u isti mah razumno je prikloniti se "općem principu" ([zakon koji je jednom valjano usvojen, u skladu sa kriterijima valjanosti tada na snazi, ostaje valjan dok ili ne istekne u skladu sa svojim uslovima ili uslovima impliciranim u njegovom stvaranju, ili je ukinut u skladu sa uslovima ukidanja na snazi u vremenu njegovog ukidanja]) kao da nudi razlog, na koji ne utječe revolucija, za valjanost ostatka glavnine pravnog sistema. U oba slučaja ova "razumnost" je razumnost pravde i philia politike [komunalno ili građansko prijateljstvo], koja zahtijeva pravnu koherentnost i kontinuitet i poštovanje stečenih prava. / Naravno, pravda ima i druge zahtjeve. Stoga ponekad karakter revoucije je takav da priklonjenost revolucionarnom poretku društva nije razumno. Građanin, sudija, i pravnik moraju, u takvim slučajevima, reći da pravni sistem nije više onaj kojeg su priznavali prethodno (osim u nekom sekundarnom smislu "istog pravnog sistema"). Ali samo su u tim ekstremnim slučajevima elementi diskontinuiteta značajniji za analizu (moralnu, pravnu, jurisprudencijsku) neko principi kontinuiteta." (Filozofija prava)
"Revolucijama je zapravo potreban jedan pasivan elemenat, materijalna osnova. Teorija se ostvaruje u jednom narodu samo ukoliko odgovara ostvarenju njegovih potreba." (Kritika Hegelove filozofije države i prava)
"Dok je uobičajeno zakonodavstvo učinjeno efektivnim kroz općenito poštovanje ustava, što djeluje kao stalni izvor moći, revolucionarni ustav je nametnut ljudima na druge načine. Mora postojati privremeni skup snage dovoljno jak da utjeće na promjenu ponašanja građana koji je impliciran u prihvatanju novog ustava ako obavezujućeg. Za uobičajene stvaraoce prava ne zahtijeva se nikakav naričiti napor u činjenju njihovih zakona učinkovitim, jer na svom raspolaganju imaju gotovu mašineriju. Revolucionari moraju sami stvoriti mašineriju, t.j. usmjeriti umove ljudi u nove kanale kroz koje psihološki pritisak može utjecati na njih. [To se čini silom i propagandom]." (Pravo kao činjenica)
"Vjerujem da svaka takva revolucija mora kao svoj jedini cilj imati uspostavljanje demokratije; pod demokratijom ne mislim na nešto tako neodređeno kao što je 'vladavina naroda' ili 'vladavina većine', nego na skup ustanova (između ostalog na opće izbore, to jest pravo ljudi na raspuštanje svoje vlade) koje bi dopustile javnu kontrolu vladara i njihovo otpuštanje od strane onih kojima se vlada i koje bi potčinjenima omogućile dobiti reforme bez upotrebe nasilja, čak i protiv volje vladara. Drugim riječima, upotreba nasilja je opravdana samo pod tiranijom koja onemogućuje nenasilne reforme, i ona mora imati samo jedan cilj, stvaranje državnog uređenja koje omogućuje reforme bez nasilja (...) Produžena upotreba nasilja može dovesti do gubljenja slobode, pošto takva situacija može izazvati ne nepristrasnu vladavinu razuma, nego vladavinu jednog čovjeka. Nasilna revolucija koja hoće više od rušenja tiranije vjerovatno bi izazvala novu tiraniju kao vjerovatno ostvarenje svojih realnih ciljeva." (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji)
"Za pravog revolucionara je najveća opasnost - možda čak i jedina opasnost - uveličavanje revolucionarnosti, zaboravljanje granica i uslova umjesne i uspješne primjene revolucionarnih metoda. Pravi revolucionari najviše su krhali sebi vrat kad su počinjali da "revoluciju" pišu velikim slovom, da izdižu "revoluciju" u nešto gotovo božansko, da gube sposobnost da najhladnokrvnije i najtrezvenije razmišljaju, mjere, provjeravaju u kom momentu, u kojim okolnostima i u kojoj oblasti akcije treba umjeti i postupiti na revolucionaran način i u kom momentu, u kojim okolnostima i u kojoj oblasti akcije treba umjeti preći na reformističku akciju. Pravi revolucionari će propasti (ne u smislu spoljnog poraza, nego unutrašnjeg sloma njihove stvari) samo onda - ali onda će propasti sigurno - ako izgube trezvenost i ako zamisle da "velika, pobjedonosna, svjetska" revolucija može i mora sve moguće zadatke u svim okolnostima u svim oblastima obavezno rješavati na revolucionarni način."
"[Razmotrimo] [s]lučaj uspješne revolucije, na koju se često ukazuje kao na primjer postojećeg pravnog sistema koji je zamjenjen novim pravnim sistemom. U ovom slučaju, nije stvar u tome da su članovi relevantne zajednice prekršili norme pred-revolucionarnog pravnog sistema. Oni ga jednostavno više ne priznaju kao njihov pravni sistem. Sistem koji oni sada kolektivno priznaju kao njihov je novi, 'revolucionarni' pravni sistem." (Legal Systems as Abstract Institutional Artefacts)
"Vrlina Shapiroove planske teorije prava - ona koju ne naglašava ni sam Shapiro - jeste da je ona sposobna da objasni nesamjerljivost pravnog opravdanja u različitim pravnim sistemima na način koji je kompatibilan sa tim da svi zaista obitavamo u istom normativnom poretku. Budući da različiti pravni sistemi uključuju usvajanje različitih glavnih planova, zvaničnici u različitim sistemima će stati sa opravdanjem na različitim planovima. Zaista, čini se da Shapiroova planska teorija objašnjava upravo fenomenologiju pravnog opravdanja tokom tranzicija između pravnih sistema, jer također objašnjava tačku u kojoj zvaničnici prestaju gledati ka planovima i vraćaju se uzevši-sve-u-obzir rasuđivanju na temelju pozadinskih razloga za djelovanje i društvenih činjenica koje su njihovi okidači. U nekom trenutku 1789. [...] francuski zvaničnici počeli su pronalaziti uvjerljive razloge da napuste glavni plan koji je gledao ka kralju Francuske. Oni više nisu stajali sa opravdanjem njihovih djelovanja na pravilu da se njegova riječ treba poštovati. Situirani usred revolucije, oni su morali opravdati svoja djelovanja kroz pozadinske razloge za djelovanje i društvene činjenice koje su bili okidači za takve razloge. Počeli su se pitati: "Može li se pronaći stabilna praksa? Da li moralnost ili razboritost preporučuju usklađivanje sa njom? Da li moralnost ili razboritost preporučćuju stvaranje drugačije prakse?" Već 1791., međutim, francuski zvaničnici usvojili su novi glavni plan gledanja ka Nacionalnoj skupštini. U toj tački, njihova opravdanja završavala su se na novim planom, tako da izgleda kao da su bili u drugom i nesrazmjerljivom normativnom poretku od onog u kojem su obitavali 1788. [...] [Č]ini se da su revolucije pomjerile normativne poretke na isti način za koji teoretičar teorije božanstvenog naređenja smatra da nas promjene u naredbama Boga stavljaju u novi normativni poredak. Ali ova naizgledna normativna nesrazmjerljivost postojat će samo iz interne tačke gledišta. Iz vanjske tačke gledišta, revolucije će se pokazati kao društvene činjenice koje su bile pozadinski okidači za djelovanja koji su se sa istom silom primjenjivali prije i poslije revolucija." (On Hart's Category Mistake)
"Ako je režim nastao revolucionarno, to jeste ako je poništio stari pravni poredak, čini se da je kreativni kapacitet ustavotvoraca neograničen. Međutim, ograničenja postoje, ona dolaze većinom iz prošlosti. Institucionalni i vrijednosti obrasci, činioci i procesi koji oblikuju zajednički život prije promjene, ne nestaju tek tako sa slomom starog poretka. Barem neki od njih se transformišu u određenu vrstu 'prošlo-sadašnjeg' ili naslijeđa. Stare ekonomske, političke, pravne, kulturne, i ideološke osobine možda su prestale biti određujuća svojstva nove političke zajednice; za neke vrste procesa i događaja nije vjerovatno da će se ponoviti, ali još su živi i moćni, svi na naročite načine. U takvoj konstelaciji, problem starih vrijednosti zaslužuje naročitu pažnju. Dok je ambicija da se sve transformiše i izgradi novi svijet ex nihilo opasni utopizam, jednako nesigurna je pozicija koja drži da se sa naslijeđenim nedemokratskim vrijednostima ne treba baviti. Ustavotvorci trebaju razmišljati o ulozi koje su sporne vrijednosti igrale u nedavno delegitimiziranoj prošlosti, da dokuče tačnu narav i oblik u kojim je njihovo nasljeđe prisutno danas, i da stvore jasno normativno držanje u odnosu na njih." (Values for a Valueless Society: Constitutional Morality After Collective Crime)
"Prva karakteristika revolucije jest da se vrši svjesno, namjerno, planski. Politička revolucija ne može biti spontana pojava. Druga bitna karakteristika je da se revolucija vrši samo na osnovu odgovarajućih promjena u ekonomskoj osnovi društva, odn. u načinu proizvodnje. Bez takve promjene nema revolucije, ili, tačnije, nema uspješne revolucije, što znači ustvari isto." (Teorija države i prava)
"Ni jedan ustav ne može, u smislu učinkovitog ograničenja ili prisile, ovlasititi revoluciju, niti revoluciju može zabraniti. Ustavni tekst bi mogao priznati pravo revolucije, kao što neki trenutno čine, ali narod bi posjedovao ovo pravo nezavisno od teksta. I ustavni tekst bi mogao pokušati zabraniti revoluciju, ali ne bi mogao spriječiti narod od vršenja tog prava. Sama priroda revolucionarnog prava jeste da ono ne priznaje granice, ustavne ili ne, kodificirane ili ne, na to kada i kako počinje i teče, niti šta želi da ostvari. Revolucija je ograničena samo organizacionim kapacitetom i kolektivnom snagom pokreta koji je gradi u pozadini." (Four Unconstitutional Constitutions and Their Democratic Foundations)
"Wade [...] je prepoznao da političke činjenice koje podupiru bilo koji pravni sistem mogu i neizbježno se mijenjaju kroz vrijeme. Periodi kada se te činjenice mijenjaju će općenito biti praćeni nekom nesigurnošću oko prirode posljedične "revolucije" i kako će ta revolucija utjecati na pravni doseg ustava. To može biti očito u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje ustav, zahvaljujući svom nekodificiranom karakteru, može naročito biti predmet osporavanja. Ali to je također tačno u državama gdje je ustav inkorporisan u prepoznatljiv tekst. Veliki spor oko prirode Američke unije koja je dominirala javnim diskursom u prvoj polovini devetanestog stoljeća ticalo se, u značajnoj mjeri, različitih vjerovanja oko političkih pretpostavi Ustava. Stranke se nisu slagale oko pitanja da li je Ustav učinkovit jer je sporazum "naroda" pojedinačnih suverenih država ili je čin nepodijeljenog "naroda Sjedinjenih Država". Sam tekst (bez obzira na frazu preambule sa početka) nije bio nedvosmislen po tom pitanju. Konačno, stvar je riješena političkim i vojnim putem u korist ovog drugog tumačenja. Bilo bi smiješno pretpostaviti da je to bio pouzdan način za opisivanje "ispravnog" historijskog osnova Ustava. Radije, "konačna politička činjenica" o kojoj je ustavni režim ovisio sama je bila ustanovljena vanpravnim sredstvima. Na kraju dana, kao što je Wadeova analiza pokazala, autoritet sveg prava leži na političkim osnovama." (Constitutional Change and Wade’s Ultimate Political Fact)
"Mučeništvo nije jedini mogući odgovor grupe koja nije uspjela u prilagođavanju ili prihvatanju dominacije istovremeno dijeleći fizički prostor. Pobuna i revolucija su alternativni odgovori kada uslovi takve akte učine izvodljivim i kada postoji volja ne samo da se umre, već i da se ubije za razumijevanje normativne budućnosti koja se razlikuje od one dominantne sile." (Violence and the Word)
"Kao kvalitativan preobražaj revolucija obuhvata i državnopravni poredak [...] Pošto je državnopravni poredak glavni element političkog sistema svakog društva, prilikom revolucije nastaje i njegov diskontinuitet [...] Zato izvođenje revolucije označava postojanje diskontinuiteta: gdje nema revolucije, nema ni diskontinuiteta i obratno. Oni uvijek idu zajedno i pretpostavljaju se. Dok postoji kontinuitet državnopravnog poretka, nije izvršena revolucija, ali ako je ova doista izvedena, nemoguće je postojanje kontinuiteta državnopravnog poretka. Diskontinuitet pokazuje revoluciju a revolucija se kroz diskontinuitet ostvaruje. Utoliko se može reći da je diskontinuitet kriterijum revolucije i obratno [...] U samom pojmu revolucije nalazi se ukazivanje na kvalitativnu promjenu, odnosno smjenu jednog državnopravnog poretka drugim. Dakle, diskontinuitet je samo specifičan izraz izvođenja revolucije državnopravnog poretka [...] Politička revolucija se uvijek sastoji u osvajanju političke vlasti [...] Samim tim nestaje raniji i stvara se novi državnopravni poredak [...] Politička revolucija i diskontinuitet državnopravnog poretka ne stoje jedno prema drugom kao uzrok i posljedica. U svojoj jedinstvenosti su, naravno, i istovremeni [...] Pored toga naročito je značajno da postoji paralelizam forme izvođenja političke revolucije i diskontinuitet državnopravnog poretka. U tom pogledu ni historijski ni logički ne može biti nesklada. Zato, ukoliko se pojavljuje oblik jednog, neizbježno je to i oblik drugog." (Revolucija i diskontinuitet državnopravnog poretka)
"U revoluciji narodi obično nađu sebe, upoznaju svoju vrijednost, upoznaju svoje stvaralačke snage. U revoluciji se narodi podmlade, preobraze, probude se iz svoje učmalosti i tada u svom revolucionarnom poletu razvijaju takvu stvaralačku energiju i u kratkom vremenu stvaraju takva djela koja se ne mogu zamiliti u starom preživjelom društvu. Prema tome, revolucija je u razvitku društva motorna snaga koja pokreće ljudsko društvo naprijed onog časa kada se već stari oblik pokazao nemogućim, kada se pokazao kao kočnica progresa. Prema tome, kroz revoluciju napredne snage društva ostvaruju viši, pravedni oblik društvenog uređenja."
"Stvarajući ustav, revolucionarne snage kopaju sopstvene grobove; ustav je konačni čin revolucije." (Constitutional Power-making for the New Polity: Some Deliberations on the Relations Between Constituent Power and the Constitution)
"Hura za revoluciju i topovsku riku! / Prosjak-pješak pod bič pada prosjaku-konjaniku. / Hura novoj revoluciji i novoj kanonadi! / Prosjaci su zamijenili mjesta, no bič i dalje radi." (The Great Day)
"Ako su ljudi prirodno pitomi, ono što opravdava demokratske revolucije nije samo objektivni kvalitet ponašanja režima, i ne samo normativni kvalitet ustanovljavajućeg procesa, već također činjenica opravdane iznemoglosti stanovništva, pretpostavljenog iscrpljenja sposobnosti naroda za političku patnju. Skrivene figure pitomosti i iscrpljenja služe kao meta-garancije konstitucionalizma da se narodne pobune neće događati prečesto, da neće biti vremenske bliskosti između suprotstavljenih prizivanja izbirljivog "naroda". Bez ove pretpostavljane opklade, zagovornici ustanovljavajuće vlasti ne bi samo morali prihvatiti da ne postoji ništa problematično sa lažnim pre-utemeljenjima ustavnih poredaka, već bi također imali poteškoću u povezivanju čestih prevrata sa ustanovljavajućom voljom naroda." (Three arenas of struggle: A contextual approach to the constituent power of 'the people')
