Razgovor:Majka (Zija Dizdarević)

"Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo. Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život. Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza. Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije su očeve batine bile svršetak radosti..."

stoji iza mene daleko petnaest i više "Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo. Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život. Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza. Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije su očeve batine bile svršetak radosti...""Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo. Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život. Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza. Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije su očeve batine bile svršetak radosti..."