"Spusti slušalicu i ode do prozora. Padao je gust snijeg, krupne pahulje su praminjale oko uličnih lampi od mat stakla. Noćas jedan čempres na svojim granama zadržava snježne pahulje. Ne da im da sakriju sasvim svježu humku. Snijeg noćas pada po igračkama sačuvanim na tavanu, starim školskim knjigama. Snijeg noćas pada po ugaonoj sećiji bež boje u dnevnoj sobi. U njenom uglu je uvijek sjedio babo. Kvasi babove knjige, stolnu lampu oblika Aja Sofije čije prozore noćas nema ko upaliti. Snijeg noćas pravi naslage po ormanima na kojima su zimi mirisale rumene jabuke iz bašće. Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život."
"Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me učio, babo. Da si me učio drugačije, možda bih ogrubjela, možda bih sve lakše podnosila. Morao si mi kazati da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim, ali kratkim sunčanim trenucima. Ja ću tako učiti svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže, neće biti na gubitku. Takođe ću ih učiti da se ni za kog i ni za šta ne vezuju suviše čvrsto, na kraju će uvijek biti gubitnici, niti da drugima dopuste da im bude sve.
"Mislila sam da je bolje za tebe.. Da se ne truješ mržnjom. Da sačuvaš vjeru u ljude, da sačuvaš najvrijedniji dar koji ti je Bog dao - svoj smijeh. Davno, davno, one nesretne 42. u meni je umro zauvijek. Sad mi se zapravo čini da se nikad nisam ni znala smijati. Bez obzira šta te u životu čekalo, ne daj nikom da ti to ubije. Jer, to je zaštita, hamajlija protiv svega ružnog i bolnog. Prkosi svemu što ti se ispriječi na putu. Prkosi smijehom. Smijeh i vjera u Boga, pomoći će ti da se lakše nosiš sa životom. Meni je ostalo samo jedno - vjera u Boga."
"- Zbog čega ste se vas dvoje uopšte razišli?
- Zbog gluposti, potpuno beznačajne gluposti. Jednostavno sam se okrenula i otišla, zamolivši ga da me više ne traži.
- I nije te tražio?
- Ama jest, tražio me, molio da počnemo iznova. Ali moj glupi, prokleti ponos. Mada sam spoznala da je sobom odnio dobar dio mene, da ga volim mnogo više nego sam i bila svjesna, ostala sam pri svom. Nisam željela da zna kako sam požalila.
- Dugo vremena je od tada prošlo. Zašto ne izlaziš sa nekim? Znam bar nekoliko zgodnih mladića koji bi ti se željeli približiti.
- To i ja znam. Ne mogu, Senka, još nisam spremna za bilo kakvu vezu. I suviše je prisutan u meni. A hodati sa nekim tek toliko da se zna kako imaš nekog, po meni nema nikakva smisla. Ti i Dario ste se našli. Nikad nemoj dozvoliti da ti jedan čas loše volje, prkosa, inata, tvrdoglavosti, promijeni život. Neka ti ja budem pouka. Ja sam ti, lijepa moja, posebna sorta budale."
"Mnogi ljudi ne znaju sanjati. A oni koji to ne znaju, siromašni su. Sve materijalno može u trenu nestati. Snovi su u nama, mi ih nosimo, i niko nam ih ne može oduzeti."
"To može samo Sarajevo. Najjednostavniji, najponosniji, najprkosniji grad što ga, kao i ostale gradove, čine njegovi ljudi."
"Bolesni sam sanjar. A ti sav od realnosti."
"Je li ikad iko proniknuo u tajnu ljubavi, babo?Kako, kada, zbog čega, iz čega se rađa? Je li to jedino rađanje koje ne boli? Rađa li se iz kapljice rose, zvjezdanog praha, latice cvijeta, bisera suze, svjetlosti jecaja? Da se plaća svim blagom svijeta, ne može se kupiti, nikakvom snagom, ucjenom, molbom, preklinjanjem iznuditi, dobrotom, čistotom, plemenitošću osvojiti, a kad si nespreman, kad o njoj i ne sanjaš, izroni odnekud i preplavi te kao plima. Ponekad se i razum opire, čupa, brani, otima, tjera je, grčevito se brani, pa odustane nemoćan. Ubiti je ne može. Noćas, sa potupunom izvjesnošću, znam da je ovo što me ponijelo ljubav. Otkud onda bol? Da li zbog izvjesnosti da će ljubav tek doći?"
"Kad sagoriš, znači da si bio vatra i iza tebe ostane pepeo. To je bolje nego ostaviti samo balav trag, kao iza puža."
