Ustav

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži

Citati[uredi]



A[uredi]

  • A. V. Dicey
    • "Ustavno pravo, kako se termin koristi u Engleskoj, sačinjavaju sva pravila koja neposredno ili posredno utiču na raspodjelu ili vršenje suverene vlasti u državi. Stoga uključuje sva pravila koja definiraju članove suverene vlasti, sva pravila koja reguliraju odnose takvih članova međusobno, ili koja određuju način na koji suverena vlast, ili njeni članovi, vrše svoj autoritet [...] Jedan skup pravila su u najstrožijem smislu 'zakoni', jer su pravila koja (da li pisana ili nepisana, da li usvojena zakonom ili izvedena iz običaja, tradicije ili maksima stovrenih od sudova zvanih common law) sudovi provode; ta pravila čine 'ustavno pravo' u pravom smislu te riječi [...] Drugu vrsta pravila čine konvencije, razumijevanja, navike, ili prakse koje, iako reguliraju ponašanje članova suverene vlasti [...] nisu u stvarnosti zakoni jer ih sudovi ne provode. Ovaj se dio ustavnog prava može, u svrhu razlikovanja, nazvati 'konvencije ustava', ili ustavna moralnost." (Uvod u izučavanje zakona ustava)
    • "Ograničenja postavljena na postupanje zakonodavca u francuskom ustavu nisu u stvari zakoni, jer to nisu pravila koja će u konačnici provoditi sudovi. Njihova stvarna priroda jeste ta maksima političke moralnosti, koje izvode koju god snagu da imaju iz toga što su formalno propisane u ustavu, i iz posljedične podrške javnog mnijenja." (Ibid.)
  • Aharon Barak
    • "Ustav je jedinstven pravni dokument. On utjelovljuje posebnu vrstu norme i stoji na vrhu normativne piramide. Teško ga je promijeniti, osmišljen je da upravlja ljudskim ponašanjem za dugo godina. On oblikuje državu i njene aspiracije kroz historiju. On određuje temeljna politička gledišta države. On stavlja temelje za njegove društvene vrijednosti. On određuje njegove privrženosti i orijentacije. On odražava događaje prošlosti. On postavlja temelje za sadašnjost. On određuje kako će budućnost izgledati. On je filozofija, politika, društvo, i pravo sve u jednom. Vršenje svih tih zadataka od ustava zahtijeva ravnotežu između njegovih subjektivnih i objektivnih elemenata [...] [M]oraju se uzeti kako subjektivni, tako i objektivni elementi u obzir kod određivanja svrhe ustava. Izvorne namjere ustavotvorca u vrijeme sačinjavanja ustava su važne. Ne može se razumjeti sadašnjost bez razumijevanja prošlosti. Namjere ustavotvoraca daju historijsku budinu razumijevanju teksta na način koji daje počast prošlosti. Namjera autora ustava, međutim, postoji pored temeljnih gledišta i vrijednosti savremenog društva u vrijeme tumačenja. Za ustav se namjerava da riješi probleme savremene osobe, da zaštiti njegovu slobodu. On se mora brinuti za njegove potrebe. Stoga, u određenju svrhe ustava kroz tumačenje, moraju se uzeti u obzir vrijednosti i principi koji prevladavaju u vrijeme tumačenja, težeći sinzezi i harmoniji između prošlih namjera i sadašnjih principa. Ključno pitanje onda postaje, šta je prikladan odnos između subjektivnih i objektivnih elemenata u određenju svrhe ustava kada su ova dva elementa u sukobu? Na ovo pitanje nema "istinitog" odgovora. Ali to ne znači da će bilo koje tumačenje biti priklando." (Sudija u demokratiji)
  • Alec Stone Sweet
    • "Pod konstitucionalizacijom, mislim na proces kroz koji (1) ustavne norme postaju izvor prava, tako da ih stranke u postupku mogu prizvati, te ih redovne sudije mogu primijeniti u rješavanju pravnog spora, i (2) tehnike ustavnog donošenja odluka postaju važan oblik argumentacije i donošenja odluka u sudskom sistemu. Konstitucionalizacija je djelimično logična, normativna posljedica neposrednog učinka odredaba o subjektivnim pravima, a dijelom proizvod složenog dijaloga između ustavnih sudija i pravosuđa. / Konstitucionalizacija je srušila tri veoma važne, duboko ukorijenjene dogme o karakteru i funkcionisanju kontinentalnih pravnih sistema. Prvo, tradicionalno shvatanje da razne pravne kodifikacije u svakoj državi predstavljaju manje ili više autonomna područja, kojima upravljaju različiti izvori prava i različiti principi sudovanja, postepeno je zamijenjeno novim gledištem, Kelsenijanskim u inspiraciji, da ustavno pravo ujedinjuje te domene u manje ili više koherentan pravni poredak. Drugo, kvazi-zvanični mit da su sudije robovi kodifikacija, kojima je zabranjeno da kreativno tumače i prerađuju zakone, razbijen je na veoma javan način. Samo postojanje ustavnosudske kontrole srušilo je "svetu" prirodu zakona unutar pravnog poretka; i praksa ustavnosudske kontrole, rješavajući u konkretnoj ocjeni po upućivanju, na primjer, socijaliziralo je sudije za novu ulogu - onu zaštite pravnog poretka od bilo kojih pravnih djelovanja koja su kontaminirana neustavnošću. Treće, ortodoksna objašnjenja podjele vlasti između: (1) ustavnih sudija, koji se ne bave činjenicama niti kako se sudski sukobi dalje razvijaju, već tek odgovaraju na ustavna pitanja koja su im postavljena; i (2) sve druge sudije, koji ne prave razložne presude o ustavnosti, već umjesto toga upućuju ustavna pitanja ustavnim sudovima, nisu od pomoći. Zaista, ona su u potpunosti zastarila. Činjenica da se ove dogme održavaju dosta zavisi od nemogućnosti sudija i pravnih učenjaka, koji su suočeni sa konstitucionalizacijom, da rekonstituišu legitimnost pravnog poretka različitog od onoga što je postojalo u prošlosti." (Vladanje sa sudijama)
  • Alex Schwartz
    • "[Z]ajedničke motivacije i vrijednosti koje definiraju ustavni patriotizam ne nastaju ex nihilo [...] [U]stavni patriotizam je slučajni proizvod određene vrste političke historije, one u kojoj su ljudi prvo bili integrirani oko zajedničkog nacionalnog indentiteta unutar konteksta konsolidovane nacionalne države. Ali van konteksta nacionalne države, kako ovaj ethos treba da nastane? [...] Teorija ustavnog patriotizma pretpostavlja da ustavi mogu biti predmeti identifikacije koja stoji iznad žara sukobljenih nacionalizama. Ali ustavi su tipično proizvodi političkog sukoba, i ti sukobi, čak i ako nisu nasilni, imaju pobjednike i gubitnike [...] Imajući u vidu problem sporne historije, ako nešto poput ustavnog patriotizma treba da nastane u podjeljenom društvu, on mora nastati iz relativno novog ustavnog aranžmana, aranžmana koji teži da akonomodira (radije nego da ugnjetava) okolnosti nacionalnog pluralizma." (Patriotism or Integrity? Constitutional Community in Divided Societies)
  • Alexander Hamilton
    • "Pod ograničavajućim ustavom podrazumijevam ustav koji postavlja određena ograničenja zakonodavnoj vlasti, naprimjer, da zakonodavna vlast neće donositi nikakve zakone o lišenju imovine i časti, nikakve ex post facto zakone i slično. Ovakva ograničenja u praksi se jedino mogu održati posredstvom sudova, čija je dužnost da proglašavaju ništavnim sve akte koji su proitivni očiglednom smislu Ustava. Bez ovoga, sva zadržavanja pojedinačnih prava ili privilegija ne bi ništa predstavljala." (The Federalist Papers", br. 78)
  • Akhil Amar
    • "Naglasak na pisanosti Ustava - njegovoj općoj tekstualnosti i njegovim specifičnim pisanim odredbama - ima određene demokratske vrijednosti. Ustav je zbijen dokument kojeg većina Amerikanaca može čitati. Sa skromnim naporom, čak se i laici mogu upoznati s njegovim riječima i temeljnim izgledom [...] Tekst samog dokumenta sačinjava demokratsku fokalnu tačku - otvorenu salu za sastanke, zajednički jezik koji može struktuisati razgovor običnih Amerikanaca dok razmišljaju o najtemeljnijiim i ponekad razdornim pitanjima naše republike jednakih građana. Neki oblici netekstualnog ustavnog tumačenja su često inherentno isključujući, zahtijevajući intimno poznavanje ogromne količine slučajeva i suptilne vještine doktrinarne analize, ili vrsnosti u historiji na veliko i malo, ili savršeno znanje nejasne političke filozofije." (Intertextualism)
  • Andreas Kalyvas
    • "Ustanovljavajuća vlast je istina savremene demokratije. Iz dva glavna razloga, historijskog i analitičkog. Prvo, rođenje savremene doktrine narodnog suvereniteta koincidira sa konceptualnim nastankom ustanovljavajuće vlasti. Oni su koizvorni i savremenici. Politička suprematija mnoštva nad prinčevima, kraljevima, carevima, i papama izvorno je formulisana u pojmovima izvorne moći zajednice da odredi političke forme svog kolektivnog postojanja. Tokom promjenjivog perioda između kasnog srednjeg vijeka i rane savremenosti mnoštvo je identifikovano kao suvereni ustanovljavajući subjekt [...] Drugo, postoji duboka sistemska i konceptualna analogija između ustanovljavajuće vlasti i demokratije, utoliko što oboje opisuju kolektivne činove samozakonodavstva i javnih događaja samopromjene. Iz ove izborne sklonosti, demokratska ustanovljavajuća politika evocira princip slobode kao političke autonomije, tokom koje članovi kolektivno i deliberativno konstituišu političke forme autoriteta da bi organizovali i institucionalizirali svoj zajednički život. Adresati prava postaju njegovi autori. Stoga, formulisanje narodne suverenosti kao ustanovljavajuće vlasti znači potvrditi temeljnu demokratsku vrijednost samoupravljanja." (Political Concepts: Constituent Power)
    • "Ustanovljavajuća vlast je sigurno jedan od glavnih temelja savremenog konstitucionalizma i javnog prava. On dosljedno tretira politiku u smislu ustavne politike; ustav je razumljen politički i politika, u drugu ruku, analizira se ustavno, tako premoščavajući neuvjerljivo i politički suspektno razlikovanje između politike kao polja faktičke moći i ustava kao područja čiste normativnosti." (Ibid.)
    • "Za teorije ustanovljavajuće vlasti, stoga, temeljne norme i pravila (i institucije) nemaju drugog temelja od neutemeljenog ustavnovljavajućeg suverenog čina. Istinski suvereni čin uvijek izbjegava podvođenje pod bilo koje pravilo ili normu jer, u suštini, on ustanovljava njihov konačni izvor. I kao njihov konačni uzrok, uvijek će im izmicati. Stoga, ustanovljavajući suvereni čin ne može biti sveden ili se slijediti nazad do bilo čega vanjskog ili prethodnog njemu samom. On označava novi pravni početak. Drugim riječima, ustanovljavajući čin nastaje van datog ustavnog horizonta da bi radikalno redefinisao same konture i sadržaj tog horizonta. Da je ustanovljavajuća vlast definisana prethodnim pravnim poretkom ili da izvodi svoju legalnost iz već postojećeg ustava, ne bi bila ustanovljavajuća vlast već radije ustanovljena vlast. To je logička nemogućnost koja briše samo značenje i postojanje pojma ustanovljavajuće vlasti. U tom slučaju, ne postoji ustavni poredak, već tek djelimična transformacija, re-konstitucija i re-artikulacija, to jeste, revizija već postojećeg poretka. Ta formulacija, koja naglasak stavlja na slučaj izuzetka kao pravnog diskontinuiteta, u formi praznine, jeste podsjećanje na to da dok stari sistem nije derogiran, novi još nije na svom mjestu. Iz perspektive ustanovljavajuće vlasti, suverenitet postaje vidljiv tek tokom vanrednih okolnosti, kada je ustav uništen, a drugi još nije rođen. Tokom trenutaka izvornog ustavotvorstva, postoji rascjep, dislokacija, koja čini mogućom re-aktivaciju ustanovljavajuće vlasti. Iz tog razloga često se oslikava kao da nastaje ex nihilo, i opisuje se kao ekstra-pravna ili pred-pravna, radije nego nezakonita [...] Reći, stoga, da je ustanovljavajuća vlast pravna vlast znači prepoznati da iako je van ustanovljenog prava, ona je ipak pravo. Ustanovljavajuća vlast je potencijalnost prava, dok je ustav pravo u njegovoj aktuelnosti. Ovo je konačni paradoks ustanovljavajućeg suverena: kao pravni koncept on se manifestira u trenucima nezakonja da bi oslabio u vremenima legalnosti." (Popular Sovereignty, Democracy, and the Constituent Power)
    • "[T]eorija ustanovljavajuće vlasti nudi kritički objektiv za evaluaciju postojećih političkih praksi i izbora, i naročito, različitih formi ustavotvorstva. Ona postavlja pravilo priznanja, u poznatoj formulaciji H.L.A. Harta, koja nudi autoritativne kriterije za identifikaciju valjanih pravila demokratskog pravotvorstva. Pojam narodnog ustanovljavajućeg suverena olakšava razlikovanje, iz normativno-demokratske tačke gledišta, između legitimnih i nelegitimnih ustava, pravednih i nepravednih političkih i pravnih poredaka. Ona promiče normativni kriterij, ustanovljavajuću narodnu vlast, sa kojom možemo ocjenjivati legitimnost postojećeg ustava i temeljne strukture društva koju je stvorio. Teorija ustanovljavajuće vlasti predstavlja ideal i čisti tip demokratskog ustavotvorstva u skladu sa kojim mi možemo mjeriti i ocjenjivati, to jeste prepoznati, legitimnost postojećih praksi ustavnog utemeljenja u odnosu na to da li i koliko mnogo se oni približavaju ili udaljavaju od njegovog participativnog i inkluzivnog metoda. Na primjer, identitet ustanovljavajućeg subjekta, naroda, postaje definišući standard kojim se valjanost demokratskih ustava i institucionalnih aranžmana može evaluairati [...] [N]ormativni kriterij ustanovljavajućeg suverena jeste taj participacije. Ova ustanovljavajuća vlast zahtijeva da oni koji su subjekti ustavnog poretka istog trebaju i ko-ustanoviti. Ona daje valjanost ustavnom dokumentu pod uslovom pune participacije njegovih mogućih adresata. Posljedično, dokument koji utjelovljuje prvi ustav je valjani ustav, obavezujuće više pravo, samo ako čin koji ga je stvorio zadovoljava imanentne principe participacije i inkluzije, to jeste, ako je izvršen prema normativnim odredbama njegovog semantičkog značenja. Neće svaki čin moći tvrditi da je ustanovljavajući i neće svaki činilac moći tvrditi da je utemeljitelj, čak i ako su činilac i čin bili uspješni, to jeste, učinkoviti u stvaranju novog ustavnog dokumenta. Ukoliko osoba ili grupa prisvoji moć da konstituiše pravni poredak uz isključivanje svih onih koji bi bili njegovi adresati, rezultirajući ustavni dokument se treba smatrati nevaljanim, neautorizovanim, rezultatom proizvoljnog čina uzurpacije koja krši normativne propise ustanovljavajućeg čina. Takav čin ne samo da bi bio neispravno korištenje termina ustanovljavanja, već bi također kršio normativni sadržaj svog semantičkog značenja. Ne bi uopće bio ustanovljavajući čin, već radije čin nametanja, kojim dio nelegitimno i bez ovlaštenja odlučuje za cjelinu [...] Puka činjenica da je neko uspio u uspostavljanju teksta koji tvrdi da je više pozitivno pravo nije razlog za njegovim smatranjem valjanim demokratskim pravom, kao pravom koje obavezuje pojedince prema kojima je usmjeren. Ako se kolektivno i inkluzivno značenje ustanovljavajućeg čina ne zadovolji i ne vrši u skladu sa njegovim semantičkim značenjem, valjane pravne norme neće nastati, i zakoni stvoreni na taj način biće ništavi. Oni su čisto izraz sile koja je prerušena u pravo." (Ibid.)
  • Andras Sajo
    • "[Konstitucionalizam] je skup principa, načina, i institucionalnih aranžmana koji su tradicionalno bili korišteni da ograniče vladu [...] Funkcija ustava jeste da ukrote demokratiju i narodni i državni suverenitet." (Ograničavanje vlade)
    • "Pravo i konstitucionalizam, upisani u pravo, ne mogu zamijeniti cement društva, ali bitni su dodaci." (Ibid.)
  • Andrei Marmor
    • "[A]ko pod "ustavom" smatramo osnovnu političku strukturu pravnog sistema, njegove temeljne institucije za stvaranje i primjenu prava, onda svaki pravni sistem ima ustav. Svaki pravni sistem nužno mora imati određena pravila i konvencije koje određuju načine na koje se pravo stvara u tom sistemu i načine na koje se primjenjuje na pojedinačne slučajeve. U stabilnim pravnim sistemima mi bi također pronašli pravila i konvencije koje određuju strukturu suvereniteta, različite organe vlade, i vrste autoriteta kojeg imaju." (Tumačenje i pravna teorija)
    • "Legitimnost ustava mora ležati u rješenjima koja nudi za probleme s kojima smo suočeni, a ne u ciljevima, koliko god oni bili plemeniti i pohvalni, koje su tvorci ustava imali. Preporučljivo je imati na umu da su tvorci ustava također mogli imati ciljeve i namjere koje nisu tako plemenite i pohvalne." (Ibid.)
    • "U pravnom smislu, ustav znači ono što vrhovni ili ustavni sud uzima da on znači. I kako se njihovo tumačenje mijenja, tako se mijenja i pravno značenje samog ustava. Stoga teza koju smo ispitivali, prema kojoj sudije imaju ovlaštenje da tumače ustav, ali ne i da ga mijenjanju, neutemeljena je. Bilo koje tumačenje ustava mijenja njegovo pravno značenje, i prema tome, sam ustav [...] [Č]ak i pogrešna tumačenja stvaraju pravo." (Ibid.)
    • "Odisej je imao dobre razloge da ne vjeruje u svoje prosuđivanje kada mu se brod približavao sirenama. Stoga je zapovjedio da se zaveže za jarbol broda, i, ključno, naredio svojim podređenim da zanemare njegove naredbe u budućnosti, kada utjecaj sirena može ograničiti njegovo prosuđivanje, znajući unaprijed da se njegovom prosuđivanju u tom budućem trenutku, pod utjecajem sirena, ne može vjerovati. Odisejeva strategija je u osnovi razlog konstitucionalizma. Odisej je stvaralac ustava, a demokratske procedure su potencijalne žrtve sirena. Njihovo pjevanje je divno, ali njihov utjecaj je smrtonosan. Stoga odlučujemo, unaprijed, da se privežemo na jarbol i zanemarimo naše naredbe u budućnosti. Konstitucionalizam jeste prethodna privrženost da uklonimo određena pitanja iz uobičajene demokratske procedure, upravo zato što znamo unaprijed da se demokratskim procedurama ne može vjerovati kada sirene zapjevaju [...] Postoje dva temeljna moralna problema sa ovim razlogom za konstitucionalizam. Prateći Odisejevu analogiju, problemi su ovi: prvo, ono što imamo u slučaju ustava nije Odisej koji veže sebe za jarbol, već Odisej koji veže druge, njegove političke nasljednike, za jarbol zajedno s njim. Drugo, za razliku od Odiseja, koji zna da je pjevanje sirena smrtonosna požuda, mi to ne znamo sigurno u slučaju ustava i o tome se zasigurno ne slažemo. Čak i ako sumnjamo da tamo negdje ima sirena, često imamo ozbiljna i razumna neslaganja o tome ko su te sirene i kada je njihovo pjevanje smrtonosno. Prvi je intergeneracijski problem; drugo je problem pluralizma." (Are Constitutions Legitimate?)
    • "[Č]injenica da je ustav tu i da ga se slijedi ne može biti kompletan razlog za njegovo slijeđenje. On mora služiti nekim vrijednostima, ili rješavanju nekih problema koji su bili tu za rješavanje, ili stvaranje vrijednih praksi u kojima vrijedi učestvovati, ili oboje." (Ibid.)
  • Antonin Scalia
    • "[P]obornici Živog ustava [ne] slijede žudnje Američkog naroda u određivanju načina na koji će Ustav evoluirati. Oni ne slijede ništa tako precizno; uistinu, kao grupa oni ne slijede ništa. Vjerovatno najočitija manjkavost Živog konstitucionalizma, rame uz rame s njenom nekompatibilnošću sa čitavom protuevolucijskom svrhom ustava, jeste da ne postoji sporazum, ne postoji šansa sporazuma, oko toga šta treba da bude vodeći princip evolucije. Panta rei nije dovoljno informativan princip ustavnog tumačenja. Šta je to što sudija mora konsultirati da bi odredio kada je, i u kojem pravcu, došlo do evolucije? Da li je to volja večine, otkrivena iz novina, radio emisija, anketa javnog mnijenja, i časkanja u privatnim klubovima? Da li je to filozofija Humea, ili Johna Rawlsa, ili Johna Stuarta Milla, ili Aristotela? Čim rasprava ode izvan pitanja da li je Ustav statičan, evolucionisti se dijele u manje kampove budući da postoje pojedinačna gledišta oko dobra, istine, i ljepote. Mislim da je to neizbježno, što znači da je evolucionizam jednostavno nepraktična ustavna filozofija [...] [U]koliko ljudi počnu vjerovati da Ustav nije tekst poput drugih tekstova; da on znači ne ono što piše ili što se razumijeva da znači, nego ono što on treba da znači, u svjetlu "promjenjivih standarda uljudnosti koji označavaju progres sazrijevajućeg društva" - pa, onda, oni će se oslanjati na kvalifikacije drugačije od nezavisnosti, rasuđivanja, i pravničke pronicljivosti za one koje biraju da ga tumači. Preciznije, oni će tražiti sudije koji se slažu s njima oko toga u šta su evoluirani standardi evoluirali; da se slože s njima oko toga šta Ustav treba da bude [...] Ukoliko su sudovi slobodni da nanovo pišu Ustav, oni će ga, Boga mi, napisati onakvog kakvog ga želi večina; proces imenovanja i potvrđivanja će to osigurati. To će, naravno, biti kraj Povelje prava, čije će se značenje povjeriti upravo onom tijelu protiv koga je bila osmišljena da štiti: večini. Pokušavajući učiniti Ustav takvim da čini sve što se treba činiti od jednog doba do drugog, učinit ćemo da on ne čini ništa." (A Matter of Interpretation)
    • "[Ustav] nije živi dokument. On je mrtav, mrtav, mrtav."
  • Antonio Negri
    • "Govoriti o ustanovljavajućoj vlasti jeste govoriti o demokratiji. U savremenom dobu dva koncepta često su bila povezivana." (Pobune)
  • Aristotel
    • "Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer nisu isti ni državni ustavi, ali ipak svugdje postoji samo jedan koji je najbolji prema naravi." (Nikomahova etika)
    • "Najčešće se nezamjetljivo vladavine najboljih mijenjaju, kad se raspadaju pomalo, kao što je rečeno u ranijim [raspravama] općenito ο svim oblicima državnog poretka: kako uzrokom promjena može biti i sitnica. Jer kad jednom zanemare koju od stvari u ustavu, poslije lako i štogod veće promijene, sve dok se ne izmijeni cjelokupni državni ustroj." (Politika)
    • "Jer ne smije se misliti kako je robovanje živjeti prema ustavu, nego je to [ljudima] spas." (Ibid.)
    • "U utvrđivanju identiteta grada moramo pogledati ustav." (Ibid.)

B[uredi]

  • Bernhard Schlink
    • "Onda kada ustav prethodi i konstituiše državu, te čak i naciju, konstitucionalizam posebno cvjeta i identitet ustavnog subjekta izrasta u jedan naročito jasan oblik. Kada država ili nacija prethodi ustavu, ustavni identitet biva oblikovan od nacije i od države pored, ili čak prije, nego što ustav nastane." (The Constitutional Subject and Its Identity: My German Experience)
  • Brian Leiter
    • "Poteškoća je u tome što, iako sve sudije tretiraju ustavni dokument kao pravno obavezujući, oni se žestoko neslažu o tome kako da odrede značenje njegovih odredaba [...] Budući da se federalne sudije [u SAD-u] ne podudaraju u jedinstvenom načinu fiksiranja ustavnog značenja, slijedi, po pozitivističkom gledištu, da u značajnim dijelovima tako-zvanog "ustavnog prava" zaista nema prava, jer nema nikakvih kriterija pravne valjanosti koji su općenito prihvaćeni i primjenjeni od strane sudija." (Constitutional Law, Moral Judgment, and the Supreme Court as Super-Legislature)
  • Bruce Ackerman
    • "Konačno pitanje nije da li Ustav zadovoljava naše najviše moralne ideale - ni jedan ustav u svjetskoj historiji nikada nije došao ni blizu - već da li je dovoljno dobar da opravdava učtivu i savjesnu podršku. “Dovoljno dobar”, u smislu moralnog kvaliteta svojih prošlih postignuća; “dovoljno dobar”, u nuđenju razumno pravičnih metoda za razrješenje postojećih sporova; “dovoljno dobar”, u otvaranju budućnosti za narodne pokrete koji obećavaju dalji politički rast. Ako je postojeća tradicija dovoljno dobra u tom smislu, učinit ćemo više napretka gradeći na njemu, nego uništavajući ga. I čini mi se da nudi dovoljno dobre razloge da prihvatimo njegovo isticanje legitimnosti." (Mi narod: temelji)
    • "Postoje tri puta u konstitucionalizam u savremenom svijetu. Pod prvim, revolucionarni autsajderi koriste ustav da obavežu novi režim principima proglašenim tokom njihove prethodne borbe. Indija, Južna Afrika, Italija i Francuska slijedile su ovaj put. Pod drugim, insajderi establišmenta koriste ustav da učine strateške koncesije da bi poremetili revolucionarne pokrete prije nego što steknu moć. Britanija nudi paradigmatski primjer. Pod trećim, uobičajeni građani ostaju pasivni dok političke i društvene elite konstruišu novi ustav. Španija, Japan i Njemačka nude varijacije na ovu temu. Različiti putevi generišu različite legitimacijske probleme, ali EU je suočena sa posebnom poteškoćom. Budući da njene članice nastaju iz tri različita puta, oni se ne slažu o prirodi ustavnog problema unije, ne tek njenom rješenju. Stoga EU se suočava sa kulturnom, ne tek ekonomskom, krizom." (Three Paths to Constitutionalism – and the Crisis of the European Union)

C[uredi]

  • Carl Joachim Friedrich
    • "[D]a bi se ustavne odluke učinile autentičnim također je nužno da u njima učestvuju neki od onih kojima se vlada, nasuprot onima koji vladaju. Ovo razlikuje ustanovljavajući čin od coup d’état." (Constitutional Government and Democracy: Theory and Practice in Europe and America)
  • Carl Schmitt
    • "Međunarodno pravo, kao i ustavno pravo, na nezaobilazan je način političko pravo." (Völkerrechtliche Formen des modernen Imperialismus)
    • "Demokratska teorija priznaje kao legitimni ustav samo onaj koji leži na ustanovljavajućoj vlasti naroda." (Ustavna teorija)
  • Carlos Bernal Pulido
    • "Ustav se može promijeniti na barem sedam načina: usvajanjm [tj. modifikacijom u skupu valjanih ustavnih normi ako se usvoji jedna ili više pisanih ustavnih odredbi], prihvatanjem [novih nepisanih ustavnih normi], izričitom derogacijom ili abrogacijom [postojećih ustavnih odredbi kroz formalne amandmane], implicitnom derogacijom ili abrogacijom, tumačenjem, infra-ustavnom mutacijom, i izobičajavanjem [desuetude]. / Razlikovanje između ustavnih odredaba i ustavnih normi omogućava razumijevanje ovih oblika ustavne promjene. Ustavne odredbe su izrazi pisanog ustava. Ustavne norme su skup značenja koje izražavaju ustavne odredbe ili prihvaćene nepisane ustavne konvencije." (Foreword—Informal Constitutional Change: A Critical Introduction and Appraisal)
    • "[M]etodi neformalne ustavne promjene dovode do empirijskih, konceptualnih, i normativnih pitanja. Temeljno empirijsko pitanje tiče se prirode i identiteta činjenica koje proizvode neformalnu promjenu u skupu valjanih ustavnih normi u određenoj političkoj zajednici. Ključno konceptualno pitanje uključuje ukazivanje na okolnosti pod kojima nastaju nove nepisane ustavne norme, da li može postojati ustavno tumačenje bez neformalne ustavne promjene i, ako da, koji nužni i dovoljni uslovi će preoblikovati ustavna tumačenja u neformalne ustavne promjene, i pod kojim okolnostima će ustavna norma ili ustavna odredba izgubiti svoju valjanost. Konačno, relevantni normativni problemi tiču se toga da li je stvaranje novih ustavnih normi ili gubitak valjanosti postojećih normi unutar prakse ustavnih zvaničnika nedemokratsko, da li se sudijama treba dati ovlaštenje, naredba, dozvola ili zabrana da ažuriraju ustav kroz tumačenje ili da kontrolišu neformalnu ustavnu promjenu stvorenu od strane političkih činilaca, i da li neformalna ustavna promjena kroz usvajanje zakonodavstva, političke prakse ili sudskog tumačenja treba imati ikakva ograničenja." (Ibid.)
  • Cass Sunstein
    • "Često se kaže da ustavi, kao forma višeg prava, moraju biti kompatibilni sa kulturom i običajima onih koje reguliraju. U jednom smislu, međutim, suprotno je tačno. Ustavne odredbe trebaju biti osmišljene da funkcionišu upravo protiv tih aspekata državne kulture i tradicije koje će vjerovatno proizvesti štetu kroz uobičajene političke procese države. Postoji velika razlika između rizika štete s kojima je suočena nacija koja je privržena kulturi i historiji slobodnih tržišta, i odgovarajućih rizika u naciji koja je privržena kulturi i historiji socijalne sigurnosti i opće državne zaštite." (On Property and Constitutionalism)
    • "Moja temeljna sugestija jeste da se ljudi često slažu o ustavnim praksama, i čak o ustavnim pravima, kada se ne mogu složiti o ustavnim teorijama. Drugim riječima, dobro funkcionirajući ustavni poretci pokušavaju da riješe probleme kroz nedovoljno teoretizirane sporazume. Ponekad ti sporazumi uključuju apstrakcije, prihvaćene kao takve usred teških neslaganja o pojedinim slučajevima. Stoga ljudi koji se ne slažu o pozivanju na nasilje i govoru mržnje mogu prihvatiti općeniti princip slobode govora, i oni koji se raspravljaju o istospolnim odnosima mogu prihvatiti apstraktni princip antidiskriminacije. To je važan fenomen u ustavnom pravu i politici; to čini stvaranje ustava mogućim. Ustavotvorci se mogu složiti oko apstrakcija bez slaganja o pojedinačnim značenjima tih apstrakcija. / Ali ponekad nedovoljno teoretizirani sporazumi uključuju konkretne rezultate radije nego apstrakcije. U teškim predmetima, ljudi se mogu složiti da je određena praksa ustavna, ili da nije ustavna, čak i kada se teorije koje prožimaju te njihove sudove oštro razlikuju. U svakodnevnom djelovanju ustavne prakse, nedovoljno teoretizirani sporazumi o određenim pravilima i doktrinama pomažu u osiguranju smisla onoga što pravo jeste, čak i kod široko rasprostranjenih neslaganja o tome šta, pojedinačno, objašnjava ta pravila i doktrine. / Posljednji fenomen sugeriše opću strategiju za rukovanje sa nekim od najtežih odluka. Kada se ljudi ne slažu ili su nesigurni oko apstraktnih pitanja - da li je jednakost važnija od slobode? da li slobodna volja postoji? da li je utilitarizam ispravan? da li kažnjavanje mora imati retributivne ciljeve? - oni često mogu napraviti napredak krečući se ka nivou veće pojedinačnosti. Oni pokušavaju konceptualni silazak. Ovaj fenomen ima naročito značajnu odliku: on angažira tišinu, o određenim temeljnim pitanjima, kao sredstvo za postizanje usklađivanja usred neslaganja, nesigurnosti, ograničenja vremena i mogućnosti, i heterogenosti. Ukratko, tišina može biti konstruktivna sila. Nedovoljno teoretizirani sporazumi su važan izvor uspješnog konstitucionalizma i društvene stabilnosti; oni nude način za ljude da pokažu međusobno poštovanje." (Incompletely Theorized Agreements in Constitutional Law)
  • Christopher Thornhill
    • "[Parničenje] je sada postalo dominantan oblik ustavnog činilaštva. Prirodno, ovo se ne primjenjuje jednako na sve kategorije parničenja. Međutim, parničenje koje aktivira norme koje se odnose na zakone o ljudskim pravima, artikulisane primarno na međunarodnom nivou, naširoko preuzimaju kvazi-ustanovljavajuću ulogu. Mnogi procesi stvaranja ustavnih normi koji su tradicionalno pripadali državnom narodu, ili barem kolektivnom činiocu, sada se dešavaju kroz radnje društvenih činilaca, ne u njihovom kapacitetu kao građana, već u njihovom kapacitetu kao parničara. U ovom smislu, ponovo, ustanovljavajuća vlast naširoko je usvojena kao unutar-pravna funkcija, koja još, bez obzira, održava neke odlike klasične ustanovljavajuće agencije [...] [P]arničenje fokusirano na međunarodno pravo ljudskih prava može se tumačiti kao unutar-pravna destilacija ustanovljavajuće vlasti. Kroz ovu destilaciju, žalbe na različitim pozicijama u društvu mogu se odmah prevesti u dikciju pravnog osporavanja, koji preuzima de facto ustanovljavajuću formu. Posebice, zaista, ovo sve više dovodi do pluralističkog ustava, koji može zahvatiti činioce koji su klasično van ustavnog opsega. U mnogim slučajevima, parničenje koje ukazuje na međunarodna ljudska prava služi, ne samo da proširi opseg subjekata koji imaju mogućnost stvaranja ustavnih normi, već također i opseg tijela koja su predmet ustavnog prava, i to tipično vodi u primjenu ustavnog prava na nove pravne osobe, naročito osobe klasično pozicionirane u privatnoj sferi [...] To je sada pravno područje, u kojem je razdvajanje parničenja i ustavnog stvaranja postalo veoma zamagljeno, i u kojem parničari mogu jasno vršiti kvazi-ustanovljavajuću vlasti na različite načine." (The Global Legal System and the Procedural Construction of Constituent Power)

D[uredi]

  • Daniel J. Elazar
    • "Ustavna legitimnost uključuje pristanak. To nije privrženost na koju se može natjerati - koliko god se ljudi mogu natjerati na poslušnost određenom režimu. Konsenzualna legitimnost je krajnje nužna za ustav da bi imao stvarno značenje i da bi trajao. Sama činjenica, iako se pravilo može nametnuti silom, da ustavi mogu postojati kao smisleni instrumenti samo pristankom, još je jedna demonstracija da je ustavotvorstvo prijesvega politički čin." (Constitution-Making: The Pre-eminently Political Act)
  • Daryl J. Levinson
    • "Da bi ustavi služili kao pravila političke igre, oni sami moraju izbjeći da postanu politička igra. Ipak, kao što je Madison dobro razumio, ustavi ne mogu uspjeti stojeći u potpunosti van politike; baš suprotno, upravo je društvena i politička podrška sve ono što čini ustave nečim više od običnog papira." (Parchment and Politics: The Positive Puzzle of Constitutional Commitment)
    • "Ustavi će [...] pridobiti veći političku podršku protekom vremena, kao rezultat samo-stabilizirajuće koordinacije, saradnje, specifičnih ulaganja, i političke povratne veze [feedback]. Posljedično tome, ako je sve drugo isto, starije ustave će biti teže promijeniti ili odbiti nego mlađe. Ali sve ostalo neće biti isto. Kako ustavi stare, mi možemo očekivati da će oni izgubiti svoju vezu da funkcionalnim i političkim interesima koji su ih doveli u postojanje. Ustavni aranžmani koji su, u vrijeme njihovog stvaranja, pogodovali nekim ili svim grupama u društvu ili učinili uspješno riješavanje političkih neslaganja će sve više postajati politički proizvoljni i funkcionalno opsoletni kako se politika i društvo oko njih budu mijeanjali. Rasti će politički pritisak za ustavnom reformom i zamjenom da bi se bolje podudarila ustavna pravila i aranžmani sa preovladavajućim obrascima političke moći i društvenih potreba. Kako ustavi stare, onda, stabilizirajući efekti ustoličenja bore se sa destabilizirajućim efektima opsoletnosti. Bez znanja opsega tih sukobljenih efekata, nemamo osnov za predviđanje da li će ustavi postajati više ili manje politički stabilni kako vrijeme protiče [...] Kao posljedica, ustavna pravila i aranžmani koji su početno stvoreni da služe interesima politički moćnih ili šireg društva mogu se održati dugo nakon, i bez obzira na činjenicu, što su prestali služiti bilo kojim od tih izvornih interesa." (Ibid.)
  • David Dyzenhaus
    • "[S]vaki pravni poredak ima ustav jer nastaje kroz složenu interakciju institucija koje imaju manje ili više diferencirane uloge da igraju kako u proizvodnji, tako i održanju poretka. To znači da ustav mora sadržavati formalna pravila autorizacije koja delimitiraju uloge, ali također mora sadržavati određene suštinske principe dvije vrste. Prvo, formalna pravila autorizacije sama su opravdana suštinskim principima koji će doći na svjetlo kada institucija bude izazvana na temelju toga da nije vršila svoju ulogu. Drugo, javno pravo poretka će zahtijevati tumačenje, i kada institucija ili institucije sa zadatkom da ga tumače vrše tu ulogu odgovor koji daju mora sebe predstaviti kao odgovor dobre vjere ili najbolji pokušaj odgovora [...] I ovdje će principi doći na vidjelo kao rezultat izazova za gledišta o tome na koji način institucije vrše svoje uloge. Ova poenta oko izazova je bitna jer pravni poretak ustanovljava odnose između pojedinaca koji su njegovi subjekti i pravnih subjekata koji imaju pravo da dobiju odgovore od prikladnih institucija o sadržaju njihovih prava i dužnosti. Odgovori moraju pokušati u dobroj vjeri da učine smisao od njihovog podvrgavanja pravu - od tvrdnje da poretak postoji da bi učinio mogućim za njih interakciju pod uslovima stabilnosti i sigurnosti. To veoma prorijeđeno Hobbesiansko ograničenje nudi široku lepezu različitih institucionalnih aranžmana za određivanje pravne volje političke zajednice i različitog sadržaja [...] stvarnog ustava. U poretku koji sadrži povelju sloboda, rasprave o sadržaju stvarnog ustava će biti uokvirene, ali ne i određene, apstraktnim i općim tvrdnjama o privrženostima u povelji. U parlamentarnom pravnom poretku, raprave će biti uokvirene, ali ne i određene, javnim tvrdnjama koje se tiču privrženosti pravima kroz vrijeme, naročito u common law sistemima kroz sudske odluke. Ali u oba slučaja, sadržaj stvarnog ustava je uvijek stvar kako forme, tako i sadržaja, i, konačno, stvar argumenta i opravdanja." (The Idea of a Constitution: A Plea for Staatsrechtslehre)
    • "Čini mi se da ideja ustanovljavajuće vlasti u najbolju ruku predstavlja odvlačenje pažnje za pravnu teoriju, a u najgoru, kada je koriste autori poput Schmitta, subverzivna za same ideale koje prizivaju oni koji je koriste da razumiju konstitucionalizam. Puno više obećava istraga koja teži da razumije autoritet prava kao stvar koja je interna pravnom poretku, istraga koju su započeli pozitivisti poput Kelsena i Harta, ali su onda uvidjeli da ne mogu dalje jer se njihova teorijska privrženost razumijevanju prava kao dekretu pozitivnog prava pokazala nezaobilaznom preprekom [...] Teoretičari ustanovljavajuće vlasti hipotetiziraju događaj - odluku "Nas, naroda" - iako će historijsko ispitivanje pokazati da je strana sila odlučila (kao u slučaju postratne Njemačke ili Japana), ili pregovori u sporednim prostorijama (kao u Južnoj Africi), ili elita političara na ustavnoj konvenciji. Budući da se opisani događaj nikada nije odvio, pažnja se mora prenijeti da nešto drugo, ili na sadržaj ustava, koji onda zahtijeva da ga se cijeni vanjskim standardima političke moralnosti, ili na mehanizme za proizvodnju valjanosti pravnog poretka, za koje se onda kaže da su prihvaćeni od neke značajne grupe, da li su to pravni zvaničnici ili stanovništvo na veliko ili oboje. U ovom procesu, kako Schmitt iskreno prepoznaje, "Mi, narod" transformiše se u perspektivu koja je slična pristanku tokom normalnih vremena, a u najboljem smislu u aklamaciju u vremenima izuzetka. Narod, kako Schmitt kaže, nikada ne može odlučiti; najviše što može učiniti jeste reći, "Da". Ali onda kolektivna osoba koja kaže "Da" već je konstituisani vještački entitet." (Constitutionalism in an old key: Legality and constituent power)
  • David Feldman
    • "Koji god da mu je oblik, ni jedan ustav nije samo-objašnjavajući ili samo-provođeći: ako mu se treba dati značenje u konrektnim kontekstima, to se može dogoditi tek kroz tumačenje; ali tumačenje će vjerovatno biti provedeno različito, zavisno od oblika ustava." (Factors Affesting the Choice of Techniques of Constitutional Interpretation)
    • "Ustavi su živi instrumenti, i mogu mijenjati svoje temeljne odlike kroz vrijeme." (Ibid.)
  • David Landau
    • "Nasilni konstitucionalizam uključuje korištenje mehanizama ustavne promjene - ustavni amandmani i ustavna zamjena - za potkopavanje demokratije. Dok su tradicionalne metode demokratskog prevrata poput vojnih pučeva na opadanju posljednjih decenija, korištenje ustavnih alata za stvaranje autoritarnih i polu-autoritarnih režima sve više je prisutno. Moćni trenutni predsjednici i stranke mogu sprovesti ustavnu promjenu tako da učine njihovo svrgavanje veoma teškim, te tako da oslabe institucije poput sudova koje bi trebale da kontrolišu njihovo vršenje vlasti. Posljedični ustavi još uvijek izgledaju demokratski izdaleka i sadrže mnoge elemente koji nisu različiti od onih koji se nalaze u liberalnim demokratskim ustavima. Ali izbliza oni su značajno prerađeni da potkopaju demokratski poredak." (Abusive Constitutionalism)
  • David S. Law
    • "Svaka nacija žudi za mitom stvaranja; svaki ustav teži da opravda i racionalizira državu." (Constitutional Archetypes)
    • "Ustav nije tek pravni instrument, već veoma vidlji kostim državnosti, poput himne ili zastave ili papirnog novca [...] Usvojiti ustav stoga nije ništa manje nego usvojiti ideologiju države u autoritativnoj formi." (Ibid.)
    • "Ustavi današnjih država nacija crpe se iz ograničenog rezervoara konvencionalnih ideoloških narativa. Ti standardizirani oblici ideološkog opravdanja su toliko sveprisutni i toliko duboko ukorijenjeni u "kolektivnoj ustavnoj svijesti" da se mogu pravično opisati kao ustavni arheotipi. Takvi arheotipi manifestiraju se drugačije od države do države, a ipak ostaju prepoznatljivi [...] Empirijska je stvar da je savremeno ustavotvorstvo potezanje konopa između tri sukobljena ideološka arheotipa, koji se mogu nazvati liberalni arheotip, etatistički arheotip, i univerzalistički arheotip. Svaki se definiše određenim tipom opravdanja za postojanje i organizaciju države, i koji crpi ishranu iz razlitičitih pravnih tradicija [...] Da li izborom ili nužnošću, ustavotvorci naslanjaju se uveliko na ove idološke paradigme, i njihova sklonost ovim paradigmama stvara kako ideološku konzistentnost unutar ustava, kao i transnacionalnu sličnost među mnogim ustavima [...] Liberalni arheotip [...] je blisko identifikovan sa common law tradicijom i gledištima države kao potencijalno ugnjetavačke koncentracije autoriteta u potrebi regulacije i ograničenja. U skladu sa ovom koncepcijom države, liberalni ustavi naglašavaju nametanje ograničenja nad vladom u obliku negativnih i proceduralnih prava, kao i snažnog i nezavisnog sudstva da učini ta ograničenja učinkovitim. Legitimnost države zavisi od poštovanja tih ustavnih ograničenja. Ustavi u tom smislu su relativno agnostični prema tome koje bi ciljeve, ako bilo kakve, društvo u cjelini trebalo slijediti kroz mehanizme države. / Etatistički arheotip [...] je povezan sa kontinentalno-pravnom tradicijom i proziva državu kao utjelovljenje posebne zajednice i vozila za ostvarenje ciljeva zajednice. Shodno tome, ustavi u ovom smislu su paze na identitet, članstvo, i simbole države. Druge karakteristike etatističkog ustava usključuju naglasak na artikulaciji kolektivnih ciljeva i pozitivnih prava koja kontempliraju aktivnu ulogu za državu, i dužnost na strani građana sa sarađuju sa državom u slijeđenju državnih ciljeva. / Univerzalitički arheotip, najnoviji i najprošireniji od tri, ima simbiotički odnos sa međunarodnim pravom [...] uključuje ideološku privrženost ideji da postoje univerzalno prihvatljive ustavne norme koje sve države moraju poštovati. Iz univerzalističke perspektive, legitimnost i autoritet države ne izvodi se iz članstva u zajednici ili autonomije od države, već radije iz normativne snage međunarodnog pravnog poretka. Karakteristike ovog arheotipa uključuju isključivu privrženost supranacionalnim institucijama i supranacionalnom pravu i oslanjanje na generičke pojmove i koncepte koji se mogu naći ne samo u raznolikosti nacionalnih ustava, već i u međunarodnim pravnim instrumentima [...] Ustavni arheotipi su idealni tipovi, što znači da čisti primjerci svakog arheotipa su izuzetak radije nego pravilo." (Ibid.)
    • "Reći da je jedan ustav 'nametnut', dok drugi nije, implicira lažno razlikovanje između 'nametnutih' i 'nenametnutih' ustava. Ustavotvorstvo rutinski implicira brojnost autora, biračkog tijela, i narativa u procesu koji je djelimično pregovaranje, djelimično dijalektika, i djelimično prinuda. Ova brojnost učesnika i procesa čini teškim za reći sa sigurnošću šta je 'nametnuti' ustav, a šta nije. U jednu ruku, čak i prividno nametnuti ustav može oslikavati značajnu mjeru lokalnog doprinosa i utjecaja [...] U drugu ruku, elementi nametanja i otuđenja su nedvojbeno endemični za sve ustave, bez obzira na to ko i gdje ih je pisao. Politika ustavotvorstva je poput bilo koje druge vrste politike: neizbježno postoje pobjednici i gubitnici, i gubitnici mogu prezirati ishod. Puka činjenica da su lokalni činioci pisali ustav nije osiguranje da će izražavati želje naroda kojeg bi trebao obavezivati." (Myth of Imposed Constitution)
  • David Pozen
    • "Ustavna loša vjera [...] uključuje (1) naoko neutralna vladina djelovanja koja su uistinu temeljena na nelegitimnim motivima ili svrhama [...] (2) uzurpacija ustavnih prerogativa drugog činioca namjerno kršeći ustavna ograničenja ili zanemarujući ustavne dužnosti [...] (3) nekonzistentno korištenje interpretativne metodologije [...] (4) dvoličnost ili nesavršena privrženost ustavu [...] (5) nevoljnost za kompromisom ili pregovaranjem van svoje grane vlasti ili političke partije [...] (6) neopravdana odstupanja od ustavne konvencije [...] (7) izbjegavanje duha dogovora [...] (8) interpretativni argumenti koji su toliko nerazumni da otkrivaju tajnu ili zlobnu namjeru [...] (9) isticanje nužnosti oko toga šta pravo "mora" značiti [...] (10) minimiziranje nezgodnih činjenica o ustavu i sudskoj ulozi." (Constitutional Bad Faith)
    • "Učesnici u ustavnim debatama mogu biti naročito privućeni na sartrovsku lošu vjeru svih vrsta zbog posebnih uloga i ograničenja ustavne argumentacije - i naročitih pritisaka za smanjenjem kognitivne disonance koja slijedi. Slabljenjem političke volje za promjenom ustava ili na drugi način priznavanjem njegovih nedostataka, sartrovska loša vjera, potaknuta ustavnom vjerom, ovjekovječuje same one uslove koji je čine tako privlačnom na prvom mjestu." (Ibid.)
  • David A. Strauss
    • "Ustavno pravo ima svoj udjel složenosti i misterije, ali na kraju to je pravo - predmet s kojim se može manipulisati i zloupotrebljavati, naravno, kao što je i svako pravo, ali također koje ima sposobnost da bude primjenjeno u dobroj vjeri. Lakše ga je primjeniti u dobroj vjeri, međutim, ako možemo imati nekog smisla o tome šta uključuje. I prisustvo važnog dokumenta može nas odvesti na pogrešan put. Ne treba naglašavati da je Ustav - to jeste, dokument - igrao kritičnu ulogu u američkoj historiji. Rizik, međutim, jeste da ćemo od njega tražiti previše, i tako zamagliti njegovu pravu prirodu - pravi genij, zaista - našeg ustavnog sistema. Mi ne čitamo tek zapovijesti iz teksta. Mi ne provodimo tek odluke koje su donesene kada su odredbe usvojene. Mi smo naučili dosta tokom godina, i mnogo toga što smo naučili, nužno, nije neposredno rečeno u tekstu. I sve je to dio ustavnog prava - na mnogo načina najvažniji dio. / Svi, zaista, znaju te stvari. Rizik je da naša retorika oko Ustava ponekad tvrdi drugačije, i ta nas retorika može odvesti u stranputicu - kako u našem razumijevanju sistema, tako i u specifičnim odlukama koje činimo. Na kraju, Ustav zahtijeva da ne slijedimo diktate dokumenta već da razrađujemo, kroz vrijeme, složenu ravnotežu među institucionalnim interesima. To je način kojim se bavimo ustavnim pravom, i to je možda način na koji se bavimo svim pravom." (Does the Constitution Mean What it Says?)
    • "Ustav koji je u Nacionalnoj arhivi bio je rad njih naroda. Ali Ustav koji mi istinski imamo - evolutivni, ne onaj pod staklom - zaista jeste, na važne načine, rad nas naroda." (We the People, They the People, and the Puzzle of Democratic Constitutionalism)
    • "Zakletva da se podržava Ustav pokreće - ali ne odgovara na - pitanje: šta Ustav zahtijeva?" (Presidental Interpretation)
    • "Ustavni amandmani nisu bili važan način izmjene ustavnog poretka. Pokušat ću dokazati ovu tezu postavljajući četiri tvrdnje. Prvo - relativno poznata stvar - ponekad stvari adresirane Ustavom se mijenjaju čak i ako je tekst Ustava nepromijenjen. Drugo, i dramatičnije, neke se ustavne promjene događaju čak i ako su amandmani koji bi doveli do tih promjena izričito odbijeni. Treće, kada se amandmani usvoje, oni ne čine ništa više nego da ratificiraju promjene koje su se već dogodile u društvu bez pomoći amandmana. Promjene proizvode amandman, radije nego obratno. Četvrto, kada se amandmani usvoje uprkos tome što se društvo nije promijenilo, amandmani se sistematski izbjegavaju. Oni na kraju imaju malo učinka dok društvo ne sustigne ambicije amandmana. / Ovaj argument prepostavlja da postoji razlika između onoga što bi se moglo zvati ustav sa malim "u" - temeljne političke institucije društva, ili ustav u praksi - i samog dokumenta. Ova razlika [...] je neprecizna, ali je koherentna i korisna. Kada ljudi pokušavaju izmijeniti Ustav - to jeste, dokument - oni u konačnici nisu zabrinuti za dokument; oni su zabrinuti za institucionalne aranžmane koje dokument navodno treba kontrolisati. Ako se te institucije ne promijene, onda ustav u praksi - ustav sa malim "u", kojem ja također zovem ustavni poredak ili ustavni režim - nije promijenjen, čak i ako je promijenjen tekst ustava. Slično [...] koherentno je reći (kao što to ljudi često čine) da su određene promjene te vrste i jačine da dovode do promjena u ustavnom porektu čak i ako je tekst ostao isti. Tvrdnja koju razmtram jeste da su amandmani na tekst Ustava bili, u najvećoj mjeri, periferni za proces promjene u ustavnom režimu - do tačke gdje bi ustav sa malim "u" bio isti čak i da nije bilo odredbe za formalnu promjenu teksta." (The Irrelevance of Constitutional Amendments)
    • "[T]ri uslova moraju biti prisutna da mi amandmanski proces učinio neku razliku. Prvo, formalni amandmanski proces dvotrećinske većine vjerovatno neće biti značajan način promjene osim ukoliko drugi uobičajeni načini promjene, poput zakonodavstva i sudskog tumačenja, nisu dostupni zbog nekog razloga. Ako su drugi načini promjene dostupni, oni će vjerovatno značajno utjecati na promjenu prije nego što se dvotrećinska većina okupi i izmjeni Ustav. Drugo, proces formalnog amandmana vjerovatno će napraviti razliku samo kad dvotrećinska većina koja usvoji amandman jeste privremena, te koja se okupila iako se društvo nije temeljno izmijenilo. Duboke, trajne promjene u društvu naći će neki način da se ustanove sa ili bez formalnog amandmana - ako ne kroz zakonodavstvo ili promjenama u sastavu sudova, onda kroz promjene u privatnom ponašanju. Formalni proces amandmana imat će svoj najznačajniji učinak kada dvotrećinski sektiment ne traje. Konačno, da bi amandman bio bitan, mora ga se biti teško izbjeći. Amandman koji postavlja precizno pravilo, na primjer, vjerovatnije će imati učinka od onog koji uspostavlja tek relativno maglovitu normu. Ako je njegov tekst iole neprecizan, amandman koji je usvojen u trenutku velikog narodnog ushićenja imat će tendendiju da bude usko tumačen ili skoz izbjegavan kada se to ushićenje povuće, kao što je bio slučaj sa Četrnaestim i Petnaestim amandmanom. Ako se sve ove okolnosti dogode odjednom, trenutna sposobnost dvotrećinske većine da usvoji formalni amandman mogla bi dovesti do trejne promjene koja se ne bi dogodila bez formalnog amandmana. Ali nije vjerovatno da se ovo sjedinjenje uslova događa veoma često." (Ibid.)
    • "Jedan način povlaćenja nužno nepreciznog razlikovanja između ustavnih ili temeljnih promjena, u jednu ruku, i običnih promjena, u drugu, jeste da se identificiraju one vrste razvoja za koje bi laički čitač Ustava očekivao da budu praćene promjenom teksta. Ove promjene utječu na stvari u samoj srži onoga što pisani Ustav adresira: na primjer, raspodjela ovlaštenja između federalne vlade i država, ili između tri grane federalne vlade; opseg pojedinačnih prava protiv vladinog djelovanja; i temeljna pravila predstavničke demokratije, poput toga ko može glasati i ko bira koje zvaničnike. U svim ovim područjima, promjene koje su se dogodile moraju se smatrati dovoljno značajnim da bi bile promjene ustavnih dimenzija." (Ibid.)
  • Dieter Grimm
    • "(1) Ustav je u savremenom smislu skup pravnih normi, ne filozofski konstrukt. Norme izviru iz političke odluke, radije nego da imaju izvor u prethodno određenoj istini. / (2) Svrha tih normi jeste da reguliraju ustanovljavanje i vršenje javne vlasti, radije nego tek da modifikauju prethodno postojeće javne vlasti. Regulacija pretpostavlja ograničenje. / (3) Regulacija je sveobuhvatna u smislu da se ne priznaju nikakvi prethodno- ili van- ustavni nositelji te vlasti, te nikakvi prethodno- ili van- ustavni načini vršenja te vlasti. / (4) Ustavno pravo je više pravo. Ono uživa primat nad svim drugim pravom i pravnim aktima koji izviru iz vlade. Akti koji nisu kompatibilni sa ustavom ne mogu za sebe tvrditi pravnu valjanost. / (5) Ustavno pravo nalazi svoje porijeklo sa narodom kao jedinim legitimnim izvorom vlasti. Razlikovanje između pouvoir constituant i pouvoiur constitue je suštinsko za ustav." (Types of Constitutions)
  • Donald Horowitz
    • "Zenit evropskog nacionalizma, od približno sredine devetnaestog, do približno sredine dvadesetog stoljeća, bio je period u kojem su državne granice bile, u značajnoj mjeri, neprobojne za međunarodno institucionalno učenje. Stvaranje ustava smatralo se intimnim činom, za koje je trebalo staviti naočare suvereniteta." (Constitutional Design: Proposals Versus Processes)
    • "Ako je devetnaesto bilo stoljeće kršćanskih misionara, dvadeset prvo možda postane stoljeće ustavnih misionara." (Ibid.)
    • "Ako je tačno da se nacrti općenito neusvajaju, to ustavni dizajn ne čini nevažnim predmetom istraživanja. Naivno je gledište odnosa ideja prema institucijama koje zaključuje da su ideje nevažne samo zato što ih institucije neoslikavaju u potpunosti ili brzo. Teški put same demokratije, od 1680. do 1789. do 1989., čini to dovoljno jasnim. Ideje se osporavaju drugim idejama, ideje se suočavaju sa nizom ne-idejnih barijera, te čak i ideje koje prežive ove testove moraju ići dalje: moraju se staviti u usvojive forme, moraju biti legitimizirane od predvodnika mišljenja i predvodničkih država, i moraju biti viđene kao da su u interesu onih koji moraju odobriti njihovo usvajanje prije nego što nađu svoj put u institucije. U slučaju ustavnog dizajna, borba ideja nije završena, ne-idejne prepreke su snažne, još je rano u smislu ustavnih iteracija, interesi koji su pod utjecajem usvajanja nisu ujednačeni, i regresija je moguća nakon usvajanja." (Ibid.)
    • "Procesi stvaranja ustava nisu bliski stvaranju niza institucija koje se izvode iz bilo koje pojedinačne teorije. Pored toga, postoje sistematske predrasude ustavnih subjekata koje preferiraju ili nisu naklonjene pojedinačnim pristupima. Postoje i varijacije u pozicijama i interesima etničkih grupa koje učestvuju ili su pod utjecajem ustavnih procesa. Zbog svih ovih razloga, posljedica će najvjerovatnije biti usvajanje smjese koja sadrži elemente izvedene iz nekoliko pristupa, nego dokument koji sadrži dosljednu perspektivu i metod [...] [M]ješoviti ishodi su vjerovatniji, te želim da istaknem neke od razloga. Prvi je da postoji asimetrija sklonosti [koja] [...] je sistematska; ona se izvodi iz nužnosti manjinskih i većinskih pozicija [...] Druga dva izvora su različitost učesnika i različitost ciljeva [...] Ako postoje mnogi subjekti, ustavni procesi će najvjerovatnije podrazumijevati pregovaranje. Po definiciji, pregovaranje uključuje razmjenu preferencija, a ta je razmjena neprijateljska je prema realizaciji jedinstvenog ustavnog dizajna." (Ibid.)
  • Douglas E. Edlin
    • "[M]i ne možemo znati šta ustav znači tek čitajući tekst [...] [U]stav ne znači samo ono što relevantni tekst kaže, i možda ne znači samo ni ono što zvaničnici sistema kažu da znači; prema pravilu priznanja, ustav znači šta zvaničnici sistema čine. Razumijevanje ustava zahtijeva uzimanje u obzir tekstualnih odredbi i institucionalnog razvoja koji utjelovljuje. Vrijednosti vladavine prava pravnog sistema prevode se kroz njegov ustav djelovanjima njegovih zvaničnika. Ustav dobija svoje značenje kao rezultat toga kako su zvaničnici sistema obavezani u njihovim djelovanjima odredbama prava." (The Rule of Recognition and the Rule of Law: Departmentalism and Constitutional Development in the United States and the United Kingdom)
    • "[P]ravilo priznanja i ustav bilo kojeg pravnog sistema ne mogu biti u potpunosti koekstenzivni. U onoj mjeri u kojoj izražava temeljne principe pravnog sistema, ustav funkcioniše kao dio pravila priznanja, jer se usklađenost sa ustavom zahtijeva da bi se bilo koje pravno pravilo tog sistema identifikovalo kao valjano pravo [...] Ovo uključuje ustavne odredbe koje ustanovljavaju proces kojim institucije mogu stvoriti valjana primarna pravna pravila, zajedno sa suštinskim principima koje primarna pravila ne mogu prekršiti." (Ibid.)
    • "U anglo-američkoj pravnoj tradiciji volimo reći da su naše nacije upravljane vladavinom prava - vladavinom prava pisanog ili nepisanog ustava. Ali vlada je ograničena pravom samo u opsegu u kojem njegovi zvaničnici vjeruju i djeluju kao da su ograničeni pravom. I njihova djelovanja definiraju pravilo priznanja koje identifikuje sadržaj pisanog ili nepisanog ustava. Pravila prava, uključujući i pravila ustavnog prava koja ograničavaju vladu, moraju biti identifikovana pravilom priznanja koje postoji odvojeno od pravila koja identifikuje. U Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama, onda, vladavina prava je aspekt pravila priznanja. U stvari, definirajući element anglo-američkog konstitucionalizma jeste identifikacija zakona kroz ocjenu njihove usklađenosti sa već postojećim temeljnim vrijednostima i suštinskim pravima. U isto vrijeme, pravilo priznanja ne može biti u potpunosti obuhvaćeno ustavom, jer pravilo priznanja mora imati sposobnost identifikovati odredbe ustava kao izvore prava. Ne bitno da li je pisani ili nepisani, ustav ne može biti definisan tek onim što kaže. Njegov sadržaj može se odrediti samo ocjenom njegovih učinaka u svijetu [...] Sadržaj ustava se gradi djelovanjima zvaničnika i ta konstrukcija se potom identificira pravilom priznanja sistema kao valjani iskaz ustavnog prava kroz uzvratna djelovanja njegovih zvaničnika. Ne bitno da li su relevantni zvaničnici čija djelovanja i držanja određuju ustavno značenje konačno ili isključivo sudski zvaničnici, ili da li uključuju članove drugih odjeljaka vlasti, način lociranja sadržaja ustava ne može se izraziti ili sadržati u potpunosti ustavnim tekstovima ili djelovanjima jednog aktera vlasti ili institucije. Pravilo priznanja pomaže nam da definiramo naš ustavni identitet kao nacija kroz naše zajedničko javno razumijevanje našeg ustavnog prava." (Ibid.)

E[uredi]

  • Edin Šarčević
    • "Ustavnopravna analiza koja se ograničava samo na normativna rješenja i na iznalaženje elemenata koji su sadržani u pravnim aktima ostaje na površini problema: ona zapada u logičke (re)konstrukcije koje zamagljuju stvarnu zavisnost socijalnih odnosa od ustavnog prava. U nju se, prema tome, moraju uključiti pitanja konkretnih socijalnih konstelacija, pitanja ostvarivanja ustavnih premisa u sudskoj praksi, u državnim tijelima u uzajamnoj komunikaciji državnih organa, kao i pitanja pozicioniranja apstraktnog čovjeka u odnosu na državnu vlast: da li je on u svakoj konstelaciji suočen sa preglednim uređenjem koje obezbjeđuje pravdu ili sa sistemom koji iza privida zakonitosti producira strah, nesigurnost, ukratko, sa sistemom koji mehanizmima ustavnog prava pervertira ideju pravde." (Ustav iz nužde)
    • "Svaki je ustav bez primjene samo kompozicija političkih želja i opis pravnih procedura. Čarobna riječ ustavnosti je primjena ustava. To je mjesto sa kojeg se vidi sva ovisnost moderne pravne državnosti o odgovornom i mudrom čovjeku, o politički i finansijski neovisnom i obrazovanom sudstvu, o moralnom političaru." (Ustav i politika)
    • "Primjenu ustava bi, prije svih i iznad svih, morale obezbjediti političke partije [...] Pretpostavka svake ustavne države je lojalnost ustavu. Filozofija ustavne države, teorija i dogmatika principa pravne države i koncepcija ustavnog patritoizma (sic) opstaju i padaju s građanskom i političkom lojalnošču ustavu. Bosna i Hercegovina predstavlja jedinstven primjer na kojem se može pokazati kako su legalne, u ustavnoj proceduri izabrane političke partije odmah po izboru sabotirale primjenu ustava, kako su rušeći pravne granice vršenju državne vlasti ukidale racionalne granice sopstvenom djelovanju. (Ibid.)
    • "Sam ustav ne može bez pomoći političkih partija i građana proizvesti ustavnu lojalnost, jedna vrsta zajedničkog rada na razvijanju ustavnosti nije data nego je zadata. / Lojalnost ustavu predstavlja subjektivni element legaliteta. Lojalnost, naime, obavezuje na osnovu spoznaje društvenih uvjeta za funkcionisanje legaliteta, odnosno, za funkcionisranje ustavne države. U tom se smislu valjanost jednog Ustava mora mjeriti i mogućnošću zadobijanja ustavne lojalnosti građana, uspostavljanjem, dakle, minimalnog konsenzusa koji polazi od sasvim osobne potrebe da se zaštiti, da se poklanjanjem sopstvene lojalnosti osnaži jedan ustavni sistem. Ovdje leži ključ za razlikovanje fenomena ustavne lojalnosti i koncepta ustavnog patriotizma: Prvo podrazumijeva odnos građanina prema konkretnom ustavu i njegovu suglasnost sa konkretnim vrijednostima koje taj ustav projecira (sic); drugi tip lojalnosti se odnosi na apstraktni pojam ustava i skup principa koji u jednoj epohi otjelotvoruje stupanj civilizacijskih dostignuća u području ustavne organizacije države. Osobni ustav u pogledu lojalnosti jednom ustavu treba da nas navede na zaključak da spoznaja na kojoj počiva lojalnost nije legalno iznudljiva, odnosno, da ona ne može postati sadržajem zakonski iznudljive obaveze. (Ibid.)
    • "Postojanje ustava koji se poštuje kao neprikosnoveno pravilo života u državi i sa državom, uspostavlja izvjesnu dozu socijalne, političke ili privredne sigurnosti. Već smo utvrdili da ustavi, pa i ovaj izvorni republički, posjeduju kapacitet sigurnosti, koji u početnim udarima amortizira i dovođenjem u ustavnu proceduru postepeno neutralizira socijalno retrogradno djelovanje, posebno ono političkih partija. Međutim, takav kapacitet pretpostavlja kritičnu masu ustavne lojalnosti bez koje ne samo da nema ustavne ili pravne države, nego se ne može razumjeti ni ustavnost modernih država ni procesi koji su važni za bosansku ustavnopravnu poziciju. Ne stoji li u samim temeljima jedne zajednice lojalnost ustavu, svaka socijalno moćna (politička) grupa može odgovarajućom dozom planiranog i dobro iniciranog nasilja, kršeći ustavne principe, povesti državnu zajednicu u avanturu neodgovornog "uobličavanja historije". (Ibid.)
  • Emmanuel Joseph Sieyes
    • "Ali ko će nam reći za koju je svrhu i u čijem je interesu ustav mogao biti dat za samu naciju? Nacija je prije svega. Ona je izvor svega. Njena volja je uvijek pravna; zaista ona sama je pravo. Prije i izvan nacije postoji samo prirodno pravo. Ako želimo formulisati jasnu ideju tog slijeda pozitivnih zakona koji mogu proizilaziti isključivo iz volje nacije, prvi su ustavni zakoni. Oni su u dvije vrste: neki određuju organizaciju i funkcionisanje zakonodavnog tijela; drugi određuju organizaciju i funkcionisanje raznih izvršnih tijela. Ti zakoni se mogu zvati temeljnim, ne u smislu da mogu postati nezavisni od nacionalne volje, već jer ih tijela - kojima daruju postojanje i smisao djelovanja - ne mogu promijeniti. Ni jedan aspekt ustava nije stvorenje ustanovljene vlasti, već ustanovljavajuće vlasti. Ni jedna vrsta delegiranog ovlaštenja ne može ni na koji način izmijeniti uslove njene delegacije. U tom smislu, i samo u tom smislu, ustavni zakoni su temeljni. Oni koji ustanovljavaju zakonodavno tijelo utemeljeni su od strane nacionalne volje prije nego što je ikakav ustav ustanovljen; oni čine prvu fazu ustava. Oni koji ustanovljavaju izvršna tijela moraju slično biti ad hoc proizvod predstavničke volje. Stoga, svi dijelovi vlade su međusobno povezani i, u zadnjoj analizi, zavise od nacije [...] Ovlaštenja koja vrši vlada imaju suštinu samo utoliko koliko su ustavna; ona su pravna samo utoliko koliko su temeljena na propisanim zakonima. Nacionalnoj volji, suprotno tome, nikada ne treba ništa do njeno sopstveno postojanje da bude pravna. Ona je izvor svega legalnog. Ne samo da nacija nije subjekt ustava, već ona ne može biti i ne smije biti; ili drugim riječima ona to nije. Ona ne može biti. Od koga zaista bi ona mogla zaprimiti pozitivnu formu? Postoji li prethodni autoritet koji je mogao reći mnoštvu pojedinaca: "Ja vas sastavljam zajedno pod te i te zakone; vi ćete tvoriti naciju pod uslovima koje propišem". Mi ovdje ne govorimo o hajdučijama ili dominaciji, već o legitimnom, što će reći o samovoljnom i slobodnom udruženju." (Šta je treći stalež?)
    • "Nacija je uvijek slobodna da izmijeni svoj ustav. Izvan svega, ona se ne može osloboditi odgovornosti davanja sigurnosti spornom ustavu [...] Tijelo koje je podvrgnuto ustavnim formama ne može preduzeti bilo kakvu odluku izvan opsega svoga ustava. Ono sebi ne može dati drugi [ustav]. Postaje ništavo od trenutka kada se kreće, govori ili djeluje na bilo koje druge osim propisanih formi [...] Takvo pravo pripada samo naciji koja je, nastavljamo da ponavljamo, nezavisna od bilo koje procedure i bilo kojih kvalifikacija." (Ibid.)
    • "[A]) samo izvanredno predstavničko tijelo može ustanoviti ili izmijeniti ustav; (b) ovo ustavnotvorno predstavničko tijelo mora biti uspostavljeno bez obzira ka razlikama između staleža." (Ibid.)
  • Eric J. Segall
    • "[U]stavni tekst je očito irelevantan za to kako se ustavni slučajevi rješavaju, i kako treba da se rješavaju [...] [N]aš Ustav nije o tekstu, već o tumačenjima teksta koja je dao Vrhovni sud [...] [U]stav znači ono što sudije kažu da znači. Tekst jednostavno nije važan." (The Constitution Means What Judges Say It Means)
  • Ernest A. Young
    • "Moguće je identifikovati, apstraktno govoreći, određene funkcije koje ustavi vrše [...] Moja opisna tvrdnja jeste da mnogo - ako ne i većina - "ustavnog" rada u našem pravnom sistemu se u suštini vrši putem pravnih normi koje postoje van onoga o čemu tradicionalno mislimo kao "Ustav". Ustav općenito čini tri primarne stvari: on konstituiše vlast, to jeste, on ustanovljava različite institucije vlasti i postavlja njihova ovlaštenja i dužnosti. On prepoznaje određena prava pojedinaca protiv vlasti. I (ponekad) on učvršćuje [entrenches] te strukture protiv promjene, bez pridržavanja teških amandmanskih procedura. Trenutak razmišljanja, međutim, otkriva da se pod našim savremenim institucionalnim aranžmanima prve dvije od ovih funkcija ne vrše više isključivo, ili čak primarno, od strane ustavnih normi [...] Kada pravnici govore o tome da je Ustav "otvoren", oni općenito misle da se same ustavne norme mogu proširiti da pokriju nepredviđene promjene u tehnologiji ili običajima [...] Važniji smisao otvorenosti, međutim, leži u mjeri u kojoj Ustav dopušta da temeljna ustavna pitanja budu odgovorena od strane podustavnih normi. Moja poenta zaista nije u tome da je naš Ustav irelevantan za najveći dio naših današnjih pravnih problema. Međutim, njegova relevantnost tipično ima formu skupa vanjskih ograničenja i izvora općih ustavnih vrijednosti. Naročita pravila koja su postavljena u Ustavu rijetko će imati naročiti značaj za naše najvažnije ustavne sporove. Mi bolje možemo razumjeti naš pravni poredak ako razdvojio konstitutivnu funkciju ustava od njegove učvršćujuće funkcije [...] Razdvajanje konstitutivne funkcije od učvrščujućeg statusa smanjuje pritisak da se klasa ustavnih usvajanja ograniči na usku i precizno definisanu kategoriju normi [...] Razdvajanje konstitutivne i učvrščujuće funkcije ima važne implikacije za ustavno pravo. Prvo jeste da nudi relativno jednostavno objašnjenje ustavne promjene van amandmanskog procesa [...] Druga, više doktrinarna implikacija jeste da potkopa oštro razlikovanje između ustavnih tvrdnji i tvrdnji koje vrše zakoni i uredbe, kako se to razlikovanje trenutno primjenjuje ili se nudi u područjima poput tumačenja zakona, federalne nadležnosti, pravnih lijekova za građanksa prava. Konačno, širenje definicije "ustavnih" normi van onih koje su formalno učvršćene treba proširiti prostor interesovanja ustavnih učenjaka, kako u odnosu na ono što predajemo, kako i u odnosu na ono što izučavamo." (The Constitution Outside the Constitution)
  • Esad Zgodić
    • "Kada [...] znamo što koncepcijski jeste ustavni patriotizam, što su njegove suštinske komponente i političke svrhe te da je, ustvari, što je i najvažnije, riječ o jednoj idealno normativnoj, a nedeskriptivnoj, nepozitivističkoj i neoperativnoj, zamisli, onda bi protagonosti ove ideje u Bosni i Hercegovini trebali odgovoriti i na pitanje: spram kojeg bi ustava, osim Dejtonskog ustava, građani mogli gajiti ustavni patriotizam, zaslužuje li, uz to, Dejtonski ustav Bosne i Hercegovine patriotsku odanost, ili bi, nasuprot tome, prije bilo patriotski raditi na njegovoj sporazumnoj a radikalnoj reviziji ili, čak, potpunoj zamjeni novim ustavom? Ne bi li, zapravo, patriotska privrženost tom ustavu – a imajući u vidu njegovo porijeklo, njegove primarne promirotvorne funkcije kao i sve ono što je s njim sankcionirano te legalizirano kao rezultat agresije i što je s njim u državno, odnosno teritorijalno uređenje i politički režim instalirano kao nedemokratsko i protulibertansko – bila privrženost ratnim plijenovima protagonista ratova protiv Bosne i Hercegovine kao države. A na njoj se, toj privrženosti, ne može, osim u nužno privremenom i prisilno pragmatičnom smislu, insistirati, ona je suštinski nemoguća, iracionalna i nehumana, poriče htijenja pravde, prava, slobode i ljudskog dostojanstva [...] Zar se, dakle, od građana može tražiti da prihvate, grade i prakticiraju ustavni patriotizam kao patriotizam prema takvom čudovišnom Dejtonskom ustavu?" (Ustavni patriotizam za Bosnu i Hercegovinu)
    • "[Može se], u odnosu na običajni patriotizam, uočiti novum teorija ustavnog patriotizma: ustavni patriotizam kao patriotizam spram slobode podrazumijeva da politička privrženost građana racionalno, dakle, bez velikih i zaluđujućih strasti, bez začaravajućeg političkog fanatizma, nacionalnih historijskih imaginarija ili servilnog pozivanja na sakraliziranu naciju, treba da pripada ustavno definiranim normama, vrijednostima i procedurama na kojima počiva dinamičko oblikovanje zajedničkog života građana – i to svih građana bez obzira na njihove individualne identitete i grupne (vjerske, kulturne, ideološke, rasne, etničke ili nacionalne) pripadnosti – unutar liberalnog i, istovremeno, demokratskog poretka ili ustroja savremenih država. / Imajući u vidu ove suštinske diferencije između običajnog i političkih teorija ustavnog patriotizma, kažimo: ono što iz koncepcija ustavnog patriotizma možemo, kao inspiraciju i orijentir, preuzeti jeste njihova, što implicitna, a što eksplicitna, zamisao da se na teorijskoj razini patriotizam oslobodi zlotvornih iracionalizma, što ih u historijskim praksama producira običajni patriotizam sa svojim psihoafektivnim, moralističkim, religijskim i ideološkim sadržajima kao i sa svojim sakralizacijama i mistifikacijama nacionalnih historija, nacija, nacionalnih identiteta, država i njihovih tvorevina. Sa stanovišta te zamisli možemo koncepte ustavnog patriotizma shvatiti i kao jedan od vrijednih oblika racionalne kritike običajnog patriotizma." (Ibid.)

F[uredi]

  • Filip Vujanović
    • "Mislim da bi bilo loše za Crnu Goru da se na referendumu usvaja ustav. To bi produbilo naše podjele i pokazalo da nije postojalo dovoljno demokratske kondicije u okviru parlamenta da se o pitanjima, za koja ne bih rekao da su presudno važna, postigne dogovor." (za Republiku)
  • Frederick Schauer
    • "[J]a tvrdim da ustavi leže na logički prethodnim pretpostavkama koje im daju njihov ustavni status. Kao posljedica toga, ustavi se mogu i uistinu se mijenjaju ne samo kada su revidirani u skladu s njihovim odredbama ili njihovom historijom, koliko god se široko te odredbe ili ta historija razumijevala, već i kada god postoji promjena u tim ishodišnim pretpostavkama - političkim i društvenim, ali nesumnjivo ne ustavnim ili pravnim. Ustavi su stoga nužno uvijek predmet izmjena kada su njihove podržavajuće pretpostavke promijenjene, čak i ako se izmjene tih podržavajućih pretpostavki ne mogu smatrati ni na koji drugi osim u faktičkom ili kakvom drugom nepravnom smislu." (Amending the Presuppositions of a Constitution)
    • "[O]dređivanje da je Ustav B zamijenio Ustav A ne može biti učinjeno na osnovu bilo čega u Ustavima A ili B, ali ista lekcija se odnosi i na slučaj djelimične, umjesto cjelokupne zamjene." (Ibid.)
    • "[B]udući da Ustav [...] počiva na vanustavnim osnovama koje čine konačno pravilo priznanja, onda Ustav nužno može biti izmijenjen vanustavnim procesima promjena tih, društvenih ili političkih, vanustavnih osnova." (Ibid.)
    • "Proces ustavnih promjena, stoga, može se dogoditi na jednoj od dva nivoa. Na ustavnom nivou, može se dogoditi u okviru samog ustava, da li u skladu s bukvalnim čitanjem odredbe o reviziji, ili u skladu sa interpretativnim razumijevanjem koje je u skladu sa razumijevanjem toga šta ustav obuhvata. Ali, budući da ustavi duguju svoju "ustavnost" logički i politički prethodnim uslovima, proces ustavne promjene može se također dogoditi na drugom nivou, kada se sami ti prethodni logički i politički uslovi promijene. Budući da ti prethodni uslovi nisu sami pravni ili ustavni u bilo kojem bitnom značenju tih pojmova, međutim, ostaje nužno slučaj da su ustavi uvijek predmet izmjena promjenama u praksama građanstva, praksama svojih zvaničnika, ili praksama svojih sudija. Da li su se te promjene dogodile biti će pitanje društvenih i političkih činjenica, a ne pitanje prava, ustavnog ili drugog. A da li se te promjene trebaju dogoditi biti će nužno političko i moralno pitanje o tome kakav status ustav treba imati, i kakav status njegove pojedinačne odredbe trebaju imati. Možda ne postoji nikakva šteta u smatranju tih pitanja kao ustavnih, ali ne postoji ni šteta - i uistinu može postojati nešto dobro - u prepoznavanju načina na koji je razmišljanje o pretpostavkama ustava dosta drugačije od razmišljanja o konstitucionalizmu nasuprot pozadini zamišljenih pretpostavki." (Ibid.)

G[uredi]

  • Gary Jacobsohn
    • "[U]stav stiče identitet kroz iskustvo [...] [O]vaj identitet ne postoji ni kao nezavisan objekat izuma, niti kao uveliko optočena suština koja je ugrađena u društvenu kulturu, te koja samo zahtijeva da bude otkrivena. Radije, identitet nastaje dijaloški i predstavlja mješavinu političkih aspiracija i privrženosti koje ističu prošlost nacije, kao i odlučnost onih unutar društva koji teže [...] da prevaziđu tu prošlost." (Ustavni identitet)
  • Georg Jellinek
    • "Ustav države obuhvata pravna pravila koja određuju najviše organe države, koja utvrđuju način njihovog obrazovanja, njihove uzajamne odnose i domen djelovanja i, najzad, osnovno mjesto svakoga od njih u odnosu na državnu vlast." (L'Etat moderne et son droit)
  • Gerhard Hoogers
    • "Tamo gdje je nacija, ustav nije: i gdje je ustav, gdje su zakoni, država i svi njeni organi i funkcioneri, tamo nema nacije. Drugim riječima: nacija prevazilazi pravni poredak i sve ono što stoji iza toga, jer pravni poredak izvire u i iz nacije." (The Paradox of Politics from a Constitutional Perspective. The Constituent Power of the People and the Representation of the General Will)
  • Gianluca P. Parolin
    • "Ustavne odredbe o šerijatu trebaju biti situirane u kontekstu post-modernog razvoja dinamike vjersko/sekularnog prava. Putanja je jasna. U pred-modernim okolnostima, religijsko pravo (fikh) određivalo je područja koja je regulisalo, a ostavljalo je ostalo sekularnom pravu (siyâsah). Modernost je redefinisala granice, tako da je sekularno pravo (kanun) prisvojilo značajna područja religijskog prava (šerijat), ali priznajući prvenstvo ovog drugog u području ličnog statusa. Razvoj koji je uslijedio vodio je daljoj penetraciji sekularnog prava (kanun) u utvrdu religijskog prava (šerijat), regulišući elemente koji nisu dodirivali "suštinu" šerijata, tako unoseći hijerarhiju unutar odredaba šerijata. Razlikovanje između "suštine" i "pojedinosti" šerijata redefinisalo je granice po treći put, predstavljajući drugu značajnu promjenu paradigme nakon modernosti: prodiranje sekularnog prava u savremeni domen šerijata u prisustvu "pojedinosti", ali potreba povlačenja sekularnog prava iz domena kojeg je tvrdila za sebe - sa usponom modernosti - u prisustvu "suštine". / Unošenje ustavnih odredaba o šerijatu (na način kako su tumačene od strane viših sudova), radije nego što su predstavljale ograničenja državne vlasti, omogućila su tim vlastima da značajno prošire svoj domet u srce šerijata, potencijalno se povlačeći tek iz veoma ograničenog broja područja. Štaviše, te odredbe ovlastile su državne institucije (prije svega više sudove) da definiraju šta je "suštinsko", a šta "pojedinost" u šerijatu, te stoga omogućile slobodno regulisanje ovog posljednjeg. Radije nego što je vodilo u "ustavnu islamizaciju", unošenje tih odredaba služilo je kao strategija legitimacije za državne organe. Čak i tamo gdje je islamizacija zakona bila planirana i implementirana, to nije zavisilo od ustavne odredbe i bilo je provođeno od strane državnih vlasti." (Religion and the Sources of Law: Sharî‘ah in Constitutions)
  • Giorgio Pino
    • "Pretpostaviti da pravilo priznanja potvrđuje ustav je uistinu "nepotrebna reduplikacija". Ustav nije validiran pravilom priznanja, radije on jeste pravilo priznanja (ili preciznije, pravilo priznanja sastoji se u ustavnim klauzulama koje se odnose na aktivnosti stvaranja prava), čak i ako samo na epifenomenalnom nivou. Ustav predstavlja pravilo priznanja u onoj mjeri u kojoj se istinski koristi u praksama zvaničnika u stvaranju i određivanju prava - realistično, pisani ustav samo je dio pravila priznanja, jer kriteriji koje nudi mogu jednostavno biti zamijenjeni drugim, neistaknutim kriterijima, kao i kriterijima koji su određeni od drugih izvora." (Farewell to the Rule of Recognition?)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Kelzenova temeljna norma ima u određenom smislu uvijek isti sadržaj; jer je ona, u svim pravnim sistemima, prosto pravilo da se ustav ili "oni koji su postavili prvi ustav" trebaju poštovati [...] Ovo priviđenje ujednačenosti i jednostavnosti može dovesti u zabludu. Ako je ustav koji određuje različite izvore prava živa zbilja u smislu da sudovi i zvaničnici sistema uistinu identifikuju pravo u skladu sa kriterijima koje on pruža, onda je ustav prihvaćen i stvarno postoji. Čini se nepotrebnim ponavljanjem sugerisati da postoji dalje pravilo u smislu da ustav (ili oni "koji su ga postavili") trebaju biti poštovani. To je naročito jasno tamo, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje nema pisanog ustava [...]" (Koncept prava)
  • Hannah Arendt
    • "Teoretski, Rusoov problem liči na Sieyesov začarani krug: oni koji se sastaju da konstituišu novu vladu sami su neustavni, to jeste, nemaju autoritet da učine ono što su naumili. Začarani krug u zakonodavstvu je prisutan ne u uobičajenom pravotvorstvu, već u postavljanju temeljnog zakona, prava zemlje ili ustava koji, od tada pa na dalje, treba da utjelovi "više pravo" iz kojeg sve ostalo pravo konačno crpi svoj autoritet. I sa ovim problemom, koji se pokazao kao hitna potreba za nekim apsolutom, ljudi Američke revolucije našli su se ništa manje suočeni nego njihove kolege u Francuskoj. Problem je bio - da još jednom citiramo Rusoa - da stavimo pravo iznad ljudi i stoga da ustanovimo važenje zakona stvorenih od čovjeka, il faudrait des dieux, "bili bi zaista potrebni bogovi"." (O revoluciji)
    • "Značajna i sudbinska nesreća Francuske revolucije jeste što ni jedna od ustavnih skupština nije komandovala sa dovoljno autoriteta da postavi pravo zemlje; kritika koja im se s pravom upućivala uvijek je bila ista: nedostajala im je moć da konstituišu po definiciji; oni sami su bili neustavni. Teoretski, sudbinska pogreška ljudi Francuske revolucije sastojala se u njihovoj gotovo automatskoj, nekritičkoj vjeri da moć i pravo izviru iz istog izvora. Suprotno od toga, dobra sreća Američke revolucije bila je u tome da su ljudi kolonija, prije njihovog sukoba sa Engleskom, bili organizovani u samo-upravna tijela, da ih revolucija - da iskoristimo jezik osamnaestog stoljeća - nije bacila u prirodno stanje, da nikada nije bilo ozbiljno propitivanja pouvoir constituant onih koji su stvorili državne ustave i, konačno, Ustav Sjedinjenih Država [...] Oni koji su dobili moć da konstituišu, da stvore ustave, bili su propisno izabrani delegati konstituisanih tijela; oni su dobili svoj autoritet odozdo, i kada su se čvrsto držali rimskog principa da je sjedište prava u ljudima, nisu razmišljali u smislu fikcija i apsoluta, nacije iznad sveg autoriteta i oslobođene od svih zakona, već u smislu praktične realnosti, organizovanog mnoštva čija se moć vršila u skladu sa zakonima i ograničena njima. Američko revolucionarno insistiranje na razlikovanju između republike i demokratije ili večinske vladavine, zavisi o radikalnoj podjeli prava i moći, sa javno prepoznatim različitim izvorima, različitim legitimacijama, i različitim sferama primjene." (Ibid.)
  • Hans Kelsen
    • "[N]e postoji pravna mogućnost spriječavanja ustava da bude izmjenjen običajem, čak i ako ustav ima karakter zakonskog prava, ako je tako-zvani "pisani" ustav." (Opća teorija države i prava)
    • "Tvrdnja da je valjani zakon "neustavan" je samo-kontradikcija; jer zakon može biti valjan samo na temelju ustava [...] Za nevaljan zakon ne može se reći da je neustavan, jer nevaljan zakon uopće nije zakon; on pravno ne postoji." (Čista teorija prava)
    • "Specifična ustavna forma, koja se uobičajeno sastoji u činjenici da izmjena ustava zahtijeva pojačanu većinu, ukazuje da neka temeljna pitanja mogu biti riješena samo sa saglasnošću manjine; prosta većina, barem po nekim pitanjima, nema pravo da nametne svoju volju manjini, u polju garantovanih ustavnih prava. Bilo koja manjina - klasna, religijska ili nacionalna - čiji interesi su na bilo koji način zaštićeni ustavom imaju eminentan interes u ustavnost zakonâ." (La garantie jurisdictionelle de la Constitution)
    • "Naredba gangstera da mu se izruči određena svota novca, ima isto subjektivno značenje kao i ukaz službenika porezne uprave. Naime, značenje da pojedinac na kog se ukaz odnosi izruči određeni iznos novca. Međutim, samo ukaz službenika, a ne i gangstera, ima značenje važeće, za adresata obvezujuće norme...: jer je akt službenika porezne uprave opunomoćen poreznim zakonom, dok akt gangstera ne počiva ni na kakvoj sličnoj normi. To da zakonodavni akt, koji ima subjektivno značenje važeće norme ujedno i objektivno ima to značenje... jest stoga što ustav dodjeljuje zakonodavnom aktu taj objektivni smisao." (Die Rechtsordnung als hierarchisches System von Zwangsnormen)
    • "Ako počnemo s proučavanjem državno-pravnog poredka, ne i narodnog prava, te se upitamo o temelju važenja povijesno prvog ustava, tj. ustav, koji nije nastao na način ustavno skladne izmjene prijašnjeg ustava, onda odgovor može glasiti samo da... važenje tog ustava... mora biti pretpostavljeno..." (Ibid.)
  • Heather Gerken
    • "Jedan očit razlog zašto bi mogli vrednovati proces neformalnog amandmana jeste što ustavno značenje izvire iz dijaloškog procesa koji uključuje narodnu mobilizaciju i interinstitucionalnu debatu [...] Drugi razlog zbog kojeg bi se mogao preferirati neformalni, nad formalnim, amandmanom jeste što se promjena događa kroz proces nagomilavanja [...] [Konačno] neformalno izmjenjeni Ustav osigurava kontinuiranu spornost ustavnog prava [...] Zajednički učinak [...] dvije osobenosti na naš ustavni diskurs jeste da one osiguravaju kontinuiranu spornost ustavnog prava. Proces neformalnog amandmana poput našeg čini teškim za bilo koga da tvrdi da ima pristup autentičnom objašnjenju ustavnog značenja. Ne samo da se neformalni amandmani opiru naporima da se prikuje njihovo značenje, već i njihov kvazi-nedopušteni ustavni status znači da su sudije nesklone da ih priznaju čak i kada možemo nazrijeti njihov temeljni okvir. Posljedica toga jeste da je veoma teško za bilo koga da kredibilno tvrdi da ima jedinstven pristup ispravnom odgovoru [...] Postoje dobri razlozi za vrednovanje kontinuirane spornosti ustavnog prava. Mogli bi je vrednovati jer vjerujemo u minimalistički pristup sudovanju koje ostavlja dosta prostora za moguću demokratsku debatu ili eksperimentisanje. Mogli bi vrednovati kontinuiranu spornost ustavnog prava jer smo isto sumnjičavi prema tvrdnjama o tome šta Ustav kaže, kao i o tome što Narod želi. Mi bi se mogli jednostavno prikoniti agonističkoj koncepciji politike. Jedan od najintrigantnijih razloga za vrednovanje kontinuirane spornosti ustavnog prava jeste mogućnost da stvara prostor za građane da učestvuju u oblikovanju ustavnog značenja." (The Hydraulics of Constitutional Reform: A Sceptical Response to Our Undemocratic Constitution)
  • Hegel
    • "Ustav mora po sebi i za sebe biti na čvrstom tlu na kojemu stoji zakonodavna vlast i on stoga ne mora biti tek sačinjen. Ustav dakle jest, ali on isto tako bitno postaje, to znači, on napreduje u obrazovanju. Ovo napredovanje jedno je mijenjanje koje je neupadljivo i nema formu promjene [...] Tako je, dakle, dalje obrazovanje nekog stanja prividno mirno i neprimjetno. Nakon dugog vremena ustav na ovaj način dolazi do jednog posve drugog stanja nego ranije." (Osnovne crte filozofije prava)
  • Helder De Schutter
    • "Šta su ustavni patriotizam i liberalni nacionalizam? Obje su teorije kohezije: oni su modeli za shvatanje jedinstva u političkoj zajednici. Ustavni patriotizam je gledište da centralni izvor jedinstva za savremenu političku zajednicu treba biti lociran u zajedničkoj odanosti političkim principima na kojima se temelji državni autoritet i politike, a koje su otjelovljene u ustavu. Liberalni nacionalizam, suprotno tome, utvrđuje da jedinstvo političke zajednice treba biti temeljeno u zajedničkoj nacionalnoj kulturi, jer nacionalnost ne samo da ostvaruje identitarne interese naroda, već također nudi povjerenje, stabilnost i voljnost za reciprocitetom ponuda zajednici koji su veoma potrebni u liberalno demokratskoj političkoj zajednici." (European Ties that Bind: Political or Cultural?)
    • "[V]ažno je primijetiti da postoje razlozi za mišljenjem da sâm ustavni patriotizam može biti predmet iste one kritike isključivanja koju je usmjerio prema liberalnom nacionalizmu. To se može dogoditi na nekoliko načina. / Prvo, stvaranje patriotizma oko državne javne kulture u multinacionalnoj državi često može neizbježno ići na ruku večinskoj naciji [...] Drugo, u onom opsegu u kojem to ustavne patriote uviđaju [...] političke kulture se ne mogu u potpunosti odvojiti od kulturnih utjecaja, univerzalni liberalno-demokratski principi će biti "nacionalizovani" i nositi će oznake njihove instancijacije u prostoru i vremenu, što automatski implicira mogućnost da se oni koji ne dijele tu kulturalnu referentnu šemu mogu osjećati isključenima [...] I konačno, sami politički principi koji treba da ponude izvor jedinstva mogu biti razdorni." (Ibid.)

J[uredi]

  • Jack Balkin
    • "Ustav je poput zgrade čiji kasniji dodaci odgovaraju na projektantska ograničenja koja su nad njim učinili radovi ranijih arhitekata. On je poput slike koju su u više navrata dorađivali kasniji umjetnici sa bojom koja se miješala sa starim bojama. Doktrinarna uljepšavanja, kao boja, imaju običaj da se lijepe za Ustav i mogu biti uklonjene tek sa znatnom teškoćom." (Ustavno iskupljenje)
    • "[Š]ta je svrha ustâva? Mnogi ljudi kažu da su ustavi sredstva za prethodno obavezivanje – oni su osmišljeni da spriječe buduće generacije od nerazumnih stvari u politici. Ja vjerujem da mnoge ustavne odredbe imaju ovu svrhu, ali ne ustavi u cjelini. Svrha ustava nije da spriječi politiku, već da je olakša. Mi želimo da ljudi oslovljavaju svoje političke ciljeve i svoje nesporazume kroz politiku, radije nego kroz oružanu borbu ili građanski rat. Ako ustavi neuspiju u svojoj centralnoj svrsi činjenja politike mogućom, više nemamo politiku – imamo rat. Čak i kada se ljudi spore oko značenja i opsega ustava, cilj treba da bude osiguranje da ta borba, također, ostvari mirno, kroz ustavnu politiku. Ustavi su, ukratko, okviri za činjenje politike mogućom." (Constitutional Interpretation and Change in the United States: The Official and the Unofficial)
    • "Ja tretiram ustave kao okvire za politiku, ne kao završene projekte. Ustavi nikada nisu završeni. Oni su poput Heraklitove rijeke – oni se stalno mijenjaju, i baš kao što nikada ne možete dva puta ugaziti u istu rijeku, ne možete dva puta ugaziti u isti ustav. To se može činiti čudnim ako ustav identificirate samo sa njegovim pisanim tekstom. Na posljetku, tekst ustava se možda ne promijeni mnogo godina. Kako onda možemo reći da se ustav uvijek mijenja? Za odgovor na ovo pitanje moramo razlikovati između pisanog teksta ustava i onoga što ja zovem "ustav-u-praksi". Ustav-u-praksi jeste kako ustav zaista djeluje u praksi – to je skup doktrina, praksi, institucija i konvencija koje implementiraju ustav i dopuštaju mu da djeluje. Ustav-u-praksi jeste ustav koji se shvata kao kontinuirano djelovanje ili projekat. Kada kažem da je ustav uvijek nedovršen i da ne možete dva puta ugaziti u isti ustav, ne mislim da se tekst ustava uvijek mijenja. Mislim da se ustav-u-praksi uvijek mijenja." (Ibid.)
    • "Ustav nije bio dovršen u trenutku njegovog usvajanja. On je i uvijek jeste djelo u nastanku. To je ujedno simptom njegove nesavršenosti i izvor njegovog potencijalnog poboljšanja. Ustav ističe svoju legitimnost, ali da bi ustavni projekat kao cjelina bio legitiman, ljudi moraju vjerovati da je dovoljno vrijedan njihovog poštovanja da opravda državnu prisilu nad njima i drugima. I budući da za mnoge ljude on trenutno nije vrijedan poštovanja, ljudi moraju imati vjeru da, uprkos njegovim trenutnim nesavršenostima, on može takav postati vremenom. / Za mnoge ljude, problem ustavne vjere uopće ne nastaje. Mnogi ljudi mogu biti razumno spokojni sa statusom quo; drugi, međutim, da li iz patriotizma, inercije, ili oboje, mogu vjerovati da je sistem sasvim uredu takav kakav je. Za takve ljude, ustavna vjera nije naročito teška; uistinu, ona ne mora biti uopće važna. Ali za ljude koji se nađu u poziciji disidenta, koji vide ozbiljne nepravde, i koji su zabrinuti da zemlja izmiče kontroli, ustavna vjera je izrazito važna. Za te ljude, Ustav-u-praksi nije vrijedan njihovog obožavanja i poštovanja. Vjernost ustavnom projektu - i samom Ustavu - prema tome zahtijeva vjeru u eventualno iskupljenje Ustava. Ustavno iskupljenje nije garantovano, a čak i kada dođe, nikada nije potpuno, nikada nije savršeno, i nikada nije sasvim nevino. Ipak, mogućnost ustavnog iskupljenja potcrtava vjeru u trenutni sistem, naročito za ustavne disidente. Sa takvom vjerom, naš sporazum sa paklom mogao bi već postati povelja iskupljenja; bez takve vjere, on ostaje pakt sa smrću." (The Distribution of Political Faith)
    • "U Ustavnom iskupljenju, tvrdio sam da kada kažemo da imamo vjeru u Ustav, mi ne govorimo samo da imamo vjeru u određeni tekst; mi također govorimo da imamo vjeru u ljude i razvoj institucija ustavne demokratije kroz koje se izražava narodna volja. Prema tome, ono što je iskupljuje nije samo niz premisa u dokumentu, već transgeneracijski ustavni projekat i ljudi. Iza ustava su ljudi koji žive unutar političkog okvira. Politička vjera nije opklada na određene riječi, već na članove političke zajednice koji biraju da žive - ili da ne žive - po tim riječima." (Ibid.)
    • "Neki ljudi možda prihvataju sadašnji sistem ne zato što vjeruju da je moralno ili demokratski adekvatan, već zato što se plaše da će čak gori sistem nastati koji će imati čak manje legitimiteta. Ovi ljudi utemeljuju svoje prihvatanje režima ne u ustavnoj vjeri u bolji svijet, već u ustavnu strepnju od goreg. / Ustavna strepnja je inverzija ustavne vjere. Osoba koja djeluje iz ustavne strepnje vjeruje da je sadašnji sistem - nepravedan kakav je - vjerovatno bolji nego alternative. Takva osoba ima neku vrstu ustavne vjere. Ali ono što dominira njihovim svjetonazorom nije nada u bolje sutra, već strah od toga što promjena može donijeti. Ovo viđenje političkog legitimiteta - ono utemeljeno na strepnji prije nego nadi - bliže je Thomasu Hobbesu nego Fredericku Douglassu." (Ibid.)
    • "Može li ustavna strepnja - nasuprot ustavnoj nadi - činiti osnov ustavnog legitimiteta? Liberalni princip legitimiteta tvrdi da je država legitimna kada bi sve razumne osobe pristale na upotrebu sile države protiv njih i drugih. Sada, ako se veoma nepravedan ustav čini najboljim što imamo, i ako se plašimo da njegovo odbacivanje može voditi značajno gorem stanju stvari, ili raspadu društvenog poretka, onda sve razumne osobe bi mogle na njega pristati, i prema tome ustavna strepnja mogla bi biti osnov za političku legitimnost. To nije liberalizam nade, ili čak Rawlsov liberalisam razumnog preklapajućeg konsenzusa, već liberalizam strepnje. To je hobbsijanski liberalizam, koji možda uopće nije veoma liberalan, da ne spominjemo jednakost [...] [N]eki ljudi mogli bi se držati Ustava iz straha radije nego nade. Ipak, vjerovatnije je da su pogledi mnogih ljudi o Ustavu komplicirani spoj političke vjere i političke strepnje. Ljudi se nadaju da se Ustav može iskupiti vremenom, i plaše se njegovog napuštanja za nesigurnu budućnost. Postavljeno na ovaj način, mi možemo posmatrati ustavnu vjeru i ustavnu strepnju ne kao kontradiktorne ili nekompatibilne, već kao dijelove veće distribucije vjere i nepovjerenja koja može činiti političku vjeru mnogih ljudi." (Ibid.)
    • "Moglo bi se pomisliti da usvajanje stava ustavne strepnje izbjegava problem idolatrije u potpunosti jer ustavna strepnja nema nikakve vjere ni u Ustav kakav postoji, ni u budući ustav koji ga treba zamijeniti. Nema ljubavi ni prema sadašnjosti ni prema budućnosti. Ali ustavna strepnja rizikuje drugačiji problem. Predajući nadu, riskira pretvaranje historijske slučajnosti u političku nužnost. Tretirajući status quo kao najbolje što možemo učiniti, zatvara vrata na mogućnost bolje budućnosti. Problem nije u tome da politička strepnja zamjenjuje postojeće institucije sa božanstvenim, već da riskira pretvarajući sve alternativne mogućnosti u demone. To jeste, ustavna strepnja pretvara nepoznato u svemoguće zlo božanstvo. Ako je opasnost političke nade naivnost, opasnost političkog straha je gušenje političke mašte. Ustavni strah riskira neopravdanu odbranu statusa quo. On riskira sanktifikaciju postojećeg - uključujući postojeće nepravde - na mišljenju da je to vjerovatno najmanje loš od svih mogućih svjetova." (Ibid.)
  • Jacob Weinrib
    • "Problem – zajednički za sve pretače modernog konstitucionalizma – nije taj da vladari nužno vrše javni autoritet na način koji krši inherentno dostojanstvo i temeljna prava onih kojima se vlada, već da u slučaju kršenja jedna ili više osoba nije ostavljena bez prava na pravni lijek. U pravnim sistemima u kojima se javni autoritet vrši od strane nekolicine, kao u autokratskim ili oligarhijskim oblicima vladavine, mnogi su ostavljeni bez pravnog lijeka. Obrnuto, u pravnim sistemima gdje se javni autoritet vrši od strane mnogih, kao u većinskim demokratijama, nekolicina je ta koja je ranjiva. U svakom od tih pravnih sistema, ne postoji pravna ili institucionalna struktura koja čini utuživim dostojanstvo i temeljna prava svake osobe [...] Za razliku od ranijih oblika vladavine, savremeni konstitucionalizam sistematski je osmišljen da učini da vršenje javnog autoriteta ne zavisi ni od preferencija mnogih niti nekolicine, već – po prvi put u dugoj historiji javnog prava – od utuživog prava svakog žitelja pravnog poretka, nosioca ljudskog dostojanstva, na pravednu vladavinu. Ova odgovornost je očita u posebnim odlikama savremene ustavne države: pisani ustav koji uspostavlja uslove za valjano vršenje javnog autoriteta, povelja temeljnih prava koja je postavljena u ustavu, a temelji se na inherentnom dostojanstvu svake osobe koja je predmet javnog autoriteta, i politički nezavisnog sudskog tijela kojem svaki pojedinac može istači ustavnu žalbu. Kroz svoju pravnu i institucionalnu strukturu, savremena ustavna država transformiše pravo svake osobe unutar pravnog sistema na pravednu vladavinu od pukog moralnog imperativa u utuživo subjektivno pravo. Tako osmišljena, savremena ustavna država adresira problem koji nastaje u svakom pravnom sistemu, ali koji ni jedan pravni sistem ne može adresirati ostim kroz posebnu pravnu i institucioanlnu strukturu savremene ustavne države." (The Modern Constitutional State: A Defence)
  • James E. Fleming
    • "Ako zamislimo Ustav kao okvir vladavine, pod kojim se treba živjeti i kojeg treba razraditi kroz vrijeme, možemo mu pristupiti sa držanjem vjernosti, ali bez obaveze pokoravanja konkretnim očekivanim primjenama ili precedentima. Vjernost po ovom razumijevanju pretpostavlja privrženost činjenja okvira vlade funkcionalnim, učenju iz iskustva, i tumačenju Ustava tako da se promoviraju njegovi ciljevi i ostvare njegove aspiracije. / Vjernost? Da. Privrženost? Da. Dužnost ili pokoravanje u autoritarnom smislu izvornim očekivanim primjenama ili preceentima? Ne. Vjernost nije pokoravanje odlukama koje su već učinjene za nas u prošlosti od strane ljudi koji su odavno mrtvi i koji nisu bili upoznati sa izazovima i problemima našeg doba. Vjernost, radije, jeste državnje privrženosti činjenju te šeme funkcionalnom i njenom daljem razvoju, građenju kroz vrijeme, kao što Balkin kaže, na način koji će bolje ostvariti njegove ciljeve i naše aspiracije. Ili, kao što Dworkin i ja ističemo, činjenje Ustava najboljim što može biti [...] Po autoritarnom originalističkom gledištu, vjernost u ustavnom tumačenju zahtijeva spriječavanje promjene održavanjem relativno konkretnih izvornih značenja i dugotrajnih historijskih praksi. Po aspiracijskom gledištu, vjernost zahtijeva kritikovanje dugotrajnih historijskih praksi i pursuing promjene da bi se realizovale ustavne aspiracije, transformativni principi i svrhe." (Fidelity, Change and the Good Constitution)
  • James Wilson
    • "Nužno postoji, u svakoj vlasti, moć protiv koje nema priziva, i koja se, iz tog razloga, može zvati suverenom, i nekontrolisanom [...] Možda bi neki političar, koji nije razmotrio sa dovoljno preciznosti naš politički sistem, odgovorio da je, u našem režimu, suverena vlast povjerena ustavima [...] Ovo mišljenje približava se jedan korak istini, ali je ne dostiže. Istina je da, u našem režimu, suverena, apsolutna, i nekontrolisana vlast ostaje sa narodom. Kako su naši ustavi superiorni u odnosu na naša zakonodavstva, tako je i narod suveren u odnosu na naše ustave. Zaista, superiornost, u ovom posljednjem primjeru, mnogo je veća; jer narod posjeduje nad našim ustavom, kontrolu u činu, kao i u pravu. Posljedica je da narod može promijeniti ustave kada god i kako god žele. Ovo je pravo koje im ne može uskratiti ni jedna uspostavljena institucija." (Govor od 26. novembra 1787, u Ustavnoj konvenciji Pennsylvanije, okupljene da razmotri stvoreni ustav, od strane federalne konvencije, za Sjedinjene Države)
  • James Bradley Thayer
    • "[S]ud može zanemariti zakon samo onda kada oni koji imaju pravo stvarati zakone nisu samo napravili grešku, već su napravili veoma očitu grešku, tako očitu da nije otvorena za racionalno propitivanje. To je standard pažnje koji sudovi moraju dati zakonodavnim aktima; to je test koji moraju primjenjivati, - ne samo svoje sudove o ustavnosti, već njihove zaključke o tome koji je sud dopušten drugoj grani vlasti koju je ustav zadužio da stvara zakone. To pravilo prepoznaje da, imajući u vidu velike, složene, i uvijek šire potrebe vlade, o čega će se mnogo toga činiti neustavnim jednom čovjeku, ili grupi ljudi, može se razumno ne činiti takvim drugome; da ustav često dopušta različita tumačenja; da često postoji opseg izbora i prosudbe; da u takvim slučajevima ustav ne nameče zakonodavcu bilo kakav jedinstven izbor, već mu ostavlja opseg izbora; i da bilo koji izbor koji je racionalan je ustavan [...] Šta se stvarno dogodilo u usvajanju naše teorije ustavnog prava je sljedeće: mi smo po prvi put unijeli u dejstvo vladavine kroz njihove grane vlasti sudsku sankciju, kao dio tih grana, - ne cijelu i potpunu, već djelimičnu. Sudijama je bilo dopušteno, posredno i u mjeri, ovlaštenje da revidiraju djelovanje drugih grana i da ih proglase ništavim. Istinski, iako je ovo tek sudska funkcija, ona uključuje, zbog materije s kojom se bavi, uzimanje učešća, sekundarne uloge, u političkom vođenju vlasti. Ako je to tako, onda sudije moraju primjenjivati metode i principe koji su prikladni njihovom zadatku. U takvom poslu ne može biti stalnog ili prikladnog modus vivendija između različitih grana vlasti osim ukoliko svaka nije sigurna u punu saradnju druge, dokle god je njeno djelovanje u skladu sa razumnim i pravično dopustivim gledištem njegovog ustavnog ovlaštenja. Konačni arbitar toga šta je razumno i dopustivo su naravno uvijek sudovi, dokle god im slučajevi to pitanje predočavaju. To ostavlja našim sudovima veliku i dostojanstvnu nadležnost. To će samo ugroziti cjelinu ako im se bude dalo više. Oni ne smiju stati u cipele zakonodavca [...]" (The Origin and Scope of the American Doctrine of Constitutional Law)
  • Jeffrey Goldsworthy
    • "Ustav kojeg je propisala utemeljujuća generacija ovlašćuje, ali i ograničava, kasnije generacije, pružajući im nemjerljive koristi ustanovljenog i prihvaćenog niza procedura za činjenje kolektivnih odluka obaveznim za sve njegove članove [...] Ako neki pokušavaju izbjeći ograničenja, drugi mogu biti u iskušenju da ih slijede, vodeći konačno do raspada ustava i gubitka osnaženja koje je pružio." (Originalism in Constitutional Interpretation)
  • Jeremy Waldron
    • "Utjeloviti [ljudsko] pravo u tvrdom ustavnom dokumentu znači usvajanje određenog stava prema svojim sugrađanima. Takav stav se najbolje može sažeti kao kombinacija samouvjerenosti i nepovjerenja: samouvjerenost jeste zagovornikovo uvjerenje da ono što predlaže stvarno jeste stvar temeljnih prava i da ih je prikladno obuhvatio određenom formulacijom koju predlaže; i nepovjerenja, implicitnog u njegovom stavu da svaka alternativna koncepcija koju bi mogli osmisliti zakonodavci sljedeće godine ili za deset godina jeste toliko vjerovantno nepromišljena ili loše motivisana, da njegova sopstvena formulacija treba biti odmah uzdignuta izvan dohvata obične zakonodavne revizije. / Ovakav stav nepovjerenja prema sopstvenim sugrađanima ne stoji dobro sa aurom poštovanja za njihovu autonomiju i odgovornost koja se prenosi sadržinom prava koja trebaju biti [ustavno] utvrđena [...] Ako je žudnja za utvrđivanjem motivirana stavom o predatorskoj prirodi čovjeka i o tome šta će ljudi učiniti jedni drugima ako ih pustimo u arenu demokratske politike, biti će teško objasniti kako ili zašto se ljudi gledaju kao nužni nosioci prava." (Pravo i neslaganje)
    • "Interni aspekt društvenih praksi bio je ključ u Hartovom razumijevanju da određene prakse čine pravila i da stoga ne mogu biti isključene iz temelja pravnog sistema na osnovu toga što im nedostaje artikulisani normativni karakter. Veoma je razočaravajuće, stoga, što vidimo Harta kako uzmiče od implikacije ovog gledišta i odbija da ospori uporedno besmislenu poziciju britanskih konstitucionalista da se neke od najtemeljnijih konvencija britanskog ustava ne mogu smatrati pravnim pravilima jer nisu priznate i nametnute od sudova." (Are Constitutional Norms Legal Norms?)
    • "[U]stavi se nužno osmišljavaju da traju, zaista osmišljavaju da nadžive njihove tvorce i politiku koja ih je izazvala. I tu je paradoks. Ako prežive, počet će izgledati sve više zastarjelim i mi ćemo se pitati (subverzivno ili pobunjenički) zašto smo obavezani osamnaesto-stoljetnim formulacijama. Isto tako, međutim, ukoliko prežive, oni će stvoriti uslove političke stabilnosti za koju se čini da je možemo uzeti zdravo za gotovo: možemo rizikovati sa svojim ustavom sada, jer je već izgradio reflekse s kojim će se suočiti takvim rizicima. Ali ukoliko predočimo savjet našeg ustavnog nepokoravanja u uslovima koji nisu toliko sigurni, onda svojoj publici zaista možemo učiniti hrđavu uslugu. Ustavima je potrebno da se ustanove; njima je potrebna dužnost i autoritet. To je naročito tačno za nove ustave." (Never Mind the Constitution)
  • Joel Colon Rios
    • "[P]rizivanja koncepta ustanovljavajuće vlasti tipično uključuje neku vrstu izazova ustavnom statusu quo [...] Ustanovljavajuća vlast je stoga sila koja izaziva juridičke sisteme iz vana i koja, čak i kada je institucionalizirana, može se ponovo javiti u bilo kojem trenutku da je destabilizira. U ovom smislu, ako treba imati mjesto u savremenoj ustavnoj teoriji i praksi, ustanovljavajuća vlast treba se vidjeti ne samo u svijetlu njene korisnosti u objašnjenju prirode ustavotvorstva, već u svjetslu njenog transformativnog impulsa, koji teži da uveća političku moć onih koji su subjekti, ali ne još i autori, ustavnog režima." (Five Conceptions of Constituent Power)
    • "Ne samo da materijalni ustav može isključivo biti izmijenjen kroz vršenje ustanovljavajuće vlasti, već da bi se istinska ustanovljavajuća vlast odvijala, mora biti moguće razumjeti je kao čin naroda. Idealno, ovo bi značilo da se ustavna tranzicija događa kroz najdemokratskije moguće procedure. Tipično, narodno potaknuta i izabrana ustavotvorna skupština čija djelovanja trebaju biti narodno ratificirana bi zadovoljila ovaj uslov. Ali ustavne tranzicije ponekad se događaju unutar visoko polariziranih društava, u situacijama u kojima visoko participativni procesi ustavne promjene mogu voditi katastrofalnim posljedicama, ili u kojima postoje drugi praktični obziri koji čine aktiviranje van-zakonodavnih procesa nepoželjnim. Mislim da je jedino rješenje da se zauzme ono što bi se moglo zvati pragmatičnim pristupom ustavnim tranzicijama: ustavna tranzicija neusklađena sa idejom ustanovljavajuće vlasti naroda uvijek treba izazvati sumnju. Stoga bi morala biti opravdana kao izuzetak od općeg principa da se napuštanje materijalnog ustava treba dogoditi kroz procedure slične onima koje su prisutne u epizodama demokratskog ustavotvorstva [...] [U] kontekstu nekih ustavnih tranzicija, manjak povećanog narodnog učešća u procesima koji vode u napuštanje ustanovljenog (materijalnog) ustava i usvajanje novog može biti opravdano." (What is a Constitutional Transition?)
    • "Ustavni režim mora posjedovati istinski ispušni ventil za ustanovljavajuću vlast, ne tek priznavanje da ona nastavlja postojati nakon što ustav stupi na snagu, istovremeno je 'uklanjajući'. Demokratska ustavna promjena ne bi značila puno ako ne bi postojao nikakv način za ustanovljavajuću vlast da se manifestuje u istinskoj političkoj praksi. Postoje barem četiri metoda 'uklanjanja' ustanovljavajuće vlasti: (1) mistifikacija ustanovljavajuće vlasti, (2) istiskivanje ustanovljavajuće vlasti, (3) legalizacija ustanovljavajuće vlasti, i (4) skrivanje ustanovljavajuće vlasti. Mistifikacija ustanovljavajuće vlasti može jednostavno koegzistirati sa druge tri metode. Ideja je priznati (na nivou ustavnog diskursa) moć naroda da usvoji novi ili da radikalno promijenjeni ustav, ali bez nuđenja bilo kakvog institucionalnog načina za vršenje te moći. To se čini najčešćim pristupom: dok se većina konstitucionalista i političara slažu da narod ima neograničenu vlast da nanovo stvore svoj juridički poredak, oni se općenito uzdržavaju od prijedloga mehanizama koji bi dopustili nešto što nalikuje na vršenje te vlasti. Istiskivanje ustanovljavajuće vlasti od obične vlade događa se u zemljama koje, poput Ujedinjenog Kraljevstva, imaju nepisani (ili djelimično nepisani) ustav i djeluju pod principom parlamentarne suverenosti. Ovdje, postoji gotovo potpuna identifikacija 'parlamenta' i 'naroda'; prvi se javlja kao ustavotvorna skupština u potencijalno stalnom zasjedanju, i drugo se rijetko javlja osim kod glasanja u redovnim izborima. Legalizacija ustanovljavajuće vlasti je slična njenom istiskivanju, ali se događa u kontekstu pisanih ustava. Pod ovom vrstom aranžmana, moć amandmana je tehnički neograničena, ali njene proceduralne zahtjeve je toliko lako zadovoljiti - često zahtijevaju tek zakonodavnu većinu, kao što je slučaj sa nekim vrstama amandmana u Indijskom ustavu - da amandmanski proces postaje 'ekvivalent' ustanovljavajućoj vlasti. Uporedimo ovo sa skrivanjem ustanovljavajuće vlasti, što se vidi u krutim ustavima (to jeste, ustavima koje je jako teško izmijeniti, poput ustava Sjedinjenih Država ili Kanade). Ova vrsta ustava 'zakopava' ustanovljavajuću vlast pod amandmanskom formulom koja se tehnički može koristiti da se izmijeni bilo koja ustavna odredba, ali čije zahtjeve je veoma teško zadovoljiti. Stoga, samo postojanje 'neograničene' moći ustavne reforme čini vršenje ustanovljavajuće vlasti nepotrebnim i, u isto vrijeme, strogi zahtjevi amandmanske procedure imaju tendenciju da spriječe da se dogode važne transformacije [...] Ustavni režim koji uklanja ustanovljavajuću vlast nije u skladu sa idejom demokratske legitimnosti." (The Legitimacy of the Juridical: Constituent Power, Democracy, and the Limits of Constitutional Reform)
    • "[D]emokrate još uvijek nalaze nešto duboko uznemirujuće u savremenim ustavnim režimima. Kako ustavi (pisani ili nepisani) mogu tvrditi da uživaju demokratsku legitimnost, kako se oni mogu smatrati stvorenjem naroda, njihovim djelom-u-stvaranju, ako se mogu promijeniti i tumačiti samo od strane onih koji obnašaju institucije moći? Učestvovanje običnih građana u ustavnoj promjeni - kao i njihove mogućnosti učestvovanja - u "najnaprednijim" demokratijama svijeta (kao što su one Sjedinjenih Država, Kanade, i Ujedinjenog Kraljevstva) u najboljem je slučaju veoma slabo: moć ustavne reforme najčešće leži isključivo u rukama zakonodavstava. U nekim slučajevima ustavni amandmani su predmet ratifikacije od strane izbornog tijela na referendumima (koji su sami po sebi veoma daleko od iscrpljivanja demokratskog ideala); u drugim, građanima nije čak dopušteno da učestvuju i u takim formama učestvovanja niskog intenziteta, prije nego što se temeljni ustavni okvir države promijeni." (Slabi konstitucionalizam)
    • "[Postoji] skup kriterija koji se moraju ispuniti da bi se ustavni režim mogao smatrati legitimnim iz demokratske perspektive. Prvo, ustavni režim treba imati demokratski pedigre i, drugo, on ne smije zatvoriti vrata za buduću ponovnu pojavu ustanovljavajuće vlasti [...] [U]stavni režimi koji ne mogu zadovoljiti prvi zahtjev mogu ipak tvrditi da su demokratski legitimni uz uslov da zadovolje drugi. U tom smislu, drugi zahtjev (podložnost demokratskoj rekonstituciji) treba se shvatiti kao temeljni uslov demokratske legitimnosti." (Ibid.)
  • John Austin
    • "[P]odrazumijevam pod izrazom ustavno pravo pozitivnu moralnost, ili spoj pozitivne moralnosti i pozitivnog prava, koja fiksira ustav ili strukturu određene vrhovne vlasti. Podrazumijevam pozitivnu moralnost, ili spoj pozitivne moralnosti i pozitivnog prava, koja određuje karakter osobe, ili određene karaktere osoba, u kojima će, za određeno vrijeme, obitavati suverenitet: i, pretpostavljajući da je vlada u pitanju aristokratija ili vlada određenog broja, što određuje nadalje način na koji će suverena ovlaštenja biti dijeljena od konstitutivnih članova suverenog broja ili tijela [...] [I]ako se djelo suverena koje krši ustavno pravo može s pravom opisati kao neustavno, ono nije kršenje prava u striktnom smislu riječi, i ne može se s pravom opisati kao ilegalno." (Određenje polja jurisprudencije)
  • John Danaher
    • "[P]ravni tekstovi se moraju razumijevati iz svrhovite ili teleološke perspektive [...] [B]ilo bi teško poreći da pravni tekstovi imaju pragmatički indeksiranu teleologiju: oni su stvoreni da bi činili određene stvari kroz medij riječi. Da bi se ovo obuklo u uobičajniju filozofsku odjeću, ustav se prirodno gleda kao snop govornih činova. Govorni činovi su načini činjenja stvari sa riječima, i uobičajeno se razbijaju u dvije glavne komponente: (a) propozicionalni sadržaj; i (b) ilokuciona snaga. Prvi jeste ono o čemu su riječi (predmeti, događaji, i stanje stvari u svijetu ili u govornikovom umu), dok je drugi o onome što riječi trebaju da ostvare. Uzmimo primjer: "Molim zatvorite sva vrata!" [...] U smislu sadržaja, ovaj izričaj je o vratima u sobi, ali u smislu ilokucione snage izričaj je osmišljen da ostvari određeni cilj: da učini da zatvorite vrata. Da li izričaj uspjeva da to učini je druga stvar (odnosi se na takozvanu „perlokucionu“ silu govornog čina). / Govorni činovi dolaze u različitim oblicima, ali tri najčešće prisutna u ustavnim tekstovima su: deklarativi, direktive, i komisivi. Deklarativ stvara novi predmet ili entitet; direktiva ohrabruje ljude da djeluju na određeni način; a komisiv obavezuje ljude ili institucije na određene vrste postupaka. Ustavi objavljuju da određena institucija postoji, i onda upravljaju i obavezuju te institucije na određene vrste djelovanja. Na primjer, Ustav SAD-a stvara institucije vlade, upravlja ih da vrše određene funkcije, i obavezuje ih da se pridržavaju i poštuju određena prava." (Common Knowledge, Pragmatic Enrichment and Thin Originalism)
  • John Finnis
    • "Kelsen je smatrao da su "prošli" ustavi, ako su zamijenjeni u skladu sa svojim sopstvenim refleksivnim odredbama, na neki način dio pravnog sistema koji je, kao cjelina, validiran trenutnom temeljnom normom. Ross je smatrao da su prošli ustavi u cijelosti irelevnatni za trenutni pravni sistem jer ne mogu ponuditi refleksivno svoju sopstvenu zamjenu, i moraju stoga biti potisnuti magijom možda mirne revolucije, to jeste, evolucije nasuprot zakonitoj devoluciji. Hart nije vidio problem u refleksivnim odredbama za ustavnu promjenu, ali odbio je da "prošla" pravila priznanja imaju ikakvu sistematsku vezu sa postojanjem "sadašnjih" pravila priznanja. Ali ova amputacija prošlih pravila priznanja otvorila je put za sramotne probleme o relevantnosti sadašnjeg pravila priznanja (kao pravila ovlaštenja) za priznato sadašnje postojanje pravila koja su, na posljetku, bila stvorena u prošlosti. / Ukratko, Hart i Ross su oslobodili "sadašnji" pravni sistem od košmara mnoštva nadomještenih ustavnih pravila, ali pod cjenom potiskivanja relevantnih pitanja o relevantnosti gornjih nivoa njihovih hijerarhijskih modela "pravnog sistema". Kelsen se suočio s ovim pitanjima, i odgovorio je na njih pravnički prihvatajući zakonitu devoluciju konačnih ustavnih pravila. Ali to je onemogućilo Kelsenu da objasni kako pravni sistem može biti podijeljen u dva nezavisna sistema kroz proces prava. I, još ozbiljnije, Kelsenova analiza koristila je koncept "valjanosti" (to jeste "postojanja") koji nije bio u mogućnosti da razlikuje između postojanja "trenutnih" pravila o ovlaštenjima i postojanja "prošlih" pravila o ovlaštenjima, zakonito nadomještenih, ali koja su ipak na neki način "valjana" i prisutna kao izbor valjanosti "trenutnih" pravila." (Filozofija prava)
  • John Marshall
    • "Ustav, da sadrži precizne detalje svih podjela koje bi njegova velika moć dopustila, i sve načine na koje oni mogu biti provedeni u djelo, dobio bi opširnost zakonskog kodeksa, i teško bi mogao biti obuhvaćen ljudskim umom. Vjerovatno nikada ne bi mogao biti razumljen od strane javnosti. Njegova priroda, stoga, zahtijeva, da se samo njegove velike konture označe, njegovi važni predmeti odrede, a da se manji sastojci koji čine te predmete izvode iz prirode samih predmeta [...] U razmatranju ovog pitanja, onda, nikada ne smijemo zaboraviti, da je ustav to što tumačimo." (predmet McCulloch protiv Marylanda, 1819.)
  • John P. Stockton
    • "Ustavi su lanci kojima ljudi vežu sebe u svojim razumnim trenucima tako da ne umru od samoubilačke ruke u danima njihove ludosti."
  • John Gardner
    • "Naročito je, ali ne samo tamo gdje pravni sistem nema kanonički tekst, uobičajeno reći da su konačna ustavna pitanja pitanja prakse (ili realpolitike), ne pitanja prava. Hart je razotkrio to kao lažno razlikovanje. To što je pitanje ono prakse ne znači da nije pitanje prava. Jer, neko pravo se tvori onim što ljudi čine. Dosta ustavnog prava se stvara na takav način. Ono što Hart zove "pravila promjene" i "pravila presuđivanja" često se, ali ne i uvijek, nalaze u običajnom, nasuprot zakonodavstvenom, ustavnom pravu. Ali ako je Hart u pravu, svaki pravni sistem ima barem jedno pravilo - barem jedno pravilo priznanja - koje je običajno radije nego zakonodavno. Pravilo priznanja je nepisano čak i u pravnim sistemima sa pisanim ustavom. Pravilo priznanja možda artikuliraju neki pravni zvaničnici, možda čak i u ustavnom dokumentu. Ali artikulacija nikada nije kanonička. U onoj mjeri u kojoj norma koja je artikulirana odstupa od norme koju praktikuju zvaničnici koji primjenjuju pravo, praksa zvaničnika je ono što fiksira sadržaj pravila priznanja. Čini ono što mi činimo, ne ono što mi kažemo. (Pravo kao skok u vjeru)
    • "Ustav je konceptualna nužnost svakog pravnog sistema. U svakom pravnom sistemu postoje pravila koja preciziraju značajne institucije i zvaničnike vlade, i određuju ko će od njih šta činiti, i kako će međusobno djelovati, i kako će se određivati njihovo članstvo i sukcesija, i tako dalje." (Can There Be a Written Constitution?)
    • "Pitanje o ustavu za 64,000 dolara je sljedeće: u ozbiljnoj ustavnoj krizi, čija odanost će ležati gdje (i ko ima oružje i ko ima brojnost na svojoj strani)?" (Ibid.)
    • "Ustav, kao što sam kazao, jeste ono što određuje institucije inherentnih ovlaštenja. Problem u nastajanju je sljedeći. Institucije inherentnih ovlaštenja u svakom pravnom sistemu su također one koje se identificiraju onim što je H. L. A. Hart nazvao 'pravila priznanja'. Da budemo tačniji, ona su identificirana konačnim pravilima priznanja tog pravnog sistema. A konačna pravila priznanja pravnog sistema, kao što je Hart objasnio, ne mogu biti usvojena, ili na drugi način kanonički formulisana. Ona ne mogu postojati u zakonodavstvu. Ona postoje samo u praksama zvaničnika. Postavljajući to na više tehnički način, ona mogu samo biti običajna pravila in foro. Zašto? Da uveliko pojednostavimo: bilo koji pokušaj da stvorimo konačno pravilo priznavanja zakonodavstvom zahtjeva da postoji viši zakonodavac sa ovlaštenjem da dodijeli izvorno ili inherentno ovlaštenje. Ali, tu postoji kontradikcija. Ako postoji viši zakonodavac koji dodjeljuje ovlaštenje, slijedi da ovlaštenje koje je dodijeljeno nije izvorno ili inherentno, već delegirano. Pravilo priznanja koje je stvoreno nije, drugim riječima, konačno pravilo priznanja. Slijedi da konačno pravilo priznanja ne može biti predmet legislacije [...] Ili, pace Hart, neki pravni sistemi nemaju konačna pravila priznanja, ili je moguće da konačno pravilo priznanja, pace Hart, bude legislativno pravilo. Oba ova zaključka su, međutim, nedovoljno podržana argumentom koji je upravo skiciran." (Ibid.)
    • "(1) Pravila koja identificiraju institucije inherentnih ovlaštenja ne iscrpljuju pravila koja reguliraju te institucije [...] Prema tome, Hartov argument u smislu da konačna pravila priznanja pravnog sistema mogu samo biti običajna pravila ne podrazumijevaju da samo običajna pravila reguliraju institucije inherentnih ovlaštenja. Ostavljena je mogućnost da u nekim pravnim sistemima ustavna pravila presuđivanja i promjene - pravila koja obdaruju institucije inherentnih ovlaštenja sa njihovim inherentnim ovlaštenjima - mogu biti ne-običajna. Prema tome, ostaje mogući sadržaj za pisani ustav, naime dodjeljivanje inherentnih pravnih ovlaštenja koja odgovaraju dužnostima koje su nametnute konačnim pravilima priznanja sistema [...] (2) [K]onačna pravila priznanja [...] leže izvan ustava. Pravila priznanja su potrebna čak i da se identifikuju pravila ustava. Mora se znati, čak i o tim pravilima, da ona zadovoljavaju konačne kriterije pravne valjanosti za pravni sistem kojeg se posmatra, prije nego što ih se identificira kao ustavna pravila sistema [...] To su pravila koja nude ono što Hart naziva 'kriterijume' prema kojima se pravo (pravo određenog sistema) može priznati kao pravo (pravo tog sistema). Po svojoj prirodi ona ne moraju i sama zadovoljiti te kriterije. Ona se nalaze u običajima zvaničnika koji primjenjuju pravo, ali ne slijedi da ona moraju (iako ona mogu) identificirati običaje zvaničnika koji primjenjuju pravo kao izvore prava. U tom smislu ona su iznad prava radije nego dio njega. To nam dopušta da prepoznamo da postoje konačna pravila priznanja koja su, tako da kažemo, iznad ustava dok se istovremeno slažemo da ne može postojati nikakvo pravo koje je iznad ustava. Ustavno pravo je najviše dokle pravo može dobaciti. Prema tome, pisani ustav može postojati čak i ako mora postojati običajno pravilo priznanja iznad njega, ono koje ga identificira kao ustav, i obavezuje primjenjivaće prava pravnog sistema, qua primjenjivaće prava tog pravnog sistema, da ga slijede [...] (3) Ustavno pravo regulira one institucije koje, u skladu s pravom, ili imaju inherentna ili nepovratno delegirana ovlaštenja. Tokom vremena institucije sa nepovratno delegiranim ovlaštenjima mogu se početi smatrati, po pravu, kao da imaju inherentna ovlaštenja. Ali striktno govoreći to ne mora biti slučaj." (Ibid.)
    • "[U]stavni autoriteti [...] ne moraju biti identifikovani u konačnim pravilima priznanja sistema, čak i u onom pravilu priznanja zahvaljujući kojem su oni ustavni autoriteti. Ukoliko je ustav pisan, samo [...] pisani ustav mora biti identifikovan u relevantnom pravilu prizanja, dok su glavne ustavne institucije one koje su identificirane u pisanom ustavu. Ovim putem također možemo vidjeti da običajno pravilo priznanja može biti usklađeno sa pisanim ustavom." (Ibid.)
    • "Ustavi se ne iscrpljuju njihovim pravom. U svakoj državi sa ustavom, i prema tome u svakoj državi sa pravnim sistemom, postoje također ustavna pravila koja se ističu od ostatka ustava upravo u tome što su pravila o kojima autoritativne institucije za primjenu prava ne mogu činiti autoritativne primjene. Ovo stvara prostor za djelovanja koja su neustavna, ali koja nisu ni nezakonita, niti pravo nevaljana." (Ibid.)
    • "Na dan usvajanja novi ustav je u potpunosti pisano pravo. Ali, taj dan ne traje. Čim se počnu javljati sazreli sporovi koji se tiču značenja ustavnih odredaba, pisano ustavno pravo neizbježno se mora popuniti sa sudskom praksom i/ili običajnim pravom. Ono što je pisano u ustavu mora se pojačati sa više određenog značenja, i večim dijelom to se mora učiniti u trenutku njegove autoritativne primjene, prvenstveno od sudija. Sa protekom vremena, takvo pravo stvoreno od sudija počinje predominirati nad dijelom ustavnog prava koje postoji odvojeno od njega. Sa protekom vremena, saznaje se sve manji dio prava ustava - ili u svakom slučaju sve manji dio materijala od kojih se sačinjava pravo ustava - samo čitanjem ustavnog teksta." (Ibid.)
    • "Svaki ustav koji dopušta autoritativno presuđivanje po pitanju sopstvene primjene ne može a da ne bude u određenom stepenu živi ustav, t.j. ne može a da ne sadrži manje prava na svom početku nego što će ga sadržavati kasnije." (Ibid.)
    • "Možda se pravo ustava (ili ustavno pravo) ne treba smatrati identičnim sa samim ustavom, čak i ako ograničimo našu pažnju na dijelove ustava koji čine dio prava [...] [J]edna moguća karika između dva moguća predmeta tumačenja koja su upravo spomenuta - ustavnog prava i kanonskog ustavnog teksta - jeste da prvi može sam predstavljati tumačenje drugog. Drugim riječima, tumačenje ustavnog prava je djelimično drugo-razredna aktivnost u kojoj se tumače pokušaji i tvrdnje drugih, prvenstveno sudija, da tumače kanonski tekst. Tumačenje teksta jeste objašnjavanje (ili isticanje) nekog značenja kojeg ima. Ta istina o tumačenju dovela me je do misli da, utoliko što je ustavna sudska praksa tumačila ustavni tekst da uključuje norme koje nisu već dio njegovog značenja, to se ne može ubrojati među tumačenje. Ali nije dio koncepta tumačenja da značenje koje neko objašnjava tumačenjem mora već biti dio teksta prije nego što ga neko tako protumači. Može se tumačiti tekst dajući mu neko značenje, tako da ono ima to značenje od sada zahvaljujući činjenici da mu ga je neko dao [...] Ovo sugeriše da možemo priuštiti da zauzmemo ekstenzivnije viđenje toga što je pisani ustav, i pisano pravo općenito. Mi možemo uključiti pod naslov 'pisano pravo' i tekst i njegovo značenje (jer bez značenja nema prava u tekstu) i mi trebamo uključiti u njegovo značenje koje god značenje ima, pravno govoreći. To uključuje značenje koje je autoritativno ekstraktovano iz njega od interpretativnih nalazača kao i značenje koje mu je autoritativno prikačeno od interpretativnih inovatora." (Ibid.)
    • "Gdje postoji pisani ustav, ne postoji logička prepreka da cjelokupno pravo ustava bude pisano pravo. Jer, ne postoji logička prepreka da u potpunosti bude sadržan u tekstu, ili zato što je tamo pronađen u kasnijim presudama sudova, ili što je tamo stavljen kasnijim presudama sudova. Pisani ustavi, ukratko, mogu biti u potpunosti pisani ustavi, jer njihov razvoj u sudskoj praksi, kroz tumačenje, ne može a da ne postane dio njihovog značenja qua pisanje." (Ibid.)
  • John Rawls
    • "Politička pravda ima dva vida koji nastaju iz činjenice da je pravedan ustav slučaj nesavršene proceduralne pravde. Prvo, ustav treba da bude pravedna procedura koja zadovoljava zahtjeve jednake slobode; i drugo, on treba da bude oblikovan tako da će od svih izvedivih pravednih uređenja, on vjerovatnije od bilo kog drugog imati za rezultat pravedan i djelotvoran sistem zakonodavstva. Pravednost ustava treba procijeniti pod obje rubrike u svjetlu onoga što okolnosti dozvoljavaju, a ove procjene treba učiniti sa stanovišta ustavne konvencije." (Teorija pravde)
    • "Ustav mora da preduzme korake da uveća vrijednost jednakih prava na učešće za sve članove društva. On mora osigurati pravičnu šansu da se učestvuje u političkom procesu i utiče na njega." (Ibid.)
    • "Pravedan ustav se definiše kao ustav koji bi bio prihvaćen od strane racionalnih delegata, koji se rukovode sa dva principa pravde, na ustavnoj konvenciji. Kada opravdavamo ustav mi iznosimo razloge da pokažemo da bi on bio usvojen pod tim uslovima. Slično, pravedni zakoni i politike su oni koje bi donijeli racionalni zakonodavci u legislativnoj fazi, koji su ograničeni pravednim ustavom i koji se svjesno trude da slijede principe pravde kao svoj standard. Kada kritikujemo zakone i politike mi pokušavamo da pokažemo da oni ne bi bili izabrani po ovoj idealnoj proceduri. Kako bi čak i racionalni zakonodavci često došli do različitih zaključaka, i pod idealnim uslovima postoji potreba za glasanjem. Ograničenja u pogledu informacija ne garantuju saglasnost, pošto će tendencije općih društvenih činjenica često biti neodređene i teške za djelovanje." (Ibid.)
  • Jon Elster
    • "Identificirao sam određeni broj okolnosti koje izazivaju ustavne promjene. Prvo, postoje društvene i ekonomske krize, kao u stvaranju Američkog ustava iz 1787. ili Francuskog ustava iz 1791. Naglasit ću da stvaranje prvog Francuskog ustava nije bila posljedica Francuske revolucije, već radije njen uzrok: ekonomska kriza je uzrokovala ustavotvorni proces, koji je konačno doveo do političke revolucije. Drugo, postoji revolucija, kao u stvaranju Francuske povelje iz 1830. ili Francuskog i Njemačkog ustava iz 1848. Treće, postoji propast režima, kao u stvaranju novih ustava u Južnoj Evropi sredinom 1970-tih i Istočnoj Evropi u ranim 1990-tim. Četvrto, postoji strah od propasti režima, kao u stvaranju Francuskog ustava iz 1958., koji je nametnuo de Gaulle pod sjenkom vojne pobune. Stvaranje Poljskog ustava iz 1791. također ilustruje ovu tačku. Peto, postoji poraz u ratu, kao u primjeru Njemačke nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, ili u Italiji i Japanu nakon Drugog. Šesto, postoji rekonstrukcija nakon rata, kao u Francuskoj 1946. Sedmo, postoji stvaranje nove države, kao u Poljskoj i Čehoslovačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Osmo i konačno, postoji oslobađanje od kolonijalne vlasti, kao u Sjedinjenim Državama nakon 1776. i u mnogim državama trećeg svijeta nakon 1945."(Forces and Mechanisms in the Constitution-Making Process)
  • Joseph Raz
    • "Ja ću smatrati da su ustavi definirani kombinacijom sedam odlika [...] [Prva] odlika identificira ustav kao konstituirajući za pravnu i političku strukturu tog pravnog sistema [...] [U]stav je stabilan, barem u aspiraciji [...] [U]stav - kada govorimo o ovoj odlici - je pisan [...] [U]stav je superiorno pravo [...] [U]stav je utuživ [...] [U]stav je utvrđen [...] [U]stav ističe zajedničku ideologiju." (On Authority and Interpretation of Constitutions: Some Preliminaries)
    • "Ustavna teorija sastoji se od dva glavna dijela, objašnjenja autoriteta ustava, i objašnjenja načina na koji ustavi trebaju biti tumačeni. Prvi objašnjava pod kojim uslovima je ustav države legitiman, prema tome utvrđujući uslov pod kojim mu se građani imaju dužnost pokoravati. Čineći to, nudi objašnjenje principa političke moralnosti koji podupiru ustav, ukoliko što opravdavaju i legitimiziraju njegovo provođenje, ukoliko je uistinu opravdan. Teorija ustavnog tumačenja objašnjava načine na koje su određeni principi ustavnog tumačenja u različitim državama. Princip ustavne teorije koji ima široku podršku kaže da principi ustavnog tumačenja zavise u dijelu o teoriji ustavnog autoriteta. U određenju uslova ustavnog legitimiteta, teorija autoriteta ustava doprinosti određivanju principa tumačenja." (Ibid.)
    • "[Č]ak i ako novi ustavi mogu izvoditi svoj autoritet iz autoriteta svojih tvoraca, stari ustavi, ukoliko su uopće moralno valjani, moraju izvoditi svoj autoritet iz drugih izvora [...] Ali, ukoliko je tačan moj zaključak, neki bi mogli prigovoriti, onda je nekad nakon njegovog usvajanja ustav zastario i novi, drugačiji, ustav je došao na njegovo mjesto. Ali ovo je jednostavni nesporazum. Moj argument nije da se ustav promijenio, već da su se promijenili razlozi njegove valjanosti. Pravo može biti valjano iz različitih razloga, te se oni mogu mijenjati, bez da se pravo mijenja." (Ibid.)
    • "Dokle god ostaju u okviru granica postavljenih od moralnih principa, ustavi sami sebi potvrđuju valjanost, utoliko što se njihova valjanost izvodi iz ničega više od činjenice da su tu. Treba se dodati da ovaj zaključak slijedi ako moralnost nedovoljno utvrđuje principe koji se tiču forme vlade i sadržaja pojedinačnih subjektivnih prava zajamčenih u ustavima [...] Osnovna posljedica jeste da je u okviru širokih granica postavljenih od moralnih principa, pravo temeljeno na praksi samo-opravdavajuće. Ustav države je legitimni ustav jer je to ustav kojeg ima. " (Ibid.)
    • "[T]emeljni i snažni konzervativni argument [ustavne stabilnosti]: dok je moguće predvidjeti neposredne posljedice malih promjena u pravnim i društvenim praksama, promjene koje se događaju unutar postojećih struktura i nepotresaju ih, nemoguće je predvidjeti posljedice radikalnih promjena velikih razmjera [...] Samo po sebi to nije argument protiv radikalne reforme i promjene. Ne pokazuje da je vjerovatno da će radikalne reforme biti zgoreg. Ali on ipak potkopava mnoge razloge koje ljudi često brane u svojim nastojanjima za radikalnom reformom. Zajedno sa prednostima stabilnosti, to pridonosi određenom konzervativnom odnosu ponekad istaknutom isticanjem da u relativno stabilnim i pristojnim društvima postoji pretpostavka u prilog kontinuiteta u odnosu na koju se svi prijedlozi za promjenu moraju mjeriti." (Ibid.)
    • "Općenito govoreći, argument stabilnosti i nedovoljne moralne određenosti ustavnih principa zajedno ustanovljavaju samo-legitimacijski aspekt ustavnih praksi i tradicija. [Ipak, postoje] dvije temeljne razlike između njih. / Na prvom mjestu, argument nedovoljne određenosti znači da u okviru širokih granica određenih moralnim principima sâmo postojanje ustava ustanovljava da je dobar ustav za predmetnu državu. I drugi bi bili dobri, ali budući da nisu usvojeni, ne oni već onaj koji je zajamčen u praksama te države je njen legitimni ustav. Poželjnost stabilnosti ne određuje da je ustav legitiman. Ona se primjenjuje čak i na nelegitimne ustave. Nedostaci koji dolaze s nestabilnošću primjenjivi su i tamo, ali oni se prevazilaze drugim obzirima. / Drugo, dok argument nedovoljne određenosti dopušta da su, u granicama, postojeći ustavi samo-legitimirajući, to ne predstavlja razlog za nemijenjanjem ustava. Ustav je legitiman, ali također bi bile i mnoge alternative koje bi imali na njegovom mjestu. Argumenti stabilnosti, s druge strane, iako ne ustanovljavaju legitimnost postojećeg ustava, ustanovljavaju postojanje razloga za nemijenjanje postojećeg ustava. / Stvari su drugačije ako je ustav moralno legitiman - to jeste, ukoliko utemeljuje jedan od dozvoljenih oblika vladavine, ako leži u okviru dopuštenog kao što je određeno moralnim obzirima. Kada je tako, argumenti nedovoljne određenosti i stabilnosti udružuju se u legitimaciji ustava i pružaju razlog za zadržavanjem ustavne tradicije takve kakva je. / Kakvu ulogu, ako ikakvu, igraju tvorci ustava u davanju legitimnosti? Njihova uloga može imati veliki praktični značaj, iako je to sekundarna uloga, iz teorijske tačke gledišta. U osnovi oni pomažu da se pokrene ustavna tradicija, i ponekad njihov ugled pomaže mu da opstane. Oni ga mogu obdariti autoritetom u njegovim ranim godinama, a ugled kojeg uživaju može biti od velike važnosti u određivanju voljnosti stanovništva, i njihovih politički aktivnih grupa, da ga poštuju. Ta voljnost je ključna za opstanak i legitimitet ustava. Ali takva je u onoj mjeri u kojoj pomaže da dovode ustav u granice moralno dopuštenog." (Ibid.)
    • "[V]ećima ustava se mogu izmijeniti ili čak ukinuti i zamijeniti drugima u skladu sa procedurama koje sami propišu. Ovo znači da mogu biti izmijenjeni ili ukinuti usvajanjem. Pravilo priznanja ne može biti ukinuto niti izmijenjeno usvajanjem. Ono se može izmijeniti samo kako se mijenja praksa koja ga čini." (Ibid.)
  • Jovan Đorđević
    • "Ustavno pravo kao grana prava ima sadržinu i oblik koji odgovaraju suštini i obliku političkih sistema (država) koji su se u historiji formirali i razvijali od prvih institucionalizovanih oblika političke vlasti do XVI vijeka kad počinje da se obrazuje i naziva tim imenom moderna "država"." (Ustavno pravo)
    • "Predmet ustanog prava nisu pravne norme ustavnog karaktera, jer je samo ustavno pravo u osnovi to. Predmet ustavnog prava jesu osnovni politički odnosi kao posebna sfera i izraz institucionalizovanih i dinamiziranih društvenih odnosa. Ti politički odnosi su institucionalizirani u političkoj vlasti i u akcijama i statusima društvenih grupa i pojedinaca u pravcu učvršćivanja, mijenjanja ili osvajanja vlasti, i time uspostavljanja i novih funkcija, statusa i uloge društvenih grupa i pojedinaca u politici i društvu. Bez obzira kako i u kojoj mjeri, da li u pravnom ili iskrivljenim ogledalu, ustav i odgovarajuće pravne norme regulišu ili predviđaju ove političke odnose." (Ibid.)
    • "Pod ustavom podrazumjevamo javni akt ili dokument koji predstavlja osnovni i najviši zakon u jednoj zemlji i koji utvrđuje ili pravno reguliše osnovne društveno-političke odnose te zemlje, naročito pitanje formiranja, funkcionisanja i ovlašćenja političke vlasti, postavljajući istovremeno i granice akcije i vlasti u odnosu na društvo, a naročito na izvjesnu sferu koja garantuje integritet ličnosti čovjeka i elementarna ljudska i politička prava koja su ujedno i sredstva ograničenja vlasti [...] Nema ustava u njegovom teorijsko-pravnom smislu ako ne zadovoljava ove osnovne uslove. Ne ustava, kao akta od političkog i pravnog značaja, ako on nije potvrda i "forma" određenih institucionalizovanih političkih odnosa, naročito onih u vlasti i prema vlasti. Istina, formalno, dokumenat koji rješava osnovna pitanja vlasti nazivaće se ustavom i u slučaju ako je on potpuno deklarativan i fiktivan, ako predstavlja samo "verbalnu maglu" iza koje se krije politički apsolutizam u svom svojim klasičnim i modernim formama. Ali tada nema "javnog prava" i ustav je samo "ustav"." (Ibid.)
  • Julian Rivers
    • "Ustavi postoje na spektru od čisto formalnih ili proceduralnih do čisto suštinskih. Pod diceyanskim koncepcijama parlamentarne supremacije, ustav Ujedinjenog Kraljevstva je gotovo čisto proceduralan koliko je to moguće. Otvoren je za bilo kakav sadržaj, toliko dugo koliko je taj sadržaj učinjen pravnim u određenoj formi, kroz određene procedure Parlamentarnog zakonodavstva. Ne postoje ustavna prava (osim možda proceduralna prava za provođenje redovnog zakonodavnog postupka), i opasnost ovoga jesta da je takav pravni sistem otvoren za nepravedan sadržaj. U drugu ruku, ustav poput njemačkog koji ljudska prava čini provodivim kao vrhovno pravo riskira da postane čisto materijalni. Svo pravo postaje posljedica razrješenja sukobljenih ustavnih prava i principa, rješenja koja su predmet sudske kontrole u odnosu na svoju tačnost. Zakonodavstvo gubi bilo kakvu autonomnu pravotvornu funkciju, što čini privrženost trajnom demokratskom legitimitetu praktično besmislenim. Jasno je da je neka vrsta srednjeg rješenja prikladna. Prvo rješenje jeste da se zamisle ustavna prava kao da postavljaju jurisdikciona ograničenja zakonodavnoj aktivnosti: zakonodavac može činiti šta hoće dokle god ne krši određena definitivna prava. Ograničenja tih prava su apsolutna. Alternativa jeste da se zamisle ustavna prava kao da nameću dodatna proceduralna ograničenja na zakonodavstvo koje potpada pod njihov domet. Ograničenja koja prava postavljaju su u tom smislu tek relativna, jer se uvijek mogu prebroditi na određene načine." (A Theory of Constitutional Rights and the British Constitution)
  • Jürgen Habermas
    • "Cilj demokratskog ustava svjetskog društva zahtijeva - već zbog pojmovnih razloga izgradnje modernog pravnog uređenja na osnovama subjektivnih prava - konstituisanje zajednice građana svijeta. Misaona figura ustavotvorne kooperacije između građana i država, koja je razvijena na primjeru Evropske unije, pokazuje put na kojem bi postojeća međunarodna zajednica država mogla zajednicom građana svijeta biti upotpunjena u kosmopolitsku zajednicu." (Ogled o ustavu Evrope) i ustav se netreba krit.

K[uredi]

  • Karl Marx
    • "Kao što vjeroispovijest ne stvara čovjeka, nego čovjek vjeroispovijest, tako i ustav ne stvara narod, nego narod ustav."
    • "Demokratija je riješena zagonetka svih ustava."
  • Karl Olivecrona
    • "Dok je uobičajeno zakonodavstvo učinjeno efektivnim kroz općenito poštovanje ustava, što djeluje kao stalni izvor moći, revolucionarni ustav je nametnut ljudima na druge načine. Mora postojati privremeni skup snage dovoljno jak da utjeće na promjenu ponašanja građana koji je impliciran u prihvatanju novog ustava ako obavezujućeg. Za uobičajene stvaraoce prava ne zahtijeva se nikakav naročiti napor u činjenju njihovih zakona učinkovitim, jer na svom raspolaganju imaju gotovu mašineriju. Revolucionari moraju sami stvoriti mašineriju, t.j. usmjeriti umove ljudi u nove kanale kroz koje psihološki pritisak može utjecati na njih. [To se čini silom i propagandom]." (Pravo kao činjenica)
    • "Čak i tamo gdje pronalazimo funkcionirajuće ustave, na primjer u grčkim državama ili u Rimu, njihov izvor nije poznat i to vjerovatno nama nikada neće biti znano. Samo je moguće istraživati činjenice kako se one čine iz izvora i izvlačiti zaključke odatle [...] [U] antička vremena religija i pravo nisu bili razdvajani u različite oblasti. Oni su činili jedinstvo. Ako su se društvena pravila razvila u vezi s religijskim ritualima i vjerovanjima, možemo razumjeti kako su mogli zadobiti trajno poštovanje." (Ibid.)
  • Keith Whittington
    • "Ustav se može konceptualizirati na načine koji su drugačiji od onog da je više pravo. Najuočljivije, on se može posmatrati kao politička struktura. U jednom smislu, ovo je trivijalno tačno, i kao posljedica toga često je odbacivano od onih koji su najviše zainteresovani u konstitucionalizam. Svaka vlada, nužno, ima strukturu koja se može opisati i kategorizirati. Svaka vlada ima ustav, čak i ako se sve vlade ne pridržavaju konstitucionalizma. Koncept višeg prava čini se da neposrednije razlikuje ustavne vlade od ustava tih vlada [...] Ustav pomaže da odredi ko ima političku moć, u čemu se ta moć sastoji, i kako se ona treba upotrijebiti. Iako se raspodjela ustavnih moći može definirati relativno formalno i apstraktno, ona ipak ima specifične i prepoznatljive posljedice." (Constitutional Theory and the Face of Power)
    • "Ustav nas može ohrabriti da razmišljamo o politici na neke načine radije nego na druge, da zamišljamo neke političke ishode kao ostvarive i pohvalne i druge kao nerealistične ili nepoželjne. Da bi bio učinkovit Ustav mora postaviti pravila političke debate. Učinkovit ustav ne može se lako napušten, čak i kada postane nepogodan. Politički činioci moraju smatrati da je lakše pokoravati se uslovima Ustava nego ih kršiti; Ustav neće samo ograničavati demokratske većine blokirajući ili preusmjeravajući njihove zahtjeve, već to može činiti i “mijenjajući njihove zahtjeve i očekivanja”." (Ibid.)
    • "Može biti teško izmijeniti Ustav ne samo jer je postojeći ustavni tekst zaštićen supervećinskom amandmanskom procedurom, već i zato jer se postojeći ustavni tekst može početi gledati kao "prirodan" i "očit" na način koji nije sličan ni jednoj alternativi. Interesi i očekivanja postaju definirani u smislu kulturno-konvencijonalnih osnova, koje onda postaju relativno teške za promjenu. Nova ustavna pravila moraju prevazići troškove društvene reorganizacije kao i biti suštinski opravdane same po sebi." (Ibid.)

L[uredi]

  • Lawrence B. Solum
    • "[V]ažno je za tvrdnje ustavne nemogućnosti da učine jasnim da li je tvrdnja temeljena na prethodnoj zavisnosti [path dependency] (historijska pristupačnost), na činjenicama ljudske prirode ili institucionalnih kapaciteta (nomološka pristupačnost), ili na postojećim stavovima, vjerovanjima, i željama ustavno relevantnih činilaca [...] [K]ada normativna ustavna tvrdnja leži na navodu da je alternativna opcija nemoguća ili neizvodiva, diskurs će biti poboljšan ako se učine izričitim dokazi za takav navod [...] [A]rgumenti o ustavnoj mogućnosti trebaju izbjeći duple standarde. To jeste, ako se neko zalaže protiv ustavne alternative na temelju toga što je izvan ostvarivog skupa izbora [feasible choice set], onda je obavezan da pokaže da je preferirana opcija ili opcije unutar skupa - na temelju istih kriterija i u svjetlu postojećih dokaza." (Constitutional Possibilities)
    • "Praktična ustavna teorija djeluje u prostoru između iluzorne ustavne mogućnosti i ustavne nužnosti." (Ibid.)
  • Lawrence Tribe
    • "Ako se Ustav vidi kao materijalno pravo, kao prijenos određenih vrijednosti u prava, ovlaštenja, i dužnosti, onda će možda biti moguće opravdati ustavno sudovanje ne njegovom metodom, već njegovim rezultatima. Odluke su legitimne, po ovom gledištu, jer su ispravne." (Američko ustavno pravo)

M[uredi]

  • Mark Tushnet
    • "Zakonodavci mogu definisati svoje poslove tako da isključuju uzimanje Ustava u obzir upravo zbog toga što su tu sudovi." (Vraćanje ustava od sudova)
    • "[U]stavno pravo je karakteristična ili specijalna vrsta prava. Ja takvu vrstu prava zovem političkim pravom. Oba dijela ove formulacije su jednako bitna. Ustavno pravo je pravo, ono što se ponekad opisuje kao "tvrdo" pravo. Kao pravo, ono ponekad potiče one koji odlučuju da donose odluke koje nisu u skladu sa njihovim "čistim" željama, to jeste, sa onim što bi držali da ne postoji pravo [...] Kako definiciono možemo razlikovati između pravne i političke komponente ustavnog prava? [...] [N]e možemo očekivati da budu dostupna oštra analitička razlikovanja ako je naš interes u stvarnoj praksi ustavnog prava [...] [P]rimarna karakteristika ustavnog prava kao prava jeste da je ono velikom mjerom retrospektivno [...] Ovaj retrospektivni karakter čini pravnu analizu vježbom tumačenja – tekstova, praksi, historije. Suprotno tome, politika je velikom mjerom prospektivna [...] Interakcije između grana vlasti događaju se u normalnoj politici, ali Kongres i Predsjednik prihvataju da sudovi imaju posljednju riječ u tumačenju prava, to jeste, u retrospektivnom poduhvatu. Ono što čini ustavno pravo kao političko pravo različitim jeste da zakonodavni i izvršni učesnici izričito insistiraju da gledišta suda o tome šta postojeći Ustav znači nema posebnu težinu kao pravo, već tek vrijednost koja ide uz to gledište kao stvar racionalnosti. Ovdje zakonodavni i izvršni učesnici zauzimaju poziciju da i oni imaju pravo da se uključe u retrospektivno tumačenje Ustava, često zbog načina na koji Ustav ističe ko smo mi kao nacija." (Popular Constitutionalism As Political Law)
    • "Moć leži iza svakog vršenja ustavotvorstva. Ili, drugačije rečeno, u nekom trenutku u procesu ustavotvorstva i provođenja, pravo se iscrpljuje. Navodno neizmjenjive odredbe dovode moć na scenu. Možemo razumjeti odluku nacije da promijene navodno neizmjenjive odredbe kao vršenje prava revolucionarnog zamjenjivanja postojeće vlasti. Budući da su ustavi neizbježno nesavršeni, oni ne mogu ostvariti ambiciju koju imaj neki ustavotvorci, naime da učine revoluciju otklonjivom." (Constitutional revolutions and the constituent power)
    • "Ustavotvorna vlast se može vršiti kroz forme legalnosti, ali te forme ne mogu konačno ograničiti ustavotvornu vlast." (Ibid.)
    • "Možemo identifikovati barem dvije općenite verzije koncepta ustavotvorne vlasti. To može biti "tek" koncept, nešto što je zamišljeno da riješi konceptualni problem u teoriji ustavnih temelja, ili to može biti koncept koji upućuje na zbiljsko tijelo naroda. U prvoj verziji, ustavotvorna vlast je ugrubo analogna Kelzenovoj Grundnormi, dok je u drugoj ona ugrubo analogna Hartovom pravilu priznanja. Jedno gledište na Kelzenovu Grundnormu za bilo koji pravni sistem drži da je konceptualna greška pokušati napisati Grundnormu sistema. Stoga, na primjer, bila bi konceptualna, a ne opisna, greška reći da je Grundnorma britanskog prava, "Pravo je šta god kraljica-u-parlamentu usvoji [sa dosta dodatnog mterijala da popuni rečenicu]". Po ovom gledištu Kelzena, Grundnorma se uvodi da bi ponudila čisto formalni završetak strukture prava. Suprotno tome, Hartovo pravilo priznanja može (u principu) biti opisano na sociološki način, tako da je "pravo sve što kraljica-u-parlmentu usvoji" tačno ako zvaničnici u britanskom pravnom sistemu ugrubo tretiraju takva usvajnja kao da ih stavljaju pod pravnu dužnost. Da bi okončali ovu grubu analogiju: prva verzija ustavotvorne vlasti nudi konceptulni temelj za ustavni poredak, dok druga teži da opiše fenomen u stvarnom svijetu u kojem se narod organizira da stvori i promijeni ustave." (Ibid.)
    • "Kao čisti koncept, ideja ustavotvorne vlasti može učiniti dosta važnog posla. On objašnjava zašto se obično zakonodavstvo mora privrgavati ustavu (jer je obično zakonodavstvo vršenje ovlasti koja se izvodi iz, i ograničava se, ustavom). Još bitnije, ideja pomaže da riješimo zagonetku oko ustavnih amandmana koji se usvajaju bez organizovanja nove ustavotvorne skupštine. Amandman kojeg usvoji zakonodavac ili čak referendum mijenja vršenje ustavotvorne vlasti bez da sam vrši tu vlast. Ali, argument tvrdi dalje, takvi amandmani su posljedica vršenja amandmanskog ovlaštenja koje je delegirano zakonodavcu ili referendumskom procesu u izvornom vršenju ustavotvorne vlasti. I, slijedi iz ovoga da ustavni amandmani koji se usvajaju na uobičajeni, delegirani način mogu biti neustavni ako prekorače delegirano ustavotvorno ovlaštenje. Ideja delegiranog ustavotvornog ovlaštenja igra ulogu i u vezi sa ustavotvornim skupštinama koje se okupljaju i rade slijedom pravila koja su stvorena u uobičajenom zakonodavnom procesu. I ovdje pravila su pravila koja upravljaju stvaranjem skupštine i internim procesima vršenje delegiranog ustavotvornog ovlaštenja. Razumljen kao puki koncept, ustavotvorna vlast govori nam nešto o vršenju delegiranog ovlaštenja, govori nam da se ustavotvorna vlast može vršiti na izvorni način bez suočavanja sa već postojećim pravnim ograničenjima." (Ibid.)
    • "[P]onekad se obični ustavni procesi mogu koristiti u svrhu revolucionarne promjene. Razlog [...] jeste što se retrospektivno ti procesi trebaju razumjeti kao vršenje same ustavotvorne vlasti, ne vršenje delegirne ustavotvorne vlasti [...] [N]e dobijamo ništa pitajući se da li je amandman usvojen kroz autorizovani proces neustavan. Ako zaključimo da je amandman suštinski ustavan, amandman stupa na snagu. I, ako zaključimo da je amandman suštinski neustavn (po pred-amandmnskom ustavu), može se smatrati da je amandman izvršio pro tonto ustavnu revoluciju i stoga stupio na snagu. Ipak, ostaje nešto konceptualnog prostora, kroz retrospektivni kriterij uspjeha." (Ibid.)
  • Martin Loughlin
    • "Ustanovljavajuća vlast je savremeni koncept. Koncept ima srednjovjekovne korijene, ali se javlja u posebnoj formi tek sa nastankom savremene ideje države. Njegova osnovna funkcija jeste da ponudi način specificiranja u ustavnom jeziku konačnog izvora autoriteta u državi [...] On vrši svoju ulogu kada se zadovolje dva uslova: prvo, kada je prepoznato da se konačni izvor političkog autoriteta izvodi iz entiteta zvanog "narod", i drugo kada se savremena ideja ustava kao "stvari" koja je "stvorena" općenito prihvati. Koncept dolazi na svoje kada se ustav razumije kao juridički instrument koji izvlači svoj autoritet iz nekog principa samoodređenja: specifično, da je ustav izražaj ustanovljavajuće vlasti naroda da stvori i preradi institucionalne aranžmane kroz koje se vrši vlast nad njim." (The Concept of Constituent Power)
    • "Postala je ortodoksna teza savremene pravne misli da je ustavno pravo temeljno pravo. Ono što Sieyes naglašava jeste da dok ustav može imati učinak kao temeljno pravo u odnosu na institucije vlasti, ni jedna vrsta delegirane vlasti ne može promijeniti uslove svoje sopstvene delegacije. Ustanovljavajuća vlast ostaje. Nacija je prethodna u vremenu i prethodna u autoritetu: "Ona je izvor svega. Njena volja je uvijek pravna; zaista, ona sama je pravo."" (Ibid.)
  • Martin Shapiro
    • "Pretpostavimo da su ustavi demokratskih država i sami demokratski, to jeste da su usvojeni voljom demosa. Ustav je ugovor između demosa i vlade. Demos kao ustavotvorac suočen je sa klasičnim problemom principal-agent kada ustanovljava vladu ugovorom. Kako se ugovor ima izvršiti protiv agenta? Jedna opcija jeste stepen samo-izvršavanja kroz podjelu vlasti. Ako se ta opcija izabere sukobi između dijelova vlasti se očekuju, čak i dozivaju, ali takvi sukobi ako se ne riješe rezultiraju u uništenju čitavog ugovornog aranžmana. Stoga ustavotvorci mogu pribjeći standardnoj instituciji rješavanja sporova - sudu. Ako to učine u nekoj mjeri oni moraju prihvatiti urođene karakteristike, prakse, pogodnosti i slabosti institucije. Ako izaberu sudove za rješavanje sporova, oni moraju prihvatiti neko pravostvorstvo od sudova i određeni kapacitet za sudsku samo-zaštitu njegove pravotvorne aktivnosti. Pitanje da li je pravotvorstvo i samoodbrana nekako antidemokratska ili protiv-večinska nije zanimljivo. Ako demos izabere instituciju, on izabire sudsko pravotvorstvo i sudsku samoodbranu. Recipročno tome, sudovi koji duguju svoje postojanje demokratskom institucionalnom izboru moraju djelovati prudentno ili izbor može biti povučen. Takav argument ne primjenjuje se na provođenje prava od strane ustavnih sudova. Ovdje ustavotvorci nisu osmislili situaciju sukoba između dijelova vlasti i onda uspostavili sud za rješavanje tih sporova. Radije, oni su namjerno stvorili sukob između sudova i ostatka vlade ili izabranih sudova kao neposrednog instrumenta za provođenje principala protiv svog agenta. Ponovo kao institucija sud govori: "Ako nas izaberete morate prihvatiti naše pravotvorstvo". Ali ovdje sud ne djeluje kao institucija za rješavanje sporova, već kao neposredni protagonista protiv ostatka vlade i stoga gubi svoju vezu sa najosnovnijom legitimnošću ili privlačnošću sudova, naime njihovom korisnošću kao institucija za rješavanje sporova. U predmetima podjele vlasti, podjela i stoga sukobi postojali bi nebitno da li sudovi postoje ili ne. Ako bi se sud ukinuo, sukobi bi se nastavili, kao i nužnost njihovog rješavanja, sada bez mehanizma za rješavanje. Stoga u stvarima podjele vlasti postoji veliki razlog da se ne ukinu ustavni sudovi. Eliminacija sudske kontrole bi iziskivala kompletnu rekonstrukciju ustava. Sudovi koji se bave zaštitom subjektivnih prava su puno više neobavezni, nego sudovi koji se bave podjelom vlasti. Bez institucije za provođenja temeljnih prava demokratska vlada može nastaviti. Sud koji se bavi temeljnim pravima mora biti još više prudentan, nego sud koji se bavi podjelom vlasti. Ustavni sud koji se bavi i temeljnim pravima i podjelom vlasti je u najboljoj poziciji, jer čak i ako odluke u skladu sa jednom od tih dimenzija probudi večinsko protivljenje, njegov institucionalni integritet može se braniti od onih koji žele da djeluje u skladu sa drugom dimenzijom." (The European Court of Justice: of Institutions and Democracy)
  • Mattias Kumm
    • "Konstitucionalizam ustanovljava okvir principa koji nude osnove i ograničenja pravnog autoriteta bilo kojeg pravnog poretka unutar liberalno-demokratske tradicije. Ti principi upravljaju ispitivanjem da li rezultati određenih pravotvornih procedura na nivou sveobuhvatnijeg pravnog poretka učinkovito ustanovljavaju pravne obaveze ili da li je, u određenom kontekstu, opravdano nepriklanjanje njima na nivou parohijalnijeg pravnog poretka. Princip ustanovljavanja vladavine prava izvan države i funkcionalni i proceduralni obziri koji ga podržavaju, nude pretpostavku da posljedice pravotvornih procedura na nivou sveobuhvatnijeg pravnog poretka trebaju biti poštovane od njegovih adresata. Ta pretpostavka može biti pobijena ako i u opsegu u kojem je nepriklanjanje nužno za promicanje kompenzatornih principa koji se odnose na nadležnost, proceduru, ili suštinu, koji u relevantnom kontekstu imaju veću težinu. Doktrine koje sudovi koriste da struktuiraju odnos između različitih pravnih poredaka ustanovljavaju jurisdikcione, proceduralne i suštinske uslove u skladu s kojim sudovi tvrde da je opravdano prakticirati institucionalizovani građanski neposluh ili zaštititi ustavni identitet - institucionalni kolektivni ekvivalent savjesti pojedinca - parohijalnijeg pravnog poretka. Te doktrine su opravdane ako se, sve uzeto u obzir, mogu rekonstruisati kao posljedice balansiranja relevantnih sukobljenih normativnih obzira [...] Ideja institucionalizovanog prigovora savjesti i građanskog neposluha, onda, nudi dobar način obuhvatanja moralne poente ustavnog pluralizma." (The Moral Point of Constitutional Pluralism: Defining the Domain of Legislative Institutional Civil Disobedience and Conscientious Objection)
    • "Odlučujuća odlika ustavnih ugovora koji ustanovljavaju autonomni pravni poredak u određenom je smislu u tome što se njegovo isticanje autoriteta dijelom neposredno temelji na ustavnim principima. Njegovo isticanje autoriteta nije utemeljeno isključivo na činjenici što su ga države članice potpisale i ratifikovale, čak i ako ne bi stupio na snagu da ga države članice nisu potpisale i ratifikovale. Ideja ustavnog ugovora, onda, suprotno tvrdnjama demokratskih etatista, nije sama sebi kontradikcija." (Ibid.)
    • "Kada nacionalni sud prizove ustavni identitet nacionalne zajednice kao argument za nepoštovanje pravne obaveze, nije [...] neuvjerljivo razumjeti tu tvrdnju kao demokratski “konstitucionalizovanu” verziju onoga što se na pojedinačnom nivou može prepoznati kao prigovor savjesti." (Ibid.)
    • "Ideja ustavnog pluralizma urezuje treći put u zamišljanju pravnog svijeta između hijerarhijske integracije unutar jednog pravnog poretka u jednu ruku, i radikalnog pluralizma u drugu, gdje činioci svakog pravnog porekta djeluju bez sistematskog obaziranja za koherentnost cjeline." (Ibid.)
  • Maurice Duverger
    • "Sa materijalnog gledišta, ustav jedne zemlje je skup njenih političkih institucija, bez obzira kakvim dokumentima se one utvrđuju." (Institutions politiques et droit constitutionnel)
    • "Ustav je taj koji izvodi svoj autoritet od ustanovljavajuće vlasti, a ne ustanovljavajuća vlast da izvodi svoj autoritet iz ustava." (Légitimité des gouvernements de fait, 1948.)
  • Mark A. Graber
    • "Budući da svi ustavi ostaju kompromisi dokle god se građani ne mogu dogovoriti o kvalitetama dobrog društva, većina ljudi vjerovatno će smatrati da njihov trenutni ustav pruža previše ili premalo zaštite za državne i lokalne interese, imovinu, privatnost, religiju, rasnu jednakost, i druge građanske slobode i prava. U razmatranju koliko zla bi oni tumačili da njihov ustav dopušta, članovi svih ustavnih zajednica moraju konsultovati svoje ustavne aspiracije i razmisliti koliko još zla će oni tolerisati kao cijenu za uživanje kontinuiranih koristi ustavne unije." (Dred Scott i problem ustavnog zla)
  • Matthew Kramer
    • "[P]ravilo priznanja u bilo kojem pravnom sistemu postoji kao skup normativnih pretpostavki koje leže u temelju i struktuiraju aktivnost određivanja prava od pravnih zvaničnika sistema. To je spektar normi na temelju kojih zvaničnici određuju šta se ubraja kao pravno obavezujuće, a šta ne. Te norme mogu i zaista djeluju čak i ako ostanu neartikulisane od strane zvaničnika koji temelje svoja određenja na njima. Možda zvaničnici nisu sposobni da artikuliraju neke od kriterija u njihovom pravilu priznanja čak i ako bi pokušali to da učine, ili možda jednostavno to nikada nisu ni pokušali. Šta god da je bio razlog za činjenicu da su ti kriteriji ostali neizraženi (ukoliko zaista ostaju neizraženi), oni ipak mogu upravljati i animirati napore određivanja prava od strane zvaničnika. U tom smislu, standardi koji čine pravilo priznanja slični su pravilima prirodnog jezika. Kompetentni govornici jezika privrženi su određenom broju sintaktičkih i semantičkih i gramatičkih pravila čak i ako rijetko ili nikada ne artikuliraju ta pravila - i zaista čak i ako nisu sposobni da artikuliraju bilo koja od tih pravila. Ta pravila upravljaju i struktuiraju lingvističko ponašanje govornika ne bitno što nikada ni od koga nisu izričito izražena (ako zaista nikada ne budu tako izražena). Ona postoje kao skup pravila koja su pretpostavljena od strane bezbrojnih izričaja i tumačenja koje korisnici jezika učine u tijeku svakodnevnih komunikacija. Učinkovitost tih normi kao temeljenih pretpostavki ni u kojem smislu ne zavisi od njihovog isplivavanja na površinu kao tvrdnji čiji sadržaj je otvoreno izražen [...] U mnogim pravnim sistemima, međutim, sadržaj nekog ili svih kriterija u pravilu priznanja bit će formulisan i kodificiran kao ustavne odredbe ili zakonski akti. Bilo kakve takve formulacije čine pravilo priznanja u njegovoj epifenomenalnoj pojavi. U toj pojavi, pravilo priznanja ne postoji kao skup prepostavki koje prethode bilo kojim artikulacijama njihovog sadržaja, već kao same artikulacije. Njegova zakonska ili ustavna enkapsulacija jeste forma u kojoj se ostvaruje na epifenomenalnom nivou. Naravno, taj epifenomenalni nivo nikada ne potkopava utemeljujući nivo. Pravilo priznanja može postojati u utemeljujućoj formi bez da postoji u epifenomenalnoj formi, ali ne i obratno. Uostalom, bilo koje ustavne odredbe ili zakonski akti imaju obavezujuću snagu samo jer kriteriji u utemeljućem pravilu priznanja instruišu zvaničnike da tretiraju te odredbe ili akte kao odlučujuće." (Gdje se pravo i moralnost susreću)
    • "U pravnom sistemu gdje zvaničnici namjeravaju da kodificiraju svoje pravilo priznanja u ustavnoj ili zakonskoj formi, njihovi napori će biti neuspješni ako ne uspiju obuhvatiti konačne norme koje su zaista pretpostavljene u njihovim naporima određivanja prava. Naravno, umjesto toga zvaničnici možda ciljaju da ustanove nove kriterije za pravnu valjanost koji će promijeniti pred-formulisane kriterije kojih su se do tada pridržavali. (Svi takvi transfigurativni poduhvati će sami zavisiti o nekim pred-formulisanim kriterijima, koji upravljaju zvaničnike da pridaju obavezujuću snagu zakonskim ili ustavnim odredbama koje sadrže nove standarde za pravnu valjanost.) Ipak, ako zvaničnici zaista pokušavaju da formuliraju radije nego promijene njihovo pravilo priznanja, oni će morati težiti preciznosti u njihovoj rekapitulaciji. Pravilo priznanja na epifenomenalnom nivou je derivat pravila priznanja na utemeljujućem nivou, ne samo u tome što prvi zavisi o drugom za svoju obavezujuću snagu, već i u tome što se sadržaj prvog mora podudarati sa sadržajem drugog." (Ibid.)
    • "[K]odificiranje pravila priznanja od strane zvaničnika može utjecati na njegove kriterije ugrubo na isti način na koji riječnik može utjecati na značenja riječi [...] Ako zvaničnici usvoje neke zakonske ili ustavne standarde pravne valjanosti koji ne odražavaju vjerno kriterije koji su do tada pretpostavljani u njihovim naporima određenja prava, to može utjecati na neke promjene u tim kriterijima. Takva posljedica nije neizbježna - jer zakonske ili ustavne formulacije mogu ostati neučinkovite - ali je veoma vjerovatna. Zaista, inovativna snaga ustavnih ili zakonskih odredaba može se pokazati dalekosežnijom nego inovativna snaga rječnika. Dok su široke promjene u obrascima korištenja prirodnog jezika u kratkom periodu izrazito nevjerovatne, neke zaista široke promjene u praksama određenja prava mogu se realistično tražiti kroz kodifikacije novih kriterija. U bilo kakvim takvim okolnostima, značajne prilagodbe u temeljnom pravilu priznanja pravnog sistema može doći kroz elaboraciju njegovog epifenomenalnog pravila priznanja. (Naravno, kao što je istaknuto, bilo kakav takav proces promjene zavisi o kriterijima u temeljnom pravilu priznanja koji vode zvaničnike u tretiranju epifenomenalnog pravila priznanja kao nečega čega se treba držati. Inovativni utjecaj bilo koje formulirane verzije pravila priznanja pravnog sistema uvijek je konačno derivativna o pred-formulisanim normama koje čine pravilo priznanja režima na temeljnom nivou.) / Kao i riječnik, kodifikacija pravila priznanja može igrati konzervativnu ulogu isto onako robusno kao i inovativnu ulogu. Pretpostavimo da su zvaničnici u nekom pravnom sistemu precizno formulirali neki ili sve kriterije u njihovom pravilu priznanja kao ustavne odredbe. Te odredbe su derivativne o temeljenom pravilu priznanja sistema na dva načina koje smo već spomenuli: obavezujuća snaga odredaba posljedica je činjenice da pravilo priznanja njima pripisuje obavezujuću snagu, i njihov sadržaj odražava sadržaje njihovih kriterija. Zauzvrat, odredbe mogu učvršćavati normativne pretpostavke o kojima zavise. Kao riječnik, pravilo priznanja u njegovoj epifenomenalnoj pojavi može imati sopstveni život. Ustavne odredbe mogu postati žarište poduhvata određivanja prava koje čine zvaničnici sistema, u njihovom opravdavanju (prema sebi i njihovim kolegama zvaničnicima) određivanja, upućivanjem na te formulacije. Budući da utemeljujući kriteriji koji pripisuju obavezujuću snagu ustavnim odredbama mogu biti puno otporniji na primjene nego temeljni kriteriji koji su dobili izražaj u tim odredbama, kodifikacija tog skupa kriterija može značajno osnažiti njihovu trajnost. U tom kontekstu, nenaklonost svakog zvaničnika da odstupi od tih kriterija temeljno se pripisuje ne njihovom sadržaju, već pukoj činjenici da su sadržane u odredbama ustava. Ukrako, iako su standardi pravne valjanosti u pravilu priznanja na epifenomenalnom nivou uvijek proizvodi standarda za pravnu valjanost u pravilu priznanja na utemeljujućem nivu, tijek utjecaja između dva nivoa ni u kojem slučaju nije u potpunosti jednosmjeran." (Ibid.)
  • Michael D. Gilbert
    • "Krutost [entrenchment] [ustava] ima duplu sklonost ka statusu quo: ne samo da spriječava pravo od promjene, barem na određeno vrijeme, ono ograničava promjene koje se događaju na male korake [...] Pod određenim okolnostima, kruti zakon postaje netabilan kao i obični zakon, samo manje popularan, i amandman ne može ispraviti problem [...] Ponekad, možda često, amandman ne može donijeti puno pomoći. On može, međutim, pouzdano blokirati promjene, i možda možemo o njemu razmišljati na taj način. Amandmanska pravila neće stvoriti mehanizam za izljećenje nesavršenosti prava; ona najčešće određuju koliko nesavršeno pravo može postati." (Entrenchment, Incrementalism, and Constitutional Collapse)
    • "[U]stavi će vjerovatnije propasti kako se krutost produbljuje i kako preferencije evoluiraju sporo, ali trajno u jednom smjeru [...] Ako se preference glasača nikada ne mijenjaju oni neće odbaciti svoj ustav, uz pretpostavku da je više-ili-manje usklađen sa njihovim vrijednostima od početka. Slično tome, ako se preference glasača promijene naglo i dramatično oni neće odbaciti svoj ustav jer ga mogu promijeniti, čak i pod supervećinskim pravilom, da oslikava narodne vrijednosti [...] Ali, ako se njihove preference sporo i stalno mijenjaju oni će se naći u slijepoj ulici. Ustav niti je stabilan niti responsivan, i amandman ne može riješiti problem. To je kada ustav propada." (Ibid.)
  • Michel Rosenfeld
    • "Samo-identitet može značiti ili istost [sameness] ili karakter [selfhood]. Mogu se prepoznati ili zato što ličim isto kao što sam ličio jučer ili uprkos svim promjenama koje sam iskusio od djetinjstva - više ne ličim isto, ne mislim isto, ne osjećam se isto, itd. - izdržao sam kao jedinstveno biće koje je različito od svih drugih. Ili, drugim riječima, ostao sam ja protiv svih drugih. Analogno tome ustavni identitet može se tumačiti na temelju istosti ili karaktera, ili preciznije, temeljeno na dinamičnoj interakciji između projekcija istosti i slika karaktera." (The Identity of the Constitutional Subject: Selfhood, Citizenship, Culture, and Community)
    • "Nastaju tri različita opća značenja ustavnog identiteta. Prvo, postoji identitet koji se izvodi iz činjenice posjedovanja ustava - političke zajednice sa ustavom razlikuju se od onih koje ga nemaju; drugo, sadržaj ustava nudi posebne elemente identiteta - federalni ustav postavlja različite vrste političke zajednice od onog koji ustanovljava unitarnu državu; i treće, kontekst u kojem ustav djeluje mora odigrati značajnu ulogu u oblikovanju njegovog identiteta - različite kulture zamišljaju temeljna prava na različite i ponekad suprotstavljene načine." (Constitutional Identity, 2012.)
  • Michaela Hailbronner
    • "Aktivistički konstitucionalizam zavisi prvo od postojanja aktivističke države, koja je zabrinuta za poboljšanje javnog blagostanja i izgradnju pravednog društva. Da bi razumjeli na šta mislim, moramo pogledati njenu suprotnost: reaktivnu državu. Reaktivna država ograničava se na održavanje mira i poretka rješavajući pojedinačne sukobe sa minimumom miješanja u pojedinačna prava i postojeće društvene strukture. Karakteristična pravna forma reaktivne države jeste ugovor: budući da pojedinci znaju šta je najbolje za njih, država se uobičajeno ne miješa u privatne odnose. Samo kada nastanu sporovi zahtijeva se miješanje države. Idealno, državno miješanje je minimalno čak i tu - klasični primjer jeste praksa privatnog krivičnog gonjenja u Engleskoj koje je tek postepeno postalo državno tokom devetnaestog stoljeća. Suprotno tome, aktivistička država se ne zadovoljava sa ostavljanjem ostvarenja pravde društvenim silama, pojedinačnom djelovanju, ili "tržištu", i zasigurno ne pretpostavlja da su postojeće društvene strukture nužno vrijedne kao takve. Ostvarenje boljeg svijeta pretpostavlja ne samo mijenjanje države, već i pojedinačnog ponašanja i samog društva. Stoga ne postoje društvene ili pojedinačne sfere koje su van državne intervencije. Državno planiranje i administriranje vladinih programa potencijalno se proširuje na sve aspekte života građana. / Drugo, trebamo ustav i također i sud sa ovlaštenjem sudske kontrole, to jeste, ovlaštenjem da proglasi zakone neustavnim. Da bi ostvario ustavni imperativ promjene, ovaj sud mora imati značajan broj predmeta i stoga dovoljno široka ovlaštenja. / Treće, aktivistički ustav razumije se kao temeljni pravni i etički program države koji postavlja transformativnu viziju države [...] Budući da je aktivističkim ustavima potrebna država da bi ostvarila njihove aspiracije za promjenu, postoji tendencija da se dopusti ustavno sudovanje van kršenja negativnih prava. Oni također obično imaju i određeni broj netradicionalnih odlika, od kojih su prve dvije sušta suprotnost reaktivnim ustavima. Jedna su utužive državne dužnosti i/ili pozitivna prava. Druga je ta da je karakteristično za aktivističke ustave da ponude neposrednu i posrednu primjenu ustavnih prava među privatnim licima. Ako se društvo treba promijeniti, mora se promijeniti i odnos između privatnih lica. Konačno, tumačenje aktivističkog ustava će uobičajeno biti usmjereno na suštinu i zahtijevati značajnu fleksibilnost. Budući da je njegov najvažniji cilj ostvarenje vizije pravde, nije mnogo bitno ko ili koja institucija će provesti relevantne zadatke dokle god se zamišljeni cilj konačno ostvari na zadovoljavajući i učinkovit način." (Rethinking the rise of the German Constitutional Court: From anti-Nazism to value formalism)
  • Michael S. Moore
    • "Ustavno tumačenje [...] uključuje moralno rasuđivanje od strane sudija, dijelom jer se čini da Ustav SAD poziva na takvo rasuđivanje koristeći vrijednosno-impregnirane fraze [...] U svjetlu ovog spajanja ustavnog i moralnog rasuđivanja, moja teza je bila da je status kojeg pripisujemo moralnom rasuđivanju bitan. Ako je neko anti-realist po pitanju moralnosti [...] on će dopustiti samo dvija moguća statusa za moralno rasuđivanje: (1) vrstu moralnog konvencionalizma, gdje je sve moralno rasuđivanje ništa više od otkrivanja implikacija ustavnovljene društvene konvencije; i (2) vrstu moralnog skepticizma, gdje je sve moralno rasuđivanje ništa više od isticanja sopstvene volje. Svaka od ovih meta-etičkih mogućnosti treba da poveća našu nelagodu sa idejom da sudije imaju ovlaštenje sudske kontrole. Moralni realist će uvijedjeti treću mogućnost: [...] kada sudije odlučuju koji je postupak propisan, ili šta jednakost zahtijeva, ili kada je kazna okrutna, oni sude o moralnoj činjenici koja ima sposobnost da bude tačna ili netačna." (Moral Reality Revisited)
  • Mihajlo Lanović
    • "[U] širem [predjusrističkom osnovnom] smislu, ne znači državni ustav ništa drugo nego stvarni sastav pravne vlasti. To je samo skupni jedan pojam onih ličnosti i grupa koje uistinu vladaju izvjesnom državnom zajednicom, uzajamnih njihovih odnosa i faktičnog udjela kod vršenja najviše vlasti. Pa, jer bez pravne vlasti ne može da bude ni zajednice onih koji se njenim normama pokoravaju, prirodna je stvar da bez ustava, u tome značenju, nema ni države. Svaka država mora da imade pravnu vlast, mora, dakle, i ustav da imade. Ustav je, u tome smislu, jedan od osnovnih pravnih pojmova. On je pojam koji pravna i državna nauka nužno pretpostavlja. Ali stvarni je sastav pravne vlasti konkretna socijalna činjenica, a ne apstraktna pravna ustanova. Zato se ustav, u tome smislu riječi, ne da nikakovima, pa ni pravnim normama po volji da odredi." (Uvod u pravne nauke)
    • "U užem [socijalnom bitnom] smislu riječi obuhvaća pojam ustava, pored prikazanoga stvarnog sastava pravne vlasti, još i sve norme obećanja kojima se ona obavezala svojim podanicima."(Ibid.)
    • "Pod državnim se ustavom [u pravnosadržajnom smislu], naime, razumijeva i skup onih pravnih norama koje regulišu sastav i ograničuju nadležnost pravne vlasti." (Ibid.)
    • "Samo velike promjene u ustavnom ustrojstvu državne zajednice znače i temeljite izmjene u stvarnom sastavu pravne vlasti njene. Ali do njih ne dolazi tako često. Prolaze decenija, kašto i stoljeća duga, ličnosti i pokoljenja izumiru i nova se rađaju, a srazmjerje u odnosima vlasti ostaje podjednako. Ono pak često, tako reći posvednevno mijenjanje površine prirodnim je znakom životne energije narodne. Ali ono ne siže do dubina, ono ne zahvaća jezgre pravne vlasti, koja ostaje relativno stalnom i uglavnome neizmijenjenom. A o njoj se nama i radi kad je riječ o državnom ustavu u širem smislu, jer ona je stvarnim nosiocem pravnog poretka, a one srazmjerno neznatne promjene na površini njenoj uzrokom su tek ponovo podvučene izbrušenosti izvanjskog ruba osnovnog pojma pravnoga." (Ibid.)
    • "A za upoređivanje pravnosadržajnog sa osnovnim pojmom ustava i za ocjenjivanje stvarne snage normativnih nosilaca pravne vlasti najboljim nam je kamenom kušnje eventualni državni udar: suspendovanje normativnog ustava ili kršenje pojedinih njegovih propisa. Ako takav pokušaj zataji, znak je da pravnosadržajni ustav odgovara osnovnom pojmu njegovu, da su, naime, vodeći činioci normativnog ustava ujedno i stvarnim nosiocima pravne vlasti. Uspije li pak takav podvig i održi li se i onda na vlasti stvarni nosilac njezin kad krši norme pisanoga ustava, u kome njega ili uopće nema ili nije sam, nego je uz druge ličnosti označen kao nosilac vlasti, onda znademo da normativni sastav pravne vlasti ne odgovara stvarnome i da pravnosadržajni pojam ustava treba razlikovati od osnovnoga." (Ibid.)
  • Miodrag Jovičić
    • "Shvatanje ustava u materijalnom smislu polazi od konstatacije da svaka država ima ustav, tj. da nema države bez ustava. Istovremenost nastanka države i prava, stvaranja jednog državnopravnog poretka, nužno podrazumijeva postojanje nekih obaveznih pravila koja predstavljaju osnovu na kojoj se izgrađuju i država i pravo. Ta prvobitna pravila koja se u svom rudimentarnom obliku mogu da sastoje i iz jednog jedinog pravila (recimo: Sva vlast pripada vladaru), sa razvojem države izrastaju u čitav složen sistem pravila koja, kao izraz državne volje (volje vladara, odnosno volje vladajuće klase), postaju općeobavezna pravna pravila. Sistem takvih općeobaveznih pravnih pravila ima za svoju osnovu i ishodišnu tačku ono što se zove ustavom zemlje. U tom smislu uzeto, nesumnjivo je da svaka država ima svoj ustav." (O ustavu: teorijsko-komparativna studija)
    • "[U]stav u materijalnom smislu nesumnjivo postoji u svakoj zemlji [...] [O]n predstavlja skup osnovnih pravila (bez obzira na njihovu formu) koja uslovljavaju i regulišu dato društveno uređenje." (Ibid.)
    • "Uvijek kada se izraz ustav ničim ne kvalifikuje, misli se u stvari na ustav u formalnom smislu, pisani akt najveće pravne snage [...] Prvo obilježje odredbe ustava u formalnom smislu je da je to pisani akt [...] Drugo, obilježje sastoji se u konstataciji da je u pitanju pisani akt (dakle, u singularu - jedan akt) [...] [T]reće, najvažnije obilježje sastoji se u tome što je ustav u formalnom smislu pisani akt najveće pravne snage." (Ibid.)
    • "Ustav je pisani akt najveće pravne snage koji prvenstveno reguliše osnove državnog i društvenog uređenja date zemlje." (Ibid.)

N[uredi]

  • Neil MacCormick
    • "Ako postoji jedinstveno konačno pravilo svakog institucionalnog normativnog poretka koji je pravo države, to ne može biti pravilo priznanja. Sudovi i tribunali svih vrsta zaista moraju imati kriterije za priznavanje koji identifikuju koja pravila njihovi članovi imaju dužnost da primjenjuju kao pravo u vršenju njihovih specifičnih ustavnih funkcija, i mora postojati neka sveukupna koherencija među različitim sudskim hijerarhijama unutar iste države. Ali ostvarivanje te koherencije je zadatak za ustav i za ustavno pravo (ili čak za ustavnu politiku). Ako se išta može smatrati jedinstvenim i unitarnim konačnim pravilom za državni pravni sistem kao takav, to bi moralo biti pravilo da ustav u cjelini treba biti poštovan. To nas vraća na novu varijantu Kelzenove Grundnorme, ne na verziju Hartovog pravila priznanja." (Institucije prava)
    • "[A]ko u ustavnoj državi jedan kriterij pravila obavezujući za sudije jeste da su to pravila valjano usvojena od zakonodavca, 'valjanost' zakonodavnog akta ne zavisi neposredno od samog pravila priznanja. Zakonodavstvo je valjano usvojeno ako zadovoljava ustavu odredbu (hartovsko pravilo promjene) koje upravlja ovlaštenjima zakonodavca. Kao takvo, ono stvara valjan ili obavezujući osnov sudske odluke. To zatim implicira sudsku dužnost da primjenjuje ustavnu odredbu. Ne slijedi da pravilo priznanja čini ustav 'valjanim' ni na kakav drugi način." (H.L.A. Hart)
  • Nenad Dimitrijević
    • "[I]deja samo-referentnog ustava za post-kriminalno društvo predlaže specifično razumijevanje odnosa između temeljnih moralnih vrijednosti i demokratskog legitimiteta. Ona pretpostavlja njihov hijerarhijski odnos, gdje bi demokratija bila razumljena ne kao nešto samo po sebi vrijedno, već radije kao racionalno preferirani instrument za zaštitu principa koji drže nezavisnu vrijednost [...] Ako je dobra ova instrumentalna percepcija demokratije, onda se pitanje porijekla legitimiteta ustava mora pažljivo propitati [...] Ni moć stvaranja ustava, ni pravo na vladavinu ne treba se izvoditi iz principa narodne suverenosti. Mi koji dijelimo identitet sa ubicama nismo suvereni narod - mi smo zaduženi narod [...] Najviši [pravni] akt se treba uspostaviti kao sopstveni referent, a ne kao epifenomen naroda, nacije, ili države. Tvrdnja nije da građani ne trebaju uzeti učešće u ustavnom dizajnu. Ali kako građanima, tako i tijelima koja djeluju kao ustavotvorci uskratila bi se sloboda deliberacije o temeljnim principima novog poretka. Ovo slijedi iz zahtjeva da se ustanovi autoritativna istina o prošlosti. Zadatak samo-referentnog ustava bio bi da uspostavi zvanični 'kolektivni liberalni narativ' [...] Legitimitet tog ustavotvorstva čiji karakter nije sasvim demokratski, ustavnog sadržaja, i procesa njegove implementacije, proizilazio bi iz dužnosti da se odgovori na jučerašnje zločine i ustanove uslovi civiliziranog mira. Ustavni poredak bi stvorio i očuvao legitimitet upučujući na sopstvenu moralnost. Unutrašnja moralnost ustava je mještavina liberalnih principa slobode i vladavine prava [...]." (Values for a Valueless Society: Constitutional Morality After Collective Crime)
    • "Ako je režim nastao revolucionarno, to jeste ako je poništio stari pravni poredak, čini se da je kreativni kapacitet ustavotvoraca neograničen. Međutim, ograničenja postoje, ona dolaze većinom iz prošlosti. Institucionalni i vrijednosti obrasci, činioci i procesi koji oblikuju zajednički život prije promjene, ne nestaju tek tako sa slomom starog poretka. Barem neki od njih se transformišu u određenu vrstu 'prošlo-sadašnjeg' ili naslijeđa. Stare ekonomske, političke, pravne, kulturne, i ideološke osobine možda su prestale biti određujuća svojstva nove političke zajednice; za neke vrste procesa i događaja nije vjerovatno da će se ponoviti, ali još su živi i moćni, svi na naročite načine. U takvoj konstelaciji, problem starih vrijednosti zaslužuje naročitu pažnju. Dok je ambicija da se sve transformiše i izgradi novi svijet ex nihilo opasni utopizam, jednako nesigurna je pozicija koja drži da se sa naslijeđenim nedemokratskim vrijednostima ne treba baviti. Ustavotvorci trebaju razmišljati o ulozi koje su sporne vrijednosti igrale u nedavno delegitimiziranoj prošlosti, da dokuče tačnu narav i oblik u kojim je njihovo nasljeđe prisutno danas, i da stvore jasno normativno držanje u odnosu na njih." (Ibid.)
    • "Ustav je obavezna lektira. Nije reč o tome da bi vas bilo ko primoravao da ga čitate. Reč je o tome da su svojstva ustava takva, da se svako ko odluči da ga ne čita ili da ga jednostavno zanemari kao nedovoljno atraktivnu lektiru, da se svako takav izlaže značajnom riziku – ovo važi barem za demokratiju. Status ustava kao obavezne lektire sledi iz barem dva njegova svojstva: iz njegovog specifičnog sadržaja i iz njegove pravne obaveznosti." (Kako čitati ustav)
    • "Američke i francuske post-revolucionarne ustavne deklaracije su – stilski posmatrano – toliko snažno pesnički patetične, da ne znam kako bi izdržali iole strožiji estetski sud a da ne budu odbačeni kao znak preterivanja i lošeg stila. Kada ih čitate, gotovo možete fizički da osetite taj patos kojim se proklamuje novostečena sloboda. Ali ipak ima nešto ozbiljnije što se krije iza ovog ustavotvornog pesničkog zanosa. To nešto je strah, pre svega strah od obnove starog režima, strah od restauracije onog stanja u kome je ljudska sloboda bivala nekažnjeno gažena." (Ibid.)
    • "Pitanje čitanja se javlja na nešto različit način u situaciji koju bih nazvao ‘problemom sumnjivog teksta’. Vidite, pogrešno je idealizovati ustavni tekst, još je pogrešnije idealizovati njegove tvorce: niti su oni bili rukovođeni samo plemenitim idealima, niti je ustav sekularna biblija, u kojoj se definišu i brane samo univerzalne vrednosti. Ustavni pisci često u ustav zapisuju svoje uske interesne preference, a na uštrb onih građana i grupa koji te preference ne dele. Ustavni pisci se takođe ponekad ne libe da na implicitan, ali ipak dovoljno jasan način što više neutralizuju sopstvene protivnike, ili one građane i grupe koje smatraju sumnjivim sa stanovišta recimo lojalnosti državi." (Ibid.)

O[uredi]

  • Otto Pfersmann
    • "Za bilo koji pravni sistem ustav je funkcionalno definisan kao skup normi koje određuju valjanost drugih normi [...] Da je nešto iza ustava, do, inherentno, ili gdje drugdje, i da ima funkciju određivanja valjanosti normi unutar određenog pravnog sistema, onda bi taj retro- ili hiper-ustav sam bio pravi ustav [...] Pravno, ne postoji ništa van ustava, osim pretpostavke da ono što se pojavljuje kao formulacija ustava zaista i jeste ustav [...] Argumenti koji ciljaju da pokažu da bi retro-ustavni entiteti biti zbiljski pravni entiteti, čine pokušaj promjene ustava bez poštovanja pravnih pravila za takvu promjenu [...] Revolucionarni uspjeh nekih od tih pokušaja ne dokazuje da je postojalo išta retro-ustavno; radije pokazuje to da bi se uključili ti entiteti mora se pribjeći vanpravnoj promjeni [...] Možda su zaista, pod određenim okolnostima, revolucije kroz sudske pristupe retro-ustavnosti moralno dobra stvar. U funkcionirajućim liberalnim demokratijama to pak samo doprinosi oslabljivanju vladavine prava i slabljenju pravnog učevnog pisanja kroz moralnu zbunjenost [...]." (The Only Constitution and Its Many Enemies)

P[uredi]

  • Peter Lindseth
    • "Nejednaka raspodjela resursa legitimnosti također dovodi do zahtijeva za „ustavnom tolerancijom“ između i prema različitim državama članicama (per Wailer) kao također i priznanje temeljnog „demoi-kratskog“ karaktera evropske integracije (per Nicolaidis). Ili, alternativno, kao što bih ja to istakao, budući da je ustavna legitimnost raspodjeljena između konstituisanih tijela Država članica, čak i kada se regulatorni autoritet delegira na supranacionalni nivo – to jeste, odvajanje ovlaštenja i legitimnosti – evropske institucije ostaju, u njihovoj suštini, „upravne, ne ustavne“. Ovim mislim da evropske institucije, kao regulatorni činioci, postoje u izvedenom, delegiranom, agencijskom odnosu sa njihovim policentričnim ustavnim principalima na nacionalnom nivou, barem u političko-kulturnom smislu. To zauzvrat daje poticaj razvoju spektra nadzornih mehanizama u evropskom javnom pravu koji uključuju nacionalnu izvršnu, zakonodavnu, i sudsku vlast, tako proširujući, koliko god nesavršeno, „postratno ustavno ustanovljavanje upravne vladavine“ na supranacionalni nivo." (Equilibrium, Demoi-cracy, and Delegation in the Crisis of European Integration)

R[uredi]

  • Ran Hirschl
    • "[Č]etiri vrste ustavne blokade i disfunkcije su preovlađujuće širom svijeta. Prvo, scenarij “temeljnog ustavnog nesklada” karakterišu proturječni ustavni poreci koji se ne slažu o samoj definiciji i raison d’être političke zajednice kao takve, i žestoke polemike oko izvora prava i forme vladavine koje rezultiraju iz naizgled oksimoronskog ustavnog okvira (na primjer, Egipat, Izrael, Pakistan, Malezija, i Turska). Drugo, scenarij “sintetičkog ustava” javlja se gdje “vještačke”, bi- ili multietničke političke zajednice žive pod pragmatičnim, drugorazrednim, neprincipijelnim ustavnim modalitetom za rješavanje problema koji je trajno suočen sa realističnom mogućnošću raspada (na primjer, Belgija, Bosna i Herzegovina i možda također pan-Evropski ustavni poredak). Treće, scenarij “oportunističkih ustavnih ratova” odlikuju česte političke borbe i strateške svađe između suparničkih samo-interesnih elita koje su prerušene u principijelna ustavna neslaganja, i mogu ponekad eskalirati u svopće ustavne ratove (na primjer, ustavne borbe između rivalskih političkih elita u Rumuniji ili Filipinima, i izazovi fiskalnog fedealizma i realokacije resursa u naftom ili mineralima bogatim federacijama poput Bolivije ili Nigerije). Konačno, scenarij “neprikladnog ustava” - ovo se pojavljuje tamo gdje stari ili na drugi način manjkavi ustavni dizajn ometa učinkovitu vladavinu i koji može doprinijeti sramotnim političkim posljedicama (na primjer, Italija je imala šezdeset dvije vlade u posljednjih šezdeset i sedam godina; stanovništvo u kanadskih 308 federalnih izbornih jedinica varira između 35,000 i preko 125,000 tako da je glas u određenim dijelovima zemlje “težak” 3,5 puta više nego glas u drugim dijelovima)." (Dysfunctional? Dissonant? Démodé? America’s Constitutional Woes in Comparative Perspective)
  • Randy Barnett
    • "[R]ijetko ko stane da se zapita da li je Ustav legitiman. Ovo je nesretno jer ako Ustav nije legitiman, onda nije jasno zašto bi nas bila briga šta znači. A ako jeste legitiman, mi moramo znati zašto prije nego što možemo riješiti kako da tumačimo šta on kaže. / Legitimnost Ustava ne može, onda, samo biti pretpostavljena. Osim ukoliko se otvoreno ne suprotstavimo pitanju njegove legitimnosti, mi nikada nećemo znati da li mu se trebamo pokoravati, poboljšati ga, ili ga u potpunosti ignorisati." (Constitutional Legitimacy)
    • "Iako je Ustav pravo, on je pravo u sekundarnom, ne u primarnom smislu. Njegov smisao je da obavezuje vladine zvaničnike, ne pojedince. / Pravo pitanje je, onda, ne to da li Ustav obavezuje građane, već da li su građani obavezani naredbama i zakonima koje su izdali zvaničnici koji su postupali u njegovo ime. Da li činjenica da je "pravo" valjano usvojeno u skladu sa Ustavom znači da obavezuje nekoga u njegovoj savjesti? Drugim riječima, da li je neko moralno obavezan da poštuje pravo koje je usvojeno u skladu sa ustavnim procedurama? Ili je jedini razlog za pokoravanje valjanom pravu strah od kazne u slučaju da se bude uhvaćen u nepokoravanju?" (Ibid.)
    • "Ja ne pitam zašto ljudi percipiraju ustav legitimnim, a ustavne zakone moralno obavezujućim već radije pitam koje kvalitete ustav treba imati da opravda ovo opažanje. Moj odgovor je da mi dugujemo prima faciae dužnost pokoravanja ustavno-valjanom pravu, samo ako ustavni procesi koji su korišteni za usvajanje zakona nude dobre razloge za vjerovanje da zakoni koji ograničavaju slobodu su i nužni za zaštitu subjektivnih prava drugih, bez neprikladnog kršenja subjektivnih prava onih čija sloboda je ograničena [...] [O]va kvaliteta zavisi od prisustva ili odsustva pristanka. Kada je pristanak prisutan zakonita naredba može ograničiti gotovo svaku slobodu osim neotuđivih prava ili slobodu da se poštuju prava drugih. Međutim, kada pristanak izostane [...] da bi obavezivao u savjesti, zakon mora biti i nužan za zaštitu prava drugih i prikladan utoliko što ne krši prava onih nad kojim ne nametnut. Ustavno legitimni proces stvaranja prava nudi osiguranje da su ispunjena oba ova zahtijeva. Kakva su to prava koja legitimni proces stvaranja prava mora osigurati da ne putu prekršena? Da držim da prirodna prava koja ljudi imaju prije nego što formiraju pravni sistem i koje zadržavaju osim ukoliko ne pristanu na njihovo otuđenje su subjektivna prava slobode." (Ibid.)
  • Richard Albert
    • "Ni jedan ustav ne može kontolisati način na koji ustanovljavajuća vlast vrši svoj autoritet. Niti ustav može spriječiti ustanovljavajuću vlast od pisanja novog ustava. Bilo koji čin ustanovljavajuće vlasti priznat kao takav od političkih činilaca i naroda po definiciji je valjan; to je ono što ovlašćuje stvaranje ustavnog poretka, što ga održava i također što ga legitimiše [...] Kako god da ustanovljavajuća vlast manifestuje svoju volju, da li o novom ili promijenjenom ustavu, ni izražena volja ustanovljavajuće vlasti, niti oblik njenog izražavanja ne mogu biti nelegitimni jer je valjano vršenje ustanovljavajuće vlasti konačni izvor legitimiteta za izbore koje narod čini." (Four Unconstitutional Constitutions and Their Democratic Foundations)
    • "[P]itanje da li ustav može u isto vrijeme biti neustavan, a ipak ukorijenjen u demokratskim temeljima može biti odgovoreno samo ukazivanjem na narod kao konačni izvor legitimiteta. Iako se narod ne može uvijek jasno identifikovati, narod je taj koji kroz svoje neposredno ili posredno odobravanje može validirati neustavni ustav. Oni mogu braniti ustavne principe u revoluciji, oni mogu odobriti ustav neposredno u referendumu, oni svoj pristanak mogu dati prešutno, i oni mogu delegirati svoje ovlaštenje pisanja ili odobravanja ustava zvaničnicima sa zadatkom da predstavljaju njihove interese. Pod tim oblicima narodnog pristanka, narod posjeduje izvanrednu moć oprosta koja može transformisati formalno neustavni ustav u legitimni koji je usidren u demokratskim vrijednostima." (Ibid.)
  • Richard Ekins
    • "Poput zakona, Ustav nije tekst koji priziva eksploataciju od strane pravosudnih organa, već deliberativni čin pravotvorstva čije se namjeravano značenje treba održati. Razlozi za ustavotvorstvo deliberativnim usvajanjem nekog kanoničkog teksta su razlozi za relevantne vlasti da izaberu da uvedu neke određene tvrdnje i da artikulišu u njima namjeravano značenje kanoničkog teksta kojeg proglašavaju. Ustav je stoga objekat u smislu da je namjeravni čin, kojeg kao takvog treba razumijevati. Pravo kojeg je čin uveo u život zajednice ostaje važeće pravo dok ne istekne pod sopstvenim uslovima ili se derogira ili izmjeni nekim kasnijim činom pravotvorstva [...] Ustavno tumačenje nije vršenje neke funkcije na tekst sa kojim se može činiti šta želimo, već vježba razumijevanja prošlog čina pravotvorstva i namjeravanog značenja u kojem se sastoji. Može biti razumno zamijeniti izvorni objekat tumačenja - Ustav kao deliberativni čin pravotvorstva - sa nekim drugim objektom, poput historije prošlog sudovanja, ali moramo biti jasni da je ta zamjena sama ustavotvorni čin, onaj koji prešutno napušta autoritativni čin kojem se daje kontinuirano, ali neiskreno, poštovanje." (Objects of Interpretation)
  • Riccardo Guastini
    • "Iz jurističke tačke gledišta, čini se da se podrazumijeva da ustav nije ekstra-pravni kriterij priznavanja, već dio samog prava. Štaviše, ustav, pisan ili nepisan, jeste - ili uključuje, u svakom slučaju - skup pravila promjene koja dodjeljuju ovlaštenja: a pravila koja dodjeljuju ovlaštenja nisu, kao takva, kriterij priznanja (iako, naravno, mogu biti povezana sa kriterijem priznanja); one su, radije, istinske (iako ne-deontičke) norme. Konačno, ustav, također, treba biti "priznat", što znači da pravilo priznanja, ispravno razumljeno - unatoč onome što se čini da Hart barem ponekad sugeriše - (a) ne može biti sam ustav, i (b) mora ponuditi kriterij za identifikaciju samog ustava. / Hart je u pravu da misli da je pravilo priznanja logički nužan uslov za naše znanje prava [...] Opis (normativnog sadržaja) pravnog sistema pretpostavlja identifikaciju samog sistema [...] Pravilo priznanja, kako ga ja razumijem, nije pravna norma. Nije nikakva norma; ona ne propisuje, niti ovlaštuje. Nije sam ustav, iako upućuje na ustav. Umjesto toga to je konceptualni alat za identifikaciju ("priznavanje") svakog pojedinačnog pravnog sistema (uključujući njegov ustav). Svako pravilo priznanja, rečeno drugačije, jeste definicija pravnog sistema na kojeg upućuje. Također nije pravno, jer nije član sistema na kojeg upućuje; to je ekstra-sistemski kriterij za identifikaciju samog sistema. / Za bilo koji pravni sistem, njegovo pravilo priznanja bilo bi manje više u sljedećem obliku: / Pravni sistem uključuje: 1. norme izražene njegovim (historijski prvim) ustavom (za kojeg se pretpostavlja da je u suštini učinkovit), ne bitno da li je pisani ili običajni; i 2. norme izdate (i nederogirane) od bilo kojeg organa koji je tako ovlašten ustavom. / Ne postoji potreba da se insistira, mislim, da takvo pravilo - za razliku od Kelsenove temeljne norme - ikoga ovlašćuje ili mu naređuje da čini bilo šta." (The Basic Norm Revisited)
  • Richard Fallon
    • "[T]emelji prava, uključujući ustavno pravo, leže u sociološkom okrilju i prihvatanju pravila, normi, i interpretativnih praksi. Ustav je pravo jer je prihvaćen kao takav [...] To nikako ne znači, međutim, da se pravna legitimnost urušava u sociološku legitimnost. Kao što sam već istakao, jednom kada ustav dostigne status temeljnog prava, onda zakoni koji su propisno proglašeni u skladu s njim posjeduju pravnu legitimnost, čak i ako imaju relativno malo sadržinske ili autoritativne sociološke legitimnosti [...] Samo najtemeljnije pravne norme duguju svoju legitimnost neposredno prihvatanju [...] Onda kada se najtemeljnije pravne norme ustanove prihvatanjem, međutim, one opskrbljuju pravne standarde, ne sociološka mjerila, u odnosu na koje se može mjeriti pravna ispravnost i legitimnost [...] Pravna i ustavna legitimnost može zavisiti također od moralnih obzira blisko usklađenih sa moralnom legitimnošću [...] [M]eđuzavisnost nastaje zbog toga što temeljne norme ustavnog prava, koje su same utemeljene u prihvatanju, dopuštaju i ponekad zahtijevaju od donosilaca odluka da vagaju moralne obzire u određivanju kako inače neodređeni pravni materijali trebaju najbolje biti tumačeni." (Legitimacy and the Constitution)
    • "Po svojoj prirodi, prizivi standarda minimalne [moralne] legitimnosti ciljaju da opravdaju status quo, ne na osnovu toga što otjelovljuju pravdu, već najvećim dijelom zbog toga što je to bolje od anarhije. Naš Ustav i pravni režim kojem pomaže da bude ustanovljen sigurno su bolji od anarhije, ali je također i ustav gotovo svake druge države-nacije [...] [A]ko je Ustav samo minimalno legitiman, pitanja nastaju oko toga da li će zvaničnici uvijek biti moralno opravdani u njegovom provođenju, kao i zakona koji su usvojeni u skladu s njim. Dok bi zvaničnici vjerovatno uvijek bili moralno opravdani u poštovanju idealno legitimnog ustava, tek minimalno legitiman ustav, poput našeg, ne rješava tako jasno sva pitanja o moralnoj legitimnosti zakona i djelovanja zvaničnika." (Ibid.)
  • Richard S. Key
    • "Savremeni ustav, kao i bilo koji drugi primjer pozitivnog prava, mora biti povezan sa pravotvorcem. Stručni pojam koji se pojavio u opisivanju ovog ustavnog pravotvorca jeste "ustanovljavajuća vlast"." (Constituent Authority)
    • "Propitivati o autoritetu za stvaranje novog ustava jeste upravo pitati ko može stvoriti pravo bez pravnog odobrenja [...] Kada možemo reći da se ishodišno odobrenje za svo pravotvorstvo (pravilo priznanja) uspješno promijenilo, prikladno je reći da je činilac te promjene izvršio ustanovljavajući autoritet [...] Sviđalo nam se to ili ne, istinski ustanovljavajući autoritet mora djelovati bez ugodnosti pravnog ovlaštenja." (Ibid.)
    • "Uvijek postoji razlog zašto je ispoljavanje sile bilo učinkovito. Pravila mogu, neko vrijeme, prevladavati tek zbog fizičke moći koju stvaralac pravila može vršiti nad adresatima njegovih pravila. Ali da bi se uspješan ustav održao kroz produženi period, mora postojati nešto oko njega što uvjerava (ili barem dopušta) njegovim subjektima da mu se potčine. Takav "reflektivni kritički stav", štaviše, uvijek će se izvoditi, barem u dijelu, iz nekog obzira za okolnosti njegovog nastanka. U slučaju ustava, biće od suštinskog značaja da postoji izričito ili implicitno određenje od nekog značajnog dijela stanovništva da stvaraoci ustava jesu ili su bili prikladan izvor ustavnih pravila. Koristim izraz "autoritet" da potcrtam činjenicu da uspješno stvaranje ustava mora uključivati nešto više od izražaja volje [...] Autoritet uključuje evaluaciju ispravnosti ustanovljavajućih događaja. Na ovaj način, on inkorporira ono što se ispravno može nazivati moralnim razlozima. To ne čini njegovo postojanje ništa manje činjenicom, ali to je jedna vrsta činjenice, ona koja uključuje kolektivne kritičke sudove nekog broja pojedinaca u određenim trenucima i mjestima. Ovaj kontinuirani normativni stav jeste ono što razlikuje ustanovljavajući autoritet od puke ustanovljavajuće vlasti. Zbog toga istraživanje u karakter ustanovljavajućeg autoriteta u bilo kojem pojedinačnom pravnom sistemu primorava nas da znamo nešto o socijalnim, političkim i moralnim vrijednostima koje su zajedničke za stanovništvo kojim ustav namjerava vladati tokom vremena u kojem treba vladati. Ipak, kao što su tumači ustanovljavajuće vlasti prepoznali, mi moramo misliti o tim vrijednostima odvojeno od zahtjeva legalnosti koje ustav u pitanju uvodi u postojanje. Nezamjenjiva odlika ustanovljavajućeg autoriteta jeste njegova "vanjskost" prema ustavnom sistemu kojeg uspostavlja." (Ibid.)
    • "Snaga bilo kojeg ustava zavisi od njegovog kontinuiranog prihvatanja tokom vremena od strane stvarnih ljudskih bića na čije živote utječe. Ovo prihvatanje imat će dva aspekta. Prvo, neki minimalni dio relevantnog stanovništva mora smatrati materijalna pravila ustava zadovoljavajućim, ili barem podnošljivim. Drugo, stanovništvo mora smatrati ustavna pravila kao da su proizašla iz legitimnog izvora. Ovaj drugi zahtjev pokreće pitanje ustanovljavajućeg autoriteta. Pravila se mogu nesviđati [dijelu stanovništva], ali ipak biti učinkovita ako ljudi vjeruju da su djelo autoriteta kojeg prihvataju kao prikladnog. Naravno, čak i naredbe najcijenjenijeg autoriteta će konačno postati neučinkovite ako nameću nepodnošljive terete tokom produženog perioda. Suprotno tome, obrnuta situacija – suštinski privlačna pravila koja su sljediva do nelegitimnog izvora – mogu se održati dugo vremena. Najčešće, za većinu ljudi, nema okolnosti da razmišljaju uopće o ustavnim pravilima, a kamoli da kritički ocjenjuju okolnosti njihovog stvaranja. Ustav, međutim, kao bilo koja druga skupina fiksnih pravila, mora konačno uštinuti neke ljude na neprijatne načine. Ove boli i terete datog ustavnog režima biti će lakše ili teže podnijeti zavisno od gledišta osobe na autoritet stvaraoca ustavnih pravila. Štaviše, ustavne odredbe, kao i sva pravna pravila, zahtijevaju tumačenje u dvojbenim slučajevima. U takvim okolnostima, tumaći će vjerovatno pribjeći špekulaciji o svrhama za koje su ta pravila stvorena, vraćajući nas do događaja stvaranja ustava i prirode ustanovljavajućeg autoriteta. Prije ili kasnije, to jeste, ljudi će pitati šta je to oko stvaranja ustava što ih obavezuje da ga poštuju. Predođbe o utemeljujućim događajima, štaviše, mogu se mijenjati tokom vremena. To znači da se postojanje ustanovljavajućeg autoriteta u nekoj osobi ili procesu može određivati samo u datom trenutku. Zasigurno, neka vrsta obzira ili poštovanja ili straha mora biti prisutna u vrijeme kada je ustav stvoren i kada je stupio na snagu. Ali da bi se ustav održao tokom decenija ili stoljeća, biće nužno za taj stav prema stvaraocima ustava da se održi. Snaga ustava koji je stvoren i ustanovljen zbog obzira prema religijski privilegovanim autorima nužno će izblijediti ako snaga vjerskih uvjerenja stanovništva bude nestajala. U tom smislu, postojanje ustanovljavajućeg autoriteta, kao i postojanje nacije u frazi Ernesta Renana, jeste "svakodnevni plebiscit"." (Ibid.)
    • "[S]jedinjeme Države (i gotovo sve druge jurisdikcije sa pisanim ustavom i aktivnim ustavnim sudom) prošle su kroz proces deliberativnog i sveobuhvatnog ustavotvorstva, ali su završili sa životom pod ustavnim aranžmanima koji se mijenjaju kroz vrijeme na nepredvidiv način. Oni su završili, to jeste, u situaciji ugrubo jednakoj onoj Ujedinjenog Kraljevstva. Zaista, gotovo je uobičajena stvar u takvim jurisdikcijama opisati učinkovit skup temeljnih pravila kao "živi ustav" [...] [D]osta je precizno reći da su pojedinci u Sjedinjenim Državama i drugim jurizdikcijama sa pisanim ustavima subjekti javnih vlasti čija se ovlaštenja ne mogu znati sa značajnom sigurnošću i imaju, u najboljem slučaju, djelimčno narodno prihvatanje. To je iz razloga što su temeljna pravila stalno predmet definisanja i redefinisanja u procesu koji uključuje sudove i političke institucije, procesu koji je sam nekontrolisan od strane prava. Njegove posljedice, stoga, nikada ne mogu biti precizno predviđene. Ako je definicija političke moći prerogativa suverena, onda su ti suvereni, možda svi suvereni, slijepi." (Changing the United Kingdom Constitution: The Blind Sovereign)
    • "[U]činkovitost pisanih ustavnih pravila zavisi od postojanja činioca koji može, u prikladnim okolnostima, istači kada su ta pravila prekršena, činioca čije će prosudbe biti poštovane. Ona zahtijeva, to jeste, neku vrstu ustavnog suda. Prvi posao takvog suda jeste da otkrije značenje kodificiranih ustavnih pravila - da ih tumači." (Ibid.)
    • "Wade [...] je prepoznao da političke činjenice koje podupiru bilo koji pravni sistem mogu i neizbježno se mijenjaju kroz vrijeme. Periodi kada se te činjenice mijenjaju će općenito biti praćeni nekom nesigurnošću oko prirode posljedične "revolucije" i kako će ta revolucija utjecati na pravni doseg ustava. To može biti očito u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje ustav, zahvaljujući svom nekodificiranom karakteru, može naročito biti predmet osporavanja. Ali to je također tačno u državama gdje je ustav inkorporisan u prepoznatljiv tekst. Veliki spor oko prirode Američke unije koja je dominirala javnim diskursom u prvoj polovini devetanestog stoljeća ticalo se, u značajnoj mjeri, različitih vjerovanja oko političkih pretpostavi Ustava. Stranke se nisu slagale oko pitanja da li je Ustav učinkovit jer je sporazum "naroda" pojedinačnih suverenih država ili je čin nepodijeljenog "naroda Sjedinjenih Država". Sam tekst (bez obzira na frazu preambule sa početka) nije bio nedvosmislen po tom pitanju. Konačno, stvar je riješena političkim i vojnim putem u korist ovog drugog tumačenja. Bilo bi smiješno pretpostaviti da je to bio pouzdan način za opisivanje "ispravnog" historijskog osnova Ustava. Radije, "konačna politička činjenica" o kojoj je ustavni režim ovisio sam je bila ustanovljena van-pravnim sredstvima. Na kraju dana, kao što je Wadeova analiza pokazala, autoritet sveg prava leži na političkim osnovama." (Constitutional Change and Wade’s Ultimate Political Fact)
  • Richard Posner
    • "Ustav [SAD-a] je stari dokument kojeg su stvorili ljudi koji, uprskoj mnogo suprotstavljene građanske pobožnosti, nisu bili vidoviti. Dva stoljeća amandmana stvorili su zbunjujući palimpsest. Dokument koji je kao posljedica toga nedokučiv s obzirom na večinu savremenih problema, te preko kojega se obložilo stotine hiljada stranica sudskog tumačenja, večina kojega je interno neusaglašena. Ukupna suma sve ove dokumentacije nije direktiva, već resurs, i dalji pokušaji tumačenja, stoga, da li ti Elyja ili njegovih suparnika lijevo ili desno, nužno će ilustrovati tumačenje kao stvaranje, ne kao ograničenje. Nećete biti u mogućnosti da birate između ovih tumačenja na semantičkom ili konceptualnom osnovu. Morat ćete birati na osnovu toga šta se čini boljim, u smislu koji uključuje, ali također i nadzilazi obzire vjernosti prema tekstu i tradiciji, čineći pitanje tumačenja konačno političkim, ekonomskim, ili društvenim pitanjem kojem društvene nauke mogu više doprinijeti nego pravo." (Democracy and Distrust Revisited)
    • "Istina je da ustavni pravnici znaju malo o njihovom stvarnom predmetu ispitivanja - složenim političkim, društvenim, i ekonomskim pitanjima. Ono što oni znaju jeste tijelo odluka koje su napisali loše obavješteni pravnici. Danas večinu sudskih odluka, čak i onih na Vrhovnom sudu, napisali su stručni saradnici godinu ili dvije od diplomiranja. Ono o čemu profesori ustavnog prava podučavaju i proučavaju jeste, u mjeri u kojoj mislim da im im trebalo biti neugodno, jeste rad njihovih nedavno diplomiranih studenata. To nije održiva dijeta." (Ibid.)
    • "Ustavno pravo nije funkcija konvencionalne pravne analize ili nezainteresovane političke analize, već ideologije, koja oslikava političku ravnotežu koja određuje ko se imenuje u Vrhovni sud i utjecaj javnog mnijenja na izvršnu i zakonodavnu granu vlasti, i kroz njih na postupak imenovanja. Neprestani pokušaji stabiliziranja ustavnog odlučivanja kroz sveobuhvatnu teoriju su sramotno neuspješni." (Kako sudije razmišljaju)
  • Richard Primus
    • "[U]stav ima autoritet jer ga je demokratski usvojio američki narod. Stoga [...] Ustav mora značiti ono što su ljudi koji su ga usvojili sami razumijevali kao svoj dogovor. Kao bilo koji drugi skup pravila koji leži na pristanku, sadržaj pristanka određuje sadržaj pravila; stranke ugovora su vezane onim na što su pristale da budu vezane, ni manje ni više. Stranke mogu promijeniti pravila kroz saglasne procese, što u slučaju Ustava znači kroz demokratski usvojene amandmane. Ali dok se uslovi ugovora tako ne promijene, izvršenje Ustava znači izvršenje pogodbe koja je demokratski udešena u prošlosti. Učiniti bilo šta drugo znači nepoštivati demokratiju poričući narodu, u bilo kojem trenutku u vremenu, mogućnost da postigne demokratske pogodbe koje se pouzdano mogu izvršiti u budućnosti." (When Should Original Meanings Matter)
    • "Okarakteristati pravilo kao ustavno može značiti da se pojavljuje u pisanom ustavu. Može značiti da pravilo ima prednost u sukobu sa drugim vrstama pravila, da se ne može izmjeniti uobičajenim zakonodavstvom, ili da se može provoditi od sudova čak i uprkos suprotnom djelovanju drugih zvaničnika. Može značiti da se pravilo tiče strukture vlade, da štiti temeljne američke vrijednosti, ili da uživa sveti status u američkom društvu. U jednom ili drugom smislu, sva prethodna značenja ukazuju na obilježja ustavnosti. Ali teoratičari se ne slažu oko odnosa između tih obilježja, i naročito se ne slažu oko toga šta uopće ovlašćuje pravilo na ustavni status. Neslaganje se često tiče temeljnih pitanja toga šta kvalificira pravilo za ustavni status u nečemu poput – recimo za sada - pravno autoritativan način [...] [O]bmanjujuće je misliti o ustavnosti kao statusu sa osnovama i posljedicama. Umjesto toga, trebamo misliti o ustavnosti na način kako su ranije generacije teoretičara naučile razumijevati vlasništvo: kao snop grančica koje se mogu razdvojiti jedna od druge ili se mogu kombinirati na različite načine. Neka pravila koja se ističu u tekstu ustava su superiorna nad drugim pravilima, a neka nisu. Neka pravila koja su provodiva kroz sudsku kontrolu su u tekstu, a neka nisu. Neka pravila koja nastaju iz strukture su zaštićena od revizije, a neka nisu. I tako dalje. Ni jedno obilježje ustavnosti samo za sebe ne karakterizira svako pravilo koje uobičajena američka praksa zove "ustavnim". Umjesto toga, ustavna pravila ističu mješanu raznolikost karakteristika, bez da i jedna od njih potpuno definiše status. Ovo se treba dalje naglasiti. Isto kao što ni jedno obilježje nije suštinsko za ustavni status, ni jedno obilježje povezano sa ustavnošću – nastranu trivijalni izuzeci – nije ni nužno, ni dovoljno, da bi pravilo isticalo bilo koju drugu karakteristiku ustavnih pravila. Pravilo istaknuto u tekstu može ili ne mora djelovati kao superiorno pravo, može ili ne mora biti temeljno za strukturu vlasti, može ili ne mora biti provodivo kroz sudsku kontrolu. Pravilo izvrdeno iz strukutre vlasti može ili ne mora biti provodivo kroz sudsku kontrolu, može ili ne mora zahtijevati amandman iz Člana V za promjenu, može ili ne mora djelovati kao superiorno pravo. I tako dalje. Kao rezultat toga, obmanjujuće je urediti obilježja ustavnosti u skup osnova i skup posljedica jer – uprkos nekim manjim izuzecima – ni jedna karakteristika ustavnosti nužno ne slijedi iz druge [...] Stoga, zvaničnici koji moraju odlučiti da li se određeno pravilo treba tretirati kao superiorno ili zaštićeno od revizije ili provodivo kroz sudsku kontrolu ne treba ograničiti svoju istagu u tome da li je pravilo ustavno. Na posljetku, ustanovljavanje ustavnosti pravila neće odgovoriti na pitanje koje donositelj odluke mora riješiti, jer ni jedan skup posljedica pouzdano ne slijedi iz toga što je pravilo ustavno. Da bi riješio pitanje, donosilac odluka mora znati nešto više. On mora gledati van ustavnosti." (Unbundling Constitutionality)
    • "Podudarnost između sadržaja ustavnog prava i gledišta vladajuće klase o važnim pitanjima strukture i ethosa jeste ono što zovem ustavna konstanta. U bilo koje vrijeme, ustavno pravo oslikava preovladavajuća gledišta o najvažnijim pitanjima strukture i ethosa, i to čini u opsegu u kojem postoji široki sporazum o relevantnom pitanju. Sadržaj privrženosti vladajuće klase po pitanjima strukture i ethosa mijenja se vremenom. Ali podudarnost između tih privrženosti i sadržaja ustavnog prava ostaje. Šta god elitni američki konsenzus smatra najtemeljnijim za svoj sistem vlasti i svoj vrijednosno impregnirani smisao nacionalne političke zajednice razumjet će se kao da se zatijeva od, i da je utjelovljeno u Ustavu. Zaista, to je razlog zašto se sadržaj ustavnog prava mijenja vremenom. Naše vrijednosti se mijeanju, i ono što zahtijevamo od naše vlasti se mijenja. Stoga da bi se održala ustavna konstanta - to jeste, podudarnost između Ustava i naši važnih privrženosti - značenje Ustava se također mijenja." (The Constitutional Constant)
  • Richard M. Re
    • "Moralna snaga zakletve je funkcija jezika i društvenih praksi. Zvaničnik koji izvrši zakletvu time obećava Američkom narodu da će on slijediti "Ustav". Ovaj govorni čin razumije se kako od zvaničnika tako i od javnosti jer se nakači na razumijevanje "Ustava" koje je zajedničko u javnosti, kao i na van ustavnu praksu činjenja obećanja. U ovom smislu, klauzula o zakletvi izdiže se sa stranice da bi pozvala svog čitača da prihvati određeni moralni odnos sa "Ustavom". Ako je taj poziv prihvaćen, onda inače inertan Ustav oživljava sa moralnim posljedicama. Zakletva funkcioniše kao most između dokumenta i dužnosti da ga se poštuje, prožimajući Ustav sa moralnom silom. / Da budemo jasni, formalni čin zaklinjanja samo je najvidljiviji dio mnogo većeg skupa društvenih praksi koje stvaraju promisorne dužnosti prema Ustavu. Ni jedna ceremonija niti inkantacija nije nužna da bi promisorna obaveza nastala za zvaničnika. Sasvim je moguće zamisliti svijet bez formalne zakletve, ali gdje bi javnost opet očeivala da se zvaničnici drže "Ustava" i gdje bi zvaničnici opet davali javna uvjeravanja s tim učinkom. U tom svijetu, javnost bi mogla razumjeti da zvaničnici komuniciraju svoju promisornu obavezu samim preuzimanjem dužnosti." (Promising the Constitution)
    • "Moralni zahtjevi Ustava izviru ne iz automatske privrženosti tekstovima, pričama, ili ovlaštenjima, već radije iz ličnih privrženosti zvaničnika, preduzetih sa javnom podrškom, da vrše uloge definirane dijelom prema privrženosti pravu. Rezultat svih tih privrženosti jeste složena, pokretna mreža promisornih dužnosti koja moralno povezuje zvaničnike ne samo jedne sa drugima, već također i sa članovima javnosti. Rezultat, drugim riječima, jeste Ustav obećanja." (Ibid.)
  • Ronald Dworkin
    • "[M]etaforični opis Ustava kao "živog" [...] [O]vu metaforu je mnogo bolje razumijeti kao da prihvata [...] gledište [...] da ključne ustavne odredbe, po pitanju njihovog izvornog značenja, postavljaju apstraktne principe radije nego konkretna ili datirana pravila. Ako je tako, onda primjena ovih apstraktnih principa na pojedinačne slučajeve, što zahtijeva nove sudove, mora se stalno preispitivati, ne u pokušaju nalaženja zamjene za ono što Ustav govori, već iz poštovanja za ono što govori." (A Matter of Interpretation)
    • "Kada se pitanje vidi kao ustavno [...] i kao ono koje će se konačno riješiti u sudovima koji primjenjuju opće ustavne principe, kvalitet javnog argumenta često biva poboljšan, jer se argument koncentriše od početka na pitanja političke moralnosti [...] Kada Vrhovni sud odluči ustavno pitanje, i kada je dovoljno važno da se može očekivati da će biti elaborirano, prošireno, skraćeno ili čak odbačeno u budućim odlukama, počinje održiva nacionalna rasprava, u novinama i drugim medijima, na pravnim fakultetima i učionicama, na javnim sastancima i oko stolova za objedovanje. Ta rasprava se bolje podudara sa koncepcijom republikanske vladavine, u njegovom naglasku na pitanjima principa, nego gotovo bilo šta što bi zakonodavna procedura sama po sebi mogla proizvesti." (Pravo slobode: moralno čitanje Američkog ustava)
  • Rosalind Dixon
    • "Ustavotvorci su "oni", a ne "ono". Oni donose sa sobom spektar različitih ciljeva i razumijevnja u nacrtu određenih ustavnih odredbi. Ovo je naročito tačno gdje su ustavi pregovarani, ili stvarani od strana sa različitim političkim ideologijama ili izbornim tijelima. Govoriti o ciljevima ustavotvoraca, stoga, jeste jasno korištenje jezičke figure; i to one koja zavisi od ciljeva ustavotvoraca razumljenih na dovoljno općeniti ili visoko-apstraktni način." (Constitutional Drafting and Distrust)
    • "U nacrtu novog ustava ili ustavne odredbe, ustavotvorci su suočeni sa izborom između dva široka pristupa ustavotvorstvu: pristup "okvirnog stila", koji nudi tek veoma općenite tekstualne upute po pitanju značenja ili operacija određenih ustavnih normi; i više "kodificirni" pristup, koji nudi puno više detalja ili određenosti po pitanju namjeravanog značenja i operacija relevantnih ustavnih normi [...] Kodificirani pristup teži da koristi formalni proces ustavnog dizajna da ograniči sudije da razmatraju ciljeve i razumijevanja ustavotvorca u rješavanju određenih konkretnih ustavnih sporova. Stil okvira daje široku diskreciju sudijama da oblikuju ustavno značenje. U ovom smislu [...] dva pristupa predstavljaju značajno različit odnos povjerenja na strani ustavotvoraca: jedan pristup implicitno pretpostavlja barem neki stepen nepovjerenja prema sudijama kao ustavnim tumačima, dok je drugi temeljen na visokom nivou vjere, ili povjerenja, u sudije ko partnere u procesu ustavnog dizajna [...] Pristup temeljen na povjerenju [...] nosi očite rizike: on daje sudijama široki autoritet da oblikuju značenje ustava. Ako sudije imaju neprijateljski odnos prema ciljevima i razumijevanjima ustavotvoraca, to će im dati široki prostor za izvrdavanje tih ciljeva i razumijevanja. Bilo koji pristup temeljen na povjerenju [...] nužno će zavisiti o tome da li ustavotvorci imaju neku pouzdanost da će sudije koje tumače novi ustav, ili odredbu, dijeliti iste suštinske ciljeve ili razumijevanja kao sami ustavotvorci, ili alternativno, imati privrženost posebnom interpretativnom pristupu – tj. "originalizmu" – koji zahtijeva od njih da daju učinak ciljevima ili razumijevanjima ustavotvoraca u tumačenju otvorenog ustavnog jezika. Ako nemaju, barem u ranim godinama djelovanja ustava, pristup okvirnog stila će općenito ponuditi ustavotvorcima malo šanse za uspjeh u dizajnu ustava, ili utjecaj nad kasnijim obrascima ustavnog tumačenja. / Na pristup nepovjerenja, u drugu ruku, često se gleda kao da nosi manje rizika za ustavotvorce: on nužno ograničava sudije da daju barem neku posrednu pažnju ciljevima i razumijevanjima ustavotvorca u rješavanju konkretnih ustavnih sporova. To će također biti naročito vrijedno za ustavotvorce tamo gdje se za sudije zna da su neprijateljski nastrojeni u odnosu na ciljeve i razumijevanja ustavotvoraca, ili da favorišu posebni ne-originalistički pristup tumačenju. Ipak tekstualna ograničenja te vrste [...] također će neizbježno biti nepotpuna: bilo koji pokušaj ustavne kodifikcije nužno će imati praznina, ili biti nepotpun u odnosu na neka pitanja; i bilo koji ustavni tekst mora biti tumačen od strane suda, i prakse tumačenja neizbježno oslikavaju van-tekstualne prakse. Ako sudije aktivno nesimpatišu ciljeve i razumijevanja ustavotvoraca, stoga, ustavotvorci će imati malo šanse da uspješno ograniče sudije da slijede te ciljeve ili razumijevanja. Štaviše, za neke sudije, sam pokušaj ustavne kodifikacije može obeshrabriti priklanjnje ciljevima i razumijevanjima ustavotvoraca, kao vodića u tumačenju praznina ili dvosmislenosti u ustavnom značenju. Ovo može biti zbog ortodoksnih ustavnih principa, koji drže da se detaljni jezik može razumjeti kao izričiti signal od strane ustavotvoraca da oni namjeravaju da isključe ovu vrstu uloge popunjavanja praznina na strani sudova. Ili može biti zbog toga što, kada su suočeni sa izražajima nepovjerenja od ustavotvoraca, sudije imaju psihološku reakciju koja uključuje pokazivanje manje simpatije prema ciljevima i razumijevanjima samih ustavotvoraca. Nepovjerenje, u ovom smislu, može biti samoispunjavajuće proročanstvo za ustavotvorce: čak i gdje ustavotvorci nemaju nikakav razlog za neprovjerenje prema određenim sudijama, sam čin izražavanja nepoverenja prema sudijama kao tumačima može prevesti određene sudije u tumače koji zaista zaslužuju nepovjerenje – tj., koji su protivnici, radije nego saveznici, u procesu ustavnog dizajna." (Ibid.)
  • Russell Hardin
    • "[L]iberalizam, konstitucionalizam, i demokratija, kao i, naročito, liberalna konstitucionalna demokratija, funkcionisat će, kada to zaista i jeste slučaj, jer služe međusobnoj koristi politički učinkovitih grupa u društvu koordinirajući te grupe na političkom i, možda, ekonomskom poretku. U nekim društvima oni ne funkcioništu, i možda se ne može ni očekivati da funkcionišu, u ovom smislu. Sporedna, ali možda jednako važna tvrdnja, jeste da ustavne političke institucije i demokratske procedure općenito zahtijevaju ne toliko aktivnu podršku koliko puki pristanak da bi preživjele i funkcionisale. Ovo su eksplanatorne tvrdnje, ne normativne. Ali one imaju relevantnost za normativne tvrdnje ako uzimamo za ozbiljno neki tip Kantovog diktuma da "treba pretpostavlja može"." (Liberalizam, konstitucionalizam, i demokratija)
    • "Ustav i njegova vladavina ne zahtijevaju univerzalnu podršku, oni zahtijevaju samo virtuelno univerzalni pristanak. Ako dovoljno pristane, drugi će biti primorani i vlada će preživjeti." (Ibid.)
    • "Postoje barem tri značajna načina na koje je ustav temeljno različit od ugovora [...] Prvo, strateške strukture modalnih interakcija kojima upravljaju ugovori i ustavi su različite. Ugovor tipično rješava neposrednu interakciju zatvorenikove dileme (uobičajeno, razmjena između dvije strane); ustav tipično rješava neposrednu koordinacijsku interakciju (stvaranje određenog skupa i forme vladinih institucija). Drugo, ustav ima značajno manji element sporazuma iza njega nego što ga ima ugovor. Ovaj problem je potakao nevjerovatno zatupljujuću i neprosvjetljujuću literaturu o prešutnom pristanku, hipotetičkim pristanku, pretpostavljenom pristanku, i tako dalje. U praksi, pristanak je važniji od sporazuma za funkcionisanje ustava, dok je sporazum ključan da bi ugovorne dužnosti imale smisla. Treće, i konačno, izvori podrške za ugovor i za ustav radikalno se razlikuju. Ugovor je općenito podržan vanjskim sankcijama; ustav se podržava zadanim uslovima, teškoćom ponovne koordinacije po alternativnom aranžmanu. Ustav, ako bi trebao raditi na uspostavljanju i održavanju društvenog poretka, mora biti samo-provodljiv." (Ibid.)
    • "Da bi nastao i bio učinkovit, ustav ne zahtijeva univerzalni ili čak širokorasprostranjeni sporazum [...] U mnogo konteksta ustav ne zahtijeva čak ni većinsku podršku, on tek zahtijeva odsustvo dovoljne opozicije." (Ibid.)
    • "[N]akon što smo se dogovorili o ustavnom aranžmanu, nije vjerovatno da će biti u bilo čijem interesu da pokuša ne držati se sporazuma i biti na grbači drugog. Život sa sporazumom će više pogodovati našim interesima. I ovo je općenito istinito ne zato što ćemo biti primorani da ga se držimo ako odlučimo da to ne učinimo, već zato što općenito ne možemo učiniti bolje nego da se povinujemo. Da bi postigli više morali bi povući dovoljno drugih sa nama da bi uspostavili alternativu, i to će tipično biti previše skupo da bi bilo vrijedno pokušaja. Stoga, naš ustavni aranžman je samo-provodiv i nije predmet problema života na grbači drugih." (Ibid.)

S[uredi]

  • Samuel Issacharoff
    • "Za razliku od pokušaja podjele vlasti formalno, demokratski konstitucionalizam nudi drugačiji put građenja nacije. Radije nego osiguravanje nacionalnog jedinstva kroz formalnu podjelu vlasti uz glavne rascjepe društvene podjele, konstitucionalizam ima tendenciju da nametne ograničenja na spektar odluka koje demokratski izabrane vlade mogu preduzeti. Test jeste da li ustavna ograničenja dopuštaju javljanje demokratskih politika, za razliku od pukog pojma izabranog šefa države. Demokratske politike zahtijevaju institucije političkog osporavanja, prije svega opozicione političke stranke, i sposobnost današnjih gubitnika da se jave kao dio sutrašnje pobjedničke koalicije. Mjera učinkovitosti ustavne demokratije jeste da li se to zaista događa, da li se današnji vladari mogu natjerati da predaju poziciju promjenjenog volji izbornog tijela." (Krhke demokratije)
  • Sanford Levinson
    • "Vjerujem da je na temeljni način izulorno "voljeti" Ustav [SAD-a] [...] osim ako uveliko nemamo koristi iz statusa quo koji je sklon da ustanovi i za koje želi da tako bude na samointeresni način." (How I Lost My Constitutional Faith)
    • "[U]stavna kriza zahtijeva važan rascjep između zahtjeva određene situacije ili vremena i neprebrodive strukture političkog sistema. Suočeni sa takvom krizom, postoje tek dva izbora, od kojih ni jedan nije sasvim privlačan. Jedan od njih jeste preduzimanje nečega po pitanju ispravljanja situacije, čak i ako to nešto, gotovo po definiciji, zahtijeva kršenje onoga što se čini da su pravila koja su postavljena odlikama ustavnog poretka. Ključni donosilac odluka, često predsjednik, priznaje da je pravni sistem u suštini neprikladan i da se zahjteva neka vrsta van-pravnog ponašanja. U tipologiji koju sam ja razvio, ovo je kriza Tipa 1, koja utjelovljava neposlušnost pravu. Drugi odgovor je jednostavno prihvatanje situacije, spuštanje glave, i nadanje boljem, govoreći sve vrijeme da se ništa bolje ne može učiniti ostajući unutar ograničenja pravnog poretka. Ovo opisujem kao krizu Tipa 2, gdje se vjernost pravu prihvata čak i ako se čini da će vjerovatno voditi u katastrofu. Krize Tipa 1 mogu preduhitriti katastrofu, ali tek diskreditujući preovlađujući model vladavine prava. Krize Tipa 2 fetišiziraju samu vladavinu prava: neka se pravo slijedi, čak i da nebo padne." (On “Constitutional Crises”)
    • "Vjerovatno najčešći retorički tropos kada se govori o američkom političkom sistemu, koji se nalazi u kolumnama učenih u čitavom političkom spektru, jeste da je on postao "disfunkcionalan", i, u nezaboravnim riječima Normana Ornsteina i Thomasa Manna, da su stvari "čak i gore nego što izgledaju". Ipak, ono što se ipak rijetko vidi jeste sugestija da patimo kroz istinsku ustavnu krizu zbog "imbecilnosti" nekih aspekata ustavnog poretka koji je stvoren 1787. i koji je ostavljen neprimijenjen od tada. Umjesto toga, ono što čitamo jesu srčani napadi na one sa kojima se ne slažemo i uz sugestiju da samo da možemo izabrati sopstvene šampijone, onda bi sve bilo u redu. Da je to zaista slučaj, jedina kriza bi zaista bila politička, i mi bi mogli slaviti Ustav kao da nudi mehanizam, kroz redovne izbore, izbacivanja bandita napolje, iako pokasno, i postavljanja ispravnih kandidata na pozicije. Puno je strašnije, na svaki način, vjerovati da je Ustav - i naša zarobljenost u njegovoj klopci bizantijskih "formi" - tek manji kvar, a ne odlika, našeg političkog sistema. To je ono što konstituiše našu najtemeljniju ustavnu krizu." (Ibid.)
  • Sead Fetahagić
    • "Naše nacionalne vođe uhvatile su se žvake o nacionalnom, neprestano ljudima puneći glavu o veličini pripadanja svojoj naciji, a da li će ti nacionalno osviješteni ljudi imati šta da jedu – to je manje važno. Kako će se izvršiti nacionalna preraspodjela u oganima vlasti, to je osnovna preokupacija u ovim dogovaranjima oko preinake Ustava. Gladnom i bosom narodu ne treba nikakav ustav, jer praznog stomaka ne može se biti ni dobar pripadnik nacije. Što više moćnici pričaju o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, sve manje govore o ljudima. Pa, prema tome, nije ni čudo što se posljednjih godina povećava broj nezaposlenih. Dok naše vođe brinu o Bošnjacima, Srbima i Hrvatime, ne mogu još brinuti i o nezaposlenima!"
  • Stefan Sciaraffa
    • "Čak i u sistemu [pisanog ustava koji kodificira dosta pravila priznanja sistema, promjene i presuđivanja], ustav bi bio mrtvo slovo na papiru da nema običaja među pravnim zvaničnicima sistema za priklanjanjem zahtjevima ustava. Štaviše, da li je ustav živo ili mrtvo slovo na papiru dolazi u stepenima. Običajna sekundarna pravila mogu ukazivati na neke odredbe ustava i zanemariti druge, jer zvaničnici sistema mogu zanemariti neke ustavne odredbe. Nadalje, običajna pravila ustavnog sistema mogu, i često to čine, utemeljiti izvore prava i hijerarhijske odnose između zakona, koji nisu uspostavljeni u pisanom ustavu. Konačno, važno je imati na umu da pravni sistem može postojati bez pisanog ustava. U takvom slučaju sekundarna pravila sistema su potpuno običajna." (The Ineliminability of Hartian Social Rules)
  • Stephen Holmes
    • "[To da] ograničenja mogu biti omogućavajuća, što je daleko od toga da je kontradikcija, leži u srcu liberalnog konstitucionalizma [...] Ograničavajući proizvoljnu moć vladinih dužnosnika, liberalni ustav može, pod ispravnim uslovima, povećati sposobnost države da se fokusira na određene probleme i mobilizira kolektivne resurse za zajedničke svrhe." (Strasti i ograničenje)
    • "[U]stavi ne samo da ograničavaju vlast i spriječavaju tiraniju, oni također grade vlast, upravljaju je ka društveno poželjnim ciljevima, i spriječavaju društveni haos i privatno ugnjetavanje, nepokretljivost, neodgovornost, nestabilnost, i ignoranciju i glupost političara. Ustavi su multifunkcionalni. Stoga je radikalno prepojednostavljivanje identifikovati ustavnu funkciju isključivo sa spriječavanjem tiranije." (Ibid.)
    • "Kako su tumačeni i primjenjivani, ustavi nikada nisu nepristrasni. Oni nikada ne tretiraju moćne i nemoćne na isti način [...] Moć je u svakom društvu raspodjeljena nejednako. Pravo, uključujući ustavno pravo, nužno oslikava te asimetrije moći. Kada se te asimetrije moći pomjere i preslože tokom vremena, zakoni, uključujući ustavne zakone, mijenjaju se i nanovo tumače ili provode selektivno na nove načine. Daleko od toga da je neutralno i nepristrasno, pravo je natopljeno sa pristrasnošću i protekcijom. To je istina kako za ustavno pravo, kako i za zakonsko pravo. / Ustavi nastaju i preživljavaju jer, sa malo pomoći od njihovih sudskih prijatelja, oni služe primjetnim interesima najbolje organizovanih i stoga najmoćnijih društvenih sila. Kada moćni otkriju prednosti koje mogu žnjeti od činjenja sopstvenog ponašanja predvidljivim, oni se voljno podvrgavaju ustavnim ograničenjima. Kada oni koji nisu elite dobiju snagu, na jedan ili drugi način, elite odgovaraju oportunistički darujući pravne zaštite i participativna prava u zamjenu za saradnju koja je neizbježna za projekte elite. Ono o čemu mislimo kao o demokratskim ustavima, kao posljedica toga, nastaju i preživljavaju toliko dugo koliko najbolje organizovane i stoga najmoćnije društvene sile nalaze da mogu promovirati sopstvene interese najučinkovitije istovremeno promovirajući interese, i dijeleći politički uticaj sa, manje moćnim ali ne potpuno nemoćnim dijelovima stanovništva [...] Ovaj pristup konstitucionalizmu odozdo-prema-gore je superioran normativnom pristupu odozgo-prema-dolje jer objašnjava, onako kako normativni teoretičari ne mogu, zašto glasači postepeno gube mogućnost da kontrolišu političare kada tehnološke promjene, ekonomska globalizacija i drugi dramatični razvoji smanje primjetnu zavisnost bogatih u odnosu na siromašne i moćnih u odnosu na slabe. / Ustavne norme su 'obavezujuće' samo kada su podržane od organizovanih interesa. Ovo nije cinična opservacija. To je radije instrukcija. Ako želiš da ustanva norma upravlja načinom na koji se političari ponašaju, moraš se organizovati politički da daš vladajućim grupama podsticaj da ti daju pažnju i prihvate ograničenja na njihovu sopstvenu diskreciju za njihovu korist i tvoju. Ni jedan strateški konstitucionalista ne bi delegirao taj obeshrabrujući zadatak devetorici sudija koji predsjedavaju uzvišeno u mramornoj dvorani." (Constitutions and Constitutionalism)
  • Sujit Choudhry
    • "[U]stavna politika u multinacionalnim političkim zajednicama odigrava se na dva nivoa. U jednu ruku, postoji vrsta ustavne politike koja pretpostavlja postojanje nacionalne političke zajednice [...] Ali, paralelno i istovremeno, multilacionalne političke zajednice također su uključene u ono što zovem konstitutivnom ustavnom politikom, koja se tiče egzistencijalnih pitanja koja idu do samog identiteta političke zajednice kao multinacionalnog političkog entiteta. U praksi, teško je razmrsiti te dvije vrste ustavne politike, jer često dotiču slične vrste pitanja - struktura nacionalnih institucija, federalizam, povelje sloboda. To je naročito slučaj jer se normalna i konstitutivna ustavna politika često događaju istovremeno, tako što se politički akteri prebacuju sa jednog na drugo. Međutim, gledano iz vizure konstitutivne ustavne politike, ta pitanja dobijaju različit politički značaj. Štaviše, postoje neki aspekti ustavnog dizajna u multinacionalnim demokratijama koja odgovaraju neposredno na konstitutivna pitanja." (Old Imperial Dilemmas and the New Nation-Building: Constitutive Constitutional Politics in Multinational Polities)

T[uredi]

  • Thomas M. Cooley
    • "Pojam ustava bi se mogao definisati kao tijelo pravila i maksima u skladu sa kojima se uobičajeno vrše ovlaštenja suvereniteta. Ustav je vrijedan u omjeru u kojem je prikladan okolnostima, željama, i aspiracijama naroda, i koliko sadrži u sebi elemente stabilnosti, trajnosti, i sigurnosti protiv nereda i revolucije. Iako se za svaku državu može reći da u nekom smislu ima ustav, pojam ustavna vladavina primjenjuje se samo na ona temeljna pravila ili maksime koje ne samo da definiraju kako će se izabrati i odrediti ko će vršiti suverena ovlaštenja, već i koja nameću učinkovita ograničenja na [njihovo] vršenje u svrhu zaštite pojedinačnih prava i privilegija, i njihovu zaštitu protiv bilo kakve pretpostavke proizvoljne vlasti. Još uvijek broj takvih vlada nije veliki, ali se povećava." (Opći principi ustavnog prava u Sjedinjenim Američkim Državama)
  • Thomas Paine
    • "Ustav nije stvar samo u imenu, već u činjenici. On nema idealno, već realno postojanje; i gdje se god ne može proizvesti u vidljivoj formi, on ne postoji. Ustav je stvar koja prethodi vladi, i vlada je samo stvorenje ustava. Ustav države nije čin njene vlade, već naroda koji koinstituiše svoju vladu. To je tijelo elemenata, na koje se može uputiti, i citirati član za članom; i koji sadrži principe po kojima će se vlada ustanoviti, i način na koji će biti organizovana, i ovlaštenja koja će imati, način izbora, dužina Parlamenata, ili kojim će se god drugim imenima ta tijela zvati; ovlaštenja koja će izvršni dio vlasti imati; i konačno, sve što se odnosi na kompletnu organizaciju građanske vlasti, i principi po kojima će djelovati, i kojima će biti obavezana. Ustav, stoga, jeste za vladu ono što su zakoni kasnije usvojeni od vlade za sudove. Sudovi ne stvaraju zakone, niti ih mogu mijenjati; oni samo djeluju u skladu sa stvorenim zakonima: i vladu na sličan način upravlja ustav." (Prava čovjeka)
  • Tom Ginsburg
    • "[U]stavi nisu 'magične riječi' koje postaju učinkovite jednostavno njihovim proglašavanjem. Radije, ustavni tekstovi mogu biti učinkoviti samo u onom opsegu u kojem utjelovljuju razumijevanja višeg reda koja zaista djeluju da ograniče moć [...] Ustavi po ovom gledištu nemaju nezavisnu kauzalnu učinkovitost. / Ali ovo gledište možda prenaglašava stvar, jer vodi pitanju zašto su nam pisani ustavi uopće potrebni [...] Pisanje [ustava] može pomoći subjektima da prebrode problem koordinacije nudeći definiciju toga što ustav zahtijeva i stoga nudi fokalnu tačku za aktivnosti politike i provođenja. Ističući pravila i definišući kršenja, pisanje povećava percipiranu vjerovatnoću nekoga da će se drugi pridružiti u provođenju pravila protiv kršenja. Stoga 'barijere od papira' mogu imati značaja, ne zbog bilo kakve magične moći sadržane u njihovim riječima, već zbog njihove uloge u olakšavanju koordinacije na strani potencijalnih provoditelja, koji se inače možda ne bi mogli složiti." (Constitutional Specificity, Unwritten Understandings and Constitutional Agreement)
    • "[S]adržaj teksta [ustava] je od centralne važnosti u trenutku proglašenja; tokom vremena može biti da je činjenica teksta, radije nego njegov objektivni sadržaj, ono što je od važnosti." (Ibid.)
    • "[P]olitička nesigurnost trebala bi proizvesti duže [ustavne] dokumente koji su krući, dok će okolišna nesigurnost proizvesti kraće dokumente sa više fleksibilnosti." (Ibid.)
  • Tukidid
    • "Naš ustav ne oponaša zakone susjedâ; prije smo mi uzor drugima nego da se u njih ugledamo. Zbog toga što je vlast u rukama mnoštva a ne nekolicine, nazvano je demokratijom. U privatnim sporovima, svi su jednaki pred zakonom; što se pak tiče sudjelovanja u javnom životu, svako se uvažava prema glasu koji uživa, ne po pripadnosti nekom staležu nego po osobnoj vrijednosti; nikome opet ni siromaštvo ni neznatan društveni položaj ne stoje na putu, ako samo može dobro služiti državi. Sloboda je pravilo po kojem se ravnamo u državnoj zajednici, a i svakodnevnim poslovima: tu sumnjičenju nema mjesta, i ne ljutimo se na susjeda ako radi šta mu je drago, niti pokazujemo one uvredljive znakove koji su možda neškodljivi ali ipak nisu prijatni za vidjeti. Premda u našim privatnim poslovima nema prisile, strahopoštovanje nas spriječava da kršimo državne zakone. Pokoravamo se državnim dužnosnicima i zakonima, prije svega onima koji su doneseni da se zaštite potlačeni i čije kršenje, premda su nepisani, donosi opći prezir." (Historija Peloponeskog rata)

U[uredi]

  • Ulrich K. Preuss
    • "[A]ksiom političke filozofije i ustavne teorije jeste da normativna sila ustava leži na ustanovljavajućoj vlasti naroda." (Perspectives on Post-Conflict Constitutionalism: Reflections on Regime Change Through External Constitutionalization)
    • "[P]otpuno i stalno isključenje neorganizovane ustanovljavajuće vlasti naroda od područja politike ima tendenciju da proizvede formalizam i krutost ustanovljenih vlasti. Ovo prijeti da obezvrijedi čitavu ustavnu demokratiju." (Constitutional Power-Making for the New Polity: Some Deliberations on the Relations Between Constituent Power and the Constitution)
    • "Ne mislim diskreditovati osjećaje nacionalnog identiteta koje nalazimo u gotovo svakoj državi svijeta. Ali ideja savremenog konstitucionalizma jeste odvajanje saosjećanja nacije od strukture vladavine i prava pojedinaca datih u ustavu. / Ustanovljavajuća vlast naroda uvijek će obuhvatati etničke i demotičke elemente naroda. Ali sama je svrha ustava da transformiše nedokučivu vlast etnosa u odgovorni autoritet demosa. Stoga, ustav, iako stvoren od strane ustanovljavajuće vlasti, mora se uvijek boriti protiv tendencije njegovih sopstvenih tvoraca da uliju pretpolitičke elemente u strukturu politike. Ustanovljavajuća vlast je istovremeno stvaralac ustava i njegova stalna prijetnja. Ipak, obje funkcije su nužne za vitalnost ustava." (Ibid.)

V[uredi]

  • Vicki C. Jackson
    • "[U]stavna legitimnost leži na tri elementa: korijeni ustava (ili njegovog amandmana) u pozitivnom pristanku ili aktivnom prihvatanju od naroda kojim upravlja; utjelovljenje dobrih i/ili pravednih principa u ustavu (ili amandmanu); i usklađenost ustava (ili amandmana) sa ili njegova promocija vladavine prava. Ovi obziri se preklapaju: na primjer, pristanak doprinosi sociološkoj legitimnosti i može također biti razumljen kao da ga zahtjeva vladavina prava, u onoj mjeri u kojoj ustav nudi pravila za svoju izmjenu; pristanak je također dio dobrih principa na kojima mnoge političke teorije utemeljuju autoritet za vladanje. (Stoga, narodni pristanak može biti razumljen ne samo kao nužni oblik sociološkog pristanka, već i kao moralno legitimizirajući faktor, i kao odvojeni kriterij za legitimaciju po sebi). Ali ovi obziri se ne preklapaju u potpunosti: na primjer, ustavni tekst može utjelovljavati nemoralno pravno pravilo (npr., sada mrtva klauzula o odbjeglim robovima u Ustavu SAD-a) ili ono koje je neusklađeno sa dobrom vladavinom (kao što je Levinson tvrdi da je tačno za zahtjev da svaka država, bez obzira na stanovništvo, ima dva senatora); ipak vladavina prava i njen naglasak na poslušnosti vladajućem pravu, dok se na zakonski način ne promjeni, ima tendenciju da podržava njihov legitimitet." (The (myth of un)amendability of the US Constitution)
  • Victor Ferreres Comella
    • "Danas, međutim, ustavi svugdje u svijetu imaju tendenciju da budu ambiciozniji, jer teže da zaštite određene principe temeljne pravde. U sve većem broju država, štaviše, takvi principi se uzimaju da obavezuju ne samo vladine institucije, već i privatne osobe također, da li neposredno ili posredno. Kao posljedica toga, ustav može prodrijeti u sva produčja prava [...] Ono što ustav govori o slobodi govora i privatnosti, o pravima radnika, o pravima optuženog, ima očit utjecaj na privatno pravo, radno pravo i krivično pravo, na primjer. Iz ove perspektive, ustavno pravo nije novo područje prava koje se treba dodati tradicionalnim. Radije, ono nudi nove leće kroz koje se tradicionalne grane prava moraju kritički sagledavati. Pravnici i sudije koji rade u bilo kojem području prava sada moraju igrati ustavnu igru." (Ustavni sudovi i demokratske vrijednosti)

W[uredi]

  • William Ewart Gladstone
    • "Ako je britanski ustav najsuptilnije djelo koje je nastalo tijekom napredovanja historije, američki je ustav najčudesnije djelo što su ga ikad u jednom trenutku stvorili moral i ljudi."
  • William H. Riker
    • "Ustav je federalni ako (1) dva nivoa vlasti upravljaju istom zemljom i narodom, (2) svaki nivo ima barem jedno područje djelovanja u kojem je autonoman, i (3) postoji neka garancija (čak i samo tvrdnja u ustavu) autonomije svake vlasti u sopstvenom području." (Federalizam: izvori, funkcionisanje, značaj)
Đemovi to su nužni - uzda i am
Za jogunastog ata - al' mi, eto,
Sve zakone te, na žalost našu,
Devetnaest već ljeta puštamo
Da čame kao neki lav matori
Što manuo se lova i samo drijema
U jami svojoj!... Kao što očevi
Nježnoga srca dohvate brezov prut
Samo da djecu zaplaše - nipošto
Da ih istuku - te prut vremenom
Postane više predmet poruge
Nego dječijeg straha - tako su i ovi
Zakoni naši što ne kažnjavaju
Zamrli davno, te drskost za nos
Pravdu nam vuče, a svijet ne zna više
Za uljudnost!" (Mjera za mjeru)
  • Wilfrid Waluchow
    • "U nekom minimalnom smislu pojma, ustav se sastoji od jednog ili više pravila ili normi koje konstituiraju, i određuju ograničenja (ako ih ima), vladinog autoriteta. Pod pojmom “autoritet” mi mislimo, u ovom kontekstu, na zakonito posjedovanje normativnih ovlaštenja nad nekim područjem. Pod pojmom “ovlaštenja” mi mislimo na hohfeldijanska, normativna ovlaštenja za mijanjenjem ili na neki drugi način utjecanjem na postojeće normativno stanje stvari, na primjer na nametanje dužnosti ili dodijeljivanje prava i sloboda. Neka normativna ovlaštenja su pravna ovlaštenja [...] Jedna od karakterističnih funkcija ustava jeste da odredi neka takva sekundarna pravila. U velikom dijelu to je ono na što mislimo kada kažemo da se ustav sastoji od jednog ili više pravila ili normi koje konstituiraju, i određuju ograničenja (ako ih ima), vladinog autoriteta. / S obzirom na ovu definiciju, sve države imaju ustave i sve države su ustavni režimi. Bilo šta što liči na državu mora imati priznat način konstituiranja i specificiranja ograničenja (ili njihovog manjka) nad tri oblika državnih vlasti koje je Montesquieu prepoznao: zakonodavna vlast (stvaranje novih zakona), izvršna vlast (primjena zakona), i sudska vlast (presuđivanje sporova koji nastaju pod tim zakonima)." (Common-law teorija sudske kontrole)
    • "[V]ečina država prihvata ustavno ograničenu vladavinu. U takvim državama, sekundarna pravila koja dodjeljuju ovlaštenja ne samo da stvaraju zakonodavna, izvršna, i sudska ovlaštenja, već također nameću različite vrste ograničenja na ovlaštenja koja dodjeljuju [...] Konstitucionalizam je ideja da ovlaštenja vlasti mogu i trebaju biti ograničena, i da njen politički, moralni, i (ponekad) pravni autoritet zavisi u poštovanju tih ograničenja. Ograničenja nametnuta ustavom dolaze u mnogim oblicima. Neki od njih su pravni, kao u ustavu uglavljenim poveljama sloboda, dok su druge stvar političke konvencije [...] Predmetna ograničenja mogu se ticati opsega zakonodavnog autoriteta [...] Drugi način na koji ovlaštenja vlasti mogu biti ograničena jeste u zahtjevu da se koriste određeni mehanizmi u njihovom vršenju [...] Konačno [...] vladina ovlaštenja mogu biti predmet suštinskih ograničenja. Neka od njih su moralne prirode [...] Vladina ovlaštenja mogu također biti predmet naročitih nepravnih, ali ipak potpuno ustavnih ograničenja. Ta ustavna ograničenja manjkaju snagu zakona, ali u isto vrijeme ona su veoma različita od uobičajenih zahtjeva pod kojim djeluju sva razumna bića, to jeste da djeluju razborito, racionalno, i moralno. Ti zahtjevi su dio ustava nacije, a ipak nisu dio njenog ustavnog prava." (Ibid.)
    • "Pravom i konvencijom, sudije su obavezane da primjenjuju ustav. Oni zasigurno nemaju slobodu da zanemare njegove zahtjeve. Niti su slobodni da zanemare ono što smo ranije nazvali “zahtjev dobre vjere”, zahtjev da pojedinci koji su normativno obavezani pravilima (ili drugim vrstama normativnog standarda) uvijek ih pokušaju da tumače i primjene u dobroj vjeri. Ovo uključuje, primijetili smo, dužnost da se dođe do najboljeg razumijevanja pravila od onih koji su obavezani. Također je važno primijetiti da ustavna pravila koja definišu ulogu sudija Vrhovnog suda nisu u potpunosti unutar normativnih ovlaštenja sudija da ih promijene ili uklone. Nasuprot toga, to su pravila političkog sistema, i sudije igraju samo jednu ulogu - doduše dosta veliku ulogu - u tom sistemu [...] mi moramo imati na umu da su temeljna pravila u smislu kojih mi ustanovljavamo naš politički sistem društvena pravila. Ona postoje unutar, i samo unutar, složene mreže praksi koje uključuju ponašanja i držanja velikog broja ljudi koji služe u velikom broju uloga. Pojedinci koji zanemare ta pravila prijete samim temeljima sistema, sistema kojeg većina nas smatra nužnim za naše interese i kojeg ćemo uobičajeno svim silama braniti kroz spektar društvenog pritiska. Zaista, kritičke reakcije - i sudske reakcije na te kritičke reakcije - citirane iznad, sugerišu da su sudije dosta osjetljive na različite pritiske koji potiču iz javnosti, i iz šire političke sfere u kojoj djeluju. Sudije ne žele da ih se vidi kao da uzurpiraju nečiju tuđu ulogu. Ne žele da ih se vidi kao da krše temeljna pravila ustavnog sistema čiji integralni dio čine. Ako ne možemo vjerovati našim sudijama da djeluju sa integritetom u poštovanju njihovih ustavnih dužnosti - uključujući i uvijek prisutnu dužnost dobre vjere - u svjetlu takvih pritisaka, kakva je nada za našu ustavnu demokratiju?" (Ibid.)
  • Wolfgang Hoffmann-Riem
    • "Ustav je autobiografija nacije." (Constitutional Court Judges' Roundtable: Comparative Constitutionalism in Practice)

Z[uredi]

  • Zoran Oklopčić
    • "Umjesto razmišljanja o narodu kao suverenom činiocu koji vrši svoju ustanovljavajuću vlast stvarajući političku zajednicu, konstitucionalisti bi trebali promijeniti svoj temeljni imaginarij i prihvatiti kao ustanovljavajuće ne 'narod', već radije skupinu političkih vlasti koji učestvuju u formiranju političke zajednice kako iznutra, tako i izvana iz krhktih, i uvijek nesigurnih političkih granica. / Dok je vanjsko utemeljujuće učešće praktično nemoguće zanemariti, biti senzitivan prema njemu, i cijeniti ga kao neizbježno obilježje u formiraju ustavnog poretka može zavisiti od nečije perspektive [...] Umjesto kružnog objašnjenja po kojem narod stvara teritorijalni ustavni poredak (Weiler, Ivison), ili da se pitamo ko prvi stvara 'narod' (Levinson), možemo usmjeriti teorijsko svjetlo na političke zajednice koje nastaju iz sukoba i saradnje između postojećih aktera (država), nasatajućih aktera (partizana) iz unutar postojećih granica, i vanjskih 'trećih stranaka' ili velikih sila, koji neposredno utiču kroz pravno priznavanje, nasilje, diplomatski pritisak, i tumačenje relevanog međunarodnog Nomosa, na stvaranje nove političke zajednice." (Constitutional (Re)Vision: Sovereign Peoples, New Constituent Powers, and the Formation of Constitutional Orders in the Balkans)
    • "Ustavna teorija je dom za dvije djelimično preklapajuće, ponekad međusobno podupiruće, ali ipak sukobljene vizije nadonjaštva [peoplehood], od kojih obje demarkiraju konture naše mašte o legitimnoj ustavnoj promjeni. Prema prvoj, "sieyesianskoj" viziji, radikalna ustavna promjena je implicirana u dobropoznatoj (navodno paradoksalnoj) dinamici između neograničene pouvoir constituant suverenog naroda, i u ograničene pouvoir constituée ustavnog poretka, koji daje "narodu" njegov politički identitet. Budući da zamišlja "narod" kao političko tijelo koje može, u bilo koji trenutak, ispravno rastrgati postojeći ustavni poredak i stvoriti novi, "sieyesiansko" gledište ne nalazi nužnim ponuditi dalju sliku ličnih karakteristika naroda. / Dok se "sieyesianska" vizija ne tiče karaktera "naroda" ili njegovog temperamenta, druga, "lockeovska" vizija slika "narod" kao pogrešivu, ali konačno razumnu osobu. "Narod", pamtljivo opisan od nekih teoretičara kao Odisej, koji sebe veže za jarbol ustava, da bi odagnao primamljive pozive populističkih sirena. Da bi takav narod izvršio svoju ustanovljavajuću vlast, liberalne demokratije ga prvo zamišljaju kao sporog u uključivanju u radikalno političko djelovanje, nakon potpunog iscrpljenja od teškog ugnjetavanja prije nego izvrši svoju revolucionarnu ustanovljavajuću moć. Takvo gledište karaktera "naroda" stvara binarnost revolucija/amandman [R/A]: "narod" ili radikalno rekonstituira ustavni poredak kao rezultat ugnjetavanja, ili radije ga mijenja kroz redovne ustavne kanale. / Savremeni ustavni teoretičari su se bavili lockeanskim postulatima razumnog narodnjšatva na različite načine. Savremeni branitelji radikalne demokratije sieyesovskog gledišta, poput Joel Colon-Riosa, odbacili su ga, braneći ideju "slabog" konstitucionalizma, koji uklanja proceduralna ograničenja na pokretanje pouvoir constituant naroda. Iz samog kampa liberalnih demokrata, Jeremy Waldron je odbacio gest antropomorfizacije, nalazeći ga nepotrebnim u odbrani privlačnog objašnjenja liberalno-demokratske ustavne politike. Na različite načine, oba su potkopala R/A binarnost." (Constitutional Theory and Cognitive Estrangement: Beyond Revolutions, Amendments and Constitutional Moments)
    • "U kontekstu demokratske borbe protiv korumpiranog, neodgovornog ili ugnjetavačkog režima, pozivanje na volju naroda ima smisla u idealnim okolnostima gdje, nakon iscrpljenja od političkog ugnjetavanja, postoji široko rasprostranjena pobuna - koja nije praćena prostorno-koncentrisanim suprotnim iskazima lojalnosti prema režimu - slijeđena inkuzivnim političkim procesom ustavotvorstva koji vodi dokumentu potvrđenom od velike večine stanovništva. To je rijetko slučaj. Oni koji insistiraju na osmišljavanju ustavne promjene kao vršenju ustavotvorne vlasti naroda u ne-idealnim, najčešće fluidnim i višeznačnim uslovima moraju biti voljni da se kockaju. Njihova opklada jeste da su funkcionalne pogodnosti “narodnjaštva” [peoplehood] nakon sukoba važnije nego rizici povezani sa njegovim prizivanjem tijekom samog ustavnog sukoba. Nema razloga zašto ustavna teorija mora prihvatiti ovaj rizik ustrajno i nepromišljeno. / U kontekstu društvenih sukoba - sukoba socio-ekonomske jednakosti - oslanjanje na volju naroda protiv ustanovljenih ustavnih kanala političke promjene može uvesti progresivne promjene, ali nosi rizik kršenja prava ranjivih nacionalnih, religijskih, seksualnih ili drugih manjina. Njihovi identiteti nisu uvijek usklađeni sa razumijevanjem naroda kao podjarmljenog "plebsa"." (Three arenas of struggle: A contextual approach to the constituent power of ‘the people’)
    • "Ali bilo kakvo zbacivanje neodgovornog režima s vlasti ne ubraja se u vršenje ustanovljavajuće vlasti naroda. Ugrađeno u ideju ustanovljavajuće vlasti jeste trostruko normativno obećanje. Prvo, vršenje ustanovljavajuće vlasti treba biti potaknuto od što je više moguće onih koji će je na kraju završiti pod novim ustanovljenim poretkom. Ono što potkopava kredibilnost pozivanja na narod u procesu ustavotvorstva jeste ako je proces potaknut od strane diktatorovog pukovnika, vojne hunte, ili vanjskom intervencijom. Drugo, nakon što je počeo proces ustavotvorstva, on treba biti što je moguće više inkluzivan i participativan [...] Konačno, imperativ inkluzivnosti se ne iscrpljuje u samom poticanju i procesu. Da bi mu se pripisalo ime ustanovljavajuće vlasti naroda, telos njegovog vršenja mora biti stvaranje inkluzivnog režima politički jednakih pojedinaca." (Ibid.)
    • "Ako su ljudi prirodno pitomi, ono što opravdava demokratske revolucije nije samo objektivni kvalitet ponašanja režima, i ne samo normativni kvalitet ustanovljavajućeg procesa, već također činjenica opravdane iznemoglosti stanovništva, pretpostavljenog iscrpljenja sposobnosti naroda za političku patnju. Skrivene figure pitomosti i iscrpljenja služe kao meta-garancije konstitucionalizma da se narodne pobune neće događati prečesto, da neće biti vremenske bliskosti između suprotstavljenih prizivanja izbirljivog "naroda". Bez ove pretpostavljane opklade, zagovornici ustanovljavajuće vlasti ne bi samo morali prihvatiti da ne postoji ništa problematično sa lažnim pre-utemeljenjima ustavnih poredaka, već bi također imali poteškoću u povezivanju čestih prevrata sa ustanovljavajućom voljom naroda." (Ibid.)
    • "Bez ustanovljavajuće vlasti naroda, riječnik vladavine prava mogao bi postati varka koja prikriva postojanje vanjske ili interne hegemonije. Vanjske sile mogu nametnuti ustavna rješenja, zanemarujući želje stanovništva kojeg se to tiče, suspendovati demokratsko odlučivanje, sve u ime ideala vladavine prava, gdje oni trenutno pogođeni bi bili pozvani da iskupe svoj "udio" u nekoj neodređenoj budućnosti, i "izazovu u javnim forumima zvanične odluke za koje se čini da potkopavaju jednako poštovanje". Interno, vlada bi mogla opravdati strašno spori tempo društvenog i političkog osnaženja ukazujući na legitimnost proceduralnih i suštinskih prepreka koje stoje na putu energičnijem ostvarenju vrijednih društvenih i političkih ciljeva. / Koncept ustanovljavajuće vlasti u njegovoj najradikalnijoj inačici čini se da bi udostojio odbijanje trpljenja ne samo blatantnih nepravdi, što je implicitno zagovarao Locke, već također i skupinu privremenih nepravdi srednje veličine koje se pretpostavljeno moraju isrtpiti na putu prema potpuno inkluzivnoj i pravičnoj liberalnoj političkoj zajednici. Ako je to tačno, postoji dublje pitanje koje je uključeno u odbacivanje ustanovljavajuće vlasti koje se ne okreće oko ose liberalizma/"blagog anti-liberalizma" [...] već radije oko sudova toga koliko puno je previše za istrpljenje ne u diktatorskom, ili anti-demokratskom režimu, već u sivoj zoni u sredini." (Ibid.)
    • "Postoje konteksti u kojima povremeno ima smisla nastaviti koristiti rječnik ustanovljavajuće vlasti, kao što su demokratski napori protiv koruptivnih ili tiranskih režima najviše u relativno homogenim državama gdje je vjerovatnoća građanskog rata relativno mala. Stoga, kvalifikovano "Da" za ustanovljavajuću vlast u Venecueli, Grčkoj i Engleskoj. Dok retorički utjecaj narodnjaštva u demokratskim borbama može varirati od države do države, njegovo prizivanje je još uvijek vjerovatno najbolji način pakiranja skupine normativnih vjerovanja i implicitnih retoričkih "pozivnica" koje imaju uporedno bolju šansu za doprinos zbacivanju nedemokratskih režima, u suprotnosti sa manje emotivnim potencijalnim invokacijama "vladavine prava" ili, recimo, "mira, poretka i dobre vladavine". U drugu ruku, ustavni teoretičari trebaju odlučno uskočiti protiv prizivanja "naroda" – bilo kojeg naroda – u kontekstu raznolikih, ali teritorijalno koncentrisanih polarizovanih društava, čiji su najveći dio multinacionalne države. Stoga, "Ne" ustanovljavajućoj vlasti "naroda" u Ukrajini, Bosni i Hercegovini ili Siriji." (Ibid.)

Ž[uredi]

  • Žan Žak Ruso
    • "Što je bolji ustav države, više zadiru javna pitanja na privatna u umovima građana. Privatna pitanja su od još manjeg značaja, jer ukupnost zajedničke sreće snabdijeva veću proporciju nego ta svakog pojedinca, tako da je može manje naći u pojedinačnim." (Društveni ugovor, III:15)


Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: