Sud

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži

Citati[uredi]



A[uredi]

  • Alexander Bickel
    • "[S]udovi imaju određene kapacitete za suočavanje sa pitanjima principa koje zakonodavci i izvršna vlast ne posjeduju. Sudije imaju, ili trebaju da imaju, slobodno vrijeme, trening, i izolaciju da slijede puteve naučnika u ostvarenju ciljeva vladavine. To je ključno u sređivanju trajnih vrijednosti društva, i nije nešto što institucije mogu dobro raditi povremeno, djelujući najvećim dijelom u drugoj brzini. To zahtijeva navike uma i neodstupne institucionalne običaje." (The Least Dangerous Branch: The Supreme Court at the Bar of Politics)
  • Andras Sajo
    • "Kontinentalno ustavno sudstvo stoji snažno u prilog povećanoj zaštiti temeljnih prava. S obzirom na tu činjenicu, večina italijanskih, njemačkih, španskih slučajeva nastaju iz stvarnih pravnih sporova, i ustavna kontrola se tamo pojavljuje najviše kao apelaciono ustavno sudstvo. Ustavno sudstvo ne utječe primarno na zakonodavstvo, već na redovno pravosuđe i, u praksi, ono proširuje konstitucionalizam (primarno kroz zaštitu ljudskih prava) na područja izvan javnog prava, na krivično, upravno, i privatno pravo." (Ograničavanje vlade)
  • Andrei Marmor
    • "[P]ostoje neki ozbiljni problemi [sa idejom da postoje neki institucionalni elementi u načinu na koji sudovi dolaze do svojih odluka koji su takvi da vode ispravnom moralnom rasuđivanju]. Prvobitno, sudovi su tipično pod ozbiljnim političkim pritiskom da svoje argumente prikažu u pravičkom obliku, opravdavajući svoje odluke na legalistički način, čak i ako je slučaj, kao u večini ustavnih slučajeva, da je odluka zaista očito moralnog ili političkog tipa. Ova legalistička pretenzija od koje se sudovi teško oslobađaju nije naročito prikladna sa ispravno moralno rasuđivanje. Drugo, sudovi tipično djeluju u akuzatorskom okruženju, gdje stranke u određenom sporu zagovaraju svoj slučaj pred sudom. Moralna i politička pitanja od velikog značaja, međutim, trebaju uzeti u obzir puno širi spektar pitanja i interesa koji mogu ne biti prikladno zastupljeni u akuzatorskom procesu. Konačno, treba imati na umu da sudije nisu eksperti u moralnom rasuđivanju. Ustavne sudije možda jesu kraljevi, ali nisu kraljevi filozofi. Ništa u pravnom obrazovanju ili pravnoj stručnosti koje sudije steknu ne priprema ih da bolje provode ispravno moralno rasuđivanje nego zakonodavci ili drugi (razumno obrazovani) članovi zajednice." (Are Constitutions Legitimate?)
    • "Ustavnosudska pitanja su večinom (ili, barem, jako često) moralna pitanja. Ispravna ustavnosudska odluka mora biti moralno ispravna. U ustavnosudskim slučajevima, sudije imaju ovlaštenja da naprave značajnu moralnu razliku. Iz sumnji koje smo iznijeli o konstitucionalizmu slijedi da sudije ne trebaju da imaju takvu vrstu ovlaštenja. Ali iz toga ne slijedi da ukoliko sudije zaista imaju takvo ovlaštenje, da se trebaju ograničavati od činjenja moralne odluke koja je opravdana imajući u vidu okolnosti [...] Ako se loš proces ne može promijeniti, onda barem trebamo strijemiti da imamo najbolje moguće rezultate." (Ibid.)

B[uredi]

  • Biblija
    • "Ne činite nepravdu na sudu, ne gledajte što je ko siromah, niti se povodi za bogatim; pravo sudi bližnjemu svom." (Levitski Zakonik, 19:15)
    • "Ovo je šta treba da činite: govorite istinu jedan drugom, sudite pravo i mirno na vratima svojim." (Zaharija, 8:16)
    • "Ne činite nepravde u sudu, ni mjerom za dužinu, ni mjerom za težinu, ni mjerom za stvari koje se sipaju." (Levitski Zakonik, 19:35)
    • "Ne sudite! I nećete biti suđeni.
Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i
kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti" (Matej, 7:1)
    • "Jer on [Bog] nije čovjek kao ja, da mu odgovaram, da idem s njim na sud.
O, kad bi bio koji sudac među nama, koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu,
Koji bi odmaknuo od mene prut njegov, da me više ne strši strah od njega!" (Stari zavjet, Job, 9:32-34)
  • Brian Leiter
    • "Mi trebamo reći istinu izbornom tijelu: pravotvorci ne mogu predvidjeti sve probleme koji će nastati, ali u civiliziranom društvu, trebaju nam sudovi da nam ponude autoritativna rješenja sporova koji su ostavljeni nerješenim u postojećim izvorima prava. Sudije igraju tu ulogu, i što je "viši" sud, vjerovatnije je da će taj sud biti pozvan da vrši ograničenu moralnu i političku prosudbu, slično onome što očekujemo od iskrenih zakonodavaca, uz pretpostavku da taj termin nije oksimoron u Americi ovih dana. Stoga, kada se takve sudije imenuju, nominalni predstavnici naroda trebaju procijeniti kvalitet moralne i političke prosudbe koju bi nominovani vršio. Da li će nominirani nagonski stati na stranu tržišta nasuprot državnoj regulaciji, uz većinu protiv manjine, uz religiozne protiv nereligioznih, uz one koji drže da je ustav slijep na rasu protiv onih osjetljivih na opasnu ulogu rase u društvu, uz policiju protiv optuženih, uz trenutne ideološke fiksacije Republikanske stranke protiv trenutnih ideoloških fiksacija Demokratske stranke? Da li je nominovani osjetljiv na nepravdu, na obespravljene, na gubitnike u političkom procesu, ili da li se on ili ona nagonski stavlja na stranu onih na vlasti, sa statusom quo? Ova pitanja trebaju biti središnja u procesu potvrđivanja članova super-zakonodavca - ili, radije, ona trebaju biti središnja za javnost u tom procesu, jer su ona očito centralna za istinske nominovane. Ona su također, istina, predmet špekulacija, glasina i tračeva, ali to nije isto kao i njihovo činjenje središnjim u istinskim procedurama u kojima Senat potvrđuje nominovanog. Postoje, zasigurno, mnoga pitanja u kojima je pravna stručnost suštinska, ali ne postoji manjak kandidata sa zahtjevanom stručnošću za tumačenje tehničkih pravnih pitanja i zaista je rijetko da Predsjednik istakne kandidata za super-zakonodavca kojem nedostaje ta sposobnost. Ono što nije rijetko, na žalost, jeste za Predsjednike da istaknu kandidate za super-zakonodavca kojeg izaberu na temelju njihovih moralnih i političkih gledišta, ali onda ne priznaju tu činjenicu ostatku javnosti, zaista, da se usprotive kada Senat čak ispituje takva gledišta. / Postoji, mora se priznati, istinska briga oko ohrabrivanja iskrenosti po ovim pitanjima. Briga, jednostavno rečeno, jeste u tome da će ohrabriti sudije da prekorače pravne granice čak i više nego što to već čine. Možda je tako, ali status quo je u tome da izabrani zvaničnici imenuju super-zakonodavce zbog njihovih moralnih i političkih gledišta, ali nikome nije dopušteno da raspravlja tu činjenicu u javnosti. Ako, zaista, imamo javnu raspravu o tome što svi insajderi već znaju - naime, da apelacione sudije na najvišim nivoima moraju vršiti moralnu i političku prosudbu - onda možda te sudije koje zaista prežive proces će biti one čije se moralne i političke prosudbe bliže poklapaju sa onima šire javnosti?" (Constitutional Law, Moral Judgment, and the Supreme Court as Super-Legislature)

C[uredi]

  • Cass Sunstein
    • "[U]stavne persone [predstavljaju] sudske uloge i samo-prezentacije koje oštro razdvajaju sudije (kao i akademske komentatore). Vodeće persone su heroji, vojnici, burkeanci, i mutavci. Općenito govoreći, heroji su voljni prizvati Ustav da ponište državno ili federalno zakonodavstvo; vojnici se priklanjaju djelovanju političkih grana vlasti; burkeanci se priklanjaju samo inkrementalnim primjenama; i mutavci preferiraju da ne odlučuju o teškim pitanjima. / Važno je naglasiti da su persone samo apstraktne i stilizirane, i ni jedan stvarni sudija nije jedna od njih. Ipak, pojedine sudije mogu biti asocirane sa pojedinim personama, ali bilo kakva takva asocijacija najbolje se razumijeva samo tako da je u posebno značajnim prilikama sudija preuzeo tu personu, ili da sudija pokazuje tendenciju prihvatanja te persone u najvažnijim i zahtjevnijim predmetima. Tijekom karijere ili čak godine, mnoge stvarne sudije usvojit će svaku personu. Neke sudije mijenjaju personu često od predmeta do predmeta jer njihova preferirana teorija tumačenja zahtijeva takvo mijenjanje; druge sudije imaju manje ili više dosljedne persone jer to zahtijevaju njihove preferirane teorije; dok druge sudije mijenjaju svoje stanovište iz strateških ili drugih razloga. / Važno je uvidjeti da prihvatanje persone ne mora biti oportunističko ili manipulativno; to je općenito autentični odraz uloge koja "ispada" iz sudijine preferirane teorije tumačenja. Ipak, ne može se poreći da sudija može usvojiti personu iz strateških razloga. Na primjer, sudija može apstraktno preferirati da bude heroj, ali u svjetlu relevantnih ograničenja (kao što su precedenti, unutrašnja dinamika na višečlanom sudu, ili očekivane reakcije javnosti), ona može pisati kao burkeanac - sa nadom da burkeanski put može eventualno proizvesti isti rezultat koji bi diktirao heroizam. Mutavost također može biti strateška, način kupovanja vremena do pravog trenutka [...] [A]naliza Ustavnih Persona mogla bi se ispravno smatrati kao da pripada studiji sudske politike ili čak prava i književnosti [...] Ali ja ih razumijevam dosta drugačije ovdje. Mi bi mogli vidjeti persone ne kao pitanje sudske politike ili retorike, već kao proizvod toga kako različite sudije zaista razumijevaju svoje poslove, i kako obavljaju te poslove u različitim kontekstima." (Constitutional Persone)

D[uredi]

  • Dieter Grimm
    • "[U]stavni sudovi neizbježno prelaze liniju između prava i politike i između procesa pravotvorstva i primjene prava [...] Prvo, u vršenju sudske kontrole ustavni sudovi odlučuju o ustavnosti zakona i stoga o ispravnosti zakonodavnog ponašanja; drugo, ustav ne nudi nedvosmislen i potpun standard za te odluke. To je već tačno u odnosu na organizacione i proceduralne norme, te čak i više tačno u odnosu na suštinske norme kao što su temeljna prava." (Constitutional Review and Legislation: An International Comparison)

Đ[uredi]

vi barem imate posla jer ćud je ćud a sud je sud.
Verujem, cenjena glavo, da si i učio pravo,
da svakom sudiš pošteno jer čast je čast a vlast je vlast." (Pjesma Ne lomite mi bagrenje)

F[uredi]

  • Felix S. Cohen
    • "Sudija realista, konačno, neće sebe ili bilo koga drugoga zavaravati temeljeći odluke na kružnom rasuđivanju iz postojanja ili odsustva korporacija, zavjera, vlasničkih prava, titulusa, ugovora, uzročno-posljedičnih veza, ili drugih pravnih izvedenica same sudske odluke. Radije, on će iskreno ocijeniti sukobljene ljudske vrijednosti koje su suprotstavljene u svakom sporu, ocijeniti društveni značaj precedenata prema kojima svaki zahtjev apelira, i otvoriti sudnicu za sve dokaze koji će baciti svjetlo na delikatni praktični zadatak društvene prilagodbe, i povjeriti Von Jheringovom raju pravnih koncepata sve pravnike čija je jedina vještina ona konceptualnog akrobate." (Transcendentalna budalaština i funkcionalni pristup)
  • Franz Kafka
    • "Sud ništa ne traži od tebe. On te prima kad dođeš i pušta te kad odeš." (Proces)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Naravno da je tačno, kao što sam istakao, da primarna peremptorna namjera komadanta možda neće biti ostvarena; osoba kojoj je naređeno možda neće prihvatiti naredbu kao peremptorni razlog i naredbi se neće nikako pokoravati ili ako to čini možda joj se pokorava samo zbog straha od kazne nakon potpunog razmatranja pozitivnih i negativnih strana. U drugu ruku, naredba se možda uzme tačno onako kako je komadant i zamislio: naredba može biti prihvaćena kao peremptorni razlog tako da se primatelj pokorava bez razmatranja suštine iz njegove tačke gledišta onoga što mu je naređeno da čini. Više od toga, može biti da komadant, prije nego što izda naredbu, ima dovoljno razloga za vjerovanje da su oni kojima upućuje svoje naredbe općenito skloni da prepoznaju u njegovim riječima (možda šta god da naredi ili možda samo njegove naredbe unutar nekog ograničenog polja ponašanja) peremptorni razlog za činjenje onoga što je naređeno. Takvo trajno priznanje (koje može biti motivirano bilo kojim od brojnih konačnih razloga) komadantovih riječi kao da općenito konstituiraju sadržajno-nezavisni peremptorni razlog za djelovanje jeste posebno normativno držanje, a ne tek "navika" pokoravanja, i po mom mišljenju to je nukleus čitave grupe povezanih normativnih fenomena koji uključuju ne samo općeniti pojam autoriteta, legislative ili zakonodavstva, već i mnoge druge slučajeve gdje riječima ili djelima nismo u mogućnosti da učinimo stvarnim ili da promijenimo ili razlikujemo obaveze jedne ili druge vrste [...] Ovaj model normativno-naredbodavne situacije može se smatrati embrionalnim oblikom društva u kojem je na snazi razvijen pravni sistem. On je tek embrionalan jer mu nedostaje odlika od centralnog značaja u razvoju sistema i čiji dodatak tom modelu bi transformirao isti na mnoge načine. Ta nedostajuća odlika je postojanje učinkovitih pravno-primjenjujućih i pravno-izvršavajućih agencija, to jeste sudova koji učinkovito upućuju na izvršavanje u pojedinačnim slučajevima komadantovih naređenja i njihovo primjenjivanje u rješavanju sporova. Gdje sudovi sa tim funkcijama postoje normativno držanje koje se sastoji u priznavanju naredbi kao sadržajno-nezavisnih peremptornih razloga za djelovanje i kao standarda za ocjenjivanje ponašanja kao ispravnog ili pogrešnog, jeste sam institucionaliziran tako da definiše javne standarde ispravnog presuđivanja, i dužnost da se prilagođava tim standardima jeste pripojeno poziciji sudije i prisvojeno od pojedinačnih sudija kada dođu na funkciju." (Eseji o Benthamu)
    • "Kada se dostigne područje otvorene teksture veoma često sve što korisno možemo ponuditi u odgovoru na pitanje "Šta je pravo po ovom pitanju?" jeste povučeno predviđanje onoga šta će sudovi učiniti. Štaviše, čak i kada je ono što pravila zahtijevaju jasno svima, tvrdnja toga se može često dati u formi predviđanja odluke suda. Ali važno je primijetiti da predominantno u drugom slučaju, a u određenoj mjeri i u prvom, osnov za takvo predviđanje je znanje da sudovi smatraju pravna pravila ne kao predviđanja, već kao standarde koje slijede u svojim odlukama, dovoljno određenim, uprkos njihovoj otvorenoj teksturi, da ograniče, iako ne i isključe, njihovu diskreciju. Stoga, u mnogim slučajevima, predviđanja šta će sud učiniti slična su predviđanju koje pravimo o šahistima da će pomjeriti lovca dijagonalno: to leži konačno na uvažavanju ne-prediktivnog aspekta pravila, i interne tačke gledišta pravila kao standarda koji su prihvaćeni od onih na koje se predviđanje odnosi." (Koncept prava)
    • "Ni u tumačenju zakona niti precedenata sudije nisu ograničene na alternative slijepog, proizvoljnog izbora, ili "mehaničke" dedukcije iz pravila sa predodređenim značenjem. Često njihov izbor je vođen pretpostavkom da je svrha pravila koje tumače razumna, tako da se pravilima nije namjeravala učiniti nepravda ili povrijediti ustanovljeni moralni principi. Sudska odluka, naročito po pitanjima visokog ustavnog značaja, često uključuje izbor između moralnih vrijednosti, a ne tek primjenu nekog jedinstvenog istaknutog moralnog principa; jer je ludost vjerovati da tamo gdje je značenje prava u sumnji, moralnost uvijek ima da ponudi jasan odgovor. U tom trenutku sudije mogu ponovo napraviti izbor koji nije ni proizvoljan niti mehanički; i ovdje često izražavaju karakteristične sudske vrline, čija naročita prikladnost za pravne odluke objašnjava zašto neki osjećaju nelagodu u zvanju takve sudske aktivnosti "zakonodavnom". Ove vrline su: nepristrasnost i neutralnost u pregledu alternativa; uzimanje u obzir interesa svih koji su pogođeni; i briga da iskoriste neki prihvaćeni opći princip kao promišljeni osnov za odluku. Nema sumnje da zbog toga što je pluralnost takvih principa uvijek moguća ne može se demonstrirati da je takva odluka jedinstveno ispravna: ali može se učiniti prihvatljivom kao razumnim proizvodom obavještenog nepristrasnog izbora." (Ibid.)
  • Hegel
    • "Pravo, koje je u obliku zakona počelo da opstoji, jest za sebe, stoji samostalno nasuprot posebnom htijenju i mnijenju ο pravu, pa ima da pribavi sebi važenje kao ono općenito. Ova spoznaja i ozbiljenje prava u posebnom slučaju, bez subjektivnog osjećaja posebnog interesa, pripada javnoj vlasti, sudu." (Osnovne crte filozofije prava)
  • Henry Bordeaux
    • "U pravosuđu uvijek postoji neka opasnost. Ako to nije sam zakon, onda su suci."

I[uredi]

  • Ivo Krbek
    • "Sudac koji rješava ustavnopravnu stvar mora skrupulozno paziti da ostane u okviru sudske funkcije, a ne da ovu prijeđe i da sebi prisvaja nadležnost neke nadparlamentarne vlasti. Sudac koji to čini zloupotrijebljava svoju nadležnost, mjesto da čuva ustav on ga najgrublje vrijeđa. Iz prethodnih izvoda proizilazi da se sudskom metodom ne mogu rješavati strogo politički sporovi koji se nemaju prosuđivati po pravnim normama. Ako se takvi sporovi ipak ustupe na rješavanje sudu, onda ih sud ne rješava po pravilima suđenja niti pri tome vrši funkciju suđenja; posrijedi je posebna funkcija za koju moraju vrijediti i posebna pravila." (Ustavno sudovanje)

J[uredi]

  • James Reid
    • "Postojalo je vrijeme kada se mislilo da je gotovo nepristojno sugerisati da sudije stvaraju pravo - oni ga tek izjavljuju. Oni koji su imali sklonost za bajke izgleda su pomišljali da u nekoj Aladinovoj pećini postoji skriven Common Law u svom svojem sjaju i da se pri sudijinom imenovanju na njega spušta znanje magičnih riječi "Otvori se sezame". Loše odluke se donose kada je sudija izustio tu lozinku, a pogrešna vrata se otvorila. Ali mi više ne vjerujemo u bajke." (The Judge as Lawmaker)
  • Jeffrey Goldsworthy
    • "Pravni filozofi se slažu da su nekim okolnostima sudije moralno opravdane u laganju o pravu. To je standardni odgovor pravnih pozitivista na kritike prirodnog prava. Kada pravnici prirodnog prava optuže pravne pozitiviste da zahtijevaju od sudija da primjenjuju zle zakone, pozitivisti odgovaraju da sudijina pravna obaveza da primjenjuje pravo može biti prevagnuta moralnom obavezom da to ne čini. Sudije ne trebaju voljno biti u tajnom sporazumu sa ekstremnom nepravdom, čak i ako moraju lagati da je izbjegnu. U literaturi se obično raspravlja o tri načina na koje pozitivistički sudija može zaobići ovo (bez da prođe kroz damaščansko preobraćenje na neku vrstu prirodno pravne teorije): (1) iskreni prkos, koji bi mogao voditi sankcijama, uključujući razriješenje sudije i/ili kažnjavanje; (2) ostavku; i (3) skriveni neposluh prikriven prividnim i neiskrenim pravnim racionalizacijama. / Ukoliko prve dvije opcije odvedu sudiju koji se protivi da napusti službu, i da bude zamijenjen onim koji je lojalniji, onda nepravda neće biti izbjegnuta ili ispravljena. Druga opcija, otkaz, otvorena je kritikama da je bijeg: sudija ostaje čistih ruku, ali žrtva i dalje trpi nepravdu. To nas ostavlja s trećom opcijom, izgovaranje - ili, kako je to oslovio naslov nedavne američke polemike o fenomenu: "Da bi učinili veliko dobro, učinite malo lošeg"." (The Limits of Judicial Fidelity to Law)
  • John Gardner
    • "Može postojati pravni sistem bez zakonodavca i bez policijske sile i bez pravnih profesionalaca - što će reći čisto običajni pravni sistem - ali uopće ne postoji pravni sistem dok ne postoje sudovi, tj. presuđujuće institucije zadužene sa upravljanjem sistemom pravila sa kojima su oni sami vezani." (Virtue of Justice)
    • "Najvećim dijelom pogodnosti i tereti pravnih pravila ne moraju se uopće odmjeravati [...] Ali oni dobijaju sekundarnu raspodjelnu dimenziju, ili sekundarne raspodjelne implikacije, kada god slučaj kršenja ugovora dođe pred sud. Jer u tom trenutku sud ne može a da se ne suoči sa pitanjem ko treba da trpi troškove navodnog kršenja, i u kojoj srazmjeri, i na kojim osnovama, itd. To je sada situacija u kojoj nema pobjednika bez gubitnika, nema dobitaka bez gubitaka, i pitanje kako raspodjeliti te dobitke i gubitke ne može a da se ne postavi [...] Veza pravde sa pravom, po ovom gledištu, jeste posredna i neisključiva. Ona proizilazi iz kombinacije dvije činjenice: prvo, da pravosudne institucije trebaju biti pravedne iznad svega; drugo, da su pravosudne institucije, u određenom smislu, osovine svih pravnih sistema [...] Činjenica da su te pravosudne institucije obavezane i konstituirane pravilima nije uopće irelevnatno, naglasio bih, prema onome šta trebaju da čine da bi bile pravedne. Jedna posljedica činjenice da sudovi presuđuju probleme koji nastaju u sistemu pravila jeste taj da, pored mnogih dobara i zala koje trebaju da raspodijele između parničnih stranaka, postoje dodatna dobra i zla ispunjenih ili frustriranih legitimnih očekivanja, gdje ta legitimna očekivanja kuju sama pravila [...] Ali činjenica da se sudovi neizbježno moraju suočavati sa pitanjem pravde na prvom mjestu ima malo toga sa činjenicom da su pravni sistemi sistemi pravila. Ima sve sa činjenicom da su sudovi presuđujuće institucije [...] [P]ravda je prva vrlina onih institucija - presuđujućih institucija - čiji je posao da počiste kada su stvari otišle u pogrešnom smjeru. Ne samo korektivna pravda, već pravda tout court, jeste u određenom smislu remedijalna vrlina. To je vrlina za one koji rješavaju ili predviđaju sporove. Pravo, u drugu ruku, ima mnoge uloge da igra u dovođenju stvari na pravo mjesto, u vođenju i olakšavanju ljudskih djelovanja vrijednih truda. Ono cilja prenisko ako uvijek zamišlja sve te djelatnosti vrijedne truda kao potencijalne izvore spora, sa potrebom rješavanja, i stoga ne uspijeva u isticanju drugih vrlina koje mu trebaju da bi reguliralo dobro uređeno društvo." (Pravo kao skok u vjeru)
    • "Uobičajeno gledište jeste da se sudije mogu ograničavati pravilima u njihovim odlukama samo ako pravila prethode odlukama u postojanju. Ovo je zabluda. Postoje (barem) dva načina na koji se donosioci odluka mogu ograničiti pravilima. Prvo, oni se mogu obavezati da primjenjuju postojeće pravilo kada stvaraju predmetnu odluku. Drugo, oni se mogu obavezati da daju objašnjenje ili pokažu šta su razlozi za njihove odluke na takav način da ti razlozi budu sposobni da ih se razumije i koristi kao pravilo od tada pa na dalje. Prvo ograničenje, kada je primjenjivo, razlikuje sudije od zakonodaaca. Ali često nije primjenjivo, zato što nema postojećeg pravila ili zato što sudija nije obavezan postojećim pravilom. Tada drugo ograničenje stupa na scenu. To je ono što razlikuje sudije od arbitara. Arbitri ne moraju svoje odluke podvesti pod pravila, čak ni pod nova pravila. Sudije, međutim, su obavezane da to učine." (Intervju)
  • Jorge Luis Borges
    • "Predaja veli da ni jedan naraštaj nije bez četvorice poštenjaka koji skrovito podupiru svemir i pravdaju ga pred Gospodom: jedan od tih ljudi bio bi najnepodmitljiviji sudac. A gdje da ga čovjek pronađe, kad su oni rasuti diljem svijeta, bezimeni, međusobno se ne znaju i nisu ni svjesni odgovorne službe koju obavljaju?" (Čovjek na pragu)
  • Joseph Raz
    • "Zašto su sudije, i ljudi općenito, subjekti moralnosti? To je zbog same prirode moralnosti. Ona nema doktrinu nadležnosti koja određuje uslove svoje primjene. Ona se primjenjuje univerzalno na sve činioce koji su sposobni da je razumiju [...] Koji je smisao odredbi koje daju efekat moralnim obzirima ako su sudije ionako subjekti moralnosti? Smisao je u tome da takva upućivanja pomažu pravu da modulira svoje intervencije i modifikacije načina na koji moralni obziri utječu na nas [...] [S]udije su ljudi, i oni su subjekti moralnosti bez bilo kakve posebne inkorporacije morala, kao što smo i svi mi. Ono što se čini inkorporacijom su različite vrste ne-isključivanja [moralnosti]." (Incorporation by Law)
    • "Sudovi [...] sude pojedincima na temelju pravnih pravila isključujući sve druge sukobljene razloge (iako sudije ponekad imaju diskreciju da odbiju). Oni, prema tome, moraju suditi pojedincima kao da oni moraju razumijevati pravne zahtjeve kao isključujuće razloge. Sudovi su, uistinu, dužni da drže pojedince kao da djeluju u skladu sa pravnim standardima uz isključenje svih drugih razloga." (Praktični razlozi i norme)
  • John Hart Ely
    • "[C]entralna funkcija, što je u isto vrijeme i centralni problem, sudske kontrole: tijelo koje nije izabrano ili drugačije politički odgovorno na bilo kakav značajan način govori izabranim predstavnicima naroda da ne mogu vladati kako oni hoće." (Demokratija i nepovjerenje)
    • "[Pristup sudskoj kontroli usmjeren ka učestvovanju i ojašavanju predstavljanja] pripisuje sudijama ulogu za koju su oni upadljivo dobro postavljeni da je izvrše. Moje upućivanje ovdje nije principijelno na stručnost. Pravnici jesu stručnjaci za proces na malo, procese putem kojih se činjenice pronalaze i kojima se suprotstavljenim stranama dopušta da izlože svoje zahtjeve. I u onoj mjeri u kojoj su stručnjaci za procese na veliko, procese kojima se pitanja javne politike pravično određuju, pravnici zaista imaju osjećaj, zaista teško je vidjeti koju drugu posebnu vrijednost imaju, pored načina osiguranja da svako dobije svoj pravični udio. Ali ovo se ne treba prenaglašavati. Drugi, naročito učesnici na puno radno vrijeme, mogu također isticati stručnost u tome kako politički procesi raspodjeljuju glas i moć, i u svakom slučaju većina zakonodavaca su i sami pravnici. Stoga poenta nije toliko u stručnosti, koliko u perspektivi. Pristup ustavnom sudovanju koji je ovdje predložen sličan je onome što bi se moglo nazvati "konkurencijskom" nasuprot "regulatornom" pristupu ekonomskim pitanjima – radije nego da diktira suštinske rezulate on se miješa samo kada "tržište", u našem slučaju političko tržište, nefunkcioniše. (Analogija sportskog sudije također nije neumjesna: sudija se treba umješati samo kada jedan tim počne dobijati nepravičnu prednost, ne zato što je "pogrešan" tim postigao pogodak). Za našu vladu ne može se reći da "nefunkcioniše" samo zato jer ponekad generira ishode sa kojima se mi ne slažemo, koliko god snažno (i tvrdnje da dolaze do rezultata sa kojima se "narod" stvarno ne slaže – ili da "razumiju" materiju – najvjerovatnije će biti samo-zavaravajuće projekcije). U predstavničkoj demokratiji, vrijednosna određenja čine naši izabrani predstavnici i ako se zaista večina nas ne slaže mi ih možemo istjerati iz ureda. Nefunkcionisanje se događa kada god se procesima ne može vjerovati, kada god: (1) oni koji su unutra guše kanale političke promjene da osiguraju da će ostati unutra, a da će oni vani ostati napolju, ili (2) iako nikome nije poreknut glas ili izbor, učinkovita večina, sa nužnom i razumnom saradnjom njenih predstavnika, sistematski poboljšava sebe na uštrb jedne ili više manjina čiju uzajamnu podršku ne treba, i stoga im učinkovito uskraćuje zaštitu koju je predstavnički sistem dao drugim grupama. Očito su naši izabrani predstavnici posljednje osobe kojima trebamo povjeriti identificiranje bilo koje od ove dvije situacije. Imenovane sudije, međutim, uporedni su autsajderi u našem vladinom sistemu: oni su velikim dijelom uklonjeni iz svakodnevne politike i moraju se plašiti o svom daljem poslovnom mjestu tek neizravno. Ovo im ne daje neki poseban kanal do istinskih vrijednosti Američkog naroda; zaista to znači osiguravanje da ga vjerovatno neće imati. To ih, međutim, stavlja u poziciju da objektivno ocjenjuju tvrdnje – iako niko ne treba pretpostaviti da one neće biti pune vrijednosnih ocjena – da začepljenjem kanala promjene ili djelovanjem kao saučesnika u tiraniji proste većine, naši izabrani predstavnici zaista ne predstavljaju interese onih koje sistem pretpostavlja da jesu." (Toward a Representation-Reinforcing Mode of Judicial Review)
    • "Pristupajući filozofski [...] moja opća teorija je u tome da bi grupa jednakih u "izvornom položaju" koji pokušavaju napraviti okvir vladavine pošla od pretpostavke da vrijednosti ni jedne zdravo-razumne osobe ne mogu se brojati više od drugih, što bi brzo vodilo zaključku da bi javna pitanja trebala biti rješavana večinskim glasanjem takvih osoba ili njihovih predstavnika – sa dva, možda tri, izuzetka: (1) gdje večina takvih osoba glasa da isključi druge takve osobe od procesa ili na drugačiji način razvodni njihovih utjecaj na njega; (2) gdje takva večina usvoji jedan regulatorni režim za sebe i drugi, manje pogodan, za jednu ili drugu manjinu; ili (3) gdje se druga ograničenja čine dovoljno važim (i ranjivim s obzirom na raspoloženje večine) da stvaraoci okvira vladavine odluče kvalifikovanom večinom glasova da ih odrede u ustavnom dokumentu i stoga ih učine imunim na uklanjanje na bilo koji manji način od kvalifikovane večine glasova u budućnosti [...] Čini mi se da dalje slijedi da upravo zbog njihovog položaja sudovi su prikladni čuvari barem izuzetaka (1) i (2) [...] To da su sudije glavni provoditelji skupine odredaba koje sačinjavaju izuzetak (3) u potpunosti je rješeno historijom, i s tim nemam nesuglasica: zaista pretpostavka da ni jedno pravo ne treba tako biti određeno bez da je naročito ranjivo na raspoloženje večine čini sudsko provođenje prikladnim. Ono što ne slijedi iz bilo čega rečenog iznad, ili po mom mišljenju iz bilo čega ikada rečenog, jeste da sudije također trebaju imati slobodu da stvore ili "otkriju" dalja prava, koja nisu opravdana izuzecima (1) ili (2) niti su ikada konstitucionalizirana kvalifikovanom večinom, i da ih štite kao da jesu." (Another Such Victory: Constitutional Theory and Practice in a World Where Courts Are No Different from Legislatures)
    • "Tvrdim da je potpuno nekompatibilno sa demokratijom za sudove da odrede svoju misiju kao tu da ispravljaju izabrane zvaničnike koji su previše zastranili kako od onoga što sudije misle da je ispravno ili od onoga što oni tvrde da znaju (a da zakonodavci ne znaju) o tome šta "narod" zaista misli da je ispravno." (Democracy and Judicial Review )

K[uredi]

  • Kur'an
    • "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kad ljudima sudite da pravično sudite." (An-Nisa' : 58)
    • "[Z]ar Allah nije sudija najpravedniji?!" (At-Tin, 6.)

L[uredi]

  • Leslie Green
    • "Svako društvo koje ima pravo također ima ljude koji vrše ulogu sudije. Oni se ne moraju zvati "sudijama"; oni mogu biti "svećenici", "starješine", "kraljevi" ili nešto drugo. Niti se o njima treba misliti specifično kao o sudijama. Društvo možda neće razlikovati, recimo, sudsku ulogu od svećeničke uloge; u religijskom pravnom sistemu dosta je često za njih da su spojene. Ali odlika je pravnih sistema bilo koje vrste da imaju barem neke zvaničnike koji rješavaju sporove primjenjujući već postojeće standarde u tome. To je ono što označava bitnu razliku između prava i drugih oblika društvene regulacije, poput prinude, medijacije ili arbitraže. Tamo gdje postoji pravni sistem, ne postoje samo ljudi koji mogu natjerati druge ljude da nešto učine, upravljati njihovim ponašanjem, i rješavati njihove sporove, već i ljudi sa dužnošću da to čine primjenjujući pravo." (Law and the Role of a Judge)
    • "[S]udska uloga sastoji se od tri porodice dužnosti: (I) Dužnosti primjene prava: sudije imaju dužnost primijeniti valjano pravo u činjenju svojih odluka, i činiti druge stvari koje su nužne za prikladno vršenje te dužnosti. Na primjer, oni imaju dužnost da ispravno utvrde činjenice, da znaju šta je pravo, da je uče o najnovijem pravu, da odlučuju razumljivo tako da oni na koje se odluka odnosi mogu znati šta da čine, i tako dalje. (II) Dužnosti poboljšavanja prava: sudije imaju dužnost da drže pravo u pravno dobrom stanju. Neće svako poboljšanje prava padati na sudije kao sudije, ali mnoga od onih koja se zahtjevaju vladavinom prava hoće. Ako sudije nađu da je pravo nejasno, oni imaju dužnost da ga razjasne; ako postoje sukobi u pravu, oni moraju pokušati da ga riješe. Općenitije, oni trebaju poboljšati sposobnost prava da upravlja ponašanjem svojih subjekata. (III) Dužnosti štićenja prava: sudije imaju dužnosti da regulišu svoje sopstvene procese i ponašanje u svojim sudovima, i da zaštite vladavinu prava i integritet njihove nadležnosti od onih koji bi ga napadali potkopavajući sudsku nezavisnost, i koristeći pravne procese ugnjetavački ili uvredljivo da podriju pravo, ili potkopavajući učinkovitost sudova u primjeni prava. / Ni jedna od ovih dužnosti nije apsolutna, i dužnosti primjene prava pobijene su u slučaju gdje su zakoni nečuveno nemoralni ili gdje pravotvorne institucije nemaju legitimitet da uopće stvaraju pravo. Dužnosti se također mogu sukobljavati. Sudija će možda morati izabrati između primjene postojećeg prava ili njegovog poboljšavanja, između razjašnjavanja ili njegovog održavanja stabilnog kroz vrijeme. Ali, govoreći općenito, ove dužnosti karakterišu sudsku ulogu i pomaži njenom razlikovanju od drugih političkih uloga u našim društvima." (Ibid.)
    • "Ako pravni sistem ima općenito normu takvu da sudije nikada ne mogu stvarati pravo razlikovanjem (sudskih odluka), pobijanjem (prethodnih odluka) ili tumačenjem, onda bi te aktivnosti bile protivne pravu u tom sistemu. Nije mi poznat ni jedan pravni sistem, common law ili drugačiji, koji sadrži takvu normu, i nije jasno da li bi bilo moguće i za jedan pravni sistem da u potpunosti manjka sudska ovlaštenja koja imaju pravotvorne učinke, pa čak ni oni koji se zaklinju u mit da sudije nikada ne stvaraju pravo. Uvijek će postojati slučajevi koji nisu određeni postoječim pravom, i pretpostavljam da će sudije imati dužnost da razriješe barem neke od njih. Ova razrješenja će biti i obavezujuća i nova. Štaviše, ne bitno da li postoji formalna doktrina precedenta, ponovna tumačenja prava, uključujući i netačna, mogu kroz vrijeme stvoriti običaje i konvencije koje će također promijeniti pravo. Svi pravni sistemi su dinamični u karakteru, i sve sudije imaju (neka) stvaralačka ovlaštenja. U mjeri u kojoj sudska djelovanja stvaraju novo pravo sa retroaktivnim učinkom, oni naravno kompromituju jedan aspekt vladavine prava, naime princip da zakoni na snazi trebaju biti prospektivni. Ali sam taj ideal nije pravo, i njegovo kršenje ne vodi u nevaljanost prava, osim ako ne postoji neki poseban pravni zahtjev za prospektivnošću. I svakako niko ne misli da zahtjev za prospektivnošću dominira nad svim drugim aspektima vladavine prava, ništa više nego što misle da zahtjevi da pravo treba biti stabilno kroz vrijeme znači da nedosljednost ili maglovitost u pravu nikada ne treba biti ispravljena od sudova ili zakonodavstva. Stoga ove poznate tehnike zaista ne „idu protiv prava“; one koriste pravna ovlaštenja koja nude temeljna pravna pravila, da li ustavne norme ili, još temeljitije, pravila priznanja i presuđenja tog sistema. Koristeći ova ovlaštenja da oblikuje pravo, sudija ne ide ništa više protiv prava nego što to čini Parlament kada valjano koristi svoja ovlaštenja da usvoji nove zakone. Parlament ne deducira ili izvlači zakone iz Ustava, kao da oni nekako već leže tamo, i samo čekaju da ih se otkrije ili izvede. Parlament čini odluke; on djeluje. Ako djeluje na jedan način pravo će biti jedna stvar, ako djeluje na drugi biti će nešto sasvim različito. Zato je važno ko je izabran u Parlament. Isto je tačno i za sudije i, iako njihova pravna ovlaštenja su puno ograničenija i predmet puno više prepreka, zato je toliko važno ko je imenovan, ili izabran, da obnaša tu funkciju." (Ibid.)
  • Ludwig Andreas Feuerbach
    • "Niko ne sudi oštrije od neobrazovanog čovjeka. On ne poznaje ni razloge ni protivrazloge, misli da uvijek ima pravo."

M[uredi]

  • Michel Troper
    • "Sve teorije opravdanja [ustavnog sudstva] moraju pomiriti dvije tvrdnje: da sudovi učestvuju u konačnoj formulaciji zakonodavstva i da ipak provode temeljne principe ugrađene u političku volju naroda. U jednu ruku, sudovi moraju čuvati supremaciju Ustava kao pozitivnog prava; i u drugu, oni ne smiju kočiti demokratiju." (The Logic of Justification of Judicial Review)
  • Montesquieu
    • "Sudska vlast ne treba da bude povjerena nekom stalnom senatu, već treba da je vrše osobe uzete iz naroda u određeno doba godine i na način propisan zakonom, kako bi obrazovale sud koji traje samo onoliko koliko potreba iziskuje. / Na taj način sudska vlast, koje se ljudi toliko plaše, postaje takoreći nevidljiva i nepostojeća, budući da nije vezana ni za određeni stalež ni za određeno zanimanje. Nemamo neprestano suce pred očima; i bojimo se javne uprave, a ne javnih dužnosnika. / Čak treba, kod krupnih optužaba, da zločinac u skladu sa zakonom izabere sebi suce; ili makar da ih može odbiti tako velik broj, da se za one koji preostanu može smatrati da ih je sam izabrao [...] Ali ako sudovi i ne treba da budu stalni, presude moraju biti stalne do tog stepena da uvijek predstavljaju samo izričit tekst zakona. Ako bi one izražavale pojedinačno uvjerenje suca, živjeli bismo u društvu ne poznavajući tačno obaveze koje se u njemu preuzimaju. / Suci čak treba da budu istog imovinskog ili društvenog položaja kao optuženi, kako on ne bi mogao umisliti da je pao u ruke ljudima sklonim da mu naškode." (O duhu zakona)
    • "[S]uci nacije samo su usta koja izgovaraju riječi zakona, beživotna bića koja ne mogu ublažiti ni njegovu snagu ni njegovu strogost." (Ibid.)
  • Muhammed
    • "Ja sam samo čovjek. Meni dođu parničari. Moguće je da neki od njih bude vještiji od drugog pa pomislim da je iskren pa presudim u njegovu korist. Međutim, kome bespravno dosudim pravo nekog muslimana, neka zna da je to dio džehennemske Vatre, pa ako hoće neka je ponese ili ostavi." (Muslimova zbirka hadisa, 1051.)
    • "Kada bi se ljudima presuđivalo na osnovu njihovih optužbi, ljudi bi sebi prizivali pravo na život i imetke drugih ljudi. Međutim, onaj ko bude optužen treba da se zakune." (Ibid., 1053.)
    • "Neka niko od vas ne sudi među dvojicom ako je ljut." (Ibid., 1055.)
    • "Kada sudija, nakon idžtihada, presudi, pa bude u pravu, imat će dvije nagrade, a ako, nakon idžtihada, presudi pa pogriješi, imat će jednu nagradu." (Ibid., 1056.)

N[uredi]

  • Nenad Dimitrijević
    • "Sud ne rješava sporove i ne daje tumačenje smisla ustava djelujući u okvirima već formiranog ustavnog sistema. On naprotiv svojim odlukama tumači osnovne vrijednosne principe zajednice koji nisu ustavno definisani: drugim riječima, sud kreira Grundnorm identitet." (Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno)

P[uredi]

  • Patrick Devlin
    • "[P]ravnici po nuždi prihvataju razlikovanje pravde u skladu s pravom i pravde po meritumu, ili ex aequo et bono, kako ga zovu [...] Mi moramo prihvatiti da je s vremena na vrijeme, ali srećom dosta rijetko, sudija suočen s činjenicom da mora donijeti presudu za koju mu se čini [...] da sadrži previše prava, ali nedovoljno pravde. Kada se to dogodi postoji iskušenje da je smjesa malo promijeni [...] Od najranijih vremena engleski pravni sistem je akomodirao razne instrumente osmišljenje da upletu u pravnu posljedicu i pravdu slučaja [...] Rastezanje prava ili oblikovanje činjenica tako da se uklope u pravo je tradicionalan način na koji sudija svjestno ili nesvjesno - vjerovatno polu-svjesno, i nedopuštajući sebi previše akutnu analizu - stvara prostor za aequum et bonum [...] Na svim sudskim nivoima, u svim pravnim sistemima, pravo je ponekad nategnuto, iako se to možda čini stidljivo." (Sudija)

R[uredi]

  • Radomir Lukić
    • "[N]esumnjivo da ima mnogo slučajeva u kojima sudije gaze zakon smatrajući ga nepravednim, pogrešnim, štetnim itd., osobito ako je u pitanju stariji zakon. Ali tu vlada jedna vrsta plemenite licemjernosti - oni krše zakon, ali to ne priznaju, još manje to ističu kao osnovno načelo svog rada. Naprotiv, oni čine sve da se ta njihova povreda zakona ne primjeti, da izgleda kao da oni primjenjuju zakon, a ne krše ga." (Tumačenje prava)
    • "[M]akoliko priznavali da postoji "pobuna činjenica protiv zakona", da postoje zastarjeli, nepravedni, pogrešni, štetni itd. zakoni, mi ne smijemo dopustiti da sudija popravlja zakonodavca na taj način što će otvoreno kršiti njegove zakone. Ne smijemo, jer makoliko bila velika šteta od rđavih i zastarjelih zakona, još je daleko veća šteta od njihovog popravljanja putem gaženja od strane tumača. Jer rđav zakon predstavlja bolest samo jednog dijela pravnog poretka, makoliko važan on bio; sistematsko kršenje zakona od strane tumača znači, pak, da je cio pravni poredak bolestan. Lijek izaziva opasniju bolest od same prvobitne bolesti!" (Ibid.)
  • Robert Cover
    • "Počet ćemo, onda, ne od onoga što sudije kažu, već od onoga što oni čine. Sudije dijele bol i smrt. To nije sve što čine. Možda to nije ni ono što često čine. Ali oni dijele smrt, i bol. Od John Winthropa do Warren Burgera oni su sjedjeli na vrhu piramide nasilja, dijeleći... / U tome su drugačiji od pjesnika, od kritičara, od umjetnika. Ne vrijedi insistirati na nasilju snažne poezije, i snažnih pjesnika. Čak i nasilje slabih sudija je sasvim stvarno - naivna, ali neposredna stvarnost, za koju nije potrebno tumačenje, niti kritičar da je otkrije." (Violence and the Word)
  • Robert Alexy
    • "Ako ustav dodjeljuje pojedincima prava protiv zakonodavca i namjerava da postoji ustavni sud da podrži ta prava [...], onda aktivnost ustavnog suda u polju zakonodavstva u podržavanju tih prava nije neustavno preuzimanje zakonodavne nadležnosti; nije samo konceptualno dopušteno, već se zahtijeva." (Teorija ustavnih prava)
  • Robert Bork
    • "Sud može djelovati kao pravna radije nego politička institucija ako je neutralan [...] na način na koji izvodi i definira principe koje primjenjuje [...] Filozofija izvornog razumijevanja ima mogućnost ponuditi neutralnost u sva tri smisla - u izvođenju, definiranju i primjeni principa." (The Tempting of America: The Political Seduction of the Law)
  • Ronald Dworkin
    • "Oni koji ignorišu razliku između koncepata i koncepcija, ali ipak vjeruju da Sud treba napraviti svježa određenja o tome da li je smrtna kazna okrutna, primorani su raspravljati na ranjiv način. Oni tvrde da se ideje o okrutnosti mijenjaju kroz vrijeme, i da Sud mora biti slobodan da odbaci zastarjele koncepcije; to sugeriše da Sud mora izmijeniti ono što je Ustav usvojio. Ali zaista Sud može provoditi ono što Ustav kaže samo odlučujući sopstvenom glavom o tome šta je oktrutno, kao i što mora djeca, u mom primjeru, mogu učiniti ono što ima kažem odlučujući sama šta je pravično. Da su oni koji su usvojili široke odredbe htjeli postaviti određene koncepcije, oni bi našli vrstu jezika koja bi se konvencionalno mogla iskoristiti za to, to jeste, oni bi ponudili pojedinačne teorije koncepata u pitanju." (Shvaćanje prava ozbiljno)
    • "Naš ustavni sistem temelji se na određenoj moralnoj teoriji, naime, da ljudi imaju moralna prava protiv države. Teške odredbe Povelje sloboda, poput klauzula o pravičnom postupku ili jednakom postupanju, moraju se razumjeti da ukazuju na moralne koncepte, radije nego da ustanovljavaju pojedinačne koncepcije; stoga sud koji preuzima teret primjene tih klauzula kao prava mora biti aktivistički sud, u smislu da mora biti spreman da postavi i odgovori na pitanja političke moralnosti." (Ibid.)
    • "Pravo je efektivno integrisano sa moralnošću: pravnici i sudije su djelujući politički filozofi demokratske države." (Pravda za ježeve)
    • "Sudije ne dobijaju legitimnost od Boga ili izborima ili voljom onih kojima se vlada ili zbog njihove navodne pragmatične vještine ili inspirativne razumnosti. Jedini temelj njihove legitimnosti - jedini temelj - jeste disciplina argumenta: njihova institucionalna privrženost da ne čine ništa što nisu spremni opravdati kroz argumente koji zadovoljavaju, u isto vrijeme, dva temeljna uslova. Prvi je iskrenost. Oni sami moraju vjerovati, nakon temeljitog samo-ispitivanja, da ti argumenti opravdavaju to što čine, i moraju biti spremni da učine ono što argumenti opravdavaju također u kasnijim, možda dosta drugačijim slučajevima, kada njihove lične sklonosti ili politike budu drugačije uključene. Drugi uslov je transparentnost. Argumenti koje oni sami nalaze uvjerljivim moraju biti tačno oni argumenti koje oni predstavljaju stručnoj i laičkoj javnosti u njihovim odlukama, u onoliko detaljnosti koliko je neophodno da dopusti javnosti da sama sudi o adekvatnosti i budućim obećanjima tih argumenata." (Duboko manjkavi izbori)
    • "Pravnici i sudije (i usuđujem se reći i sam Schlink) rijetko misle da ne postoji razlog za naginjanjem ka jednoj odluci u određenom slučaju umjesto ka drugoj. Oni se često neslažu, ali se neslažu jer vjeruju da su različite odluke najbolje, što znači da svaki vjeruje da je jedna odluka najbolja. Nekoherentno je, međutim, vjerovati, u isto vrijeme, da je jedna odluka najbolja i da ni jedna odluka nije najbolja." (Response to overseas commentators)
    • "Sudije trebaju znati kada da se priklone znanju i uvjerenjima drugih, a ne uvijek da insistiraju na sopstvenim mišljenjima kao najboljim ili konačnim. Ali sudije (i pravni teoretičari) neslažu se oko toga kada i na koje načine se sudije trebaju prikloniti mišljenjima drugih, uključujući zakonodavcima, ekspertima različitih vrsta, i javnom mnijenju općenito. Svaki sudija se stoga nužno mora osloniti na sopstvena uvjerenja o političkoj moralnosti - o najboljoj koncepciji demokratije, na primjer - da odluči kada je prikladno za njega da se prikloni drugima. Sudije možda ne žele takav herkulovski zadatak, i možda nisu svjesni da ga imaju. Ali taj zadatak, u prirodi slučaja, neizbježan je." (Ibid.)
    • "[Razmatrajući socio-ekonomska prava] [s]udije moraju birati između dvije strategije. Prva strategija je suštinska. Ona zahtjeva od sudija da kontrolištu u najmanju ruku značajne odluke koje je vlada učinila u raspodjeli sredstava u zadovojavanju temeljnih potreba koje su određene u Ustavu, i da odbaci sve takve odluke za koje smatra da su nerazumne. Ova suštinska strategija možda će zahtijevati od sudija da utvrde da je vladina politika nerazumna jer troši previše na zdravstvenu zaštitu i, stoga, nedovoljno na stambenu politiku, na primjer, i suprotno. Druga strategija je egalitarna: ona insistira ne da vlada čini određene preraspodjele sredstava već da mora pokazati jednak obzir za sve u raspodjelama koje čini. Ona ne može, na primjer, raspodjeliti ono što je namjenila za zdravstvenu zaštitu na način koji ignoriše značajnije i temeljnije zdravstvene potrebe da bi služila manje značajnim ili manje temeljnijim, kada ne postoji potreba za takvom raspodjelom [...] [Drugi pristup je opravdaniji]." (Ibid.)
    • "Pravo kao integritet zahtjeva od sudije koji presuđuje u slučaju common law-a [...] da sebe zamisli kao autora u lancu toga prava. On zna da su druge sudije presuđivale u slučajevima koji, mada nisu sasvim identični, tretiraju slične probleme; mora da razmišlja o njihovim presudama kao o dijelu duge priče koju mora da interpretira a onda nastavi tako da, po sopstvenom sudu, priču koja se odvija oblikuje što bolje. (Svakako da je za njega najbolja priča ona koja je najbolja sa stanovišta političkog morala, a ne estetike). Još jednom možemo da povučemo grubu razliku između dvije glavne dimenzije ovog interpretativnog suda. Sudijina odluka - njegovi postinterpretativni zaključci - mora se izvući iz interpretacije koja se, istovremeno, i uklapa i koja opravdava ono što se dogodilo ranije onoliko koliko je to moguće. Međutim, u pravu kao i u literaturi, međusobno djelovanje procesa uklapanja i opravdanja je složeno. Baš kao što interpretacija u okvirima romana u lancu za svakog interpretatora predstavlja traženje fine ravnoteže između različitih vrsta književnih i umjetničkih stavova, tako i u pravu postoji fina ravnoteža među političkim uvjerenjima najrazličitije vrste; u pravu kao i u literaturi, ova uvjerenja moraju biti u dovoljnoj mjeri povezana, a ipak odvojena, kako bi omogućila da se formira opći sud koji predstavlja kompromisno rješenje između uspješne interpretacije po osnovu jedne vrste mjerila i neuspješne po osnovu druge." (Carstvo prava)
    • "Pravo kao integritet [...] zahtjeva da sudija testira svoju interpretaciju bilo kojeg dijela velike mreže političkih ustanova i odluka svoje zajednice pitajući se da li bi one mogle da predstavljaju dio jedne koherentne teorije koja opravdava tu mrežu kao cjelinu. Nijedan nama danas poznati sudija ne bi mogao da sačini bilo šta što bi se moglo odjednom približiti punoj interpretaciji cjelokupnog prava njegove zajednice. Zbog toga i zamišljamo heraklovskog sudiju koji posjeduje nadljudski talenat i raspolaže beskrajnim vremenom. Aktivni sudija pak može da ograničeno oponaša Herakla. On može dopustiti da se raspon njegove interpretacije proširi od slučajeva koji se neposredno nalaze pred njim do slučajeva u istom općem polju ili pravnom djelokrugu a onda i dalje, sve dotle dok se čini da će to dati rezultate. U praksi, čak i ovaj ograničeni proces kreće se u sferi nesvjesnog: iskusni sudija će u dovoljnoj mjeri osjećati teren koji okružuje njegov neposredni problem pa će instinktivno znati koja bi interpretacija manjeg skupa slučajeva mogla da se održi ukoliko bi raspon, u koji mora da se uklopi, bio proširen. Međutim, ponekad će to proširenje biti namjerno i kontroverzno." (Ibid.)

S[uredi]

  • Scott J. Shapiro
    • "Kada se sudijama, ili drugim učesnicima u sistemu, dovoljno vjeruje, oni zaista mogu razmrsiti ono što je pravo ustanovilo." (Reply to Crocker, Guest and Murphy)

T[uredi]

  • Thomas Hobbes
    • "Što se tiče smisla zakona, kada postoji bilo kakva sumnja, za smisao treba pitati one kojima je najviši autoritet povjerio poznavanje načela, ili suđenje; jer suditi nije ništa drugo nego pomoću tumačenja primjenjivati zakon na pojedinačne slučajeve." (Građanin)

V[uredi]

  • Vissarion Belinsky
    • "Ko hoće suditi drugima, taj podvrgava i samoga sebe još strožijem sudu."
    • "Suditi logično i suditi istinito - dvije su različite stvari."

W[uredi]

  • Wael Hallaq
    • "Visoko formalizirani procesi savremenog suda i njegove strukture pravnog zastupništva (koje su skupe i imaju tendenciju da zataškaju pojedinačni glas stranke, da ne govorimo o njegovom osjećaju moralnosti) bili su nepoznati islamu. Isto tako su nepoznati bili i pravici i prekomjerni troškovi parničenja koji nedopuštaju slabima i siromašnima da ostvare svoja prava. Muslimanski sud uspio je upravo tamo gdje je neuspjeh savremenog suda, naime, u tome da bude posvećeno utočište unutar čijeg domena slabi i siromašni mogu pobijediti protiv moćnih i imućnih." (Uvod u islamsko pravo)
  • Wilfrid Waluchow
    • "Pravom i konvencijom, sudije su obavezane da primjenjuju ustav. Oni zasigurno nemaju slobodu da zanemare njegove zahtjeve. Niti su slobodni da zanemare ono što smo ranije nazvali “zahtjev dobre vjere”, zahtjev da pojedinci koji su normativno obavezani pravilima (ili drugim vrstama normativnog standarda) uvijek ih pokušaju da tumače i primjene u dobroj vjeri. Ovo uključuje, primijetili smo, dužnost da se dođe do najboljeg razumijevanja pravila od onih koji su obavezani. Također je važno primijetiti da ustavna pravila koja definišu ulogu sudija Vrhovnog suda nisu u potpunosti unutar normativnih ovlaštenja sudija da ih promijene ili uklone. Nasuprot toga, to su pravila političkog sistema, i sudije igraju samo jednu ulogu - doduše dosta veliku ulogu - u tom sistemu [...] mi moramo imati na umu da su temeljna pravila u smislu kojih mi ustanovljavamo naš politički sistem društvena pravila. Ona postoje unutar, i samo unutar, složene mreže praksi koje uključuju ponašanja i držanja velikog broja ljudi koji služe u velikom broju uloga. Pojedinci koji zanemare ta pravila prijete samim temeljima sistema, sistema kojeg većina nas smatra nužnim za naše interese i kojeg ćemo uobičajeno svim silama braniti kroz spektar društvenog pritiska. Zaista, kritičke reakcije - i sudske reakcije na te kritičke reakcije - citirane iznad, sugerišu da su sudije dosta osjetljive na različite pritiske koji potiču iz javnosti, i iz šire političke sfere u kojoj djeluju. Sudije ne žele da ih se vidi kao da uzurpiraju nečiju tuđu ulogu. Ne žele da ih se vidi kao da krše temeljna pravila ustavnog sistema čiji integralni dio čine. Ako ne možemo vjerovati našim sudijama da djeluju sa integritetom u poštovanju njihovih ustavnih dužnosti - uključujući i uvijek prisutnu dužnost dobre vjere - u svjetlu takvih pritisaka, kakva je nada za našu ustavnu demokratiju?" (Common-law teorija sudske kontrole)
    • "Ponovo je vrijedno primijetiti u ovom kontekstu opseg u kojem su, iz gotovo istih razloga, članovi upravnih tijela ovlašteni da usvajaju, tumače, i primjenjuju pojedinačna pravila i smjernice u skladu sa općim zakonodavstvom kojeg su usvojile predstavničke skupštine. I mnogi od ovih pojedinaca [...] nisu izabrani i nisu neposredno odgovorni izbornom tijelu na način na koji to jesu zakonodavci. Sudije treba posmatrati kao da služe analognu ulogu. Zaista, to je uloga koju teoretičari imaju na umu kada ukazuju na sudsku diskreciju i slična ovlaštenja razvoja normi kao da predstavlja vrstu delegiranog, “kvazi-sudskog” ovlaštenja. Razmišljajući o sudijama kao kvazi-zakonodavcima, ne trebamo misliti o njima kao da pokušavaju uzurpirati ulogu njihovih zakonodavnih kolega - optužbu koja se često ističe protiv sudija kada učestvuju u sudskoj kontroli. Suprotno tome, njihove uloge se mogu vidjeti kao komplemetarne i međusobno podržavajuće, ne kao suprotstavljene. Jedan (sudija) ima mogućnost da nadopuni napore drugog (zakonodavca). Svaka grupa, čineći napor u dobroj vjeri da ispuni svoju ulogu u smislenom suočavaju sa okolnostima stvaranja pravila (faktori poput nepoznavanja činjenica, neodređenosti ciljeva, razvoja tehnologije, promjenjivog društvenog konteksta, i tako dalje, zajedno stvaraju stalnu mogućnost da će potpuno prihvatljiva opća pravna pravila voditi, po primjeni na pojedinačne slučajeve, ka nesigurnim ili na drugi način neprihvatljivim posljedicama - op.a.), može doprinijeti sveukupnom naporu za osiguranjem različitih pogodnosti koje su učinjene mogućim vladavinom prava." (Ibid.)

Poslovice[uredi]

  • Ruske poslovice
    • "Kad siromah postane sudac, bogataši moraju napustiti selo."

Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: