Pravo

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži

Citati[uredi]



A[uredi]

  • Aleksandar Goldštajn
    • "[N]ormativizam je iluzija, jer očekuje rješenje isključivo donošenjem propisa. Takve pojave otklanjaju stvaralačku primjenu prava, jer počivaju na krivoj predodžbi o potpunosti i svemoći propisa, te zbog toga mogu biti podloga objektivnoj zloupotrebi prava." (Jugoslavenske uzanice)
  • Alessandro Passerin d’Entrèves
    • "Preko dvije hiljade godina ideja o prirodnom pravu ima istaknutu ulogu u ljudskoj misli i historiji. Prirodno pravo poimalo se kao krajnje mjerilo ispravnog i neispravnog, kao obrazac za dobar život ili "život u saglasnosti sa prirodom". Podsticalo je umovanje, bilo probni kamen postojećih institucija i opravdanje kako za konzervatizam tako i za revoluciju. Ali, pribjegavanje prirodnom pravu nikad nije bilo bez osporavanja. Taj pojam bio je opterećen nejasnoćama čak i kad se smatrao očevidnim. U posljednjih vijek i po prirodno pravo je napadano sa mnogih strana kao kritički nezasnovano i historijski pogubno. Proglašena je njegova smrt, i rečeno je da se nikada više neće uzdići iz pepela. Pa ipak prirodno pravo je preživjelo, i još uvijek izaziva rasprave." (Prirodno pravo: Uvod u filozofiju prava)
    • "Ako hoćemo u ovom kontekstu da se podsjetimo pouke prirodnog prava, ona bi naprosto opominjala juristu na njegove sopstvene granice. Nikakakv filološki napor neće nikada objasniti jedno umjetničko djelo . Ni jurisprudencija ne može dosegnuti krajnju suštinu prava i objasniti njegovu egzistenciju. Pouka prirodnog prava je da logički karakter prava ne podrazumijeva nužno osporavanje prava kao dijela etike. Ono što je jezik za misao, to su norme za vrijednosti. Konačno, na osnovu misli i vrijednosti, čovjek vrši izbor i određuje svoje djelovanje. Pretvaranje norme u naredbu u suštini je stvar subjektivnog razumijevanja. Svakako da nema naredbe tamo gdje nema poslušnosti." (Ibid.)
    • "Tamo gdje se podudaraju vrijednosti i norme i gdje je kranji izvor prava istovremeno početak sfere moralnog života, vjerujem da se nalazi ono mjesto koje su ljudi preko dvije hiljade godina označavali imenom prirodnog prava." (Ibid.)
  • Alexander Hold-Ferneck
    • "Mora se imati u vidu da zakoni samo utoliko proizvode pravo ukoliko se oni ostvaruju, ukoliko norme napuštaju svoje "papirno" postojanje i ispoljavaju se kao sila u životu ljudi." (Protupravnost)
  • Andrei Marmor
    • "[P]ravila priznanja, onog tipa kojeg je Hart imao na umu, površinske su konvencije. One određuju šta se smatra pravom u određenom pravnom sistemu, u određenoj zajednici. Te površinske konvencije priznanja su instantizacije dubokih konvencija o tome koji tip pravnog sistema relevantna zajednica ima. Postoji širok spektar razloga za pravom i pravnim institucijama u našem društvu. Pravo služi mnoštvu funkcija u svakom društvu u kojem postoji. Te funkcije predstavlaju temeljne razloge za pravom u našim društvima. Ali ti razlozi, koliko god univerzalni bili, mogu biti primjeri različitih skupova dubokih konvencija [...] Konvencionalni temelj prava sastoji se iz dva sloja. Postoje duboke konvencije koje određuju načine organizovanja pravnog poretka, njegove glavne gradivne elemente, da tako kažem, i te duboke konvencije se ostvaruju površinskim konvencijama priznanja koje su specifične za pojedinačne pravne sisteme. Koncept prava sastoji se iz oba sloja konvencija. Naš koncept prava djelimično zavisi od dubokih konvencija koje određuju temeljnu organizaciju pravnog porekta, i djelimično od specifičnih institucija koje imamo u našoj zajednici, one koje su određene pravilom priznanja. Obje su konvencionalne, i u tom općenitom uvidu, mislim da je Hart bio u pravu." (Društvene konvencije)
    • "[O]pćenito govoreći, nije u prirodi prava, kao što je u prirodi umjetnosti, da postane kulturni objekat koji je odvojen od specifičnog komunikativnog sadržaja koji je namjerio da prenese. Umjetnost je tu da se tumači; pravo je tu da se po njemu postupa." (Filozofija prava)
    • "(1) U svakom društvu koje ima funkcionalni pravni sistem, postoje neke društvene konvencije koje određuju ko se ima smatrati pravnim autoritetom u tom društvu i kako se njegov autoritet ima vršiti. / (2) Pravne norme sastoje se iz direktiva i instrukcija pravnih autoriteta - onih autoriteta koji su identificirani i konstituisani od društvenih konvencija iz (1)." (Ibid.)
    • "Konvencionalne prakse stvaraju razloge za djelovanje samo ako relevantni subjekat ima razlog da uopće učestvuje u praksi. I to je tačno i za pravo. Ako postoji "trebanje" za igranjem igre, tako reći, onda se za ovo "trebanje" ne može očekivati da dođe od pravila priznanja. Obaveza igranja po pravilima - slijeđenje prava, ako postoji - mora doći od moralnih i političkih obzira. Razlozi za poštovanje prava ne mogu biti izvedeni iz normi koje određuju šta je pravo." (Ibid.)
  • Andrej Višinski
    • "Pravo je skup normi koje izražavaju volju vladajuće klase, koje propisuje ili sankcioniše država i čija se primjena obezbjeđuje prinudnom silom državne vlasti u cilju zaštite, učvršćenja i razvijanja društvenih odnosa i poretka korisnih za vladajuću klasu."
  • Antonio Gramsci
    • "Pojam prava mora biti bitno obnoviteljski [...] Koncepcija prava morat će biti oslobođena svakog ostatka transcendentnoga i apsolutnog, praktično svakoga moralističkoga fanatizma. Ipak mi se čini da ne može polaziti sa stajališta da država ne "kažnjava" (ako je tak izraz sveden na svoje humano značenje), nego da se bori samo protiv društvene "opasnosti". U stvari, država se mora shvatiti kao "odgajatelj" ukoliko upravo teži da stvori novi tip ili razinu civilizacije [...] Pravo je represivan i negativan vid čitave pozitivne aktivnosti u civiliziranju što je razvija država. U koncepciji prava moraju biti inkorporirane također "nagradna" djelatnost pojedinca, grupe itd; nagrađuje se zaslužna i pohvalna djelatnost, kao što se kažnjava ona kriminalna (a kažnjava se na originalne načine tako da se navodi na uplitanje "javno mišljenje" kao sankcijski faktor)." (Bilješke o Makijaveliju, o politici i o modernoj državi)
  • Arthur L. Goodhart
    • "U definisanju prava kao pravila ljudskog ponašanja koje je prepoznato kao obavezno, ja sam odbio stanovište da je sankcija ključni element u pravu. Meni se nije činilo da je moguće objasniti ustavno pravo, međunarodno pravo, religijsko pravo, ili moralno pravo u smislu zaprijećenog zla. U drugu ruku, jasno je da u gotovo svim pravnim sistemima postoje neki ljudi koji ne priznavaju bilo kakvu obavezu da poštuju pravo, i koji mogu biti kontrolisani samo nametanjem sankcije. Kako onda pravo može biti definisano samo u smislu obaveze, jer se čini da ovo ostavlja izvan ovu malu, ali ne nebitnu grupu? Odgovor [...] jeste taj da u tim slučajevima priznavanje o kojem govorimo je priznavanje od strane sudija da je pravilo obavezno. Sankcija je primjenjena jer oni prepoznaju da je pravilo obavezno: pravilo nije obavezno jer postoji sankcija. Da ovo nije tačno bilo bi nemoguće razlikovati pravo i proizvoljnu naredbu." (Englesko pravo i moralno pravo)

B[uredi]

  • Baltazar Bogišić
    • "Ni svojim se pravom služiti nemoš', tek drugome na štetu il' dosadu." (Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru, čl. 1000.)
    • "Ni u pravu svome ne tjeraj mak na konac." (Ibid., čl. 1014.)
  • Baruch Spinoza
    • "Iz toga, dakle, što je sila na osnovu koje stvari u prirodi postoje i djelaju sama Božja moć, lako shvatamo šta je prirodno pravo. Naime, kako Bog ima pravo nad svime, a Božje pravo nije ništa drugo doli sama Božja moć, utoliko što se ona smatra neograničeno slobodnom, iz toga slijedi da svaka stvar u prirodi ima onoliko prava koliko ima moći da postoji i djela." (Politička rasprava)
    • "Pravo i poredak zabranjuju samo ono što [...] niko ne može da učini, jer svako ima onoliko prava koliko ima i moći." (Ibid.)
    • "[D]ok god je ljudsko pravo određeno svačijom moći, i pripada svakome, dotle je nepostojeće; ono se prije sastoji u mnijenju nego što stvarno postoji, budući da čovjek nema nikakve sigurnosti da će ga zadržati." (Ibid.)
    • "[P]restup se može zamisliti samo pod državnom vlašću (imperium), gdje je, dakako, zajedničkim pravom koje proizilazi iz vlasti svih određeno šta je dobro a šta zlo, i gdje niko [...] ništa ne čini po pravu ako to ne čini u skladu sa zajedničkom odlukom ili saglasnošću. Prestup je, dakle [...] ono što se ne može po pravu učiniti ili ono što pravo zabranjuje; a pokoravanje je stalna volja da se izvršava ono što je prema zakonu dobro, i što se mora činiti na osnovu zajedničke odluke." (Ibid.)
    • "Ako se dvojica slože i udruže snage, zajedno više mogu, pa posljedično tome zajedno imaju i više prava nad prirodom nego svaki od njih pojedinačno, i što ih više bude tako povezanih, više će svi zajedno imati prava." (Ibid.)
    • "Tamo gdje ljudi imaju zajednička prava i gdje se svi rukovode takorekuć jednim umom, izvjesno je [...] da svaki pojedinac ima onoliko manje prava koliko su ostali zajedno moćniji od njega, to jest: on ustvari nad prirodom nema nikakvog prava osim onoga koje mu prepušta zajedničko pravo. Međutim, dužan je da izvrši sve što mu je naređeno na osnovu zajedničkog pristanka, ili [...] može na to biti pravno prisiljen. / To pravo, koje je određeno moći mnoštva, obično se naziva vlast (imperium)." (Ibid.)
    • "Pod pravom i poretkom prirode ne razumijevam ništa drugo nego pravila naravi svakog pojedinca, pravila prema kojima poimamo kao prirodno određenoga da postoji i djela na izvjestan način." (Teološko-politička rasprava))
    • "Prirodno pravo svakog pojedinog čovjeka određeno je [...] njegovom žudnjom i njegovom moći. [...] Pojedinac [...] podvrgnut samo vlasti prirode ima neograničeno pravo da žudi za onim što smatra korisnim, bez obzira da li ga na to navodi zdrav razum ili silina strasti; njegovo je pravo da to prisvoji bilo kako, silom ili likavstvom, [...] najzad, načinom koji mu se čini najlakši." (Ibid.)
  • Biblija
    • "Zar možda Bog izvrće pravo? Zar Svemoćni izvrće pravednost?" (Stari zavjet, Job, 8:3)
    • "Tada će Gospod pribaviti pravicu narodu svojemu i pokazat će smilovanje slugama svojim, jer vidi, da je snaga usahnula, da više nema slobodnjaka i robova." (Ponovljeni Zakon, 32:36)
    • "Jer pravednost dolazi opet do prava svojega, da je slijede, koji su čestita srca." (Psalmi, 94:15)
  • Benjamin N. Cordozo
    • "Treba da se ujedinimo u tome da smatramo pravom onaj skup principa i dogmi koji se s razumnom mjerom vjerovatnoće može pretskazati i kao osnov za presudu u sadašnjim ili budućim sporovima. Kad pretskazivanje dostigne visok stepen sigurnosti ili izvjesnosti, mi govorimo o pravu kao utvrđenom, iako je, bez obzira na to koliki je stepen te prividne utvrđenosti, uvijek moguća greška u pretskazivanju. Kad pretskazivanje ne dostiže tako visoku mjeru, mi govorimo o nesigurnom ili sumnjivom pravu." (Razvoj prava)
  • Brian Tamanaha
    • "Pravo je šta god ljudi identifikuju i tretiraju kroz njihove društvene prakse kao "pravo" (ili droit, recht, itd.) [...] [B]ilo koji članovi date grupe mogu identifikovati šta je pravo, dokle god to konstituiše konvencionalnu praksu [...] Minimalni prag za kvalificiranje jeste da dovoljno ljudi sa dovoljnim uvjerenjem razmotri nešto da bude "pravo", i da djeluje u skladu sa svojim vjerovanjem, na načine koji imaju utjecaja na društvenu arenu." (Društveno-pravni pozitivizam i općenita jurisprudencija)
    • "Društveno-pravni pozitivizam priznaje da je pravo ljudska društvena tvorevina. Pravo je ono čemu god mi pridodamo oznaku "pravo". On će biti nepokolebljivo konvencionalan u identifikaciji toga šta je pravo. Ukoliko je "pravo" upotrebom pridodano više od jednog fenomena, prije neko izabir jednog da služi kao standard kojim se trebaju evaluirati drugi, društveno-pravni pozitivizam će prihvatiti da postoje različite vrste ili tipovi prava, svaki sa svojim karakterističnim svojstvima." (Ibid.)

C[uredi]

  • Carl Schmitt
    • "[S]vako pravno mišljenje prenosi ideju prava, koja se nikada ne ozbiljuje u svojoj čistoći, u neko drugo agregatno stanje, i dodaje jedan momenat koji se ne može izvući ni iz sadržaja ideje prava niti, prilikom primjene neke opće pozitivne pravne norme, iz njenog sadržaja. Svaka konkretna pravna odluka sadrži jedan momenat ravnodušnosti prema sadržaju, jer pravni zaključak nije iz svojih premisa izvediv do kranjih posljedica, i jer okolnost koja neku odluku čini nužnom ostaje samostalan odlučujući momenat." (Politička teologija)
    • "Da se ideja prava ne može prometnuti iz sebe same, vidi se već iz toga što ona ne kaže ništa o tome ko treba da je primijeni. U svakom preobražavanju leži neka auctoritatis impositio. Iz pukog pravnog kvaliteta nekog načela nije moguće izvući odredbu o tome koja pojedinačna osoba ili koja konkretna instanca može za sebe zahtijevati takav autoritet." (Ibid.)
  • Ciceron
    • "(...) [T]reba da objasnimo narav prava, a nju valja tražiti u čovjekovoj naravi (...) [N]ajučeniji muževi smatrali su prikladnim da krenu od zakona. Jesu li imali pravo? Jesu, ako je zakon, prema samoj njihovoj odrednici, najviši um usađen u prirodu, koji nalaže ono što valja činiti a zabranjuje suprotno. Taj isti um, kada je u ljudskom duhu utvrđen i potpun, jest zakon (...) [P]očetak prava treba tražiti u zakonu. Jer zakon je sila prirode, on je duh i um razboritog čovjeka, mjerilo pravde i nepravde." (Zakoni, v-vi)
    • "Ali od svega o čemu učeni ljudi raspravljaju zacijelo ništa nije značajnije od toga da jasno shvatimo da smo rođeni za pravdu, i da pravo nije zasnovano na mnijenju već na prirodi (...) Slijedi, dakle, da je priroda u nas usadila osjećaj za pravo kako bismo jedni s drugima dijelili dobra i kako bismo se ispomagali (...) Ako bi ljudi, u saglasnosti s prirodom, smatrali da im, kako kaže pjesnik, "ništa prirodno nije strano", svi bi podjednako poštivali pravo; jer, onima kojima je podarila um, priroda je podarila i ispravan um, dakle i zakon, koji je ispravan um u obliku naloga i zabrana. Ako im je podarila zakon, podarila im je i pravo." (Ibid., x)
    • "Ali je najbezumnije smatrati da je pravedno sve što se nalazi u narodnim uredbama ili u zakonima. Da li su takvi i zakoni koje su donijeli tirani? (...) Jer, samo jedno pravo povezuje ljudsku zajednicu, i jedan ga zakon ustanovljava: onaj zakon koji prema ispravnom umu zapovijeda i zabranjuje. Bio on negdje zapisan ili ne, nepravedan je onaj ko ga ne poštuje. Ali ako se pravda sastoji u pokoravanju pisanim zakonima i narodnim uredbama, i ako, kao što govore oni koji to tvrde, sve treba mjeriti korisnošću, onda će onaj ko smatra da mu to donosi korist zanemariti i kršiti zakone. Tako se događa da uopšte nema nikakve pravde ukoliko nema prirode kao mjerila; a ona pravdu koja se zasniva na koristi potkopava neka druga korist." (Ibid., xv)
    • "Uostalom, ako priroda ne potvrdi pravo, sve vrline nestaju. Kako bi mogli postojati darežljivost, rodoljublje, pobožnost, želja da pomognemo drugome ili uzvratimo uslugu? Jer, sve se to rađa iz toga što smo prirodno skloni da volimo ljude, što je temelj prava." (Ibid., xv)
    • "Kada bi se pravo zasnivalo na narodnoj volji, odlukama prvaka i mišljenju sudaca, bilo bi po pravu pljačkati, bludničiti, krivotvoriti oporuke, samo ako bi to svjetina odobrila svojim glasovima ili odlukama." (Ibid., xvi)
    • "Najveće pravo, najveća nepravda." (Summum ius, summa iniuria)

D[uredi]

  • Danny Priel
    • "[Pitanje granica prava] je stvar oko koje ljudi mogu (ili ne moraju) imati stav, i ako nas zanima pitanje granica prava, možemo ih jednostavno pitati za njihovo viđenje te stvari. Filozofsko pitanje granica prava, ako uopće postoji, moguće je naravno, ali samo ako teoretičar napusti bilo kakvu tvrdnju da opisuje pravo. Moguće je razviti objašnjenje šta je pravo izvodeći odgovor iz moralne i političke teorije. To je svjesno reformistički poduhvat i bilo kakva primjedba prema tome ("to nije pravo") bila bi tada samo verbalna." (Free-Floating From Reality)
  • Dragan Mitrović
    • "U stvarnosti postoje samo konkretne države i prava. Ali, njihovo realno postojanje (u prostoru i vremenu) nije jedino, iako je najupečatljivije. / Država i pravo postoje isto tako idealno: virtuelno (izvan fizičkog prostora i vremena, kao skup čistih ideja i vrijednosti, na primjer različite utopijske teorije). Država i pravo postoje i aktuelno (samo u vremenu, kao sadržaji svijesti, psihički procesi, na primjer o srpskoj srednjovjekovnoj državi), također djelotvorno utičući na stvarnost. Iako nevidljivi i apstraktni, oni su sadržani u najdubljem sloju, u kome se nalaze izvori suštinskih kvaliteta i veza bez kojih stvarna država i pravo ne mogu da postoje. Njih najlakše prepoznajemo u napajajućim iskustvima zajedničke tradicije." (Osnovi prava)
    • "Subjektivno pravo predstavlja mogućnost određenog subjekta da se ponaša u svom interesu, koji dozvoljava i štiti pravni poredak (pravo svojine, zakupa, pravo na slobodu kretanja itd.). To je dakle vrsta pravnog ovlaštenja (subjektivnog prava) koje pripada subjektima na osnovu pravnih normi (objektivnog prava), i to radi zaštite sopstvenog interesa, što znači da je u određenim granicama subjekt prava potpuno slobodan da izabere kako će da se ponaša. On je jedini nadležan da odredi svoj interes, da odluči hoće li da ga štiti svojim subjektivnim pravom ili ne, itd. Čak i kad odluči da svoje ovlaštenje ne vrši, on je potpuno slobodan u tome, tj. ne čini prekršaj." (Ibid.)

E[uredi]

  • E. Adamson Hoebel
    • "U radnu svrhu pravo se može definisati kao: Društvena norma je pravna ako njeno nevršenje ili kršenje redovno prati, kao prijetnja ili činjenica, primjena fizičke sile od pojedinca ili grupe koja posjeduje društveno priznato pravo da tako radi." (Pravo primitivnog čovjeka)
  • E. P. Thompson
    • "Osnovni preduslov za učinkovitost prava, u njegovoj funkciji kao ideologiji, jeste da se učini pravednim. Ono se ne može učiniti takvim bez da se pridržava svoje sopstvene logike i kriterija pravičnosti; uistinu, ponekad, stvarno bivajući pravedno." (Whigs and Hunters)
  • Ernst Rudolf Bierling
    • "Pravo u juridičkom smislu je općenito sve što ljudska bića koja žive zajedno u jednoj ili drugoj zajednici zajedno prepoznaju kao normu ili pravilo njihovog zajedničkog života." (Pravna načela učenja)
  • Eugen Ehrlich
    • "Sada, kao i u bilo kojem drugom trenutku, centar gravitacije pravnog razvoja ne leži u zakonodavstvu, niti u pravnoj nauci, niti u sudskoj odluci, nego u samom društvu." (Temeljni principi sociologije prava)
    • "Sasvim je očevidno da čovjek živi u bezbrojnim pravnim odnosima, i da, s malo izuzetaka, potpuno dobrovoljno izvršava obaveze koje padaju na njega u tim odnosima. Čovjek izvršava svoje obaveze kao otac ili sin, kao muž ili žena, ne miješa se u uživanje prava svojih komšija, plaća svoje dugove, isporučuje ono što je drugi platio i vrši zakupcu uslugu koju se obavezao da izvrši. Pravnik je zacijelo spreman da primjeti kako svi ljudi vrše svoje obaveze jedino zato što znaju da će ih sudovi eventualno prinuditi da ih izvrše. Ako hoće da se pomuči - na šta, istina, nije navikao, - i da posmatra šta ljudi rade, a šta ne rade, pravnik će se uskoro uvjeriti u činjenicu da, po pravilu, misao o sudskoj prinudi čak i ne ulazi u svijest ljudi. Ukoliko oni ne rade prosto instinktivno, kao što je doista obično slučaj, njihovo ponašanje je determinisano potpuno drukčijim motivima: oni inače mogu da dođu u sukob sa svojim rođacima, da izgube svoj položaj, svoja prava, da dobiju glas svadljivog, nečasnog, neodgovornog čovjeka. Pravnik treba da bude posljednji koji će previdjeti činjenicu da ono što ljudi vrše ili ne vrše kao pravnu obavezu u tom smislu često nešto sasvim različito, a ponekad i mnogo više nego ono na što vlasti ikad mogu natjerati ljude da izvrše ili ne. Pravilo ponašanja je često sasvim različito od pravila kome se ljudi pokoravaju zbog prinude." (Ibid.)
    • "Pravilo ljudskog ponašanja i pravilo prema kome sudovi rješavaju pravne sporove mogu biti dvije savršeno različite stvari, jer ljudi se ne ponašaju uvijek prema pravilima koja će biti primjenjena za rješavanje njihovih sporova. Nema nikakve sumnje da pravni historičar shvata pravo kao pravilo ljudskog ponašanja; on utvrđuje pravila po kojima su se, u antično doba ili u Srednjem vijeku, sklapali brakovi, a muževi i žene, roditelji i djeca živjeli skupa u porodici; on pita da li je svojina bila individualna ili zajednička, da li je zemlju obrađivao sopstvenik, ili zakupac koji je plaćao rentu, ili kmet koji je vršio rabote; kako su bili zaključivani ugovori i kako se nasljeđivala svojina. Iste stvari se mogu čuti ako se putnik bude pitao, po povratku iz neke strane zemlje, da opiše pravo naroda s kojim se upoznao. On će pričati o obijačima prilikom ženidbe, o porodičnom životu, o načinu sklapanja ugovora, ali će imati malo da kaže o pravilima prema kojima se rješavaju tužbe pred sudom. / Ovaj pojam prava, koji pravnici potpuno instinktivno usvajaju kad proučavaju pravo neke strane nacije ili pravo davnih vremena iz čisto naučnih razloga, oni će odjednom odbaciti kad se obrate pozitivnom pravu njihove sopstvene zemlje i njhovog doba. I da oni to ne primjete, tako reći tajnim putem, pravilo prema kome ljudi postupaju postaje pravilo prema kome se njihovi postupci sude od strane sudova i drugih ustanova. Ovo posljednje, međutim, je također pravilo o ponašanju, ali ono je pravilo o ponašanju samo jednog malog dijela naroda, tj. - o ponašanju vlasti koje su pozvane da primjenjuju pravo, a ne kao ono prvo, - pravilo o ponašanju mase naroda. Naučno gledište je ustupilo mjesto praktičnom gledištu, prilagođenom zahtjevima sudskog službenika koji je, sigurno, zainteresovan da upozna pravilo prema kome mora da postupa. Istina je da pravnici gledaju na ta pravila kao na pravila ponašanja uopće, ali oni na to gledište dolaze jednim skokom u svom mišljenju. Oni misle da kažu da su pravila prema kojima sudovi donose presude pravila prema kojima ljudi treba da regulišu svoje ponašanje. Tome se pridružuje nejasno shvatanje prema kome će se tokom vremena ljudi stvarno ponašati u skladu s pravilima prema kojima sudovi donose presude. Tačno je, doduše, da pravilo ponašanja nije samo pravilo po kome ljudi obično regulišu svoje ponašanje, nego također pravilo po kome treba da se ponašaju, ali je potpuno neprihvatljiva tvrdnja da je to "treba" determinisano bilo isključivo ili pak prećutno od strane sudova. Svakodnevno iskustvo uči nas o protivnom. Sigurno da niko ne negira da sudske presude utiču na ponašanje ljudi, ali mi moramo prije svega ispitati u kojoj je mjeri to tačno i od čega zavisi." (Ibid.)
    • "Tri elementa, zato, moraju u svim okolnostima biti isključena iz pojma prava kao prinudnog poretka koji održava država - pojma koga se tradicionalna pravna nauka uporno držala u suštini, iako ne uvijek i u formi. Nije bitan element pojma prava da ga stvara država ni da ono čini osnovu za presude sudova i drugih organa, niti da je ono osnova za pravnu prinudu koja dolazi na osnovu takve presude. Ostaje jedan četvrti element, i mi želimo da pođemo od njega, tj. pravo je poredak [...] Možemo smatrati utvrđenim da je, u obimu pojma društva, pravo organizacija, tj. pravilo koje svakom članu društva određuje njegov položaj u zajednici, bilo da je to položaj nosioca vlasti ili položaj potčinjenog, i njegove dužnosti, i da je upravo potpuno nemoguće prihvatiti da pravo postoji u tim zajednicama pretežno u cilju rješavanja sporova koji nastaju iz društvenih odnosa. Pravna norma prema kojoj se sporovi rješavaju je samo jedna vrsta pravne norme s ograničenim ciljevima i funkcijama." (Ibid.)
  • Epikur
    • "Prirodno pravo je dogovor u svrhu uzajamne koristi, koja je u tome da drugome ne nanosimo štetu niti da je on nanosi nama." (Maksime, XXXI)
    • "U opštem smislu, pravo je svima isto, jer je to nešto korisno za uzajamni skupni život; no s obzirom na pojedinačno, naprimjer na različitost zemalja i bilo kojih drugih uvjeta, ne slijedi da je pravo isto za sve." (Ibid., XXXVI)
    • "Među stvarima koje se uobičajeno smatraju pravednima, svaka za koju je potvrđeno da koristi uzajamnom skupnom životu poprima pečat prava, bila ona ili ne bila ista za sve. Ako se donese kakav zakon iz kojeg ne izlazi korist za uzajamni skupni život, on više nema narav prava." (Ibid., XXXVII)

F[uredi]

  • Felix S. Cohen
    • "Fundamentalno postoje samo dva bitna pitanja u polju prava. Jedno je, "Kako sudovi u stvari odlučuju slučajeve određene vrste?". Drugo je, "Kako oni treba da odluče slučajeve određene vrste?" Osim ako pravni "problem" može biti podveden pod jednu od ovih formi, on nije smisleno pitanje i svaki odgovor na njega mora biti budalaština." (Transcendentalna budalaština i funkcionalni pristup)
  • Frederick Schauer
    • "Možda se i riječ "pravo" i naš koncept prava sastoje od niza međupovezanih svojstava, od kojih ni jedna nije nužna za tačno razumijevanje i primjenu koncepta ili riječi, te da ni jedan njihov niz nije dovoljan za njihovu tačnu primjenu i razumijevanje. Stoga, čak i ako ostavimo po strani naše afinitete – ili ne – između zakona gravitacije i zakona Kanzasa, možda još bude slučaj da ne postoji koristan niz bitnih svojstava koje povezuju pravo Sjeverne Koreje, sa međunarodnim pravom, sa pravom Francuske, te koji u isto vrijeme razlikuje sve takve primjere od prava mafije i prava Američke bridž lige [...] Jedna mogućnost, prema tome, jeste da radikalna raznolikost pravnog iskustva nudi dokaze za nepostojanje zadovoljavajuće definicije prava, ili čak razumijevanja prirode prava, u smislu suštine, ili nužnih i dovoljnih uslova [...] [J]edna mogućnost je da pravo nema nikakvu suštinu. A druga je da je suština takve raznolike društvene institucije može samo biti opisana na tako visokom nivou apstrakcije da nam govori malo o institucijama čiju prirodu navodno iskazuje." (On the Nature of Nature of Law)
    • "[Budući da ja] vjerujem da je pravo društvena tvorevina, a ne prirodni tip, [ja sam] privržen vjerovanju da je otvorena mogućnost ljudima čija kolektivna vjerovanja i djelovanja tvore (tautološki) to što je društvena tvorevina - nazovi to "društvo" ili "kultura" - da stvore pravo na jedan umjesto na drugi način. I isto tako sa kolektivnim razumijevanjem društva o tome što je stvorilo, kolektivnog razumijevanja koje neki, uključujući i mene, nazivaju "konceptom". Društvo bi moglo, na primjer, stvoriti svoje razumijevanje prava tako da razumijeva pravo na način koji je nerazdvojivo moralno obojen, gdje je moralnost uslov legalnosti u svim mogućim pravnim sistemima u svim mogućim svjetovima. Alternativno, društvo bi moglo stvoriti i razumijevati pravo (kao i njegov koncept) tako da je pravo konceptualno različito od moralnosti, sa konceptom prava, čak i ako ne pojedinačne institucije prava, te čak i ako ne pojedini pravni sistemi, koji stoji odvojen od koncepta moralnosti. Mogle bi postojati i dalje alternative [...] [R]azličite kulture mogle bi prema tome posjedovati ne samo različite pravne institucije, nego i različite koncepte prava. Iz ovoga slijedi i to da je moguće da pojedinačne kulture mogu imati različite koncepte prava u različitim vremenima [...] Za razliku od društveno stvorenog Tower Mosta, međutim, društveno stvoreni koncept prava mijenja se kroz vrijeme, i najbolje ga je razumijevati kao da proizilazi iz procesa kontinuirane konstrukcije i rekonstrukcije. Isto kao što ne može odrediti tačan trenutak u kojem je započeto stvaranje koncepta prava neke kulture, ne možemo niti identifikovati tačku u kojoj je stvaranje koncepta prava završeno. Iako je postojao (pretpostavljamo) trenutak u kojem je konstrukcija Tower Mosta proglašena završenom i njen kamen temeljac udaren, to nije slučaj sa našim konceptom prava, koji više sliči Neutarovom kontinuirano konstruisanom i rekonstruisanom čamcu nego što sliči vremenom-ograničenoj konstrukciji Tower Mosta. Budući da su koncepti podložni promjeni, i mogu se mijenjati kroz vrijeme, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je koncept prava uvijek ono što je sada. Budući da se mijenjao u prošlosti, bilo bi neobično pretpostaviti da se neće promijeniti u budućnosti. Uistinu, u onoj mjeri u kojoj različita društva imaju različite koncepte prava, onda kultura ne samo da ima neku kontrolu nad promjenom njenog koncepta prava, već pretpostavljeno ima i sposobnost da promijeni svoj koncept prava, koliko god sporo, tako da sliči konceptu prava kakav postoji drugdje." (The Social Construction of the Concept of Law: A Reply to Julie Dickson)
  • Friedrich Carl von Savigny
    • "Običaj je, dakle, oznaka postojanja pozitivnog prava, a ne osnov nastajanja pozitivnog prava." (Sistem današnjeg rimskog prava)
    • "U najranijim vremenima na koja se proširuje autentična historija, naći će se da je pravo već dostiglo fiksan karakter, specifičan narodu, kao njihov jezik, maniri i ustav. Ne, ti fenomeni nemaju nikako odvojeno postojanje, oni su ništa drugo do specifične odlike i tendencije pojedinačnih naroda, nerazdvojno sjedinjeni u prirodi, i samo nose privid različitih atributa u našem viđenju." (Zvanje našeg doba za zakonodavstvo i jurisprudenciju)
    • "Ali ta organska veza prava sa bićem i karakterom naroda također je manifestna u procesima vremena; i tu, ponovo, može se porediti sa jezikom. Za pravo, kao i za jezik, nema trenutka apsolutnog prestanka; ono je predmet istog kretanja i razvoja kao svaka druga narodna tendencija; [...] Pravo raste sa rastom, i jača sa jačinom naroda, i konačno odumire kako narod gubi svoju nacionalnost." (Ibid.)
  • Friedrich Engels
    • "Ako su državno i javno pravo određeni ekonomskim odnosima onda je, također, i privatno pravo, koje uistinu u suštini samo sankcioniše postojeće ekonomske odnose između pojedinaca koji su uobičajeni u datim okolnostima. Forma u kojoj se to može dogoditi može, međutim, biti znatno različita. Moguće je, kao što se dogodilo u Engleskoj, u harmoniji sa čitavim nacionalnim razvojem, zadržati glavne forme starih feudalnih zakona davajući im buržoaski sadržaj; ustvari, neposredno učitavajući buržoasko značenje u feudalno ime. Ali, također, kao što se dogodilo u Zapadnoj kontinentalnoj Evropi, rimsko pravo, prvo svjetsko pravo društva proizvođača robe, sa njegovom neprevaziđeno detaljnom elaboracijom svih suštinskih pravnih odnosa jednostavnih vlasnika robe (kupaca i prodavaca, dužnika i kreditora, ugovora, obligacija, itd.), može se uzeti kao osnov." (Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije)
    • "Ekonomski, politički i drugi odrazi su poput onih u ljudskom oku. Oni prolaze kroz kondenzacijsku leću i stoga se čine naopako, stojeći na glavi. Samo nervni sistem, koji bi ih stavio ponovo na noge za predstavljanje, nedostaje [...] Odraz ekonomskih odnosa kao pravnih principa također je nužno izvrnut: događa se bez da je osoba koja djeluje njih svjesna; pravnik zamišlja da on djeluje iz a priornih principa, dok su oni tek ekonomski odrazi; tako je sve naopako. I meni se čini očitim da ova inverzija, koja, dokle god ostaje neprepoznata, čini ono što zovemo ideološkom koncepcijom, djeluje sama na ekonomski osnov i može, u određenim ograničenjima, promijeniti ga." (Pismo Conradu Schmidtu, 27.10.1890.)
  • François Gény
    • "Pravo je skup pravila kojima je potčinjeno spoljno ponašanje čovjeka u njegovim odnosima sa sebi sličnim i koja u duhu prirodne ideje pravde, u jednom datom stanju kolektivne svijesti, izgledaju podobna da imaju društvenu sankciju, po potrebi i prinudu, koja jesu ili teže da budu snabdjevena takvim sankcijama, i stoga se propisuju u obliku kategoričkih zapovijesti koje gospodare pojedinačnim voljama kako bi obezbjedili red u društvu." (Nauka i tehnika u pozitivnom privatnom pravu)
  • Frano Supilo
    • "Pravo i interes dva su pojma, koji mnogo puta ne idu zajedno."
  • Fuad Muhić
    • "Pravo je poredak društvenih normi, zaštićenih mogučnošću primjene državnog nasilja, kome je cilj da volju vladajućih društvenih klasa izrazi kroz zakonsku formu i da zaštiti njihove osnovne ekonomske, političke i idološke interese, te da u njihovu korist riješi klasni konflikt koji bi bez svoje organizovane prinudne regulacije doveo u pitanje opstanak samog društva." (Teorija države i prava)
    • "U funkcionalnom smislu država i pravo su neodvojivi, te u svojoj ukupnosti sačinjavaju jedinstven državnopravni poredak." (Ibid.)
    • "Razlike između prava i običaja su sadržajne. Prvobitna zajednica nije upoznala egzistenciju klasa te se stoga ni pojam prava ne može izvoditi iz evolucije običajne norme u državnu normu [...] Ovaj stav nikako ne znači da pravo i običaj ne mogu da regulišu iste društvene sadržaje. To se dešava u situacijama kada tvorci prava osjećaju potrebu da jednu običajnu normu pretvore u pravnu njenim državnim sankcionisanjem." (Ibid.)
    • "Odnos prava i morala može se posmatrati, kao i odnos prava i običaja, sa normativnog i faktičkog aspekta. Sa prvog od njih, razlika prava i morala je nedvojbena, i proizilazi već iz prirode pravne i moralne sankcije, zatim iz načina stvaranja i načina primjene. Pravo je formalizovan normativni poredak sa razuđenom strukturom i precizno određenim odnosom viših i nižih dijelova normativne hijerarhije. Moral može postati u vidu niza nepisanih pravila, ali može takođe biti i sabran u obliku tzv. moralnog kodeksa, kada u određenoj mjeri biva formalizovan. Pravo nastaje promišljenom akcijom državnih organa i proizvod je racionalne i na specifičan način organizovane svijesti. Moral najčešće nastaje spontano, ali nije rijedak slučaj, naročito u burnim društvenim zbivanjima i revolucijama, da se moralna svijest proizvodi i organizovano. Razliku između prava i morala mnogo je teže odrediti sa faktičkog (sadržajnog) aspekta [...] [P]ravni poredak u društvu je jedan, dok onih moralnih u društvu može biti više, to je faktičko pitanje odnosa globalnih društvenih grupa (klasa, slojeva, nacija, staleža, kasta - gledanih u uzajamnom prožimanju) koji će moral postati dominirajući i pravnim normiranjem biti i ozvaničen." (Ibid.)
    • "[B]itni "pravnosni" momenti koje ne nalazimo ni kod morala ni kod običaja ili religije, a to su: formalna sistematizacija u jednu cjelinu putem hijerarhije (pravni poredak) ili sličnost sadržaja (pravni sistem), relativna određenost subjekta kod općih normi i akata, i apsolutna određenost kod onih pojedinačnih, formalizovana i strogo određena sankcija, pravo na tužbu u materijalnom smislu i pravo na zahtjev za pravnom zaštitom posredstvom pravnih lijekova, tijesna vezanost sa organizacijom političke vlasti i, na kraju, formalizovan način tumačenja radi što preciznijeg određivanja pravnog značenja norme. Tome treba dodati i specifičnu represivnu funkciju prava koja se sprovodi kroz njegovu sociološku, normativnu i aksiološku dimenziju [...] U strukturi pravnog poretka u njenom čistom formalizovanom značenju završava sa ustavom. Budući da ustav donosi suvereni državni organ (skupština, parlament) nad kojim nema organa i čiju je djelatnost stoga nemoguće formalno sankcionisati (osim ako pođemo od pretpostavke da suvereni organ može da kažnjava "samog sebe"), biće očigledno da pravnost proizilazi iz političnosti vladajuće volje kao simbola njenog političkog raspoloženja." (Ibid.)

G[uredi]

  • Georg Lohmann
    • "Moralno pravo važi kao utemeljeno kada postoji odgovarajuća moralna obaveza koja sa svoje strane važi kao utemeljena [...], a legalno pravo, kad je sastavni dio pozitivnog pravnog poretka koji kao cjelina može potraživati legitimitet." (Menchenrechte zwischen Moral und Recht)
  • Georges Gurvitch
    • "Pravo predstavlja pokušaj da se u datom društvenom okruženju ostvari ideja pravde (to jeste, preliminarno i, u suštini, varijabilno izmirenje sukobljenih duhovnih vrijednosti otjelovljenih u društvenoj strukturi), kroz multilateralnu imperativno-atributivnu regulaciju zasnovanu na vezi između zahtjeva (prava) i obaveza (dužnosti); ovakva regulacija izvodi svoju vrijednost iz normativnih činjenica koje pružaju društvenu garanciju svoje djelotvornosti i koje mogu, u izvjesnim slučajevima, ostvariti svoje zahtjeve putem precizne i spoljne prinude, ali koje tu prinudu ne pretpostavljaju kao nužnu." (Sociologija prava)
  • George Rainbolt
    • "Po gledištu teorije opravdanog ograničenja, ti imaš dužnost prema nekome ako i samo ako je svojstvo te osobe razlog za tvoju dužnost. Ti imaš nemoć prema nekome ako i samo ako je svojstvo te osobe razlog za tvoju nemoć [...] Mi dolazimo do zaključka da osoba ima subjektivno pravo ako i samo ako je svojstvo te osobe razlog za druge da imaju dužnost ili nemoć. Osoba ima subjektivno pravo ako i samo ako je svojstvo te osobe opravdanje za dužnosti ili nemoći drugih [...] [K]ljuč razumijevanja subjektivnih prava jeste da ih se vidi kao normativna ograničenja drugih koja imaju specifični oblik opravdanja." (Koncept subjektivnih prava)
    • "Šta Tibetanci, zakupodavci, studenti, psi, fetusi, i buduće generacije imaju zajedničko? Svi oni imaju relacione dužnosti i/ili relacione nemoći u skladu sa nekim sistemom pravila. / Opravdanja dužnosti/nemoći koja su subjektivna prava leže, u osnovi, na svojstvima osoba. U ovom smislu, onaj ko vjeruje da postoje subjektivna prava vjeruje da su pojedinci izvori dužnosti. Ovo je duboka i važna naznaka. Tretirati nekoga kao nosioca subjektivnog prava znači potvrditi da je ta osoba izvor dužnosti. Ta vrsta potvrde je važna vrsta poštovanja. Prema tome, poštovati subjektivno pravo osobe znači, u fundamentalnom smislu, poštovati tu osobu. To znači vidjeti tu osobu kao izvor ograničenja nečijeg djelovanja. Teorija opravdanog ograničenja subjektivnih prava, prema tome, objašnjava zašto se ljudi osjećaju povrijeđenim kada se njihova subjektivna prava ne poštuju. Osoba koja krši subjektivna prava drugih "govori" da druga osoba nije izvor dužnosti/nemoći. On govori da druga osoba nije važna. Ovo može predstavljati duboku povredu, povredu koja je veća od neposredne povrede koju kršenja subjektivnih prava uobičajeno čine. / Konceptualno, subjektivna prava služe da ukažu da se osoba mora poštovati. Suštinski, kada ljudi ističu da neka subjektivna prava postoje dok druga ne postoje, oni otkrivaju koja svojstva osoba smatraju važnim. Pobornik teorije izbora smatra da su izbori važni, dovoljno važni da opravdaju ograničenja djelovanja drugih. Pobornici teorije interesa smatraju da su interesi dovoljno važni da opravdaju ograničenja. I konceptualni i suštinski, pogledi osobe na subjektivna prava govore nam o pogledima te osobe na centralna moralna pitanja. Pogledi ljudi na subjektivna prava govore nam da oni smatraju ili ne, da li su pojedinci važni i, ukoliko vjeruju da postoje subjektivna prava, zašto misle da su pojedinci važni. Subjektivna prava ne čine ukupnost normativne analize. Ali teorija opravdanog ograničenja subjektivnih prava otkriva zašto su neki umirali zbog njih. Poštovanje drugih je osnovni dio ljudskog napredovanja. Bez toga, život ne bi bio vrijedan življenja." (Ibid.)
  • Giorgio Del Vecchio
    • "Njen lik postaje moćniji i strožiji, i, neki put, i svirep, zbog čega se njoj pripisuje ne toliko funkcija arbitražnog sudije, koliko funkcija neumoljive osvetnice i izricatelja kazne. Ovaj ideološki proces, koji nam otkriva mitologija, ide očevidno korak u korak sa ojačanjem autoriteta države i sa progresivnim razlikovanjem prava od ostalih pravila ponašanja u pozitivnom poretku." (Pravo, pravda i država - o grčkoj božici pravde Dike)
  • Gleb Uspensky
    • "Subjektivna prava koja mi priznajemo nisu urođena prava čovjeka; to su subjektivna prava koja daje država za svrhu ostvarivanja ciljeva koji su neizbježni za kolektivno održanje. Takav temeljni cilj jeste razvoj proizvodnih snaga države [...] Teorija prava kao društvene funkcije u potpunosti je oprečna sa konceptom prava kao sistemom subjektivnih prava."
  • Gustav Radbruch
    • "Pravo se može shvatati samo u okviru ponašnja koje se povezuje s vrijednošću. Pravo je kulturna pojava, tj. činjenica povezana s vrijednošću. Pojam prava se ne može odrediti drukčije nego kao datost čiji je smisao da ostvari ideju prava. Pravo može biti nepravedno (summum ius - summa iniuria), ali ono je pravo samo zato što je njegov smisao da bude pravedno." (Filozofija prava)
    • "(...) tri moguća načina posmatranja prava: posmatranje koje povezuje s vrijednošću, posmatranje prava kao kulturne činjenice - ono čini suštinu pravne nauke; posmatranje koje vrednuje, posmatranje prava kao kulturne vrijednosti - ono karakteriše pravnu filozofiju; i najzad; posmatranje prava koje prevladava vrijednost, posmatranje njegove suštine ili pak njegove nesuštastvenosti - to je zadatak jedne religijske filozofije prava." (Ibid.)
    • "Pravni poredak je po svojoj suštini univerzalan. Pravo ne može izvršiti djelimično reguliranje, a da već pritom već samim izborom tog reguliranog djela ljudskih odnosa ne zauzme stav i prema onom nereguliranom - upravo time što isključuje pravno djelovanje. Otuda je 'pravno prazan prostor' uvijek pravno prazan samo zahvaljujući vlastitoj volji pravnog poretka. On, strogo uzevši, uopće i nije pravno prazan. To nije činjenična oblast pravno neregulirana, ona je pravno regulirana u negativnom smislu, poricanjem svake pravne posljedice." (Ibid.)
    • "Zahtjevi jednog pravosuđa su zakonitost, težnja za pravdom i pravna sigurnost. Nijedne od tih pretpostavki nema u političkom krivičnom pravosuđu Hitlerovog doba." (Ibid.)
    • "Tamo gdje nastaje sukob između pravne sigurnosti i pravde, između zakona koji se sadržinski može pobijati, ali je pozitivan, i između pravednog prava, koje, međutim, nije pretočeno u formu zakona, uistinu postoji sukob pravde sa samom sobom, sukob između prividne i stvarne pravde... Sukob između pravde i pravne sigurnosti bi se mogao riješiti na taj način da pozitivno pravo, koje osigurava propis i moć ima prednost i onda kad je sadržinski nepravedno i nesvrsishodno, osim u slučaju kad pozitivni zakon u toliko nepodnošljivoj mjeri proturiječi pravdi, da zakon kao 'neispravno pravo' mora odstupiti pred pravdom. Nemoguće je povući oštru liniju između slučajeva zakonskog neprava i zakona koji važe uprkos neispravnoj sadržini; međutim, svom oštrinom se može povuči jedna druga granica: tamo gdje se čak i ne teži za pravdom, gdje se jednakost, koja čini jezgro pravde, svjesno osporava prilikom donošenja propisa pozitivnog prava, tu zakon nije, recimo, samo "neispravno pravo", on, šta više, uopće nema prirodu prava. Jer, pravo se, pa ni pozitivno pravo, ne može definisati drugačije nego kao poredak i propisivanje koji su po svom smislu namjenjeni da služe pravdi." (Ibid.)
    • "Ako niko nije sposoban da utvrdi šta je pravedno, onda neko mora propisati šta treba da bude po pravu [...] Ali, ma koliko nepravedno da se pravo po svojoj sadržini i uobliči - pokazalo se da ono uvijek, već samim svojim postojanjem ispunjava jednu svrhu, svrhu pravne sigurnosti. Služeći zakonu bez obzira na njegovu pravednost, sudija ipak ne služi samo slučajnim svrhama samovolje." (Ibid.)
    • "Postoje, dakle, pravna načela koja su jača od svakog pravnog propisa, tako da je zakon, koji je suprotan njima, bez važenja. Ta načela nazivamo prirodno pravo ili umno pravo. Svakako da oko njih postoje izvjesne nedoumice, ali vjekovni rad im je ipak dao trajnu čvrstinu, i sa tako dalekosežnom saglasnošću mišljenja sakupio ih je u takozvanim deklaracijama prava čovjeka i građanina, da te nedoumice može održati samo još namjerna skepsa." (Ibid.)
    • "Pošto je nemoguć sud o istinitosti ili pogrešnosti raznih pravnih ubjeđenja a, s druge strane, jedno jedinstveno pravo potrebno je za sve pravne sudrugove, zakonodavac je prinuđen da mačem presječe Gordijev čvor koji nauka ne može da riješi. Pošto je nemoguće da se utvrdi šta je pravedno, mora se utvrditi šta je pravno (po pravu) treba da bude. Umjesto akta istine koji je nemoguć, stupa nužno akt autoriteta." (Der Relativismus in der Rechts-philosophie)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Mali je broj pitanja o ljudskom društvu koja su ozbiljni mislioci postavljali i na njih odgovarali s takvom upornošću, na tako različite, čudne, pa čak i paradoksalne načine kao što je pitanje: 'Šta je pravo?' [...] [S]tanje u ovoj nauci koje se ne može porediti s ostalim naukama, koje su izučavane na sistematski način kao posebne akademske discipline." (Koncept prava)
    • "Ako je stvar općeg znanja, kako je moguće da se pitanje: 'Šta je pravo?' toliko održalo i da su na njega dati toliki različiti i čudnovati odgovori? Da li je to zbog toga što, pored sasvim jasnih svakodnevnih slučajeva u kojima su utemeljeni pravni sistemi savremenih država, a nikome ne pada napamet da sumnja da su u pitanju pravni sistemi, takođe postoje i nejasni slučajevi, i što kada govorimo o njihovom 'pravnom svojstvu' oklijevaju ne samo prosječno obrazovani ljudi, već i pravnici? Slučajevi ove vrste su prvenstveno primitivno i međunarodno pravo [...]" (Ibid.)
    • "Najjednostavniji pravni lijek za neodređenost, koja postoji u uređenju u kojem vladaju primarna pravila, jeste uvođenje onoga što ćemo nazvati 'pravilom priznanja'. Njim se određuje neko svojstvo ili svojstva koja se, ugrađena u predloženo pravilo, smatraju konačnom, pozitivnom indikacijom da je u pitanju pravilo grupe iza kojeg treba da stoji socijalni pritisak koji ta grupa vrši. To pravilo priznanja može poprimiti veliki broj različitih formi, jednostavnih ili kompleksnih. To može, kao što je to slučaj u prvim pravnim sistemima mnogih društava, da bude ništa više nego autoritativna lista ili tekst pravila koja se mogu naći u pisanom dokumentu ili urezana na kakvom javnom spomeniku [...] [O]dlučujući tu korak predstavlja stav da se pozivamo na pisani akt ili inskripciju kao autoritativan akt, tj. da je to pravi način da se oslobodimo sumnji da li pravilo postoji ili ne. Tamo gdje takav stav postoji, nalazimo i sekundarno pravilo u jednostavnoj formi: pravilo koje nam konačno pruža mogućnost da identifikujemo obavezu kao primarno pravilo. / U razvijenom pravnom sistemu, pravila priznanja su sigurno mnogo kompleksnija; tu se, umjesto identifikovanja pravila pozivanjem na neki tekst ili listu, to čini pozivanjem na neko opće svojstvo koje je prisutno u primarnim pravilima. Može to biti činjenica da je pravilo donijelo određeno tijelo, ili da su uspostavljene običajnom praksom, ili da je to problem odnosa tih pravila prema sudskim odlukama. Štaviše, gdje kao kriterijum identifikacije koristimo više od jednog svojstva, moguće je predvidjeti odredbu za slučaj njihove međusobne suprotnosti, time što ćemo ih poredati po redu prvenstva, kao u slučaju subordinacije običaja ili precedenata u odnosu na zakon parlamenta, gdje je ova 'prvenstveni izvor' prava [...] [P]ravila sada ne predstavljaju samo razdvojeni, nepovezani skup elemenata, već su, jednostavno, objedinjena u cjelinu [...] [D]ošli smo do klice pojma pravne validnosti." (Ibid.)
    • "U društvu koje poznaje pravo nailazimo, stoga, na one koji gledaju na njegova pravila s unutrašnjeg stanovišta kao prihvaćene standarde ponašanja, a ne samo kao pozudana predviđanja onoga što će ih zadesiti, pred državnim zvaničnicima, ukoliko ne budu poštovali ta pravila. Međutim, njime su obuhvaćeni i oni prema kojima, ili zbog toga što su zločinci ili čisto bespomoćne žrtve sistema, ovi pravni standardi moraju biti primijenjeni silom ili zaprijećenom silom; njih se pravila dotiću samo kao izvori moguće kazne. Raznotežu između ovih dvaju elemenata određuju mnogobrojni različiti faktori. Ako je sistem pravičan i istinski obezbjeđuje vitalne interese svih onih od kojih zahtijeva poslušnost, onda može steći i očuvati odanost većine gotovo za uvijek, i shodno tome očuvati svoju stabilnost. S druge strane, to može biti tvrd sistem koji se održava isključivo zbog interesa vladajuće grupe, s tendencijom da postaje sve represivniji i nestabilniji, s latentnom opasnošću od prevrata. Između ova dva ekstrema možemo naići na različite kombinacije ovih stavova u odnosu na pravo, često kod istih pojedinaca." (Ibid.)
    • "Sve dotle dok su ljudska bića u stanju da dođu do potrebne podrške drugih ljudi, što bi im omogućilo da dominiraju nad drugima, ona će se koristiti pravnim formama kao jednim od svojih sredstava. Zli ljudi će donositi zla pravila koja će drugi sprovoditi u njihovo ime. Ono što je sigurno najpotrebnije da bi se omogućilo da ljudi jasnije razumiju pravila kada se suoče sa javnom zloupotrebom vlasti, jeste da sačuvaju osjećaj da obezbjeđenje nečega kao pravno valjanog ne zavisi od pitanja poslušnosti, i da, bez obzira na auru kraljevske vlasti ili autoriteta koju može posjedovati postojeći sistem, zahtjevi njegovi moraju konačno biti podvrgnuti moralnoj provjeri. Ovaj osjećaj, da iznad postojećeg sistema ima nečega, na šta pojedinac pozivajući se u krajnjem slučaju mora riješiti svoje probleme poslušnosti, svakako da je vjerovatnije da će se zadržati među onima koji su naviknuti na misao da pravna pravila mogu biti nepravedna, nego među onima koji smatraju da ništa nepravedno bilo gdje ne može imati status prava." (Ibid.)
  • Hamurabi
    • "[K]ad su Babilon nazvali njegovim slavnim imenom i na zemlji učinili ga velikim; kad su u ovoj varoši za ovog boga uspostavili vječno kraljevstvo, čiji su temelji postojani kao nebo i zemlja, - tada me Ea i Bel pozvaše po mome imenu, mene Hamurabija, velikog kneza, koji se boji bogova, da unaprijedim blagostanje ljudi, da pribavim važnost pravu u ovoj zemlji, da istrijebim pokvarenog i nevaljalog, da spriječim moćnoga da ne ugnjetava slaboga, da obasjam zemlju (...)" (Hamurabijev zakonik, Predgovor)
  • Hans Kelsen
    • "Pravo je poredak ljudskog ponašanja. "Poredak" je sistem pravila. Pravo nije, kao što se ponekad kaže pravilo. Ono je skup pravila koja imaju onu vrstu jedinstva koju mi shvatamo kao sistem." (Opća teorija države i prava)
    • "Pravo je organizacija sile. Jer pravo postavlja izvjesne uslove upotrebi sile u odnosima između ljudi, dopuštajući upotrebu sile jedino od strane izvjesnih pojedinaca i samo u izvjesnim okolnostima [...] Pravo je, prema teoriji koja je ovdje iznijeta, specifičan poredak ili organizacija moći." (Ibid.)
    • "Pravo je poredak koji svakom članu društvene zajednice određuje njegove dužnosti i time njegov položaj u zajednici putem specifične tehnike, predviđajući prinudan akt, sankciju uperenu protiv člana zajednice koji ne ispunjava svoje dužnosti. Ako ignorišemo taj element, onda ne možemo da razlikujemo pravni poredak od drugih društvenih poredaka." (Ibid.)
    • "Pravo je primarna norma koja predviđa sankciju [...]" (Ibid.)
    • "U ljudskim svijestima pravo postoji kao činjenica, kao skup normi koje važe, kao normativan sistem." (Ibid.)
    • "Pravo i pravda su dva različita pojma. Pravo koje se razlikuje od pravde jest pozitivno pravo. Ovdje je riječ o pojmu pozitivnog prava: nauka pozitivnog prava se mora jasno razlikovati od filozofije pravde." (Ibid.)
    • "Postojanje pravne norme nije psihološki fenomen. Pravnik smatra da zakon postoji čak i kad oni pojedinci koji su ga stvorili ne žele više sadržaj zakona, čak i kad niko više ne želi njegov sadržaj..." (Ibid.)
    • "Ako je pravno pravilo zapovijest, ono je, u stvari, depsihologizirana zapovijest koja u sebi ne sadržava volju u psihološkom značenju te riječi. Ponašanje koje propisuje pravno pravilo zahtijeva se a da ni jedno ljudsko biće to neće u psihološkom smislu." (Ibid.)
    • "Prema tome, definicija prava koja ne određuje pravo kao prinudni poredak, mora biti odbačena (1) jer samo uključujući element prinude u definiciju prava pravo se može jasno razlikovati od bilo kojeg drugog društvenog poretka; (2) budući da je prinuda faktor od velikog značaja za razumijevanje društvenih odnosa i naročito karakterističan za društvene poretke zvane "pravo"; i; (3) naročito, jer svako definisanje prava kao prinudnog poretka uzima u obzir vezu koja postoji u slučaju koji je najbitniji za razumijevanje prava, prava savremene države: vezu prava i države. Savremena država je u osnovi prinudni poredak - centralizirani prinudni poredak, ograničen u svojoj teritorijanoj validnosti." (Čista teorija prava)
    • "Neka norma ne vrijedi stoga, što ima određeni sadržaj... nego zato što je bila na određen način... stvorena. Stoga i upravo zbog toga jest dio pravnog poretka, čije su norme bile stvorene u skladu s tom temeljnom normom. I upravo zato pravo može biti bilo koji proizvoljni sadržaj."(Die Rechtsordnung als hierarchisches System von Zwangsnormen)
  • Harold Berman
    • "Historicisti naglašavaju izvor prava koji 'jeste' i pravo koje 'treba da bude' u običajima i tradicijama određenog društva - uključujući prethodne odluke njegovih sudova i naučna pisanja njegovih pravnika - tvrdeći da se značenje pravnih pravila i značenje pravde trebaju nalaziti u karakteru, kulturi, i historijskim vrijednostima društva." (The Historical Foundations of Law, 2005.)
  • Hegel
    • "Ideja prava je sloboda i da bi bila istinski shvaćena ona se mora spoznati u njenom pojmu i njegovom postojanju." (Osnovne crte filozofije prava)
    • "Pravo je pozitivno uopće a) po obliku, što ono u nekoj državi važi, a taj zakonski autoritet princip je za njegovo poznavanje, pozitivna pravna nauka, b) Po sadržaju dobiva ovo pravo pozitivan element; α) po posebnom nacionalnom karakteru nekog naroda, po stepenu njegovog historijskog razvoja i povezanosti svih odnosa koji pripadaju prirodnoj nužnosti, β) po nužnosti da jedan sistem zakonskog prava sadržava primjenu općeg pojma na poseban kvalitet predmeta i slučajeva koja je dana izvana - primjenu koja nije više spekulativno mišljenje i razvoj pojma, nego supsumcija razuma; γ) u posljednjim određenjima koja su potrebna za odluku u zbilji." (Ibid.)
    • "Što je po sebi pravo, postavljeno je u njegovu objektivnom opstanku, tj. određeno s pomoću misli za svijest i kao ono što jest i važi kao pravo, poznato, zakon; a pravo je ovim određenjem pozitivno pravo uopće [...] Ono što je pravo dobiva tek time što postaje zakonom ne samo oblik svoje općenitosti nego i svoju istinsku određenost. Stoga kod predstave ο zakonodavstvu ne treba imati pred sobom samo taj jedan moment da se na taj način izriče nešto kao pravilo koje važi za sve; nego unutarnji bitni moment ispred onoga drugoga jest spoznaja sadržaja u njegovoj određenoj općenitosti." (Ibid.)
    • "U pozitivnom je pravu otuda ono što je zakonito izvor spoznaje onoga što je pravo, ili zapravo što pripada pravu; - pozitivna pravna nauka utoliko je historijska nauka, koja kao svoj princip ima autoritet." (Ibid.)
    • "Pravo, koje je u obliku zakona počelo da opstoji, jest za sebe, stoji samostalno nasuprot posebnom htijenju i mnijenju ο pravu, pa ima da pribavi sebi važenje kao ono općenito. Ova spoznaja i ozbiljenje prava u posebnom slučaju, bez subjektivnog osjećaja posebnog interesa, pripada javnoj vlasti, sudu." (Ibid.)
    • "Najposlije, što se tiče ličnog uvjeravanja, već je rečeno da je s protestantskom crkvom došlo do pomirenja religije sa pravom. Nema svete savjesti, nema religiozne savjesti koja bi bila odvojena od svjetovnog prava, ili naprosto suprotna njemu." (Filozofija historije)
  • Heinrich Dernburg
    • "Subjektivna prava su historijski postojala dugo prije nego što se država s određenim pravnim poretkom pojavila. Ona su imala osnov u ličnosti pojedinca i u poštovanju koje je on bio sposoban da dobije i iznudi. Pojam pravnog poretka je iz posmatranja postojećih subjektivnih prava mogao biti stvoren jedino postupnim procesom apstrahovanja. Zato je i historijski i logički nepravilno smatrati da subjektivna prava nisu ništa drugo do emanacije objektivnog prava. Pravni poredak garantuje i formuliše subjektivno pravo, ali ih ne stvara." (System des römischen Rechts)
  • Henri Levy-Ullmann
    • "Pravo je razgraničenje onoga što ljudi i njihove grupe imaju slobodu da čine, a da ne pretrpe osudu, prinudno izvršenje ili posebno stavljanje sile u dejstvo." (Elements d’introduction generale a l’etude des sciences juridiques, I: La definition du droit)
  • Henry Bordeaux
    • "U pravosuđu uvijek postoji neka opasnost. Ako to nije sam zakon, onda su suci."
  • Henry Maine
    • "Pravo je stabilno; društva o kojima govorimo su progresivna. Veća ili manja sreća naroda zavisi od stepena brzine kojom se jaz sužava." (Drevno pravo)
  • Herbert Spencer
    • "Božansko pravo kraljeva bilo je veliko političko praznovjerje prošlosti: praznovjerje sadašnjosti je božansko pravo parlamenta."
  • Hugo Grotius
    • "Po rimskom i hebrejskom pravu svakome je dopušteno da se proda kao rob ako mu se to sviđa. Zašto ne bi bilo dopušteno nekom narodu koji pripada samom sebi da se podvrgne jednom čovjeku ili nekolicini, da prenese pravo vladanja nad sobom, pa da čak ne zadrži ni jedan dio tog prava...? Ima više razloga zbog kojih se narod može odreći suvereniteta; kad se smatra ugroženim ili kad tjeran glađu ne vidi drugo sredstvo da nađe svoj spas."
    • "Gledao sam po kršćanskom svijetu, a također i protiv barbarskih naroda sramotnu samovolju u ratovanju: iz neznanih ili ništavnih uzroka pribjegavalo se oružju, koje, kad se jednom već uzelo u ruke, nije poštovalo nikako ni božje ni ljudsko pravo, kao da se jednom zapoviješću dopustila mahnitost za sve zločine." (O zakonima rata i mira)
    • "Prirodno pravo je diktat razuma koji naglašava da je neki čin, s obzirom na njegovu suprotnost ili sklad sa čovjekovom racionalnom prirodom, ili moralno pogriješan ili moralno podoban, te ga je prema tome Bog kao stvoritelj prirode zabranio ili naredio." (Ibid.)
    • "Prirodno je pak pravo toliko nepromjenjivo da ga ni sam Bog ne može promijeniti. Naime, koliko god je Božja moć ogromna, može se reći da ima stvari na koje se ona ne proteže, jer one, tako izražene, ne bi imale nikakvog smisla, već bi sadržavale protivrječnost. Kako dakle ni Bog ne može učiniti da dva puta dva ne bude četiri, tako ne može učiniti niti da ono što je po svojoj naravi zlo ne bude zlo." (Ibid.)

I[uredi]

  • Immanuel Kant
    • "Učenje o pravu koje je samo empirijsko jest (kao drvena glava u Fedrovoj basni) glava koja može biti lijepa, samo šteta što nema mozga!" (Metafizika običajnosti)
    • "Pojam prava, utoliko što se odnosi na obaveznost koja mu odgovara (tj. moralni pojam prava), prvo, tiče se samo izvanjskog, tačnije rečeno praktičnog odnosa jedne osobe prema drugoj, ukoliko njihova djelanja mogu, kao facta, utjecati jedna na drugu (neposredno ili posredno). Ali, drugo, on ne znači odnos htijenja prema želji (dakle ni prema pukoj potrebi) drugoga, kao naprimjer u mojim dobročiniteljskim ili nemilosrdnim postupcima, nego samo prema htijenju drugoga. Treće, u tom uzajamnom odnosu htijenjâ ne uzima se u obzir materija htijenja, tj. svrha koju svako ima u pogledu predmeta što ga on hoće, npr. ne pita se hoće li neko od robe koju od mene kupuje za vlastito trgovanje izvući korist ili ne, nego se ispituje samo forma odnosa obostranog htijenja, utoliko što se ona smatraju slobodnima, i još da li je djelanje jednoga od njih spojivo sa slobodom drugoga prema nekom općem zakonu. / Pravo je, dakle, pojam cjeline uslova pod kojima se htijenje jednoga može složiti s htijenjem drugoga prema nekom općem zakonu slobode." (Ibid.)
    • "[O]pći zakon prava: radi izvanjski tako da slobodna upotreba tvoga htijenja može saopstojati sa svačijom slobodom prema nekom općem zakonu, jest doduše zakon koji mi nameće jednu obavezu, ali koji nikako ne očekuje, a još manje zahtijeva da u ime te obaveze ja treba da svoju slobodu ograničim na te uslove; naprotiv, um samo kaže da sloboda u svojoj ideji jest njima ograničena, i da je u činjenicama smiju ograničavati i drugi uslovi; i to on izriče kao postulat koji nije moguće dalje dokazivati." (Ibid.)
    • "[P]ravo [se] ne smije pomišljati kao sastavljeno od dva različita elementa, naime od obaveze po nekom zakonu, i ovlaštenja koje ima onaj što svojim htijenjem obavezuje drugoga da ovoga na to prisili, već da se naprotiv pojam prava može neposredno smjestiti u mogućnosti povezivanja opće uzajamne prisile sa svačijom slobodom." (Ibid.)
    • "Puka saglasnost ili nesaglasnost djelanja sa zakonom, bez obzira na njegovu pobudu, zove se legalnost (zakonitost); a ono u kojem je ideja dužnosti na osnovu zakona ujedno pobuda djelanja zove se njegov moralitet (običajnost). / Dužnosti koje se vrše prema pravnom zakonodavstvu mogu biti samo izvanjske dužnosti, jer ovo zakonodavstvo ne zahtijeva da ideja te dužnosti, koja je unutrašnja, sama za sebe bude odredbeno počelo htijenja onoga koji djela; a kako je tom zakonodavstvu ipak potrebna pobuda prikladna za zakone, može povezivati sa zakonom samo izvanjske pobude. Etičko zakonodavstvo, zauzvrat, pretvara doduše i unutrašnja djelanja u dužnosti, ali ipak ne isključuje izvanjska: ono se odnosi uopće na sve što je dužnost. Ali upravo zato što etičko zakonodavstvo uključuje u svoj zakon unutrašnju pobudu djelanja (ideju dužnosti), što je određenje koje nipošto ne mora ući u izvanjsko zakonodavstvo, etičko zakonodavstvo (čak ni zakonodavstvo neke volje božje) ne može biti izvanjsko, premda ono dužnosti koje počivaju na jednom drugom, naime izvanjskom zakonodavstvu, kao dužnosti prima u svoje zakonodavstvo kao pobude [...] Etičko zakonodavstvo (dužnosti u svakom slučaju mogu biti i izvanjske) jest ono koje ne može biti izvanjsko; pravno je ono koje može biti i izvanjsko." (Ibid.)

J[uredi]

  • Jack Balkin
    • "Filozofska teorija zvana pozitivizam poriče da pravo nužno mora biti pravedno da bi bilo pravo. Ona stoji na pretpostavci mogućnosti nepravednih zakona. Ali pozitivizam ne poriče da pravo može biti pravedno, ili biti učinjeno pravednim. Stoga pozitivist može imati vjeru u narativ pravnog progresa. Uistinu, vjerovatno je da mnogi pozitivisti imaju vjeru da pravo može i da će postati bolje, dijelom kroz same forme kritike koje pozitivizam čini mogućim." (Ustavno iskupljenje)
  • Jan Klabbers
    • "[U] binarnoj postavci, pravo može biti više ili manje specifično, više ili manje precizno, više ili manje određeno, više ili manje široko u opsegu, više ili manje značajno, više ili manje ozbiljno, više ili manje dalekosežno; jedina stvar što ne može biti jeste više ili manje obavezujuće." (The Redundancy of Soft Law)
  • Jean Giraudoux
    • "Svi mi znamo da je pravo najbolja škola izmišljanja. Nikada ni jedan pjesnik nije tako slobodno prikazivao prirodu kao što jedan pravnik može prikazati stvarnost."
  • Jeffrey Goldsworthy
    • "Pravo je neuobičajena disciplina, utoliko što istina pravnih tvrdnji nije nezavisna od vjerovanja koja ljudi imaju o njima: zaista, ona zavisi od toga da li dovoljno pravih ljudi vjeruje u njih [...] Norme koje su prihvaćene danas ne moraju biti prihvaćene sutra - tako da tvrdnje o pravu koje su pogrešne danas mogu biti istinite sutra - ako se vjerovanja dovoljnog broja pravnih ljudi može promijeniti." (Parlamentarni suverenitet: Savremene rasprave)
    • "Jedna od razlika između naučnog i pravnog mišljenja je u tome što u nauci rasuđivanje koje je logički manjkavo ili činjenično neprecizno će najčešće pasti na testu praktične primjene. To može imati katastrofalne posljedice, poput zgrada koje se ruše ili aviona koji padaju s neba. S druge strane, rasuđivanje koje strijemi da rasvijetli postojeće pravo može biti neprecizno i logički manjkavo, a ipak imati poželjne posljedice kada se primjeni u praksi. / Sve je to dobro za istraživače, u mirnoći njihovog tornja od bjelokorsti, bez bilo kakvih odgovornosti za donošenje odluka koje imaju neposredne, praktičke efekte, da insistiraju na striktnoj primjeni zaključaka logički rigoroznog pravnog rasuđivanja. Ali, za one koji presuđuju, suočeni sa drugim ljudskim bićem čija sudbina leži u njihovim rukama, možda logika treba ponekad da uzmakne pred samilošću. Ralph Waldo Emerson možda je bio u pravu kada je kazao da je "lupava konzistentnost đavo malih umova"." (The Limits of Judicial Fidelity to Law)
  • Jeremy Waldron
    • "Postoji tradicija, postoji moralnost, postoji privrženost, postoji harizma, postoji ideologija, postoji mistifikacija, postoje laži i - konačno - postoje bajoneti i meci. Svi oni su važni u analizi politike, i svi oni - uključujući posljednja dva (sjetite se Sjeverne Irske) - igraju ulogu u objašnjavanju stabilnosti našeg političkog sistema. Ali također postoji pravo i postoji politički poredak, koji regulira autoritet, sukcesiju, i prijenos i vršenje vlasti. Pravo i politički poredak užasno nam puno znače. Ali na kraju oni su uzajamno povezani sistem pravila i praksi koji zavise od ničeg više konkretnog i ništa više sigurnog do spremnosti onih uključenih u politički život da reguliraju i prosuđuju svoje sopstveno i tuđe ponašanje shodno nekim standardima. Hartova teorija pravila priznanja podrazumijeva da nešto ništa više sigurno od ovoga leži u temelju svakog pravnog sistema." (Pravo)
    • "Ni jedan koncept o tome šta je pravo neće biti adekvatan ukoliko ne prida centralni značaj institucijama kao što su sudovi, njihovim specifičnim procedurama i praksama kao što je pravna argumentacija. Konceptualna shvatanja prava koja samo naglašavaju pravila a ne govore ništa više o pravnim institucijama od toga da neke institucije stvaraju pravila, ili da ih neke institucije primjenjuju, previše su nemarne u njihovom razumijevanju onoga što je pravni sistem. Oni su poput razumijevanja demokratije koja zanemaruju centralnu ulogu izbora. Filozofija prava je osiromašena kao opća teorija ako ne pridaje nikakvu pažnju formaliziranim proceduralnim aspektima sudova i saslušanja i elementarnim odlikama kao što je davanje objema stranama prilike da se čuju. To otkriva prazninu konceptualne analize ukoliko uopće ne pokušava da obuhvati sve to na apstraktan način ili ukoliko to smatra samo kontrigentnim odlikama nekih pravnih sistema, a ne drugih, i prema tome ispod pažnje opće jurisprudencije. Također sam kazao da čak i ako se može braniti samo fokusiranost na sama pravila, filozofija prava bi opet bila osiromašena ukoliko ne bi pridavala nikakvu pažnju određujućoj ulozi aspiracije zakona prema koherenciji među normama koje sadrži i oblicima razumne argumentacije koja je uključena kako u održavanju konzistentnosti, tako i u primjeni normi u pojedinim slučajevima." (The Concept and the Rule of Law)
  • Jerome Frank
    • "[G]ruba definicija prava iz tačke gledišta običnog čovjeka [je]: za bilo kojeg laika, pravo, u odnosu na bilo koje pojedinačno činjenično stanje, jeste odluka suda u odnosu na te činjenice u mjeri u kojoj ta odluka utječe na tu pojedinačnu osobu. Dok sud ne odluči po tim činjenicama pravo još ne postoji po tom pitanju. Prije takve odluke, jedino dostupno pravo jeste mišljenje pravnika o pravu koje se odnosi na tu osobu i te činjenice. Takvo mišljenje nije doista pravo već tek nagađanje o tome kako će sud odlučiti. Pravo, stoga, u odnosu na bilo koju situaciju je ili (a) stvarno pravo, tj. određena prošla odluka, u odnosu na tu situaciju, ili (b) vjerovatno pravo, tj. nagađanje o određenoj budućoj odluci." (Pravo i savremeni um)
  • Jevgenij Pašukanis
    • "U razvitku juridičkih kategorija sposobnost vršenja poslova razmjene jeste samo jedna od konkretnih manifestacija općeg svojstva pravne i poslovne sposobnosti. Međutim, historijski je upravo akt razmjene dao ideju subjekta, kao apstraktnog nosioca svih mogućih prvnih ovlaštenja. Samo se u uslovima robne privrede rađa apstraktna pravna forma, tj. sposobnost da se ima pravo uopće, odvaja se od konkretnih pravnih zahtjeva. Samo neprestano premještanje prava koje nastaje na tržištu stvara ideju njihovog nepokretnog nosioca. Na tržištu se onaj koji stavlja obaveze i sam obavezuje. Iz položaja stranke koja zahtijeva on najednom prelazi u položaj stranke koja je obavezana. Tako se stvara mogućnost apstrahovanja od konkretnih razlika između subjekta prava i njihovog podvođenja pod jedan pojam vrste. / Isto onako kao što su aktima razmjene razvijene robne proizvodnje prethodili slučajni akti razmjene i takvi oblici kao, npr., uzajamno darivanje - pravnom subjektu i sferi pravne vlasti koja se oko njega prostire morfološki prethodi naoružani pojedinac, ili češće - grupa ljudi, rod, horda, pleme, koji su sposobni da u sporu, u bici, odbrane ono što je uslov njihovog postojanja. Ova tijesna morfološka veza jasno sjedinjava sud sa dvobojem, stranke u procesu sa stranama u oružanoj borbi. Uporedo sa porastom socijalnih regulativnih snaga subjekt gubi materijalnu opipljivost. Njegova lična energija se zamjenjuje socijalnom moći. tj. klasnom organizacijom, koja nalazi svoj najviši izraz u državi. Ovdje bezličnome i apstraktnom subjektu odgovara kao njegov refleks bezlična i apstraktna državna vlast koja djeluje sa idealnom jednakošću i neprekidnošću u prostoru i vremenu [...] Samo pri potpunom razvitku buržoaskih odnosa pravo dobija apstraktni karakter, svaki čovjek postaje čovjekom uopće, svaki rad se svodi na društveno-korisni rad uopće, svaki subjekt postaje apstraktnim juridičkim subjektom. Istovremeno i norma poprima logički savršenu formu apstraktnog općeg zakona. / Tako je juridički subjekt u nebesa uzdignut apstraktni posjednik robe. Njegova volja, shvatajući je u pravnom smislu, ima svoju realnu osnovu u želji da otuđuje stičući i da stiče otuđujući. Da bi se ta želja ostvarila, nužno je da želje posjednika robe idu jedna drugoj u susret. Juridički se taj odnos izražava kao ugovor ili saglasnost nezavisnih volja. Stoga je ugovor jedan od centralnih pojmova u pravu [...] Izvan ugovora sami pojmovi subjekta i volje postoje u pravnom smislu samo kao mrtve apstrakcije [...] Akt razmjene, dakle, koncentriše u sebi, kao u fokusu, najbitnije momente, kako za političku ekonomiju tako i za pravo [...] [S]amo razvitak tržišta stvara mogućnost i nužnost pretvaranja čovjeka koji prisvaja stvari putem rada (ili pljačke) u pravnog vlasnika [...] [F]orma prava kao takva ne krije u sebi u našoj prelaznoj eposi one neograničene mogućnosti koje su se u njoj otkrivale za buržoasko-kapitalističko društvo u času njegovog rađanja. Naprotiv, ona nas samo privremeno zatvara u svoje uske horizonte. Ona postoji samo zato da bi konačno sebe iscrpila." (Opća teorija prava i marksizam)
  • John Austin
    • "Postojanje prava je jedna stvar: njegova vrlina ili mana je druga stvar. Da li pravo jeste, jedno je pitanje: da li treba da bude, ili da li se slaže sa datim ili pretpostavljenim testom, drugo je i različito pitanje. Čak i da se razlikuje od datog ili pretpostavljenog testa, pravo kojeg je odredila država, ili pravo nametnuto presudom, jeste pravo koje je država postavila, ili pravo koje je presuda odredila [...]" (Određenje polja jurisprudencije)
  • John Chipman Gray
    • "Pravo države ili bilo kakvog organizovanog tijela ljudi sastoji se od pravila koja sudovi, tj. sudski organi tog tijela postavljaju u cilju određivanja subjektivnih prava i obaveza." (Priroda i izvori prava)
    • "Skup pravila koja oni [sudije - op.a.] postavljaju nije izraz prethodno postojećeg prava, nego sâmo pravo [te je činjenica da to] što sudovi primjenjuju pravila ono što ta pravila čini pravom, da ne postoji nikakva tajanstvena stvar "pravo" odvojeno od tih pravila, i da su sudije prije stvaraoci nego otkrivači prava [...] Da li je onda sudska vlast apsolutna? [...] Ne, jer sudije su organi države; oni imaju samo onakvu vlast kakvu im da organizacija države." (Ibid.)
    • "Ponekad se kaže da se pravo sastoji iz dva dijela - zakonsko pravo i pravo koje stvara sudija, ali, uistinu, cjelokupno pravo je pravo koje stvara sudija." (Ibid.)
  • John Finnis
    • "Teoretičari prirodnog prava drže da sadržaj pravednog i valjano usvojenog pravnog pravila poput: "Nemoj preći 35 km/h na ulicama grada" nije zahtjevan moralom dok ga nije valjano usvojio pravni autoritet sa nadležnošću (pravnim autoritetom) da stvori takvo pravilo. Centralno mjesto u teoriji prirodnog prava jeste njeno objašnjenje kako stvaranje "čisto pozitivnog" prava može stvoriti moralne obaveze koje nisu postojale prije trenutka usvajanja [...] U pravnoj filozofiji postoji naziv za teoriju koja preuzima na sebe da identifikuje i raspravi, otvoreno i na kritički način, moralne principe i uslove koji odgovaraju na zahtjeve deliberativnih osoba da im se pokaže zašto pravno pravilo, valjano usvojeno, jeste obavezujuće i autoritativno za njih, upravo kao pravo. To ime, za dobro i loše, jeste "teorija prirodnog prava" [...] Centralna strategija prirodno pravne teorije u objašnjenju autoriteta prava ukazuje na pod-određenost (daleko od puke neodređenosti) najvećeg dijela, ako ne i svih zahtjeva praktičnog razuma u polju otvorenog (ne samo tehnološkog) samoodređenja pojedinaca i društava. Zaista, što su ljudi više dobronamjerni i inteligentni, dolazit će do većeg broja dobrih, ali nekompatibilnih (ne-kompozitnih) shema društvene koordinacije (uključujući uvijek "negativnu" koordinaciju međusobnog ustručavanja) na političkom nivou - vlasništvo, novac, odbrana, pravne procedure, i tako dalje. Kako je jednoglasnost o meritumu pojedinačnih šema praktično nedostupna, ali koordinacija oko nekih šema se zahtijeva kao zajedničko dobro (pravda, mir, blagostanje), ti dobri ljudi imaju dovoljno razloga da prihvate autoritet, to jeste, prihvaćenu i prihvatljivu proceduru za izabiranje pojedinačnih šema koordinacije sa kojima, nakon što su tako izabrane, svaki razuman član zajednice je moralno obavezan da sarađuje upravo zato što su izabrane - to jeste, upravo kao pravno obavezne za moralno pristojnu savjest. / To je izvor sadržajne nezavisnosti i peremptivnosti koju je Hart, u svojim kasnijim radovima, ispravno priznao kao karakterističke pravne razloge za djelovanje, i kao suštinu njihove autoritativnosti. I kao što objašnjenje pokazuje, ova sadržajna nezavisnost i peremptivnost nije ni bezuslovna niti bez izuzetaka. Dovoljan nivo nepravde u sadržaju negirat će peremptornost-za-savjest." (Filozofija prava)
  • John Gardner
    • "[P]ravo nije funkcionalna vrsta. Ono je modalna vrsta. Ne postoji društvena funkcija, ili bilo kakva kombinacija društvenih funkcija, koja razlikuje pravo od njegovih mnogih bliskih susjeda. Radije, pravo se razlikuje od mnogih svojih bliskih susjeda (onih koji uopće imaju društvene funkcije) po onome kako služi mnogim društvenim funkcijama koje ono, zajedno sa njegovim bliskim susjedima, služi ili ima mogućnost služenja. Pravo nije "šta god rješava sporove", već poseban način rješavanja sporova, i za činjenje velikog spektra drugih stvari pored toga, za korištenje pravila velikim dijelom učinkovitih za općenito stanovništvo, i zvaničnike koji ga primjenjuju i koji za sebe tvrde autoritet i supremaciju u takvom djelovanju. Ove (i nekoliko drugih) specifičnih razlikovanja prava su sve na listi "kako", a ne na listi "zašto"." (Pravo kao skok u vjeru)
    • "Sa pretpostavkom Grundnorme koja je tek hipotetizirana, pravo je valjano na osnovu samih svojih izvora. Sa pretpostavkom Grundnorme ti izvori nužno imaju apsolutnu vrijednost. Na osnovu Grundnorme, njihovo ovlaštenje podrazumijeva njihovu ispravnost, a njihova ispravnost podrazumijeva njihovo ovlaštenje. Jer ove dvije odlike su jedne te iste. / Te na isti način na koji se javlja pitanje da li Bog zaslužuje nečiju vjeru, stoga se javlja i pitanje da li Grundnorma zaslužuje nečiju vjernost. Isto kao što neko može imati razloge za vjeru u Boga, neko može imati razloge za stupanje u savez sa Grundnormom. Isto kao što nečiji razlozi za vjeru u Boga mogu biti ne-moralni razlozi, nečiji razlozi za poštovanje prava mogu biti ne-moralni razlozi. Isto kao što oni koji imaju vjeru u Boga time automatski stiču nove moralne razloge bez obzira da li su njihovi izvorni razlozi za vjeru u Boga bili moralni razlozi, tako oni koji se usklađuju sa Grundnormom automatski stiču nove moralne razloge bez obzira da li je njihov izvorni razlog za usklađivanje sa Grundnormom bio moralni razlog. Prema tome, isto kao što vjernici mogu imati moralni razlog da čine na osnovu Božijih naredbi ono što, bez Božijih naredbi, ne bi imali nikakvog moralnog razloga da čine, tako oni koji se usklađuju sa Grundnormom imaju moralne razloge da čine na temelju pravnih pravila ono što, bez tih pravnih pravila, ne bi imali moralne razloge da čine. Te, isto kao što moralni razlozi spomenuti ovdje za činjenjem onoga što Bog naređuje nemaju primjenu na nevjernike, tako moralni razlozi spomenuti ovdje za slijeđenje pravnih pravila nemaju primjenu na one koji nisu u savezu s Grundnormom, ili koji, da kažemo drugačije, nemaju vjeru u pravo." (Ibid.)
    • "Samo oni koji imaju vjeru su, po meni, ikada pod utjecajem Božijih naređenja. Božiji autoritet, da kažemo drugačije, isključivo je inspirativan radije nego instrumentalan. Ako neko nije nadahnut Bogom onda Bog nema autoriteta nad njim. To nije tako s pravom, gdje je neki autoritet instrumentalno opravdan, a drugi autoritet izričito opravdan, t.j. opravdan kao izraz vjere vjernih. U tom smislu ateista je u drugačijoj moralnoj poziciji od anarhiste. Anarhisti je moralno dopušteno da poriće autoritet pravu gdje, da ima vjeru u pravo sama ta činjenica bi bila dovoljna da dâ pravu autoritet nad njenim djelovanjima. Ali, anarhista moralno griješi u poricanju autoriteta pravu gdje je njegov autoritet nad njom instrumentalno opravdan, npr. kroz koristi koordinacije. Ali čini mi se da je ateisti, čak i ako nije u pravu u poricanju postojanja Boga, moralno dopušteno da u potpunosti poriće Njegov autoritet nad njenim djelovanjima." (Ibid.)
    • "Znati pravo ne znači voljeti ga, čak i ako Grundnorma, ukoliko iz bilo kojeg razloga počnemo voljeti pravo, nužno stapa za nas vrijednosti i izvore prava." (Ibid.)
    • "Činjenica da neko može kroz odvojenu pretpostavku Grundnorme znati pravo, bez da ga voli, jeste ono što objašnjava mogućnost izrabira onoga čemu će se dati vjernost. Saznanje Grundnorme sa odvojenošću dopušta nekome da identificira zakone i razumije ih zajedno sa njihovom tvrdnjom ka zaslužnošću prije svog posvećivanja njima. To nije tako s Bogom i Njegovim naredbama. Jer znati Boga znači voljeti ga, te neko nema logički prostor za izabir među Božijim naredbama." (Ibid.)
    • "[N]e postoji ne-pozitivno pravo. Ne postoje pravne norme koje nastaju bez da ih neko ne uvede u postojanje. Samo što ima nekoliko načina njihovog uvođenja u postojanje [...] [U]loga koju pravo igra u koordiniranju i na druge načine asistiranju naše racionalne agencije objašnjava zašto se o pravu mora misliti kao autoritativnom. I ta potreba da se o pravu razmišlja kao o autoritativnom objašnjava zašto je svako pravo pozitivno pravo, zašto svo pravo mora imati svog pravotvorca." (Ibid.)
    • "Da je pravo moralno obavezno na pobojan način (tj. da je nemoralno pravo pravo samo u devijantnom smislu) jeste dio prirode prava, konceptualna istina. Da je pravo moralno obavezno na pretpostavljeni način (tj. da trebamo biti predisponirani da uzimamo u obzir ili tretiramo pravo gdje ga god nađemo kao moralno obavezno) nije dio prirode prava." (Ibid.)
    • "Glavna zagonetka prava, kao prakse, nije problem oko toga kako je pravnim praktičarima, uključujući sudijama, postalo pravno dopušteno ili obavezno primjeniti moralne norme. Radije, to je problem oko toga kako je pravnim paktičarima postalo moralno dopušteno ili obavezno primijeniti pravne norme. Pravni praktičari, uključujući sudije, trebaju djelovati moralno u svom radu iz istih razloga iz kojih sudije i vojnici moraju tako djelovati: jer njihov rad utječe na ljudske živote na značajne načine. Ne postoji dalji problem oko toga zašto trebaju djelovati moralno. Međutim postoji dalji problem - moralni problem - o tome zašto se trebaju prikloniti pravnim normama kada to čine." (Ibid.)
  • John Locke
    • "Pravo, koje je trebalo da upravlja Adamom, jeste isto koje je trebalo da upravlja svim njegovim potomstvom, pravo razuma. Ali njegovi potomci, zbog različitog načina ulaska u svijet, različitog od njega, prirodnim rođenjem, koje ih je proizvelo neukim i bez upotrebe razuma, nisu tada bili pod pravom; jer niko ne može biti pod pravom, koje nije njemu proglašeno; a ovo pravo budući da je proglašeno ili učinjeno znano samo razumom, za onog koji još nije došao do stanja upotrebe razuma, ne može se reći da je pod ovim pravom; te Adamova djeca, budući da nisu odmah po rođenju bila pod ovim pravom razuma, nisu odmah bila slobodna: jer pravo, u svom pravom značenju, nije toliko ograničenje, koliko je uputstvo slobodnom i inteligentnom biću za njegov stvarni interes, i ne propisuje dalje nego što je za opće dobro onih koji su pod tim pravom: da mogu biti sretniji bez njega, pravo, kao neskorisna stvar, samo bi iščezlo [...] [S]vrha prava nije da ukine ili ograniči, već da sačuva i uveća slobodu: jer u svim stanjima stvorenih bića, koja su sposobna za zakonodavstvo, tamo gdje nema prava nema ni slobode: jer sloboda znači biti slobodan od ograničenja i nasilja drugih; što ne može biti gdje nema prava: jer sloboda nije, rečeno nam je, sloboda za svakog čovjeka da čini šta hoće: (jer ko može biti slobodan kada hir svakog drugog čovjeka može njim dominirati?) već sloboda da raspolaže, i određuje kako želi, svoju osobu, djelovanje, posjede, i svoju cjelokupnu imovinu, u okviru dopuštenja onih zakona pod kojima je, i stoga da ne bude predmet proizvoljne volje drugih, već da slobodno slijedi svoju." (Dvije rasprave o vladi)
  • John Rawls
    • "Već sam istakao da poimanje formalne pravde, pravilne i nepristrasne primjene javnih pravila, postaje pravna država kada se primijeni na zakonski sistem [...] Pravilnu i nepristrasnu, i u tom mislu pravičnu primjenu prava možemo nazvati "pravda kao pravilnost". To je naziv koji nagovještava više nego "formalna pravda"". (Teorija pravde)
    • "Pravna država očigledno je usko povezana sa slobodom. Ovo možemo vidjeti ispitujući pojam zakonskog sistema i njegovu blisku povezanost sa propisima koji određuju pravdu kao pravilnost. Zakonski sistem je prinudni poredak javnih pravila koja se obraćaju razložnim osobama u svrhe uređivanja njihovog ponašanja i obezbjeđenja okvira za društvenu saradnju. Kada su ova pravila pravedna, ona ustanovljavaju osnov za legitimna očekivanja. Ona predstavljaju temelje uzajamnog povjerenja i opravdavaju prigovore kada se očekivanja ne ispune. Ako su osnove tih potraživanja nesigurne, nesigurne su i granice ljudskih sloboda". (Ibid.)
    • "[A]ko se prekrši propis da nema prestupa bez zakona, recimo pomoću pisanog zakona koji je maglovit i neodređen, na sličan je način maglovito i neodređeno i ono što smo slobodni da činimo. Granice naše slobode su neizvjesne. I u mjeri u kojoj je to tako, sloboda je ograničena razložnim strahom od njenog upražnjavanja. Do iste vrste posljedica dolazi ako se prema sličnim slučajevima ne postupa slično, ako sudskom procesu nedostaje njegov bitni integritet, ako zakon ne prihvata nemogućnost izvršenja kao odbranu itd. Načelo zakonitosti, onda, nalazi čvrst osnov u dogovoru razložnih osoba da za sebe uspostave najveću jednaku slobodu. Da bi bili sigurni da će posjedovati i upražnjavati te slobode, građani dobro uređenog društva svakako će željeti da se pravna država održi". (Ibid.)
  • John William Salmond
    • "[S]vo pravo, kako god stvoreno, priznato je i upravljano od sudova, i nikakva pravila nisu priznata od sudova koja nisu pravna pravila. Stoga moramo ići sudovima, a ne zakonodavcu, s ciljem određivanja prave prirode prava [...] Pravo se sastoji od pravila koja su priznata i po kojima djeluju sudovi pravde." (Jurisprudencija ili teorija prava)
  • Joseph Raz
    • "[P]ravo je aspekt političkog sistema, bila to država, crkva, nomadsko pleme ili bilo kojeg drugog. Njegovo postojanje i njegov identitet su povezani sa postojanjem i identitetom političkog sistema kojeg je dio [...] [I]dentitet pravnog sistema tokom vremena zavisi od kontinuiteta političkog sistema čiji dio je pravo, ali [knjiga] nastoji dati autonomnu definiciju granica trenutačnog pravnog sistema. Iako je tačno da autonomni kriteriji vode daleko u identifikaciji granica trenutačnog pravnog sistema, oni u konačnici ostavljaju određene margine sumnje. Trenutačni pravni sistem sastoji se samo od pravila koje određeni sistem sudova je obavezan da primjeni u skladu sa njihovim običajima i praksom." (Koncept pravnog sistema: uvod u teoriju pravnog sistema)
    • "Pravo postoji, u skladu sa tezom izvora, samo u društvima u kojima postoje sudske institucije koje priznaju razlikovanje između dogovorne i izvršne faze, odnosno oni drže sebe obavezanim da priznaju i izvrše određene razloge ne zbog toga što bi ih odobrili da im je to pitanje povjereno u dogovornoj fazi, već zato što drže njihovu validnost kao autoritativno utemeljenu običajem, zakonodavstvom, ili prethodnim sudskim odlukama tako da se pitanja posmatraju od sudova u parnicama pred njima kao stvarima u izvršnoj fazi." (Ibid.)
    • "[P]ravo upravlja djelovanje ukoliko namjerava da odredi razloge prema kojim se agent treba upravljati, na osnovu kojih on treba odlučiti šta da učini. Namečući obaveze pravo zahtijeva jednu odluku. Ono drži dužnost jedinim legitimnim razlogom koji određuje tu odluku [...] Ovdje pravo određuje razloge za djelovanje ograničavajući agentov izbor. Ne ostavlja mu nikakve opcije. Dodjeljivanje ovlaštenja je također način pravnog određivanja agentovih razloga za ili protiv određenog djelovanja. Agent je obdaren sa mogućnošću da promijeni svoju ili pravnu poziciju drugih ljudi. To može utjecati na njegovu odluku. Ali, ne postoji slučaj normativnog upravljanja svaki put kada djelovanje privlači pravne posljedice koje mogu utjecati na odluku. Dodjeljivanje ovlaštenja je slučaj normativnog upravljanja jer tamo pravo prirodaje te posljedice djelovanju u cilju da agenti utemelje svoje odluke za ili protiv djelovanja na temelju samo tih posljedica. Nije slučajnost da akti dodjeljivanja ovlaštenja imaju samo trivijalne druge posljedice (ovlaštenje se tipično vrši izričajem ili potpisom). I dužnosti i ovlaštenja namjerena su da odrede (na različite načine) razloge za ili protiv djelovanja na koje utječu. Kada pravo upravlja postupanjem, odnosno kada određuje razloge za djelovanje agenta na način koji je opisan, onda je norma. Prema tome, postoje najmanje dvije vrste pravnih normi, one koje nameću obaveze i one koje dodjeljuju ovlaštenja." (Ibid.)
    • "Pravo da bi bilo pravo mora imati mogućnost upravljanja ponašanjem, koliko god neučinkovito. Kao i drugi instrumenti, pravo ima specifičnu vrlinu moralne neutralnosti u tome što je neutralno u odnosu na ciljeve kojima instrument služi. To je vrlina učinkovitosti; vrlina instrumenta kao instrumenta. Za pravo ta vrlina je vladavina prava. Prema tome, vladavina prava je imanentna vrlina prava, ali ne moralna vrlina kao takva. / Poseban status vladavine prava ne znači da usklađenost s njim nije ni od kakvog moralnog značaja." (Autoritet prava)
    • "(1) Popularno je gledište da pravo uživa de facto ili efektivni autoritet. Njegova analiza uključuje ove koncepte, ali ne nužno i onaj legitimnog autoriteta. To je greška [...] Zajednički činilac u svim vrstama efektivnog autoriteta jeste da oni uključuju vjerovanje nekih da predmetna osoba ima legitimni autoritet. Prema tome, objašnjenje efektivnog autoriteta pretpostavlja ono legitimnog autoriteta. / (2) Autoritet je analiziran u kontekstu osobe sa autoritetom i njegovih autoritativnih iskaza. Takva analiza bi se u principu mogla primijeniti na zakonodavca i njegove radnje usvajanja. Ali svo pravo nije usvojeno. Običajna pravila mogu biti pravno obavezujuća. Mogu li ona imati autoritet nasuprot činjenici da nisu izdata od autoriteta? Moguće je govoriti neposredno o autoritetu samog prava. Autoritet pojedinca objašnjen je upućivanjem na njegove iskaze: on ima autoritet ako su njegovi iskazi zaštićeni razlozi za djelovanje, t.j. razlozi za preduzimanje radnje na koju ukazuju i za zanemarivanje (određenih) suprotstavljenih razmatranja. Pravo ima autoritet ukoliko je postojanje prava koje zahtjeva određenu radnju zaštićeni razlog za vršenje te radnje; t.j. pravo je autoritativno ako je njegovo postojanje razlog za radnju u skladu s njim i za isključivanje suprotstavljenih razmatranja. "Razlog" ovdje znači valjani ili opravdavajući razlog, jer je legitimni autoritet prava tako definiran. Pravo uživa efektivni autoritet, kako ga mi vidimo, ako njegovi subjekti ili neki od njih smatraju njegovo postojanje zaštićenim razlogom za ponašanje u skladu s njim." (Ibid.)
    • "[B]itna je osobina prava da tvrdi da ima legitimni autoritet [...] Tvrdnja prava o legitimnom autoritetu nije samo tvrdnja da su pravna pravila razlozi. Ono uključuje tvrdnju da su oni isključujući razlozi za zanemarivanje razloga za nepostupanje u skladu s njima."
    • "[O]no što je isključeno od strane pravnog pravila nisu svi ostali razlozi, nego samo svi oni ostali razlozi koji nisu sami pravno priznati. Mi ne trebamo zamišljati pravo kao skup izoliranih normi od kojih svaka ima svoje sopstvene odvojene i nezavisne funkcije, nego kao skup (potencijalno konfliktnih i međusobno podržavajućih) razloga koji zajedno određuju šta se zahtijeva pravom. Ako je ova analiza tačna onda pravo tvrdi da ima autoritet. Pravo se predstavlja kao tijelo autoritativnih standarda i zahtijeva od svih onih na koje se primjenjuje da priznaju njihov autoritet." (Ibid.)
    • "Prema [tezi izvora], pravo po određenom pitanju je utvrđeno kada pravno obavezujući izvori osiguravaju njegovo rješenje. U takvim slučajevima za sudije se tipično kaže da primjenjuju pravo, a budući da je bazirano na izvorima, njegova primjena uključuje tehničke, pravne vještime u rasuđivanju iz takvih izvora i ne zahtijeva moralnu pronicljivost. Ako na pravno pitanje nije odgovoreno standardima koji se izvode iz pravnih izvora onda mu manjka pravni odgovor -- pravo po tom pitanju nije utvrđeno. U odlučivanju takvih slučajeva sudovi neizbježno probijaju novi (pravni) led i njihove odluke razvijaju pravo (barem u pravnim sistemima temeljenim na precedentima). Prirodno, njihove odluke u takvim slučajevima oslanjaju se barem djelimično na moralne i druge ekstra-pravne obzire." (Ibid.)
    • "Pravo je javna mjera kojom neko može mjeriti kako svoje tako i tuđe ponašanje. Ono pomaže u osiguranju društvene saradnje ne samo kroz svoje sankcije koje nude motivaciju za usklađivanje nego i kroz određivanje na pristupačan način obrazaca ponašanja koji se zahtijevaju za takvu saradnju." (Ibid.)
    • [P]riznanje od organa koji primjenjuju pravo je nužni uslov za postojanje prava. To čini institucionalizovanu prirodu prava neophodnim dijelom kriterija identiteta: zakon je dio sistema samo ako je priznat od pravnih institucija. Naglasak je, međutim, na institucijama koje primjenjuju pravo, a ne na onim koje ga stvaraju." (Ibid.)
    • "Knjiga pretpostavlja gledište koje sam već izražavao u ranijim publikacijama, naime da se sadržaj prava može utvrditi bez pribježišta moralnim obzirima koji se tiču poželjnog, ili ne, ljudskog ponašanja, ili postojanju bilo kakvih specifičnih pravnih standarda. Štaviše, pravo se sastoji od standarda koji su proizvod ljudske aktivnosti, večinom djelovanja koja imaju za cilj da nametnu dužnosti, dodijele prava, i općenitije da postave obavezujuće standarde. To sugeriše dva zaključka. Prvo, pravni standardi mogu ne biti moralni, zaista oni mogu biti zli, isto kao što druge ljudske aktivnosti i njihovi proizvodi mogu ne biti moralni, i mogu biti zli. (Ne slijedi, naravno, da je moguće da pravni sistem bude u potpunosti bez moralne vrijednosti, na isti način kao što je nemoguće za osobu sa provede čitav život bez da čini bilo kakva moralno poželjna djelovanja.) Drugo, s obzirom da pravne institucije pokušavaju da nametnu i provedu dužnosti na ljude, s obzirom da na sebe preuzimaju pravo da uskrate imovinu i slobodu (i ponekad život) onima koji krše njihove pravno nametnute standarde, slijedi da te institucije sebe smatraju legitimnim, to jeste da imaju moralno pravo da djeluju na način na koji to čine (i da pojedinci koji obnašaju pozicije moći i odgovornosti unutar pravnih institucija vjeruju, ili čine da djeluje da vjeruju, da imaju takva prava). Pravne institucije mogu, i ponekad to i čine, dopustiti da pravna pravila budu nesavršena, ili gore, da postoji potreba njihovog mijenjanja. Ali, dokle god nastavljaju da postoje, ona nužno tvrde da je njihovo sopstveno postojanje i ovlaštenje (moralno) opravdano. Štaviše, pored nekih izuzetaka, oni smatraju pravne standarde koji su legitimno stvoreni kao obavezujuće čak i kada su nesavršeni, dok se na prikladan način ne izmjene i dopune." (Između autoriteta i tumačenja)
  • José Ortega y Gasset
    • "Blagostanje demokrata, bili oni ovog ili onog tipa, zavisi od malih tehničkih pojedinosti, od izbornog prava. Sve ostalo je sekundarno."
  • Jules Coleman
    • "Moj stav je da demokratski legitimitet ne zahtijeva da građani usvajaju pravno gledište prava, već da umjesto toga zahtijeva element vjernosti pravu. Vjernost se izražava u smislu djelovanja i držanja koja izražavaju 'podršku' političkim institucijama: činiti svoj dio u njihovom održavanju i ohrabrivati ih da djeluju za zajedničko dobro u skladu sa zahtjevima pravde. Sve ovo je uveliko različito od smatranja da zahtjevi prava ističu moralne zahtjeve ili dopuštenja; to je dosta jače ograničenje." (The Architecture of Jurisprudence)
  • Julie Dickson
    • "[K]ako treba da objasnimo prirodu prava? Odbacujući tezu moralne evaluacije, moralnog opravdanja i korisnih moralnih posljedica, i usvajanjem posredno evaluativnog pristupa pravnoj teoriji koji teži da izabere i objasni važne i značajne odlike prava, bez prejudiciranja pitanja da li one čine ili ne čine pravo dobrim ili opravdanim fenomenom. Šta je svrha tog pristupa? Da produbimo naše razumijevanje centralno važne društvene institucije koja ima sveprisutan utjecaj na naše živote, i da nam posluži kao prosvjetljujuća pretača poduhvatu ocjenjivanja da li, i u kojem smislu, i pod kojim uslovima pravo može biti moralno vrijedno." (Evaluacija i pravna teorija)
    • Mi ocjenjujemo pravo u svjetlu osobitih standarda koje bi pravo trebalo doseći, i zabrinuti smo u onim slučajevima kada ih neuspije doseći jer neuspjeva biti onakvo kakvo pravo treba biti. Ima samo smisla smatrati primjere moralno loših zakona kao subjekta takvih standarda, i biti zabrinut zbog njihovog neupjeha da budu kako pravo treba da bude kada to ne dosegnu, ako su uistinu primjeri prava. Opet, onda, nema smisla prognati takve primjere u neku sivu zonu ili status ne-baš-pravo: oni su zakoni, i nisu onakvi kakvi zakoni treba da budu - to je razlog zašto smo zabrinuti za njih na način na koji jesmo." ("Is Bad Law Still Law? Is Bad Law Really Law?")
  • Jürgen Habermas
    • "Pravo mora nastati svuda gdje je neophodna moralna raspodjela rada, zato što individualni sudovi i motivacije nisu dovoljni." (Ogled o ustavu Evrope)
    • "[Treba podsjetiti u] čemu se sastoji civilizirajući karakter demokratski donesenog prava. Politička vladavina se - od početka državne vlasti u visokim kulturama - konstituirala u formama prava. "Spajanje" prava i politike je, prema tome, staro koliko i sama država. Pravo je pritom hiljadama godina igralo podijeljenu ulogu: ono je služilo autoritarnoj vladavini kao sredstvo organizacije, a za vladajuće dinastije je predstavljalo neizostavan izvor legitimacije. Dok je pravno uređenje stabilizirano snagom državne sankcije, politička vlast se napajala legitimirajućom snagom sakralnog prava kojim je upravljala kako bi bila prihvaćena kao pravedna. Pravo i kraljevska pravosudna vlast su auru svetosti izvlačili iz veze sa mitskim silama, kasnije iz pozivanja na prirodno pravo. Ali, pravo je moglo ostvariti svoj vlasiti smisao tek pošto se u rimskom carstvu izdiferenciralo iz društvenog ethosa, i konačno moglo razviti racionalizirajući učinak preko pravnog kanaliziranja vršenja vlasti. / Državna vlast je zaista morala biti sekularizirana, a pravo uglavnom pozitivirano, prije nego što se legitimacija vladavine mogla učiniti zavisnom od pravno institucionalizirane saglasnosti potčinjenih. Tek se time moglo postaviti ono demokratsko pozakonjenje vršenja političke vlasti koje je relevantno u našem kontekstu. Ono naime razvija ne samo racionalizirajuću nego i civilizirajuću snagu, u mjeri u kojoj osporava državnoj vlasti autoritaran karakter i time mijenja sâmo agregatno stanje političkog." (Ibid.)
    • "Građani se u demokratskoj zajednici ne potčinjavaju pravu samo faktički, zato što država prijeti sankcijama; oni pravo mogu načelno prihvatiti kao "ispravno" jer je demokratski donešeno. Ovaj način demokratskog pravnog uobličavanja političke vladavine predstavlja civiliziranje vlasti, budući da se izvršna vlast koju je narod izabrao, premda raspolaže sredstvima prinude smještenim u kasarne, mora pridržavati ustava i zakona. Ovo "mora" ne izražava faktičku zapovijest o prisilnom ponašanju, nego normativno trebanje naučeno u političkoj kulturi." (Ibid.)

K[uredi]

  • Karl Jaspers
    • Pravo predstavlja uzvišenu ljudsku misao koja svoje postojanje obezbjeđuje samo silom, ali koja silom nije određena. Gdje čovjek postaje svjestan svoje čovječnosti i prihvata čovjeka kao čovjeka, tu se ljudska prava razumiju i zasnivaju kao prirodno pravo na koje se svako, i pobjednik i pobjeđeni, može pozvati. / Čim ideja prava preovlada, može se postupati na taj način da se za istinskom pravdom traga u diskusijama i metodičkim procedurama. / U slučaju potpune pobjede, ono što se za poražene zakonski odlučuje između pobjednika i poraženih do danas je igralo vrlo ograničenu ulogu u događajima o kojima je odlučivala politička volja. Čin političke volje pretvara se u osnov pozitivnog, faktičkog prava, dok u sâmom pravu danas više ne nalazi svoje opravdanje. / Pravo se može primjeniti na krivicu jedino u smislu zločina i u smislu utvrđene političke odgovornosti, ali ne i na moralnu i metafizičku krivicu." (Pitanje krivice)
  • Karl Marx
    • "Vaše pravo je samo u zakon pretvorena volja vaše klase, volja čiji je sadržaj dat u materijalnim uslovima života vaše klase." (Manifest komunističke partije)
    • "Prvi rad koji sam preduzeo radi rješavanja sumnji koje me bijahu ophrvale bio je kritički pregled Hegelove filozofije prava, rad čiji je uvod izašao u "Deutch-französiche Jahrbucher", izdatim u Parizu 1844. godine. Moje je istraživanje dovelo do rezultata da se ni pravni odnosi, ni oblici države ne mogu razumjeti ni iz sebe samih, ni iz takozvanog općeg razvitka ljudskog duha, nego da im je korijen, naprotiv, u materijalnim životnim odnosima, čiju je cjelokupnost Hegel, po primjeru Engleza i Francuza XVIII vijeka, obuhvatio imenom "građansko društvo", a da se anatomija građanskog društva mora tražiti u političkoj ekonomiji." (Prilog kritici političke ekonomije)
    • "Sfera cirkulacije ili robne razmjene, u čijem se okviru vrši kupovanje i prodavanje radne snage, bila je uistinu istinski raj prirođenih čovjekovih prava. U njoj vladaju jedino Sloboda, Jednakost, Svojina i Bentham. Sloboda! Jer se kupac i prodavač neke robe – recimo, radne snage, – opredjeljuju samo svojom slobodnom voljom. Oni ugovore zaključuju kao slobodne, pravno jednake osobe. Ugovor je krajnji rezultat u kome njihove volje dobivaju zajednički pravni izražaj. Jednakost! Jer se jedan prema drugom odnose samo kao vlasnici roba i razmjenjuju ekvivalent za ekvivalent. Vlasništvo! Jer jedan i drugi raspolaže samo svojim. Bentham! Jer i jedan i drugi vode računa samo o sebi. Jedina moć koja ih sastavlja i dovodi u uzajamni odnos jest moć njihove sebičnosti, njihove posebne koristi, njihovih privatnih interesa. I upravo zbog toga što se tako svako brine samo za sebe a niko za drugog, svi oni, po nekoj unaprijed određenoj harmoniji među stvarima, ili pod pokroviteljstvom izvanredno pronicljive Providnosti, izvršavaju samo svoju uzajamnu korist, opću korist, interes cjeline." (Kapital)
    • "[J]ednaka količina rada u jednom obliku razmjenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku. - Zato je ovdje jednako pravo još uvijek po principu - buržoasko pravo [...] Ovo jednako pravo ima još uvijek buržoaski okvir. Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se mjerenje vrši jednakim mjerilom - radom [...] Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad. Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki podjednako samo radnik; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije. Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo. Pravo može, po svojoj prirodi, postojati samo u primjenjivanju jednakog mjerila; međutim, nejednake individue [...] mogu se mjeriti jednakim mjerilom samo ukoliko ih [...] uzimamo s jedne određene strane, u danom slučaju, na primjer, posmatramo samo kao radnike [...] Pri jednakom radnom učinku i, prema tome, jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će faktički dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugog itd. Da bi se izbjegli svi ti nezgodni momenti, pravo bi moralo, umjesto da bude jednako, biti čak nejednako [...] U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individua podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individua porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenom bogatstvu poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama"." (Kritika Gotskog programa)
  • Karl Olivecrona
    • "[P]oštovanje prava može nadživjeti uzroke koji su ga, izvorno, stvorili. Drugi uzroci ulaze na scenu i održavaju poštovanje. Kada je pravo postalo dio strukture zajednice, mnogi interesi nastaju oko njega. Ne može se, stoga, staviti po strani bez uzrokovanja značajnog poremećaja."(Pravo kao činjenica)
    • "Čak i tamo gdje pronalazimo funkcionirajuće ustave, na primjer u grčkim državama ili u Rimu, njihov izvor nije poznat i to vjerovatno nama nikada neće biti znano. Samo je moguće istraživati činjenice kako se one čine iz izvora i izvlačiti zaključke odatle [...] [U] antička vremena religija i pravo nisu bili razdvajani u različite oblasti. Oni su činili jedinstvo. Ako su se društvena pravila razvila u vezi s religijskim ritualima i vjerovanjima, možemo razumjeti kako su mogli zadobiti trajno poštovanje." (Ibid.)
  • Kur'an
    • "Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan." (Al-Isra', 26-27.)

L[uredi]

  • Lars Vinx
    • "[F]unkcija legitimnog prava jeste da nas pomiri sa heteronomijom koju neizbježno proživljavamo u političkoj zajednici, gdje ljudi koji se razlikuju u njihovim vrijednostima, preferencijama, i mišljenjima moraju nekako donositi zajedničke odluke koje nikada ne mogu sve u potpunosti zadovoljiti. Međutim, pristalice snažnog narodnog suvereniteta, ako do toga dođe, odbacuju politički projekat pomirenja razlika kroz legitimno pravo u korist ideje da su zakoni opravdani samo onoliko dugo koliko oni vjerno izražavaju prethodni zajednički identitet. Međutim, ukoliko se slažemo šta se treba činiti jer već dijelimo teški, vrijednosno-napunjeni identitet ne treba nam pozivanje na legitimitet. A, ako ne dijelimo takav identitet, onda koncepcija snažnog narodnog suvereniteta implicirat će da nema legitimnog načina za nas da živimo zajedno pod zajedničkim zakonima." (The incoherence of strong popular sovereignty)
    • "Stanovište da je pozitivno pravo autonomno oduzima pravu svaki inherentni legitimitet, ali još se može kombinovati sa objašnjenjem koje slučajne karakteristike čine pravo legitimnim. Koncepcija snažnog narodnog suvereniteta, suprotno tome, negira samu mogućnost legitimnog prava." (Ibid.)
  • Lav Josifovič Petražickij
    • "[P]od pravom u smislu posebne klase realnih fenomena podrazumijevat ćemo one etičke doživljaje čije emocije imaju atributivni karakter. / Sve ostale etičke doživljaje, tj. doživljaje sa čistim imperativnim motornim nadražajima - nazivat ćemo moralnim pojavama i svrstavat ćemo ih u moral." (Teorija prava i morala)
    • "Naše poimanje prava [...] polazi [...] od negacije realnog postojanja onoga što pravnici smatraju u oblasti prava realno postojećim, kao i od pronalaženja realnih pravnih fenomena kao posebne kategorije složenih, emocionalno-intelektualnih psihičkih procesa, i to u sasvim drugoj sferi (u sferi psihe individue koja vrši spomenute projekcije)." (Ibid.)
    • "Ako radi postizanja smjerljivosti, uporednosti onoga što pod pravom podrazumijeva gore formulisana definicija, s jedne strane, i onoga što pravnici nazivaju pravom i pokušavaju da definišu kao takvo, s druge strane, stati ćemo na projekciono stanovište i uzimat ćemo u obzir pod imenom prava u projekcionom smislu [...] klasu i klasni pojam: "sve imperativno-atributivne norme", ili, razlikujući u skladu s tradicijom (projekciono) "objektivno" i "subjektivno pravo", te ćemo, shodno tome, uspostaviti dva pojma: 1) sve imperativno-atributivne norme (projekciono objektivno pravo), 2) sve dužnosti jednih, aktivno osigurane za druge (pravne obaveze - pravni odnosi - prava, projekciono subjektivno pravo) - onda ćemo, pri poređenju ovih kategorija sa onim što pravnici smatraju pravom u objektivnom ili pravom u subjektivnom smislu, primijetiti ogromnu razliku u opsegu odnosnih klasa. Naime, naše klase su daleko opširnije, naši klasni pojmovi obuhvataju znatno više od onoga što pravnici smatraju (nazivaju) pravom." (Ibid.)
    • "U moral spadaju samo oni i svi oni etički doživljaji čije emocije imaju čisto imperativni karakter, u pravo pak samo oni i svi oni etički doživljaji čije emocije imaju imperativno-atributivni karakter - kakav god da je sadržaj predstava koje ulaze u sastav datoga emocionalno-intelektualnog spoja, kakvi god da su predmeti tih predstava: radnje kao tražene, obavezne, bića kao subjekti prava, činjenice kao relevantne ili normativne činjenice. / Ovdje posebno treba istaći sljedeće: / 1. Imperativno-atributivne (kao i čisto imperativne) emocije jesu apstraktne, blanko impulzije, sposobne da čine spojeve sa svakovrsnim akcionim predstavama, pa, između ostalog, i sa predstavama različitih čisto unutrašnjih aktivnosti (psihičkih pojava). Nemajući u sebi uopće nikakva ograničenja u vezi sa sadržajem akcionih predstava, uspostavljani pojam prava obuhvata i svakakve (realne i zamišljene) imeprativno-atributivne doživljaje i norme koje "propisuju" bilo kakvo čisto unutrašnje ponašanje, tj. čije su akcione predstave - predstave psihičkih pojava [...] 2. Imperativno-atributivne emocije, kao i čisto imperativne, sposobne su, dalje, da se združuju sa predstavama svakakvih, ne samo ljudskih bića u svojstvu subjektivnih pretava, predstava subjekata obaveza ili subjekata prava. Budući da u sebi nema uopće nikakvih ograničenja u vezi sa sadržajem subjektivnih predstava, prezentivni pojam prava obuhvata i sve one imperativno-atributivne doživljaje i norme koje uspostavljaju obaveze najrazličitijih neljudskih bića ili daju prava neljudskih bića, tj. čije subjektivne predstave ne spadaju u svijet ljudi." (Ibid.)
    • "Pravne pojave su u dvostranoj uzročnoj vezi sa drugim procesima socijalno-psihološkog života. S jedne strane pravo je faktor socijalno-psihološkog života i njegova razvoja, izaziva neke dalje procese u oblasti psihike i ponašanja pojedinaca i masa njihovog razvoja. S druge strane, sámo pravo je proizvod djelovanja izvjesnih socijalno-psihičkih procesa; ti ga procesi tvore i mijenjaju po zakonima uzročne veze." (Ibid.)
  • Lenjin
    • "Buržoasko pravo prema raspodjeli proizvoda za upotrebu pretpostavlja, naravno, neizbježno i buržoasku državu, jer pravo nije ništa bez aparata koji je sposoban da prinudi na ispunjavanje normi prava. Izlazi da ne samo što u komunizmu ostaje tokom izvjesnog vremena buržoasko pravo, nego čak i buržoaska država bez buržoazije!" (Država i revolucija)
  • Lon L. Fuller
    • "[P]ravo je pothvat podređivanja ljudskog ponašanja vladavini pravila. Za razliku od savremenih teorija prava, ovo gledište tretira pravo kao aktivnost i smatra pravni sistem kao proizvod ustrajnog, svrsishodnog truda." (Moralnost prava)
    • "[J]a sam insistirao da se pravo posmatra kao svrsishodni pothvat čiji uspjeh zavisi od energije, uvida, pameti i savjesnosti onih koji ga usmjeravaju, a osuđen zbog ove zavisnosti, da nikad, u potpunosti, ne postigne svoje ciljeve. Nasuprot ovom gledištu, insistira se na tretiranju prava kao manifestovane činjenice društvene vlasti ili moći, koju treba izučavati prema onome što jeste i što čini, a ne prema tome što pokušava da učini ili da postigne" (Ibid.)
    • "[P]odsjetiti [ću] da je svrha koju sam ja pripisao ustanovi prava skromna i trezvena, svrha podređivanja ljudskog ponašanja pod upravljanje i kontrolu opštih pravila. Takva svrha teško da je podesna za hegelijanske ekscese. Imputiranje te svrhe pravu, uistinu bi ličilo na bezopasan truizam, kada njene implikacije [...] ne bi bile daleko od toga da su samoočevidne ili nevažne." (Ibid.)
    • "Rex-ova trapava karijera kao zakonodavca i sudije, ilustruje kako pokušaj da se stvori i održi sistem pravnih pravila može da se na barem osam načina izjalovi; postoji u ovom pothvatu, ako hoćete, osam jasno izraženih puteva ka propasti. Prvi i najočigledniji počiva u neuspjehu da se uopće stvore pravila, tako da se svako pitanje mora riješiti na ad hoc osnovi. Drugi putevi su: (2) neuspjeh da se objave, ili barem učine dostupnim pravila za koja se očekuje da će ih poštovati subjekt na koga se odnose; (3) zloupotreba retroaktivnog zakonodavstva, koje ne samo što po sebi ne može da usmjerava akciju nego podriva integritet pravila koja su po dejstvu prospektivna, pošto ih stavlja pod prijetnju retrospektivne promjene; (4) neuspjeh da se pravila učine razumljivim; (5) donošenje kontradiktornih pravila ili (6) pravila koja zahtijevaju ponašanje koje je izvan moći subjekta; (7) preduzimanje čestih promjena u pravilima tako da subjekt ne može na osnovu njih da orijentiše svoju akciju; i konačno (8) neuspjeh u podudaranju između pravila onako kako su objavljena i njihove stvarne primjene. / Potpuni neuspjeh, u bilo kom od ovih osam smjerova, ne rezultira prosto u loš sistem prava; on rezultira u nešto što se ne može uopće nazvati pravnim sistemom." (Ibid.)
    • "[D]a, naravno, i pravna pravila i pravni sistem mogu i egzistiraju napola. Ovo stanje proishodi: kada je svrsishodni trud koji je nužan da ih dovede u puno postojanje bio tako reći samo napola uspješan." (Ibid.)

Lj[uredi]

  • Ljubomir Tadić
    • "Pri određivanju suštine marksističke teorije prava možemo se zato složiti sa Razumovskim, koji tvrdi da ona predstavlja sociološku i socijalističku kritiku buržoaskih pravnih teorija; sociološku ukoliko ispituje porijeklo pojedinih pravnih instituta i kategorija u realnom okviru razvitka društva, a naročito na primjeru razvitka svojinskih odnosa, a socijalističku ukoliko se suprotstavlja ideološkoj spekulaciji, koja zamagljuje i mistificira prolazni karakter forme prava time što je jednostano tretira sa pozicija one historijske faze u razvitku te forme koja je bliska razvijenom obliku društva robno-novčane privrede. Kao sociološka kritika, marksistička teorija prava se služi dijalektičko-materijalističkim metodom saznanja i ne dozvoljava nikakve proizvoljne konstrukcije pravnih pojmova, nego ove prati paralelno sa historijskim razvitkom državnopravnih ustanova, razvitkom koji ne ide postrani od razvitka građanskog društva. Kao socijalistička kritika ona ima u vidu da je pravo proizvod historijske evolucije i postojanja zakona robne privrede i da sa nestajanjem tih zakona i njihovog idejnog refleksa, čija je zajednička baza društveni odnos iz koga rezultira sukob konkurentskih privatnih interesa, nestaje i odnos među ljudima koji je posredovan ili, kako bi to Pašukanis rekao, "obojen" pravom." (Teorija J. B. Pašukanisa i neki problemi marksističke teorije prava)

M[uredi]

    • "[P]ravo je moralni utjecaj ili posljedica određenih djelovanja pravnih institucija - tj. moralne obaveze koje se ostvare u svjetlu tih djelovanja [...]" (The Moral Impact Theory of Law)
    • "Često naša moralna situacija je gora nego što bi mogla biti u određenom smislu - naime, da bi bilo bolje ako bi moralne obaveze (i ovlaštenja, i tako dalje) bile drugačije od toga kakve su zaista. Na primjer, uzmimo u obzir situaciju u kojoj je zajednica suočena sa problemom, i postoje mnogi načini rješavanja problema. Zbog mnogobrojnih razloga - na primjer, jer napori jedne osobe prema bilo kojem od rješenja neće napraviti razliku bez učešća mnogih drugih - nije slučaj da svako ima specifičnu obavezu da učestvuje u određenom rješenju. Ali bilo bi bolje ukoliko bi svako imao takvu obavezu. Pravni sistem može promijeniti moralnu situaciju na bolje mijenjajući okolnosti tako da svako ima obavezu da učestvuje u određenom rješenju [...] [M]oje gledište je da je dio prirode prava da pravni sistem treba mijenjati naše moralne obaveze s ciljem unaprijeđenja naše moralne situacije - ne, naravno, da pravni sistemi uvijek unaprijeđuju našu moralnu situaciju, ali da su manjkavi kao pravni sistemi u opsegu u kojem to ne čine [...] Sa značajnim kvalifikacijama, posljedične moralne obaveze jesu pravne obaveze. Ako pravni sistem, po svojoj prirodi, treba da mijenja naše moralne obaveze, nije iznenađujuće da centralnu odliku prava - njegov sadržaj - tvore moralne obaveze koje pravni sistem stvara. Štaviše, gledište da pravni sistem treba, ne tek da mijenja moralne obaveze, već da to čini na način koji poboljšava moralnu situaciju [...] igrat će važnu ulogu u određivanju koje moralne obaveze koje rezultiraju iz djelovanja pravnih institucija su pravne obaveze." (Ibid.)
    • "Budući da moja teorija drži da je pravo određeni dio moralnog profila, posljedica moje teorije jeste da pravo nikada ne može sadržavati istinski zle norme. Takve norme nikada ne mogu biti dio moralnog profila [...] Naglašavam da moja teorija ne negira da postoje zli zakoni, gdje se “zakoni” koristi u smislu statuta ili drugih autoritativnih pravnih tekstova. Treba biti nesporno da postoje loši zakoni, propisi, uredbe, i tako dalje. Pitanje je dosta više teorijske prirode jer se tiče utjecaja kojeg takvi zakoni imaju na sadržaj prava - naročito, da li takvi zakoni stvaraju zle pravne norme. Stoga teorija moralnog utjecaja prihvata da postoji jasan smisao po kojem postoje zli zakoni." (Ibid.)
  • Maurice Hauriou
    • "Institucija pripada pravu na dva načina, najprije jer se u instituciji i kroz instituciju dešava preobrazba faktičkih stanja u pravna stanja; zatim, zato što je ona izvor dvaju oblika prava, disciplinarnog i statutarnog." (Pregled upravnog prava)
    • "Svako faktičko stanje koje se produžava u miru unutar nekog društva teži da postane pravno stanje, pomoću pojave koju možemo nazvati legitimacijom [...] No ako ne želimo da fenomen legitimacije izgleda kao čist trijumf sile i svršenog čina, treba ga vezati uz instituciju [...] Pravno stanje dakle nije proizvedeno trajanjem činjenice, već poboljšanjem činjenice pomoću njenog postupnog prilagođavanja uvjetima prava i morala. A ono što omogućuje da pretpostavimo poboljšanje činjenice jest trajanje u miru. Moramo vjerovati da se ono što je trajalo u miru tokom dosta dugog vremena nije održalo jedino silom, već slobodnim pristupanjem savjesti, i zato što činjenica nije u neskladu s osjećajem prava koji pojedinci imaju, ni sa njihovim moralnim stremljenjima. Ako bi, međutim, trajanje u miru bilo tek prividno, ako bi bilo dokazano da se ono postiglo samo primjenom odveć oštre prisile, legitimacija se ne bi ostvarila. Ova teorija povezuje nastanak pravnog stanja s idejama pravde i društvenog mira, koje su temeljni elementi ideje prava, ali na jedan praktičan način, pokazujući da stanje pravde i mira treba da bude vezano za određenu organizaciju, vezano za nju preobražajem koji u nju utiskuje, ugrađeno u nju čineći je institucijom koja je istovremeno faktička i juridička. Pristajući uz gotov čin, pojedinačne svijesti ga legitimiraju, ali ga ne ukidaju." (Ibid.)
    • "U mjeri u kojoj neka institucija postaje pravno stanje, ona se u isto vrijeme ukazuje kao izvor prava, jer disciplina pomoću koje ona opstaje poprima pravni karakter [...] Jedno pravno pravilo ima vrijednost pozitivnog prava samo ako, formulirano unutar neke institucije, u svoje sadržaju izražava disciplinu institucije i ako je sankcionirano tom istom disciplinom; ono će tada uživati autoritet prisile a i moralne osjećaje jednog organiziranog kolektiviteta." (Ibid.)
  • Matthew Kramer
    • "[P]ravilo priznanja u bilo kojem pravnom sistemu postoji kao skup normativnih pretpostavki koje leže u temelju i struktuiraju aktivnost određivanja prava od pravnih zvaničnika sistema. To je spektar normi na temelju kojih zvaničnici određuju šta se ubraja kao pravno obavezujuće, a šta ne. Te norme mogu i zaista djeluju čak i ako ostanu neartikulisane od strane zvaničnika koji temelje svoja određenja na njima. Možda zvaničnici nisu sposobni da artikuliraju neke od kriterija u njihovom pravilu priznanja čak i ako bi pokušali to da učine, ili možda jednostavno to nikada nisu ni pokušali. Šta god da je bio razlog za činjenicu da su ti kriteriji ostali neizraženi (ukoliko zaista ostaju neizraženi), oni ipak mogu upravljati i animirati napore određivanja prava od strane zvaničnika. U tom smislu, standardi koji čine pravilo priznanja slični su pravilima prirodnog jezika. Kompetentni govornici jezika privrženi su određenom broju sintaktičkih i semantičkih i gramatičkih pravila čak i ako rijetko ili nikada ne artikuliraju ta pravila - i zaista čak i ako nisu sposobni da artikuliraju bilo koja od tih pravila. Ta pravila upravljaju i struktuiraju lingvističko ponašanje govornika ne bitno što nikada ni od koga nisu izričito izražena (ako zaista nikada ne budu tako izražena). Ona postoje kao skup pravila koja su pretpostavljena od strane bezbrojnih izričaja i tumačenja koje korisnici jezika učine u tijeku svakodnevnih komunikacija. Učinkovitost tih normi kao temeljenih pretpostavki ni u kojem smislu ne zavisi od njihovog isplivavanja na površinu kao tvrdnji čiji sadržaj je otvoreno izražen [...] U mnogim pravnim sistemima, međutim, sadržaj nekog ili svih kriterija u pravilu priznanja bit će formulisan i kodificiran kao ustavne odredbe ili zakonski akti. Bilo kakve takve formulacije čine pravilo priznanja u njegovoj epifenomenalnoj pojavi. U toj pojavi, pravilo priznanja ne postoji kao skup prepostavki koje prethode bilo kojim artikulacijama njihovog sadržaja, već kao same artikulacije. Njegova zakonska ili ustavna enkapsulacija jeste forma u kojoj se ostvaruje na epifenomenalnom nivou. Naravno, taj epifenomenalni nivo nikada ne potkopava utemeljujući nivo. Pravilo priznanja može postojati u utemeljujućoj formi bez da postoji u epifenomenalnoj formi, ali ne i obratno. Uostalom, bilo koje ustavne odredbe ili zakonski akti imaju obavezujuću snagu samo jer kriteriji u utemeljućem pravilu priznanja instruišu zvaničnike da tretiraju te odredbe ili akte kao odlučujuće." (Gdje se pravo i moralnost susreću)
  • Max Weber
    • "Pravnik ima tako malen zadatak - dokazati vrijednost onih kulturnih dobara čije je postojanje povezano sa postojanošću prava, koliko ima medicinar dokazati da je vrijedno težiti produženju života u svim okolnostima." (Metodologija društvenih nauka)
    • "Sociološko značenje činjenice da neko, prema pravnom poretku države, ima subjektivno pravo jeste da on ima šansu, stvarno obezbjeđenu pravnom normom, da dobije pomoć prinudne mašine za zaštitu izvjesnih (idealnih ili materijalnih) interesa." (Privreda i društvo)
    • "Kada se bavimo "pravom", "pravnim poretkom", "pravnim pravilom", moramo strogo voditi računa o razlici između pravnog i sociološkog gledišta. Pravna nauka istražuje idealne važeće pravne norme. To će reći [...] kakvo normativno značenje treba da bude vezano za neki izraz koji pretenduje da predstavlja pravnu normu. Sociologija ispituje šta se stvarno dešava u društvu zbog toga što ima izvjesne šanse da njegovi članovi vjeruju u važenje jednog poretka i prilagođavaju svoje ponašanje tom poretku." (Ibid.)
  • Meša Selimović
    • "- (...) Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po božijim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bi se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?
- Riječi su ti teške (...) Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.
- Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?
- Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?" (Derviš i smrt)
  • Michael A. Reisner
    • "Kada proizvodne snage prerastu određena sredstva proizvodnje, i kada se ovi drugi pretvore u njihove kočnice i okove koji ih sputavaju, onda se rađa intuitivno pravo pod velom postojećeg tradicionalnog prava. Ponekad ono raste dugo vremena u nesvjesnoj statičnosti. Konačno - kao stvarno pravo postojeće i operativno, definišući psihu date klase - ono se sudara sa pozitivnim pravom (i posebno za zvaničnim pravom) i na tom osnovu sukoba dva prava, odigrava se tragedija pobune i suzbijanja, revolucije i nazadnosti. Svaka klasa nalazi svoje mjesto pod barjakom svog prava: ugnjetavačka klasa drži se autoriteta tradicionalnih simbola, ideja i državne prakse; dok pobunjenička klada zavisi of zahtjeva "pravde" čiji temelji su u filozofiji i moralu i historji, a ne na obzirima historijske nužnosti ili na zakonima sociologije."
    • "Da je temelj prava u klasnom društvu ekonomski je van sumnje; jer svaka klasa ovdje gradi svoje pravo na temelju svoje pozicije u proizvodnji i razmjeni, i opći pravni poredak odražava u sebi odlike te forme proizvodnje koja onda definira klasni poredak. Moramo učiniti istu opservaciju također i u odnosu na buduće komunističko društvo čega je prethodnik savremeni sovjetski i socijalistički poredak: pravo je ovdje građeno u skladu sa kolektivnom ekonomijom i sa dijelom kojeg je igrao proleterijat u proizvodnji. Povezanost između prava i ekonomije nudi nam prvu tačku naše definicije: pravo je rezultat ekonomskih odnosa - i posebno proizvodnog odnosa."
  • Michel de Montaigne
    • "Kakvo to može biti Dobro, koje je poštovano jučer, ali ne danas, i koje postaje zločin kada pređeš rijeku! Kakva istina se može ograničiti planinskim lancem, postajući laž za svijet s druge strane! Filozofi ne mogu biti ozbiljni kada pokušavaju unijeti sigurnost u Pravo tvrdeći da postoje tako-zvani Prirodni zakoni, trajni i nepromjenjivi, čija se suštinska karakteristika sastoji u njihovoj urođenosti u ljudskoj rasi. Kaže se da postoje tri takva zakona; ili četiri; neki kažu manje, neki kažu više: to pokazuje da je oznaka koju nose sumnjiva kao i sve drugo." (Eseji)
  • Mihajlo Lanović
    • "Pravo su svi narodi u sva vremena uvijek nekim pravilom smatrali. Ono je svima i u svako doba bilo stalno nekim propisom. Ono je i danas općenito poznato i priznato kao norma. Zato je i nama, dosljedno onome što smo maločas rekli, neposredni viši pojmovni rod prava tražiti u pojmu pravila, u pojmovnoj skupini norama. Pravo je, dakle, pravilo, pravo je, prema tome, norma [...] Pravo je, dakle, norma koja određuje što bi trebalo da bude [...] Pravo je, dakle, empirijska norma volje." (Uvod u pravne nauke)
    • "I pravo možemo da označimo kao skup norama trajne vlasti koja obično i uspješnije negoli ikoja druga opsežno reguliše životne odnose svojih podanika." (Ibid.)
    • "[P]ravo i nije mermetni kip ili bronačana statua, kojoj bi se svi obrisi mogli jednom za vazda na dlaku tačno da odrede. Pravo je gorući krater uzavrjelih elemenata, iz kojega na sve strane nepostojani plamenovi ližu. Ono je kavez neukroćenih zvjerova, koji mu stalno rešetkama tresu. Pravo je šumna bujica gorska, koja se čas i preko obale nadme, čak opet duboko u korito vrati. Ili, još bolje, ono je uzbibano more života, kojemu je samo u velikim dubinama staloženi mir i postojano zatišje, dočim mu na površini vječna mijena nemirnoga valovlja vlada." (Ibid.)
    • "Norme nijesu pravo dok iza njih ne stoji autoritet pravne vlasti, a vlast nije pravna doklegod ne izdaje čitavih sistema pravnih norama koje se obično slušaju. Ali je pravna vlast logični prius prava, jer, iako ni pravne vlasti nema bez norama što ih je ona postavila, kao ni norama bez vlasti koja ih je donijela, ipak, u logičkom slijedu našega mišljenja dolazi prvo subjekat stvaranja, tvorac, a ona tek objekat stvaralačke njegove djelatnosti, stvorenje. Zato postanak pravne vlasti ne može ni pojmovno da bude pravom određen, jer ne stvaraju paragrafi pravnu vlast, nego pravna vlast postavlja paragrafe. Pravna vlast nije nikakova juristička tvorevina, nego jedna socijalna pojava, kojoj je temelj tražiti u nepreglednom nizu najrazličitijih uzroka društvenoga razvoja uopće. Ali i socijalne je zakone nemoguće utvrditi po kojima dolazi do razvitka pravne vlasti, jer činioci su koji kod toga sarađuju i mnogobrojni i raznovrsni, a relativna se snaga svakoga od njih ne može opitom da odredi, kao u prirodnim naukama, jer nema načina da ga se izdvoji između ostalih i u samostalnom njegovu djelovanju posmatra. Pa sve kad bi se i to dalo, ne bi ipak ni tim putem mogli da dođemo ni do kakovih stalnih društvenih zakona o razvitku pravne vlasti. Jer, kud je nepregledno mnoštvo sviju mogućih kombinacija u kojima sarađuje ono more činilaca koji kod toga u obzir dolaze, tud se i pojedinačna snaga svakoga od njih s vremenom na vrijeme iz temelja mijenja: Jedni, koji su do jučer bili od presudnog značaja, mogu danas da budu tek od sporedne važnosti, a mnogi od danas ponajvažnijih mogu već sutra da izgube skoro svako stvano značenje." (Ibid.)
    • "Za pravnu je nauku opstojnost pravne vlasti socijalna činjenica, sa kojom ona, kao takovom, računa; pravna je vlast za nju polazna tačka, o koju je vezana jedinstvena nit komplikovane mreže naučnih njenih sistema." (Ibid.)
    • "Za pravo je, dakle, značajno da legitimnost njegova podrijetla ne spada među bitne karakteristike osnovnog pojma njegova. Pravo se u uređenima ljudskim zajednicama stvara, doduše, redovno i po pravilu na propisani način, ali može da nastane, pa nerijetko i stvarno nastaje i uz očitu povredu postojećeg prava. Ono pravo zovemo zakonitim ili legitimnim pravom, a ovo potonje nezakonitim ili ilegitimnim. Međutim, te oznake upućuju samo na način postanka pravnih norama, a nemaju nikakove veze ni sa kakvim razlikama u pravnoj njihovoj obaveznosti, jer i povredom prava nastalo nezakonito pravo obavezuje posve jednako podanike kao i uz sve propisane formalnosti stvoreno legitimno pravo [...] Može pravna vlast i da vrijeđa etičke nazore svojih podanika, doklegod je samo redovno i po pravilu slušaju; ona može da i sav pravni poredak protke sve samim ilegitimnima pravnim normama, doklegod samo ostaje pravnom vlašću svojih podanika. Ali, kad se jedanput povrijeđeni moralni osjećaji podanički ustreme protiv tiranina, kad zahtjev legitimnosti pravnog poretka u narodu tako ojača te redovna provedba nemoralnih i protivzakonitih pravnih norama u pitanje dođe, onda je sa njome u pitanju i sam opstanak pravne vlasti. I pravna vlast koja bi, uprkos tome, i dalje vrijeđala etička uvjerenja svojih podanika potsijecala bi sama debelu granu na kojoj sjedi, zatrpavala bi sama muljem bistro vrelo svoje životne snage... U toj tačci, eto, poklapa se pravo sa moralom; u tome je smislu etičko odobravanje podanika trajnim izvorom pravne vlasti; a utoliko je tačna i ona: Iustitia regnorum fundamentum." (Ibid.)
    • "[N]ama vrelo prava nije u normativnoj volji države, nego u psihološkoj volji pravne vlasti." (Ibid.)
  • Milijan Popović
    • "Sa stanovišta jezika izgleda da je najpogodnije da se reijč "pravo" rezerviše samo za pravne norme, pošto se već više od dve hiljade godina termin "pravo" u tom smislu i upotrebljava." (Elementi teorije prava)
    • "[S]ocijalističko pravo je skup općeobaveznih društvenih propisa koje donosi, odnosno sankcioniše socijalistička država, koji izražavaju volju radničke klase i svih radnih ljudi, određenu materijalnim uslovima njihovog života, radi zaštite socijalističkih proizvodnih i s njima povezanih društvenih odnosa i usmjeravanja i ubrzavanja razvoja društva u pravcu izgradnje društva kao slobodne asocijacije proizvođača (socijalizam, odnosno komunizam)." (Ibid.)
  • Muhammed
    • "Vama će poslije mene biti oduzimana prava pa se strpite sve dok se sa mnom ne sretnete kod izvora." (Muslimova zbirka hadisa, 1230.)

N[uredi]

  • Neil MacCormick
    • "[N]orme pripadaju normativnim poretcima, od kojih su neki, a drugi nisu, institucionalni u karakteru. Temeljni primjer institucionalnog normatinog poretka jeste pravo kakvo se pojavljuje u savremenim državama - nacionalno pozitivno pravo. Ali to nipošto nije jedini primjer, i poučno je u svrhu razmišljanja o državi da se zamisli nacionalno pozitivno pravo kao vrsta roda, u poređenju sa drugim vrstama u istom rodu. Također je od interesa poređenje i kontrast morala kao neinstitucionalnog poretka, sa pravom u njegovom institucionalnom karakteru, i poređenje politike kao institucionalne, ali nenormativne, sa pravom koje je i institucionalno i normativno." (Propitivanje suverenosti)
    • "[P]ostoji nesavršen identitet između prava i države, preklapanje bez potpunog identiteta. Država je teritorijalna organizacija političke moći koja zahtijeva ustavnu definiciju i organizaciju, ali nije nužno učinkovito ograničena ustavnim granicama. Institucionalni normativni poredak može postojati odvojen od države, a običajni normativni poredak je uslov za utemeljenje ustavnog poretka kojeg država zahtijeva. Države mogu, ali ne moraju, uspostaviti monopol nad institucionalnim normativnim poretkom, pokušavajući učiniti "pravo u pravom smislu riječi" potpuno i isključivo koekstenzivnim sa državom-pravom. Državna moć ne mora biti vršena u skladu sa ograničenjima na ustavni autoritet, i nikada nije u potpunosti. Ona može pasti na bespravni gangsterizam, ali karakter institucionalnog normativnog poretka, i stoga prava, nije svojstven gangsterskim-naredbama ili poretku terora kojeg mogu uspostaviti." (Ibid.)
  • Niklas Luhmann
    • "Mi sad možemo definisati pravo kao strukturu društvenog sistema, strukturu temeljenu na podudarnoj generalizaciji normativnih očekivanja ponašanja." (Sociološka teorija prava)
  • Nikola Visković
    • "Pravo (ili pravni poredak) se definira [...] kao ukupnost prednormativnih pravnih odnosa koji se opravdavaju i proiciraju političko-pravnim ideologijama i prinudno uređuju sistemom pravnih normi na način da se u njima ostvaruju osnovni interesi vladajućih društvenih slojeva." (Pojam prava: prilog integralnoj teoriji prava)
    • "[P]ravo je jedan oblik društvenog poretka ili dinamičko jedinstvo stanovitog tipa konfliktnih društvenih odnosa, vrijednosnih stavova i ciljeva kojima se takvi odnosi opravdavaju ili pobijaju i projektiraju, i normi koji na temelju vrijednosnih stavova i ciljeva takve odnose prinudno uređuju." (Ibid.)
    • "[O]no što nazivamo "pravom" ne pripada ni oblasti čisto prirodnih pojava, ni oblasti čisto idealnih pojava, već prirodno-društvenom svijetu ili oblasti kulture." (Ibid.)
    • "[S]matramo da definicija prava treba da bude istodobno radikalno iskustvena i neprikriveno svrsishodno-persuazivna. Radikalno iskustvena po tome što bi konceptualno izražavala pojave koje konstituiraju stvaran i potpun predmet pravnog iskustva ljudi. Svrsishodno-persuazivna po tome što nećemo tvrditi da taj stvaran i potpun predmet pravnog iskustva ljudi "uistinu" pravo, nego ćemo tvrditi da bi označavanje takvog predmeta izrazom "pravo" moglo imati poželjan učinak u "rasvjetljavanju" onoga što rade ljudi i pravnici kao "pravni subjekti", odnosno u skretanju pozornosti pravnika s pojedinih elemenata na totalitet sadržaja njegova vlastita iskustva." (Ibid.)
    • "Mi ćemo pod pravom podrazumijevati jedno povijesno jedinstvo različitosti ili društveno-povijesni proces sastavljen od: stanovitih društvenih odnosa kojima je potrebno prisilno discipliniranje, društvenih vrijednosti i ciljeva kojima se takvi odnosi ocjenjuju i projektiraju, i društvenih normi koje polazeći od vladajućih vrijednosti i ciljeva takve odnose prisilno uređuju." (Ibid.)
    • "Interesno-konfliktni pristup treba da prožima marksističko objašnjenje prava: i pravnih odnosa kao supstrata sadržaja iskustva pravnika, i društvene funkcije pravnih vrijednosti i pravnih normi." (Ibid.)
    • "[M]i ćemo ovdje braniti stav da društveni odnosi postaju pravni odnosi ne po tome što ih kvalificira zakonodavac (normativni kriterij), niti pak po tome što bi oni bili upravljeni na ideju pravde (vrijednosni kriterij), nego po tome što oni imaju sami po sebi neka objektivna i specifična obilježja koja nužno privlače pažnju političara i pravnika. To znači da ćemo braniti stav da društveni odnosi pripadaju pravnom, moralnom ili običajnom poretku [...] prvenstveno po tome što se sami po sebi, neovisno i prije svojega normativnog kvalificiranja, međusobno razlikuju u nekim važnim strukturalnim osobinama. Takve društvene odnose koji su po sebi "pravno relevantni" ili sadržaj iskustva pravnika, nazvat ćemo PREDNORMATIVNIM PRAVNIM ODNOSIMA." (Ibid.)
    • "[P]ravni odnosi [su] samo oni društveni odnosi koji imaju ova dva obilježja: A) mogućnost javne kontrole i fizičke prinudljivosti, i B) sukobe interesa koji ugrožavaju postojeće povijesne društvene sisteme." (Ibid.)
    • "Kad se jedan pravno relevantan društveni odnos (prednormativni pravni odnos) kvalificira značenjima pravne norme (normativnim pravnim odnosom), onda govorimo o pravno normiranom odnosu ili normiranom pravnom odnosu. Ovaj se opet pokazuje kao odnos normiran općom ili pojedinačnom normom, državnom ili nedržavnom normom, kao odnos efikasno ili neefikasno normiran, pravedno ili nepravedno normiran, zakonito ili nezakonito normiran... itd. [...] Prednormativni pravni odnosi koji nisu pravno normirani, reklo smo, nazivaju se pravnim prazninama, a pravno normiranje društvenih odnosa koji nisu prednormativni pravni odnosi nazivamo zloupotrebom pravnog oblika." (Ibid.)
    • "Država je organizacija vlasti, a pravo skup normi koji prisilno uređuju važne društvene odnose, unoseći u njih red i pravdu i to tako da ljidma zapovijedaju kako se valja ponašati i prijete im fizičkim kaznama ako te zapovijedi ne poštuju." (Država i pravo)
    • "Ukupnost pravnih normi općenito ili u jednom društvu naziva se pravni poredak, pravni sustav (sistem) ili najkraće pravo." (Ibid.)
  • Nikolaj Ziber
    • "Pravo nije ništa drugo do skup prinudnih normi koje izražavaju tipičan slučaj vršenja ekonomskih pojava, skup koji ima za cilj da preduprijedi i spriječi odstupanje od normalnog toka stvari."
  • Norbert Hoerster
    • "[N]e može se promijeniti relanost jednostavno kroz definiciju koncepta. Zakon koji je moralno upitan, ali usvojen u okviru preovladavajućeg pravnog sistema - ne bitno da li ga pravni sistem naziva "valjano pravo" ili ne - posjeduje, odvojeno od svoje nemoralnosti, sve kvalitete koje moralno savršen zakon posjeduje: došao je u postojanje u skladu sa preovladavajućim ustavom. Primjenjuju ga i provode pravni zvaničnici. I ko ga god odbija da poštuje (zbog, recimo, nemoralnosti) mora se suočiti sa uobičajenim posljedicama kršenja prava. Ne možemo se otarasiti svih ovih činjenica odlučujući u korist anti-pozitivističke, moralno nabijene definicije koncepta prava." (Die rechtphilosophiche Lehre vom Rechtsbegriff, 1987.)

P[uredi]

  • Paul Vinogradoff
    • "Čini se da je istina da osnov prava ne pruža jednostrana naredba, već sporazum." (Zdrav razum u pravu)
    • "[P]ravo se mora uzeti u obzir ne samo iz tačke gledišta njegovog provođenja od sudova: zavisi u konačnici od priznavanja. Takvo priznavanje je posve pravna činjenica, iako provođenje priznatog pravila može zavisiti od moralnog ograničenja, straha od javnog mišljenja, ili, u konačnici, straha od javnog ustanka." (Ibid.)
    • "Pravo cilja na ispravnost i pravdu, ne bitno koliko nesavršeno ostvaruje taj cilj u pojedinačnim slučajevima. Ukoliko bi izostavili ovo svojstvo iz naše definicije, bilo bi veoma teško da povučemo liniju između prava i bilo kakvog proizvoljnog poretka u odnosu na ponašanje, npr. nametanje redovnih ucjena od kriminalnih udruženja. Mora postojati određena ravnoteža između pravde i sile u svakom sistemu prava; i stoga nemoguće je dati definiciju prava temeljenu isključivo na prinudi države." (Ibid.)
    • "Predmet prava je pokoravanje pojedinca volji organizovanog društva, dok je tendencija moralnosti da podvrgne pojedinca diktatima njegove sopstvene savjesti." (Ibid.)
    • "[P]ravo se može definisati kao skup pravila nametnutih i provođenih od društva u odnosu na pripisivanje i vršenje ovlaštenja nad osobama i stvarima." (Ibid.)
  • Patrick Devlin
    • "[P]ravnici po nuždi prihvataju razlikovanje pravde u skladu s pravom i pravde po meritumu, ili ex aequo et bono, kako ga zovu [...] Mi moramo prihvatiti da je s vremena na vrijeme, ali srećom dosta rijetko, sudija suočen s činjenicom da mora donijeti presudu za koju mu se čini [...] da sadrži previše prava, ali nedovoljno pravde. Kada se to dogodi postoji iskušenje da je smjesa malo promijeni [...] Od najranijih vremena engleski pravni sistem je akomodirao razne instrumente osmišljenje da upletu u pravnu posljedicu i pravdu slučaja [...] Rastezanje prava ili oblikovanje činjenica tako da se uklope u pravo je tradicionalan način na koji sudija svjestno ili nesvjesno - vjerovatno polu-svjesno, i nedopuštajući sebi previše akutnu analizu - stvara prostor za aequum et bonum [...] Na svim sudskim nivoima, u svim pravnim sistemima, pravo je ponekad nategnuto, iako se to možda čini stidljivo." (Sudija)
  • Petar Ivanovič Stučka
    • "Pravom se ne nazivaju društveni odnosi uopće, makar i društveni u Marksovom smislu, nego cjelovit njihov sistem, i to ne svaki sistem društvenih odnosa nego onaj koji je u interesu vladajuće klase i zbog toga zaštićen s njene strane."
ka tirjanin na slaba čovjeka
Al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznanju prava
to je ljudska dužnos' najsvetija!" (Gorski vijenac)
  • Film Plavuša s Harvarda
    • Elle: "Samo ako odem na Harvard mogu povratiti ljubav svog života."
Elle-jev otac: "Oh, srećo, tebi ne treba pravni fakultet. Pravni fakultet je za ljude koji su dosadni i ružni i ozbiljni. A ti, dušo, nisi ništa od toga."

O[uredi]

  • Film Oldboy
    • Dae-su Oh: "Iako nisam gori od zvijeri, zar nemam i ja, također, pravo na život?"
  • Oleg Mandić
    • "U konkretnom slučaju odnosa države i njezina stanovništva unutrašnje suprotnosti države nastoje se razriješiti pomoću pravnih propisa. Svi oni propisi koji važe u nekom historijskom času čine zajedno pravni sistem dotične države." (Sistem i interpretacija prava)
    • "Pravo je sredstvo državne organizacije kojim ona radi na ostvarivanju ciljeva, što ih određuju grupe na vlasti. Ti su ciljevi u pravom redu strategijskog karaktera, jer se njima na duži rok nastoje realizirati težnje tih grupa." (Ibid.)
    • "[M]ožemo razlikovati apstraktno-regulativnu, institucionalno-formativnu i konkretno-aplikativnu dimenziju prava [...] Pravo u apstraktno-regulativnoj dimenziji sastavljeno je od propisa koji - regulirajući in abstracto konkretne društene odnose - pokazuju kakvi bi trebalo da oni budu kako bi državna organizacija pomoću tako reguliranih društvenih odnosa postizavala svoje ciljeve. Njegova institucionalno-formativna dimenzija stvara onaj aparat koji svojom aktivnošću konkretizira pravo u društvenoj praksi, bilo institucionalizirajući ga, bilo nadzirući njegovu primjenu, bilo namečući je, bilo primjenjujući sankcije protiv kršilaca pravnih norma (sic). A u konkretno-aplikativnoj dimenziji pravo se realizira u društvenom životu kao faktor koji na raznim njegovim područjima aktivno usmjerava društvena zbivanja kako bi se ostvarili ciljevi što su ih sebi postavile grupe na vlasti. Sve tri dimenzije zajedno čine cjelinu prava kao društvene snage koja uvjetuje da se društveni odnosi razvijaju na takav način kojim se ostvaruju težnje i ciljevi onih grupa na vlasti koje predstavljaju ili određene klase ili većinu stanovništva, što je slučaj u samoupravljačkom društvu." (Ibid.)
    • "Pravo sadržano u ustavima rađa novo pravo, koje se institucionalizira u ustanovama i koje sa svoje strane određuje uvjete za postanak novih pravnih norma (sic). Autogeneza prava sastoji se u tome što ono djeluje u društvenom životu, tako da stvara uvjete za postanak daljnjih svojih pojavnih oblika. Pravo, dakle, stvara samo sebe. I taj proces autogeneze prava traje sve dotle dok u revolucionarnim ili prevratničkim previranjima organizirano nasilje ne ukloni prijetnju nasiljem u obliku prava. A kad se novi poredak stabilizira, onda se proces autogeneze prava nastavlja, dakako na onim novim osnovnim načelima što su ih revolucionari ili pučisti formulirali kao novi temelj svojeg državnopravnog uređenja. Prema tome, pravo stvara samo sebe tako da određuje ustanove, odnosno državne ili samoupravljačke organe koji će ga donositi, ujedno utvrđujući njihovu nadležnost i funkcije kao i nabrajajući one uvjete koje treba ispuniti da bi propisi što ih donose ti organi imali snagu pravnih propisa." (Ibid.)
  • Oliver Wendell Holmes, Jr.
    • "Ljudi žele da znaju pod kojim okolnostima i dokle će im prijetiti rizik da dođu u sukob s onim što je toliko jače od njih samih, i otud nastaje zadatak da se pronađe kad se treba plašiti tog rizika. Predmet našeg izučavanja je otud pretskazivanje, pretskazivanje ponašanja javne sile izražene u sudu [...] Pretskazivanje o onome što će sudovi ustvari uraditi, i ništa više, jeste ono što ja podrazumijevam pod pravom." (Cilj u pravu)
    • "Jedna takozvana pravna obaveza nije ništa drugo do predviđanje šta će jedan čovjek, ako izvrši ili neizvrši izvjesne stvari, biti sudskom presudom osuđen da na ovaj ili onaj način trpi; a isto tako je i sa subjektivnim pravom." (Ibid.)
    • "Život prava nije bila logika, već iskustvo." (The Common Law)

R[uredi]

  • Radomir Lukić
    • "[S]tvar konvencije, uzajamnog dogovora [...] nije činjenica da izvjesne društvene norme imaju državnu sankciju - to je činjenica, koja je, kao i svaka činjenica, nezavisna od konvencije. Ali je pitanje konvencije hoćemo li mi te norme nazvati pravom ili ćemo tim nazivom nazvati i neke druge norme. Bitno je da li postoje norme koje sankcioniše država i norme koje ona nesankcioniše i bitno je zašto postoje jedne i druge, a nije bitno kako ćemo te razne vrste normi nazvati. Naziv je stvar konvencije, zaista." (Teorija države i prava)
    • "Ostaje [...] da se pravom nazovu jedino one norme koje sankcioniše država svojom fizičkom silom [...] Ne moraju sve norme sadržane u takvim aktima (ustavima, op.a.) biti pravne ako nemaju suštinske i spoljne potrebne osobine. Ne određuje se karakter jedne norme karakterom akta u kome se ona nalazi, jer se upravo karakter tog akta određuje karakterom normi koje u njemu pretežu [...] [D]efinicija koja vezuje pravo za državnu prinudu ne glasi da je pravna norma samo ona norma koja se uvijek ili u većini slučajeva izvršuje prinudom [...] nego da je pravna norma ona norma koja se, u slučaju neizvršenja, izvršuje državnom prinudom." (Ibid.)
    • "Pravo je, dakle, sredstvo za regulisanje onih društvenih odnosa za koje postoji nužnost da se regulišu državnom silom, jer se inače ne mogu regulisati onako kako ide u korist vladajuće klase. Najvažniji takvi odnosi jesu ekonomski i politički, a ponekad i drugi. Krajnji cilj prava pri tom regulisanju jeste uvijek da se, posredno ili neposredno, obezbjedi onaj način proizvodnje koji ide u korist vladajuće klase." (Ibid.)
    • "Kao što se država stvara polako, i pravo se stvara polako. Isprva se u najvećoj mjeri iskorištavaju stare, običajne norme, usljed čega se one koliko je moguće prilagođavaju novoj funkciji - zaštiti interesa vladajuće klae i novog načina proizvodnje, zasnovanog na privatnoj svojini. Kasnije se sve više donose nove norme. Ali pravne norme, bar po svojoj formi, vrlo dugo čuvaju svoje veze s normama primitivne zajednice i zadržavaju mnogo elemenata običaja, religije, magije i sl. Sve to omogućava da se one smatraju kao nastavak starih normi i da tako dobijaju, bar djelimično, njihov autoritet." (Ibid.)
    • "[K]ad se kaže pravo bez ikakve bliže oznake, onda bi pod tim treblo razumjeti samo skup normi sankcionisanih državom, a za označavanje raznih nenormativnih vidova ovog skupa normi upotrebljavati riječ pravo uz odgovarajuću bližu oznaku - kao, npr., pravo kao društvena pojava, pravo kao historijska pojava itd. Također treba posebno označiti pravo kao idealnu pojavu." (Metodologija prava)
    • "Pravo nije samo društvena nego i politička pojava, posebna vrsta društvenih pojava. Ono kao društvena pojava ima svoju političku stranu ili vid - u znatnoj mjeri je tvorevina politike, kao što je, s druge strane, njeno sredstvo: upravo politika ga i stvara da bi joj poslužilo kao sredstvo, da bi obezbjedilo i olakšalo političku vlast vladajućih." (Ibid.)
    • "Kao duhovna, idealna pojava, pravo je jedna vrsta normi i tako spada u normativne pojave. To znači da se ono sastoji iz normi, propisa o ponašanju, koje se, opet, sastoje iz misli, odn. iz naročito povezanih pojmova tako da čine jednu cjelinu, jednu misao, koja je pravilo o ponašanju ljudi. Kao norma, i pravna norma, dakle, izražava ono što treba da bude, a ne ono što jest [...] [Međutim] sama [je] norma kao propis o ponašanju (dakle, kao misao o onome što treba da bude) ipak jedna misao koja jest, da je, dakle, ona i sama jedna postojeća činjenica, nešto što jest, a ne nešto što treba da bude. Ona samo propisuje što treba da bude, ali ona sama je nešto što jest, što je tu, što postoji kao stvarnost. Jer kad ne bi bila nešto što jest nego samo nešto što treba da bude, ne bi se znalo šta treba da bude [...] Pravo kao norma, tj. kao idealna pojava, dakle, ipak pripada svijetu onog što jest, jer i idealne pojave su nešto što jest, iako jesu na drugi način od realnih pojava. Misao jest, makar da ne utvrđuje ono što jest, nego propisuje ono što treba da bude." (Ibid.)
  • Ralf Dreier
    • "[Pravo je] sveukupnost (1) normi, koje pripadaju ustavu jednog državno organizovanog ili međudržavnog sistema normi, ukoliko je ovaj uglavnom socijalno djelotvoran i pokazuje minimum etičke zasnovanosti ili sposobnosti za etičku zasnovanost, kao i (2) normi koje su na osnovu tog ustava donijete, ukoliko, uzete same po sebi, pokazuju minimum socijalne djelotvornosti ili šanse za djelotvornost i minimum etičkog opravdanja ili sposobnosti za opravdanje."
  • Richard Quinney
    • "Krivično pravo je alat države i vladajuće klase za osiguranje preživljavanja u kapitalističkom društvenom sistemu. Kapitalističko društvo ugrođavaju vlastita proturječja, a krivično pravo će sve više pokušavati uspostaviti domaći, unutrašnji red."
  • Robert Alexy
    • "[A]ko neko tvrdi da samo društvene činjenice mogu odrediti šta pravo zahtijeva ili nezahtijeva, to znači prihvatanje pozitivističke koncepcije prava. Onda kada se moralna ispravnost doda kao nužni treći element, slika se temeljito mijenja. Izranja ne-pozitivistička koncepcija prava." (The Dual Nature of Law)
  • Robert Cover
    • "Pravo je projekcija zamišljene budućnosti nad stvarnošću [...] [N]ormativno građenje svijeta koje čini "Pravo" nikada nije samo mentalni ili duhovni čin. Pravni svijet je izgrađen samo u onoj mjeri u kojoj postoje obaveze koje živote dovode u pitanje." (Violence and the Word)
  • Ronald Dworkin
    • "[N]užno [je] razumijevati moralnost općenito kao da ima strukturu stabla: pravo je grana političke moralnosti, koja je sama grana općenitije lične moralnosti, koja je pak grana još općenitije teorije onoga kako treba živjeti dobro." (Pravda za ježeve)
    • "Politička subjektivna prava mogu se razlikovati od ličnih moralnih subjektivnih prava samo u zajednici koja je razvila neku verziju onoga što je Hart nazivao sekundarnim pravilima: pravilima koja ustanovljavaju zakonodavni, izvršni, i presuđujući autoritet i nadležnost. Pravna subjektivna prava se mogu razumno razlikovati od drugih političkih prava samo ukoliko zajednica ima barem embrionalni oblik podjele vlasti koju je Monteskje opisao. U tom slučaju je nužno razlikovati dvije vrste političkih subjektivnih prava i dužnosti. Zakonodavna subjektivna prava su prava takva da zakonodavna ovlaštenja zajednice moraju biti vršena na određeni način: da stvaraju i upravljaju sistemom javnog obrazovanja, na primjer, a ne da cenzurišu politički govor. Pravna subjektivna prava su ona koja ljudi imaju pravo da provode po zahtjevu, bez dalje zakonodavne intervencije, u presuđujućim institucijama koje upravljaju izvršna ovlaštenja šefira ili policije [...] Teorija prava tretira pravna subjektivna prava, ali je ipak politička teorija jer traži normativni odgovor na normativno političko pitanje: pod kojim uslovima ljudi stiču istinska subjektivna prava i dužnosti koja su izvršiva po zahtjevu na način koji je opisan? [...] Pravna subjektivna prava su politička subjektivna prava, ali posebna grana jer su prikladno provodiva po zahtjevu kroz presuđujuće i prinudne institucije bez potrebe za daljim zakonodavstvom ili drugom zakonodavnom aktivnošću." (Ibid.)
  • Roscoe Pound
    • "Zadovoljan sam da mislim o pravu kao društvenoj instituciji koja zadovoljava društvene potrebe - tvrdnje i zahtjeve i očekivanja uključena u postojanje civiliziranog društva - davajući efekat koliko može uz najmanje žrtve, onoliko koliko se takve potrebe mogu zadovoljiti ili takvim tvrdnjama dati efekat ustrojavajući ljudsko ponašanje kroz politički organizirano društvo." (Uvod u filozofiju prava)
  • Rudolf von Jhering
    • "...mjerilo prava nije apsolutno mjerilo istine, već relativno mjerilo cilja. Iz toga slijedi da sadržaj prava ne samo može, već i mora biti beskonačno raznorodan." (Cilj u pravu)
    • "Misao da pravo u osnovi mora biti svuda jedno i isto, nije ništa pametnija od nekadašnje ideje, da liječenje sviju bolesti mora biti podjednako - jedno univerzalno pravo za sve narode bilo bi što i univerzalni recept za sve bolesti, to je vječito traženi kamen mudrosti, koji u stvari ne traže mudraci već samo budale." (Ibid.)
    • "Ko bi htio popratiti pravo do njegovih prvih početaka, u mnogim bi slučajevima naišao na silu jačih, koja je slabijima postavila pravo." (Ibid.)
    • "Pravo se rađa, upravo kao i čovjek, uz žestoke porođajne bolove." (Borba za pravo)
    • "Energija ljubavi kojom je narod povezan sa svojim pravom i kojom ga štiti, raste veličinom napora i muke kojom ga je stekao." (Ibid.)
    • "Odnos među objektivnim i apstraktnim pravom i subjektivnim ili konkretnim pravom nalik je toku krvi, koja dolazeći iz srca, natrag srcu teče." (Ibid.)

S[uredi]

  • Scott Hershovitz
    • "[M]ožete zamisliti da grupa ljudi čita Carstvo prava i odluči da žele ono što Dworkin opisuje - pravni sistem čiji sadržaj teče na principijelan način iz političkih odluka koje čine. To jeste, oni odlučuju da će njihova subjektivna prava, obaveze, privilegije, i ovlaštenja biti funkcija principa koji najbolje pristaju i opravdavaju njihove odluke o tome kako i kada država može koristiti silu, i oni prepoznaju da ustanovljavanjem stvari na taj način oni će učiniti da sadržaj njihovih zakona bude određen kako društvenim tako i moralnim činjenicama. Dworkin bi mogao misliti da je njihova odluka suvišna; ti ljudi su odlučiti da će njihovo pravo funkcionisati na način na koji bi ono svakako funkcionisalo. Suprotno tome, inkluzivni pravni pozitivisti mogli bi misliti da je njihova odluka konstitutivna; pravo tih ljudi će funkcionisati na način na koji su odlučili jer su odlučili da tako funkcioniše. Ali isključivi pravni pozitivisti, poput Raza i Shapiroa, privrženi su gledištu da taj projekat mora biti neuspješan. Koliko god se trudili, ti ljudi ne mogu stvoriti pravo koje namjeravaju da stvore." (The Model of Plans and the Prospect for Positivism)
    • "Ako mislite da pravo treba koordinirati djelovanje rješavajući sumnju i neslaganje o tome kako da djelujemo, a da je njegov sadržaj uvijek kontroverzan kako god da je određen, onda se čini da je pravu suđeno da neuspije. Ali taj pesimizam nije opravdan, jer pravo ne mora uvijek riješiti sumnju i neslaganje da bi koordiniralo djelovanje [...] Bush nije postao predsjednik jer je [Vrhovni] sud riješio sumnje i neslaganje o tome da on to treba biti, kao moralno ili pravno pitanje. Obje kontroverze su tinjale godinama nakon što je Sud donio svoju odluku, za koju mnogi još smatraju da Sud nije imao nadležnost da donese. Odluka Suda je okončala sukob jer su Al Gore i njegove pristaše smatrali da trebaju poštovati odluku koju je Sud donio, čak i ako su je smatrali pogrešnom. I u tom smislu, taj izvanredni slučaj je bio veoma redovan. Svaki dan parničari donose istu odluku kao i Gore; oni odlučuju da poštuju odluku suda, čak i ako misle da je sud pogrešno odlučio o pravu." (Ibid.)
  • Scott J. Shapiro
    • "Iako to nije naročito inspirativan i romantičan opis, pravo je, na kraju, instrument. I kao svi instrumenti, ono može biti korišteno za dobre ili loše svrhe. Kada je pravo korišteno za loše svrhe, od najvećeg je značaja da se ne pređe preko ove činjenice negirajući identitet instrumenta koji čini štetu. A kada se pravo koristi za dobre svrhe, važno je ne postati samozadovoljan i pretpostaviti da mu je uspjeh zagarantovan. Kao sa svim instrumentima, postoje ispravni i nesipravni načini korištenja prava; ako ga koristimo neispravno, ono neće činiti ono što želimo da čini i vlasti neće činiti ono za što su ovlaštene. / Na žalost, ovaj instrument ne dolazi sa već cjelovitim uputama za upotrebu. I, naravno, takvo uputstvo ne može biti zakonom donešeno: trebala bi uputstva o tome kako koristiti uputstva. Nada nije izgubljena, međutim, jer mi smo racionalna, reflektivna stvorenja koja imaju mogućnost upuštanja u filozofsku misao. Mi možemo razmotriti tip instrumenta koje pravo jeste i pokušati izvesti ispravne operativne procedure iz našeg razumijevanja njegove prirode. Sa dovoljno sreće, mi možda čak i otkrijemo kako ono radi." (Legalnost)
    • "[Š]ta je to što čini pravo, razumljeno ovdje kao pravna institucija, pravom jeste da je to samo-ovjeravajuća prinudna planirajuća organizacija čija je svrha da riješi ona moralna pitanja koja ne mogu biti riješena, ili riješena tako dobro, kroz alternativne načine društvenog uređivanja." (Ibid.)
    • "Ono što čini pravo pravom jeste da je ono ili (1) dio glavnog plana samo-ovjeravajuće, prisilne planirajuće organizacije sa moralnim ciljem; (2) planovi koji su stvoreni u skladu sa, i čija je primjena zahtjevana od takvog glavnog plana, ili (3) planovima slične norme čija se primjena zahtjevala od takvog glavnog plana." (Ibid.)
    • "[P]lanska teorija tvrdi da tijelo ima pravni autoritet u određenom pravnom sistemu kada se ispune dva uslova: (1) glavni plan sistema ovlaštuje to tijelo da planira za druge, i (2) članovi zajednice se redovno obaziru na sve one koji su tako ovlašteni. Pravni autoritet će biti moguć, prema tome, samo u slučaju da je moguće da se oba ova uslova ostvare [...] Pravni zvaničnici imaju moć da usvoje zajednički plan koji određuje ova temeljna pravila zahvaljujući normama instrumentalne racionalnosti. Budući da te norme koje dodjeljuju racionalnu moć planiranja nisu same planovi, one nisu stvorene od bilo kakvog drugog autoriteta. One postoje samo stoga što su racionalno valjani principi." (Ibid.)
    • "Gledište prava [...] je perspektiva određene normativne teorije. Prema toj teoriji, oni koji su ovlašteni normama pravnih institucija imaju moralni legitimitet i, kada djeluju u skladu sa tim normama, oni stvaraju moralne dužnosti pokoravanja. Pravno gledište određenog sistema, drugim riječima, jeste teorija koja drži da su norme tog sistema moralno legitimne i obavezujuće. Normativna teorija koja predstavlja gledište sistema nije cjelokupni prikaz morala. Pravno gledište samo ističe da su norme pravnog sistema legitimne i obavezujuće i da se prema tome moralna pitanja moraju odgovarati na osnovu tih normi; ono šuti o tome kako odgovoriti na moralna pitanja koja nisu razriješena tim normama. Štaviše, ova normativna teorija može biti pogrešna iz perspektive morala [...] [P]ravno gledište uvijek tvrdi da predstavlja moralno gledište, čak i ako je u tome neuspješno." (Ibid.)
    • "[T]ehnologije planiranja, čak i one visoko kompleksne koje su korištene od prava, mogu se konstruirati i kroz sâmo ljudsko djelovanje. Drugim riječima, da bi se izgradilo i upravljalo pravnim sistemom nije potrebno posjedovati moralni legitimitet u nametanju pravnih obaveza i dodjeljivanju pravnih ovlaštenja: potrebna je samo sposobnost planiranja. Postojanje prava, prema tome, oslikava činjenicu da su ljudska bića planirajuća stvorenja, obdarena sa spoznajnim i voljnim sposobnostima i raspolaganjima da organizuju svoje ponašanje tijekom vremena i kroz osobe da bi ostvarili visoko složene ciljeve." (Ibid.)
    • "Prema Planskoj teoriji, onda, temeljni problem za koji je pravo rješenje nije nikakva pojedinačna moralna nedoumica. Radije, pravo je odgovor na problem višeg reda, to jeste, problem kako riješiti moralne nedoumice općenito." (Ibid.)
    • "[G]rupa pojedinaca je uključena u pravnu aktivnost kada god je njihova aktivnost društvenog planiranja zajednička, zvanična, institucionalna, prinudna, samo-ovjeravajuća i ima moralni cilj."
    • "[P]roblemi okolnosti legalnosti su najvećim dijelom (ali ne isključivo) problemi povjerenja: članovima zajednice se ili ne može vjerovati da će činiti ono što trebaju da čine, vjeruje im se ali im treba pomoć u realizaciji njihovog potencijala, ili nemaju dovoljno međusobnog povjerenja da učestvuju u društvenoj saradnji neophodnoj za rješavanje ozbiljnih i brojnih problema koji mogu nastati. Prema Planirajućoj teoriji, osnovni cilj prava jeste da ispravi ove nedostatke; šta više, pravo slijedi ovaj cilj upravljajući povjerenjem: ono kompenzira za i kapitalizira na povjerenju i nepovjerenju koje njegovi zvaničnici imaju prema članovima zajednice, kao i povjerenje i nepovjerenje koje članovi zajednice osjećaju međusobno. / Pravo upravlja povjerenjem kroz društveno planiranje." (Ibid.)
    • "(1) X ima pravni autoritet nad Y u odnosu na materiju Z u sistemu S «» Iz gledišta S, X ima moralni autoritet nad Y u odnosu na Z; / (2) Iz gledišta S, X ima moralni autoritet nad Y u odnosu na materiju Z «» Glavni plan S ovlašćuje X da planira za Y u odnosu na Z; / (3) X ima pravni autoritet nad Y u odnosu na materiju Z u sistemu S «» Glavni plan S ovlašćuje X da planira za Y u odnosu na Z." (Ibid.)
  • Slobodan Jovanović
    • "[P]ravo se ne može odvojiti od države. Pravo je državna volja; to je skup pravila kojima je država dala obavaznu snagu. Niti može biti prava bez države, niti države bez prava. Prava bez države ne može biti, jer ona pravila koja bi bez države postojala, bila bi samim tim lišena one specijalne obavezne snage koju država daje. Država bez prava, opet, bila bi država koja nema svoje volje, koja ništa ne naređuje, koja nikakva pravila ne postavlja. Kao pravna ličnost, država može svoju egzistenciju samo svojom voljom posvjedočiti; država koja ne bi imala svoje volje, ne bi postojala. Pitanje je sasvim izlišno. šta je prije postojalo, pravo ili država; pravo i država tako su nerazdvojno vezani jedno za drugo da su samo jednovremeno mogli postojati." (O državi)
  • Stevan Vračar
    • "[Pravo je] neprekidan proces stvaranja, primjenjiivanja i nastajanja neophodnog skupa instrumenata kojima se određuje i reguliše ponašanje i učešće pojedinaca i grupa u najvažnijim društvenim procesima." (Revolucija i diskontinuitet državnopravnog poretka)
  • Stjepan Mesić
    • "Pravo na glupost je demokratsko pravo, a glupost, osim toga, ne bira koje će obrazovne kategorije stanovništva zahvatiti." (za Feral Tribune)
  • Sylvie Delacroix
    • "Zakone donose muškaraci i žene, i činjenica da smo ih imali toliko dugo dokazuje da smo sposobni da ih stvorimo. Postoji, međutim, nešto oko prava što čini ovaj odgovor manje jednostavnim nego što se doima: kao društveni artifakt, pravo također treba da nas obavezuje. Zajednica ove dvije odlike je u korijenu preovladavajuće zabrinutosti onih koji nastoje da daju objašnjenje prirode prava: kako nas pravo može obavezivati, ako zavisi od promjenjivih volja i prohtijeva bilo koga ko se nađe u poziciji da obnaša političku vlast? U temelju ove zabrinutosti jeste ideja da je tvrdnja prava o njegovoj obaveznosti održiva samo ako neki oblik nužnosti preporučuje pravo kao poželjni okvir za organizaciju našeg društva. A gdje da nađemo tu "pohvalnu nužnost" ako su muškarci i žene jedini autori, bez bilo kakvog drugog jemca, njihovih sopstvenih zakona? Kakvu vrstu autoriteta bi ti zakoni imali, koji bi bili na milosti promijene volje njihovih subjekata (i autora)?" (Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji)
    • "Ako ni jedno od pravila koje čine pravni sistem nikada nije poštovano, mi ne bi govorili više o pravu. Isto se odnosi i na moral: ako ni jedno od njegovih pravila nikada ne bi imalo zahtjeve prema našem ponašanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Suštinski dio našeg razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome što su oni normativni u smislu koji se razlikuje od puke gramatičke formulacije u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili barem teže da imaju, opravdane zahtjeve prema našem ponašanju ili sudovima." (Ibid.)
    • "Interakcija pojedinaca unutar društva dovesti će do različitih vrsta žudnje. Pored onih očito fizičke prirode, postojat će također žudnje koje se odnose na sliku-o-sebi pojedinca (žudnje za dobrim ugledom, na primjer) i žudnje u vezi sa mogućnošću ispunjenja sopstvenih projekata bez ikakvih mješanja, kao i mogućnošću osiguranja plodova tih projekata. Te žudnje, jednom kada su koordinirane, dovesti će do nastanka formalnih i neformalnih pravila. Nema ništa tipično pravno u ovom scenariju. Ono što se čini da karakteriše pravni sistem kao posebnu vrstu normativnog poretka jeste određena vrsta sofisticiranosti, kao skupa pravila organiziranih oko nekog meta-pravila ili 'prâvila o pravilima'. Ova formalna karakterizacija, međutim, ni ne počinje da objašnjava razloge zašto mi pribjegavamo pravu kao posebnoj formi društvene organizacije. Dok je lako ukazati na formalne prednosti prava i pokazati način na koji on može uveliko poboljšati 'primitivnu' disciplinarnu strukturu, na primjer, priča tu ne može stati. Možemo tek početi da dobijamo ideju o tome zašto se ljudi pridržavaju pravnih standarda i tretiraju ih kao normativne ako budemo ciljali ka širokoj, sveobuhvatnoj slici različitih aspiracija koje zajednica može težiti da ostvari kroz pravo. Iako su zavisne od kulture, ove aspiracije ne mogu se uobičajeno redukovati na puku želju da se osigura mogućnost ne-nasilne društvene interakcije. Kakva god da je njena sadržina, čini se da postoji programatski element koji treba da enkapsulira ono što određeno društvo vidi kao 'bolji' način zajedničkog života. Oslanjajući se na mogućnost mirne koegzistencije kao pretpostavke, ovaj programatski element tipično kombinira instrumentalne obzire i moralne vrijednosti i podupire, kao takav, nastojanja zakonodavca da bude doživljen legitimnim. Nebitno da li to nastojanje podcrtava nastanak novog pravnog poretka ili teži da očuva postojeći, oblik kojeg uzima ključan je za razumijevanje pravne normativnosti. / Dva elementa su prema tome centralna za razumijevanje nastanaka prava kao 'institucionalizovanog', posebnog oblika normativnosti. Prvo, tu je 'građa' iz kojeg pravo nastaje: prožetog kako sa instrumentalnim obzirima (kao što su poboljšanje efikasnosti disciplinarne strukture) tako i moralnim aspiracijama, drugi oblici normativnosti su uvijek već utkani u njega. Te druge, već postojeće norme nude građu iz koje ljudi koji su uključeni u nastanak pravnog poretka će morati crpiti sredstva nužna za utvrđivanje pravne legitimnosti. 'Transparentna pozitivnost' prava uistinu sklona je da izazove povećan obzir za stvaranjem svoje legitimnosti na način koji će pogodovati tome da bude 'uspješno normativan'." (Ibid.)
    • "Ono do čega se dolazi zaokretom ka 'savremenom' razumijevanju normativnosti tiče se statusa moralnih ideala koje pravo tipično teži da promovira: umjesto da se drži kao primjer ili refleksija 'prirodnog poretka stvari', ovi ideali postaju izražaj drugačije vrste poretka, onog koji je u stalnom procesu njegovog preoblikovanja od nas, u skladu sa našim razvojem koncepcije onoga što čini dobar način zajedničkog življenja. Iz ove perspektive, ističući sposobnost prava da služi moralnim idealima kao jednom od njegovih centralnih svojstava može se čitati kao 'odraz prirodnog prava' samo ako se pretpostavi da su ovi ideali ili vrijednosti nužno primjeri 'prirodnog poretka stvari', onog koji je 'nekako normativan prije bilo kojih ljudskih izbora'. Ovo je ključno: ovaj slučaj traganja za izvorom vrijednosti koje informiraju prakse stvaranja prava 'izvan' ljudskih aktivnosti, u nekom metafizičkom području koje prikladno 'prethodi postojanju' nereda ljudskih poslova, čini se jednom od temeljnih pretpostavki koje potcrtavaju prirodno-pravne teorije. Ako, suprotno tome, ozbiljno uzmemo kao mogućnost konstruktivističko razumijevanje vrijednosti, pozitivisti bi mogli izgraditi objašnjenje prava koje daje centralno mjesto moralnim idealima koje je pravo sposobno promovirati bez straha za integritet njihove pozicije: sposobnost prava da promovira moralne ideale ne podrazumijeva da pravo uvijek i nužno to i čini." (Ibid.)

T[uredi]

  • Theodor Geiger
    • "Šta je pravo, to jeste, sadržaj za kojeg se čini praktično da se karakterizira rječju "pravo", već je objašnjen u velike detalje: društveni sistem centralno organizovane, široko inkluzivne zajednice, pod uslovom da je ovaj sistem temeljen na aparatu sankcija implementiranog monopolitički od određenih organa." (Prethodne studije u sociologiji prava)
  • Thomas Henry Huxley
    • "Ljudski zakon govori nam šta možemo očekivati da će društvo učiniti pod izvjesnim okolnostima; a prirodni zakon nam govori šta možemo očekivati da će učiniti prirodni predmeti pod izvjesnim okolnostima. I jedan i drugi sadrži obavještenja upućena našoj inteligenciji [...] [P]rirodni zakoni nisu uzroci prirodnog poretka, nego jedino naš način da sudimo o onome što smo uspjelo da razumijemo u tom poretku. Kamenje ne pada na tlo usljed zakona (da sve što je teško pada na tlo ako nije poduprto) kao što ponekad ljudi nebrižljivo kažu; ali taj zakon je način da se utvrdi da se tako nešto nepromjenljivo dešava kad su teška tijela na površini zemlje, između ostalog i kamenje, slobodna da se kreću. Prirodni zakoni su ustvari, u tom pogledu, slični ljudskim zakonima koje ljudi prave da bi mogli rukovoditi svojim ponašanjem jedni prema drugima. Ima zakona o plaćanju poreza, i ima zakona protiv krađe i ubistva. Ali pravo nije uzrok zbog koga ljudi plaćaju porez, niti je uzrok njihovog uzdržavanja od krađe i ubistava. Pravo je prosto izlaganje onoga što će se desiti čovjeku ako ne plaća svoj porez, i ako izvrši krađu ili ubistvo." (Introductory)
  • Toma Akvinski
    • "Ljudski pozitivni zakoni su pravedni ili nepravedni. Ako su pravedni oni po sudu savjesti imaju obvezujuću snagu Vječnog prava iz kojeg proizilaze (...) Zakoni su nepravedni po dva načina: ako su protiv onoga što je čestito u ljudskim pojmovima, te protiv Božijih prava. Oni su suprotstavljeni dobru po tri osnove: kada vladar oporezuje svoje podanike prije zbog svoje vlastite pohlepe ili samoljublja negoli za opće dobro; kada on propisuje neki zakon preko ovlasti koja mu je povjerena; i kada, mada su usmjereni na opće dobro, zakoni vrše nepravičnu raspodjelu. To su nasilje prije negoli pravo." (Suma teologije)
  • Tomas Hobs
    • "Pravo nije ono što je pravedno, nego ono što je naređeno."
  • Tony Honoré
    • "[N]ad širokim spektrom pitanja nema načina da se odredi ispravno djelovanje bez pravne komponente. Čak i društvo dobro namjernih anđela, koji su jedinstveno zabrinuti da čine ispravno, trebaju sistem zakona da bi znali šta je ispravno za činiti [...] [P]ravo je dio moralnosti bilo kojeg kompleksnog društva [...] Slika moralnosti kao nacrta, a prava kao strukture koja se stvara u skladu s njim ili suprotno njemu [...] vodi u zabludu. Moralnost je sličnija konturi iz koje nedostaju detalji. Zakoni, uz konvencije, popunjavaju mnoge od njih." (The Dependence of Morality on Law)
  • Torben Spaak
    • "Mogli bi [...] reći da izvor prava, IP, postoji ako članovi relevantne grupe ljudi (1) identificiraju pravne norme na određeni način (način koji zahtijeva navodni izvor prava) i vjeruju da bi se na takav način trebale identificirati pravne norme, i (2) vjeruju da drugi u grupi vjeruju (a) da članovi zajednice identificiraju pravne norme na ovaj način i (b) da oni trebaju da identificiraju pravne norme na ovaj način, i (3) djeluju shodno tome, odnosno, govore o IP kao da postoji i, ako se ukaže prilika, tretiraju IP kao da postoji, barem djelimično jer imaju vjerovanja (1) i (2). Kako vidim, ukazivanje na relevantno ponašanje [...] umjesto ukazivanja odmah na IP znači da problem cirkularnosti ne nastaje." (Realism about the Nature of Law)

V[uredi]

  • Vjekoslav Miličić
    • "Pravo kao jedan od poredaka u društvu, uz ćudoredni, običajni, religijski itd., obuhvaća u svom biću, jednako kao i ostali poreci, neke zajedničke sastavnice. To su sastavnice sadržaja prava - vrijednost, odnos i prisila, a koje su uobličene u pravnom pravilu. Ova obilježja, sadržaj i oblik, jer su zajednička svim imenovanim porecima, predstavljaju, u definiciji prava, njegova najbliža viša rodna obilježja - genus proximum. Ono po čemu se pravo bitno razlikuje od drugih poredaka, jest njegova neposredna ovisnost o glavnoj društvnoj skupini - što je onda vrsna razlika/differentia specifica u definiciji prava. Ovakvom poimanju prava, u metodologiji prava, odgovaraju metode - aksiološka, sociološka i dogmatska metoda." (Opća teorija države i prava)
    • "Zaključak: vrsna razlika/differentia specifica prava - društvenog poretka je neposredna ovisnost o glavnoj društvenoj skupini." (Ibid.)
  • Voltaire
    • "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš."

W[uredi]

  • William Blackstone
    • "Kako čovjek u svemu apsolutno zavisi od svog Tvorca, nužno je da se u svemu pokorava volji svog Tvorca. Ta volja njegovog Tvorca naziva se prirodnim pravom. Jer, kao što je bog, kad je stvorio materiju i obdario je kretanjem, utvrdio izvjesna pravila o stalnom pravcu tog kretanja, tako je On, kad je stvorio čovjeka i obdario ga slobodnom voljom da sam sobom upravlja u svim oblastima života, postavio izvjesne nepromjenjive zakone ljudske prirode, kojima je ta slobodna volja u izvjesnoj mjeri regulisana i ograničena, i dao čovjeku takođe sposobnost razuma da otkrije smisao tih zakona [...] On je postavio samo takve zakone koji su se zasnivali na onim odnosima pravde koji su postojali u prirodi stvari prije bilo kakvog pozitivnog propisa. To su vječni, nepromjenjivi zakoni o dobru i zlu, kojima se i sam Tvorac pokorava u svim Svojim postupcima, i za čije je otkrivanje On osposobio ljudski razum ukoliko su oni nužni za vođenje ljudskih akcija." (Komentari o zakonima Engleske)
    • "Jer glavni zadatak društva jeste da štiti pojedince u uživanju onih apsolutnih prava koja su u njih usadili nepromjenjivi zakoni prirode, ali što se ne može sačuvati u miru bez one uzajamne pomoći i saradnje koju pruža ustanova prijateljskih i društvenih zajednica. Otud izlazi da je prvi i glavni zadatak ljudskih zakona da održe i regulišu ta apsolutna prava pojedinca. Društvena i relativna prava, pak, rezultiraju iz obrazovanja država i društava i nastala su poslije ovih [...]" (Ibid.)
  • William Galbraith Miller
    • "Greška pretpostavljanja da se pravo javlja samo u slučajevima sporova među ljudima, jednako je velika kao kada bi pretpostavili da niko osim dispeptika nema stomak ili jetru." (Predavanja o filozofiji prava)
    • "Pravo, kao i jezik, nastaje iz samog društva, i jedno od njegovih prvih djela jeste stvaranja države […] za provođenje subjektivnih prava i dužnosti u skladu sa pravom. Država stvara zakone, ali ne stvara pravo, isto kao što može stvarati barut, ali ne stvara hemijske reakcije." (Činjenice o jurisprudenciji)
da sruše hram Savoj, a drugi pravničku školu;
dole sa svim tim!" (Henri Šesti - drugi dio)
    • Kasapin: "Prva stvar koju treba da uradimo
-poubijajmo sve pravnike!" (Ibid.)
  • William Twining
    • "Iz globalne perspektive poučno je pojmiti pravo kao vrstu institucionalizirane društvene prakse koja je orijentirana prema uređivanju odnosa između subjekata na jednom ili više nivoa odnosa i uređivanja [...] Ova formulacija ne ističe izričito norme (ili pravila), sisteme (ili poretke), grupe, ili tradiciju. [Pravila i sistemi su suštinski elementi prava u analitičkim prikazima.] Ovo nije stoga što su oni nevažni kao koncepti ili u praksi. Daleko od toga. Oni su centralni u razumijevanju prava. Oni se ne tretiraju ovdje kao kriteriji identifikacije s ciljem da se formulacija učini dovoljno širokom da uključi neke primjere koji nedvojbeno nemaju jedan ili više ovih elemenata." (Općenita jurisprudencija: razumijevanje prava iz globalne perspektive)
  • Wesley Newcomb Hohfeld
    • "Subjektivno pravo jeste potvrdni zahtjev nekog protiv drugog, a privilegija je sloboda jednog od subjektivnih prava ili zahtjeva drugog. Slično, ovlaštenje jeste potvrdna "kontrola" nad određenim pravnim odnosom protiv drugog; dok je otpornost sloboda jednog od pravnog ovlaštenja ili "kontrole" drugog povodom određenog pravnog odnosa." (Some Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Resoning)

Poslovice[uredi]

  • Latinske poslovice
    • "Pravo i nepoštenje (prijevara) nikada ne mogu opstati zajedno." (Ius et fraus numquam cohabitant)
    • "Računati na nesreću i zlu sudbinu čovjeka, nije u skladu ni sa građanskim, ni sa prirodnim pravom."

Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: