"Ako su po preovladavajućem pristupu ‘prava' tek drugi način govorenja o onome što je već pokriveno 'interesima' – i često upućivanje na diskurs 'sukoba interesa' u preovladavajućem pristupu sugeriše da je to tačno – onda se malo dobija, a puno gubi. Jer prava – istinska, izvorna prava – priznaju temeljnu jednakost osoba delimitirajući ono što se svakoj duguje u svjetlu toga što je u zajednici sa drugima koji također imaju 'interese' i prava. Interesi su pobojne premise u ocjeni toga šta je pravedno, ali prava, ispravno razumljena, nisu: ona su konačna, odlučujuća, i vrijedna statusa koji im se dodjeljuje kada se o njima promišlja kao pravom odnosu između ljudi. Oni daju izraz onoga što se duguje svakome u zajednici kao stvar pravde. Postoji rizik da se ova briga za osobe izgubi ako se prava izjednače sa interesima." (On the Loss of Rights)
"[O]ni čiji su temeljni interesi najvitalnije pogođeni pojedinačnim odlukama imaju najsnažniji zahtjev za udjelom u njihovom donošenju." (Demokratska pravda)
"Interes zajednice jeste jedan od najopćenitijih izraza koji mogu nastati u frazeologiji morala: nije čudo što se njegovo značenje često gubi. Kada ima značenje, ono je sljedeće. Zajednica je fiktivno tijelo, sastavljeno od pojedinačnih osoba za koje se smatra da ga sačinjavaju kao da su njegovu članovi. Interes zajednice je onda suma interesa njegovih članova koji ga čine. / Ali uzaludno je govoriti o interesu zajednice, bez razumijevanja šta je interes pojedinca. Za stvar se može reći da promovira interes, ili da je u interesu, pojedinca, kada ima tendenciju da doprinese ukupnoj sumi njegovih užitaka: ili, što je ustvari isto, da umanji ukupnu sumu njegovih boli." (Uvod u principe moralnosti i zakonodavstva)
"Kada se uspostavlja sistem vladavine, u kojem ljudi imaju upravljati drugim ljudima, temeljni problem leži u tome što se vladi mora omogućiti da kontrolira one kojima upravlja, a potom je obavezati da kontrolira samu sebe. Bez sumnje, ovisnost vlade o narodu predstavlja najvažniji oblik kontrole vlasti - ali čovječanstvo iz iskustva znade kako moraju postojati i dodatne mjere opreza. Da se putem suprotstavljanja različitih interesa mogu pronaći greške i u najboljim namjerama, moguće je uočiti u svim oblicima međuljudskih odnosa, privatnih kao i javnih (...) Zbog toga je cilj određene funkcije trajno razdijeliti i tako urediti kako bi svaka mogla kočiti drugu - time bi privatni interes svakog pojedinca mogao postati zaštitnikom javnih prava."
"[R]eći da će neki interes(i) X biti promovirani kroz neki događaj ili nastanak stanja stvari znači reći da će X biti pogodovan na neki način(e) od tog specifičnog događaja ili stanja stvari. To jeste, događaj ili stanje stvari će poboljšati položaj X ili će spriječiti njegovo pogoršanje." (Do Animals and Dead People Have Legal Rights?)
"Mi pojmu "interes" dajemo jedno posebno značenje, koje u sebi sadrži više objektivnih, nego subjektivnih elemenata. Polazimo od stava da interes kao vrhovni objekt pravnog odnosa ne određuju sasvim sami subjekti pravnih odnosa, već prethodno zakonodavac koji uzima u obzir prosječne, tipične interese. Tako zakonodavac, napr. utvrđuje šta je interes subjekta subjektivnog prava, a ne sami subjekti kojih se taj interes tiče. U tome se ogleda objektivna strana interesa. S druge strane, pak, živi ljudi, službena lica koja u datom trenutku čine zakonodavno tijelo određuju kojim interesima treba dati zaštitu. To sačinjava subjektivnu stranu interesa. Jasno je, razumije se, da je zakonodavčevo shvatanje interesa objektivno određeno društvenim uslovima, stupnjem razvoja nauke i drugim okolnostima." (Elementi teorije prava)
"Samo oni interesi koji su priznati kao socio-komparativno jednako važni od članova zajednice mogu se priznati kao dovoljno temeljni da dovedu do dužnosti i stoga do jednakih ljudskih prava. Interesi osobe zaslužuju jednaku zaštitu na temelju njenog statusa kao člana zajednice i njenih zajedničkih odnosa sa drugim članovima zajednice." (Human Rights and Constitutional Law Patterns of Mutual Validation and Legitimation)
"Interes je društveni kvalitet ljudi izražen u angažovanju bilo njihovom sopstvenom akcijom bilo sticanjem okolnosti kod ostvarivanja onoga što je pozitivno za njih kao nosioce (subjekte) interesa uz istovremeno otklanjanje onoga što je negativno." (Socijalna sadržina funkcije državno-pravnog poretka)
"[V]olju poopštava manje broj glasova a više zajednički interes koji te glasove ujedinjuje: jer, kod opće volje svako se nužno podvrgava uslovima koje nameće drugima; u raspravi o bilo kojoj pojedinačnoj stvari nestaje ono zadivljujuće slaganje interesa i pravde što zajedničkim odlukama daje obilježje pravičnosti, jer nema zajedničkog interesa koji sjedinjuje i poistovjećuje pravilo suca s pravilom stranke. / S koje god strane da se vratimo na to načelo, uvijek dolazimo do istog zaključka; naime, da društveni ugovor uspostavlja među građanima takvu jednakost da svi oni preuzimaju obaveze pod istim uslovima, i treba da uživaju ista prava. Tako po svojoj naravi ugovora svaki akt suverenosti, to jest svaki vjerodostojan akt opće volje, jednako obavezuje ili povlašćuje sve građane, tako da suveren poznaje samo naciju u cjelini a ne razlikuje nikoga od onih koji je sačinjavaju. Šta je, dakle, akt suverenosti u pravom smislu? To nije sporazum nadređenoga i podređenoga, već sporazum tijela i svakog od njegovih udova: sporazum legitiman, jer je njegova osnova društveni ugovor; pravičan, jer je zajednički svima; koristan, jer njegov predmet može biti samo opće dobro; i čvrst, jer za njega jamči javna sila i vrhovna vlast. Dok god su podanici potčinjeni samo takvim sporazumima, oni se ne pokoravaju nikome osim vlastitoj volji; a pitati se dokle se protežu prava suverena a dokle prava građana znači pitati se do koje mjere građani mogu da se obavezuju prema sebi samima, svaki pojedinačno prema svima i svi prema svakome pojedinačno." (Društveni ugovor, II: 4)
