Mirsad Mustafić

Mirsad Mustafić
bošnjački književnik
Rođenje	4.9.1956. Srebrenica, Bosna

• "Noć je, Meliha, vječna noć. Zakopana tama u kojoj nema osvita. Smiren u vremenu koje je davno stalo u meni, čekam a ne znam koga i zašto. Moje sakupljene kosti po stratištima Podrinja, grle jedna drugu i čekaju ostale dijelove skeleta. Od svega što je bilo, ostala je duša koja govori o moriji koju su nam donijeli zli ljudi i o danima mladosti koje su ubili u nama. Ti si, Ferize, šehid, kazat će mi bijele ahmedije dok su se iznad kabura dovama molile Svevišnjeg da mi pokaže put gdje idu pravedni.

     Kada   mi  je  majka  Zilka  posljednji  put  poljubila  memljivu  lobanju  i  spustila  je  na  zemlju  šehidsku  u  Potočarima,  sve  je  stalo  osim  sjećanja  i  topota  lopata,  glasova  i  suza  moje  sestre  Fehre.  Sad  nekoliko  kostiju  moje  šake  traže  očeve  ruke. Izmiješali  su  nas  nakon  pogubljenja  u  Pilici  i  Kozluku, Kamenici  i  Branjevu. Stajao  je  gordo  i  prkosio  dušmanima. Nisam  se  odvajao  od  njega,  niti  jednog  trenutka.
    -Ne  daj,  sine  Ferize,  da  četnici  osjete  strah  u  našim  očima. I  u  smrti  moramo  biti  ponosni! - bile   su  posljednje  riječi  koje  je  izgovorio  prije  rafala  koji  ga  je  pokosio  po  prsima. 
    Zaleđeni  posljednji  pogled  zakovan  na  meni, ukočili  su  pucnji  u  moje  bespomoćno  tijelo  i  neomilovanih  devetnaest  godina  tek  započetog  pustog  mladovanja. Na  vrelim  prostorima  nespokoja  sad  mriju  sjećanja  na  život  koji  sam  ostavio  na  stranicama  momačkih  uspomena. Možda  bi  daidža  Mirso  znao  ovjekovječiti  priču  o  tek  stasaloj  ljubavi  rođenoj  pod  kišom  granata,  ako  se  nije  sasušila  olovka  od  suza  i   boli.  Sjećam  se  kako  se  samo radovao    mojim  peticama  u  školi. Znam  koliko  me  je  volio  i  divio  se  mojim  uspjesima.    Sjedio  je  za  pisaćom  mašinom  i  nešto  tipkao,  a  ja  ga  zadirkivao  hoće  li  u  toj  priči  biti  mjesta  za   mene  i  moju  Melihu. Činio  je  to  za  vrijeme  slobodnih  dana  kad  bi  se  vratio  sa  linije. Tražio  je  mir  i  šutnju.  Istina, ta  šutnja  mi  nije  uvijek  bila  jasna.  Nisu  ga  plašile  ni  detonacije  nakon  granatiranja. Stari  sat  djeda  Saliha  kucao  je  na  duvaru  i  gledao  prema  položenoj  postećiji  i  tespihu  blago  položenom  u  vrhu  sobe. Sa  zida  nam  se  smiješila  levha, stari  kaligrafski  ispis  iz  Kur’ana." (Iz romana MELIHA)

• "." (a)

• "." (a)

• "." (e)

Bibliografija

• Sjećanje na Srebrenicu (2003.)
• Krvava šamija (Zbirka pripovijedaka 2006.)
• Rastanak u Potočarima (Zbirka pripovijedaka 2007.)
• Daleko je sine Srebrenica (Zbirka pripovijedaka 2008.)
• Samrtni zvuci srebrenog grada (Zbirka pripovijedaka 2009.)
• Bilo jednom na Crnom Guberu (Zbirka pripovijedaka 2010.)
• Drina ne vjeruje suzama (Roman 2011.)
• Posljednji vapaj enklave (Roman 2012.)
• Ranjeni bejturani (Roman 2013.)
• MEJREMINA KLETVA (Roman 2014.)
• MELIHA (Roman 2015.)

Drugi o njemu

• Fatmir Alispahić
  • "." (')