Objektivnost i vladavina prava

Objektivnost i vladavina prava
Autor
Matthew Kramer
spis teorije prava
Originalni naziv
Objectivity and the Rule of Law
Datum izdavanja
2007.

• "Pravna objektivnost, u svojim različitim aspektima, jeste ono što označava podjelu između vladavine prava i vladavine ljudi."

• "Nešto je egzistencijalno umno-nezavisno ako i samo ako njegova pojava ili kontinuirano postojanje ne pretpostavlja postojanje nekog uma (ili umova) i pojave mentalne aktivnosti. Ne samo da su svi prirodni predmeti umno-nezavisni u ovom smislu, već također i bezbrojni artefakti poput olovaka i kuća [...] Nešto je opservacijski umno-nezavisno ako i samo ako njegova priroda (sastavljena od njegove forme i suštine i njegovog samog postojanja) ne zavisi o tome kako bilo koji posmatrač vidi tu prirodu. Dok je sve što je egzistencijalno umno-nezavisno također i opservacijski umno-nezavisno, sve što je opservacijski umno-nezavisno nije i egzistencijalno umno-nezavisno. Razmotrimo, umišljajno djelovanje. Pojava bilo kakvog takvog djelovanja pretpostavlja postojanje uma u kojem nastaje takav umišljaj koji animira pojavu, a ipak priroda djelovanja ne zavisi od toga šta bi bilo koji posmatrač - uključujući i osobu koja je izvršila djelovanje - mogao vjerovati da ona jeste. Čak i ako svaki posmatrač misli da je djelovanje neke vrste X, ono zaista može biti neke suprotne vrste Y."

• "[A]ko je egzistencijalni status zakona naš fokus, neki zakoni (najopćenitije pravne norme) su slabo umno-nezavisni, dok neki drugi zakoni (većina individualiziranih direktiva) nisu čak ni slabo umno-nezavisni. Da je većina općih pravnih normi barem slabo umno-nezavisna sasvim je očito. Postojanje tih normi ne stoji ili pada na temelju mentalne aktivnosti svakog pojedinca; nije slučaj da mnogobrojni različiti skupovi općih pravnih normi nastaju i nestaju kako se mnogobrojni različiti pojedinci rađaju ili umiru, ili da bilo koja pravna norma uopće nepostoji za bilo koga ko o njoj nikada ne pomisli. Dok su nečija vjerovanja i fantazije i držanjaa i uvjerenja egzistencijalno zavisna od uma pojedinačne osobe koji ih drži, postojanje bilo koje opće pravne norme razlikuje se u tome što nije radikalno subjektivno. (Mogu postojati izuzeci u nešto neuobičajenim situacijama. U monarhijskom režimu, zvaničnici bi se mogli držati prakse u kojoj neki opći zakoni bi nestajali iz postojanja kada kod bi stalno prestala mentalna aktivnost vladajućeg kralja. Takav aranžman bi bio čudan, ali bi bio sasvim moguć. Ipak, u bilo kojem pravnom sistemu bilo kakvi takvi snažno umno-zavisni opći zakoni morali bi biti veoma ograničeni). / Kada se udaljimo od općih zakona i koncentrišemo na pojedinačne direktive, rijetko nalazimo bilo kakvu egzistencijalnu umnu-nezavisnost. Tipično ako ne uvijek, naredba adresirana pojedinačnoj osobi - od strane sudije ili nekog drugog pravnog zvaničnika - neće ostati na snazi kao takva ako adresatova mentalna aktivnost stalno prestane. Bilo kakav rezultat koji se trebao ostvariti izdavanjem individualizirane naredbe će tipično morati biti ostvaren na neki drugi način (možda kroz izdavanje direktivne nekom drugom pojedincu ili skupu pojedinaca koji će djelovati za izvornog adresata). Najviše, onda, pojedinačno adresirani pravni zahtjev je egzistencijalno umno-zavisan; njegovo kontinuirano postojanje kao pravni zahtjev pretpostavlja pojavu mentalne aktivnosti u umu pojedinačne osobe."

• "[K]ontinuirano postojanje zakona (uključujući i neoperativne zakone) kao zakona zavisit će o odlukama i nastojanjima pravnih zvaničnika. Ipak, budući da te odluke i napori neizbježno uključuju vjerovanja i držanja i raspoloženja svjesnih činilaca, kontinuirano postojanje zakona kao zakona nije snažno umno-nezavisno. Postojanje umne-nezavisnosti općih pravnih normi je tek slabo."

• "O bilo kojem pojedinačnom pravnom pitanju, čitava zajednica pravnih zvaničnika u nekoj jurisdikciji može zaista pogriješiti. Pravni zvaničnici mogu kolektivno pogriješiti o stajalištima i vjerovanjima (koji se tiču neke tačke prava) koje oni sami dijele. Oni mogu kolektivno pogriješiti o suštini i implikacijama tih zajedničkih vjerovanja i stajališta, i mogu stoga kolektivno pogriješiti o prirodi nekih pravnih normi koje ta vjerovanja i stajališta održavaju. Pretpostaviti drugačije znači nerazlikovati između (i) njihovog držanja prvo-razrednih stajališta i vjerovanja i (ii) njihovih drugo-razrednih razumijevanja sadržaja tih prvo-razrednih mentalnih stanja. Činjenica da zvaničnici dijele određena stajališta i vjerovanja u odnosu na postojanje i sadržaj nekih pravnih normi jeste ono što ustanovljava postojanje i fiksira sadržaj te norme; ali činjenica da oni dijele ta stajališta i vjerovanja ne isključuje mogućnost da će oni sami kolektivno pogrešno razumjeti ono što je ustanovljeno i fiksirano tom činjenicom. Jaz zablude je uvijek moguć između prvo-razrednih vjerovanja ljudi i njihovih drugo-razrednih vjerovanja o tim vjerovanjima [...] Opservacijska umna-nezavisnost pravnih normi je stoga snažna radije nego slaba."

• "[I]ako je netačno tvrditi da je opservacijska umna-nezavisnost pravnih normi slaba, radije nego snažna, [to nas može] upozoriti na činjenicu da egzistencijalna umna-nezavisnost tih normi nikada nije snažna. Pravni zvaničnici mogu kolektivno pogriješiti o implikacijama zakona koje njihova zajednična vjerovanja i stajališta održavaju, ali njihove greške (osim ako su naknadno ispravljene) brzo ulaze u sadržaje tih zakona i stoga postaju dio prevladavajućih standarda."

• "Za bilo koje područje istraživanja, centralna odluka njegove epistemičke objektivnosti jeste transindividualna razaznalost načina na koji stvari stoje unutar njega. Drugim riječima, područje istraživanja je epistemički objektivno utoliko što ljudi koji kompetentno istražuju pojave unutar područja se mogu složiti o prirodi ili pojedinostima svake od njih. Ako se svi ili gotovo svi kompetentni istraživači slažu o tim pojavama, onda - unutar područja koje je ih čini - ukusi i osobitosti pojedinaca nisu odlučujući za ono što se opravdano može potvrditi. Ako je bilo koje područje istraživanja takvo da su ukusi i osobitosti pojedinaca zaista epistemički odlučujući unutar njega, onda je to polje visoko subjektivno (kao epistemička stvar); suprotno tome, ako je polje istraživanja takvo da su ti ukusi i osobitosti potčinjeni veoma široko prihvaćenim opažanjima koja održavaju gotovo jednoglasnost o stvarima na koja se ta opažanja odnose, onda su te stvari epistemički objektivne. U sažetku, epistemička objektivnost bilo kojeg fenomena sastoji se u izraženoj tendenciji pojedinaca da se konvergiraju u njihovim vjerovanjima o tim fenomenima. Kao što bi trebalo biti očito, epistemička objektivnost u smislu upravo istaknutom je skalarno svojstvo, radije nego sve-ili-ništa svojstvo. Stvari je mogu utjelovljavati u većoj ili manjoj mjeri. Polje istraživanja može biti epistemički više ili manje objektivno nego bilo koje drugo područje istraživanja, i pitanja pokrivena unutrašnjošću takvog polja sama se gotovo sigurno razlikuju jedna od drugih u opsegu u kojem ona izazivaju slaganje. Štaviše, epistemička objektivnost nekih ili svih tih pitanja može evoluirati vremenom. Teme koje su prije bile kontroverzne mogu s vremenom izazvati saglasna gledišta među ljudima, i teme o kojima je prije bilo slaganja mogu postati veoma nestabilne. Stoga, u svom epistemičkom stajanju, pitanje može postati više ili manje objektivno nego što je bilo [...] Ako postoji širokorasprostranjena saglasnost o prikladnim metodama za dolaženje do konsenzusa o odgovorima po nekom pitanju, i ako će upotreba tih metoda zaista konačno prouzročiti približnu jednoglasnost o nekom odgovoru, onda se pitanje trenutno može klasificirati kao epistemički objektivno čak i ako stanje približne jednoglanosti neće biti postignuto dosta dugo. Nedostaje epistemičke objektivnosti - ili je značajno umanjena - samo ako ne postoji ni široki sporazum o odgovorima na neka pitanja niti široki sporazum o tehnikama kojima se neslaganja o tom pitanju vremenom mogu razriješiti."

• "[I]ako je egzistencijalna umna-nezavisnost općih zakona tek slaba, ti zakoni i sistem koji čine su karakterizirani visokim stepenom epistemičke objektivnosti. U bilo kojem funkcionalnom pravnom sistemu, pravne posljedice ponašanja ljudi će biti sasvim jasne u velikoj večini okolnosti."

• "Ontološka objektivnost odnosi se na to kako stvari zaista jesu, dok se epistemička objektivnost odnosi na to kako se kolektivno vjeruje da stvari jesu. Stoga, iako postoje čvrsti razlozi za očekivanje da će epistemička objektivnost i ontološka objektivnost biti često podudarne u mnogim domenima istraživanja - razlozi koji se temelje na evolutivnim pritiscima koji su oblikovali ljudske umove da budu slični jedni drugima i da općenito budu osjetljivi na aktuelnosti svijeta - nikada ne postoji garancija takve podudarnosti. Uvijek postoji potencijal za nepodudarnost između toga kako stvari zaista jesu i toga kako se kolektivno vjeruje da stvari jesu."

• "Dokle god se pravni sistem uopće održava, njegovi zakoni i djelovanja su snažno opservacijski umno-nezavisni."

• "[A]ko se djelovanja benignog pravnog režima trebaju sastojati od istinskih tumačenja i opravdanja radije nego od kolektivnih zabluda, pravne norme moraju posjedovati opservacijsku umnu-nezavisnost. Takva umna-nezavisnost je preduslov za moralni autoritet prava."