Objektivnost i vladavina prava: razlika između verzija

Idi na navigaciju Idi na pretragu
m
nema sažetka izmjene
(Napravljena stranica sa '{{Infokutija knjiga| |naziv =Objektivnost i vladavina prava |autor =Matthew Kramer |slika = |tekst...')
 
mNo edit summary
 
}}
 
*"Pravna objektivnost, u svojim različitim aspektima, jeste ono što označava podjelu između [[vladavina prava|vladavine prava]] i vladavine ljudi."
 
 
 
 
*"[A]ko je ''egzistencijalni'' status zakona naš fokus, neki zakoni (najopćenitije pravne norme) su slabo umno-nezavisni, dok neki drugi zakoni (većina individualiziranih direktiva) nisu čak ni slabo umno-nezavisni. Da je većina općih pravnih normi barem slabo umno-nezavisnonezavisna sasvim je očito. Postojanje tih normi ne stoji ili pada na temelju mentalne aktivnosti svakog pojedinca; nije slučaj da mnogobrojni različiti skupovi općih pravnih normi nastaju i nestaju kako se mnogobrojni različiti pojedinci rađaju ili umiru, ili da bilo koja pravna norma uopće nepostoji za bilo koga ko o njoj nikada ne pomisli. Dok su nečija vjerovanja i fantazije i državadržanjaa i uvjerenja egzistencijalno zavisna od uma pojedinačne osobe koji ih drži, postojanje bilo koje opće pravne norme razlikuje se u tome što nije radikalno subjektivno. (Mogu postojati izuzeci u nešto neuobičajenim situacijama. U monarhijskom režimu, zvaničnici bi se mogli držati prakse u kojoj neki opći zakoni bi nestajali iz postojanja kada kod bi stalno prestala mentalna aktivnost vladajućeg kralja. Takav aranžman bi bio čudan, ali bi bio sasvim moguć. Ipak, u bilo kojem pravnom sistemu bilo kakvi takvi snažno umno-zavisni opći zakoni morali bi biti veoma ograničeni). / Kada se udaljimo od općih zakona i koncentrišemo na pojedinačne direktive, rijetko nalazimo bilo kakvu egzistencijalnu umnu-nezavisnost. Tipično ako ne uvijek, naredba adresirana pojedinačnoj osobi - od strane sudije ili nekog drugog pravnog zvaničnika - neće ostati na snazi kao takva ako adresatova mentalna aktivnost stalno prestane. Bilo kakav rezultat koji se trebao ostvariti izdavanjem individualizirane naredbe će tipično morati biti ostvaren na neki drugi način (možda kroz izdavanje direktivne nekom drugom pojedincu ili skupu pojedinaca koji će djelovati za izvornog adresata). Najviše, onda, pojedinačno adresirani pravni zahtjev je egzistencijalno umno-zavisan; njegovo kontinuirano postojanje kao pravni zahtjev pretpostavlja pojavu mentalne aktivnosti u umu pojedinačne osobe."
 
 
 
 
*"[I]ako je netačno tvrditi da je opservacijska umna-nezavisnost pravnih normi slaba, radije nego snažna, [to nas može] upozoriti na činjenicu da ''egzistencijalna'' umna-nezavisnost tih normi nikada nije snažna. Pravni zvaničnici mogu kolektivno pogriješiti o implikacijama zakona koje njihova zajednična vjerovanja i stajališta održavaju, oniali njihove greške (osim ako su naknadno ispravljene) brzo ulaze u sadržaje tih zakona i stoga postaju dio prevladavajućih standarda."
 
 
*"Za bilo koje područje istraživanja, centralna odluka njegove epistemičke objektivnosti jeste transpojedinačnatransindividualna razaznalost stajalištanačina na koji stvari stoje unutar njegeganjega. Drugim riječima, područje istraživanja je epistemički objektivno utoliko što ljudi koji kompetentno istražuju pojave unutar područja se mogu složiti o prirodi ili pojedinostima svake od njih. Ako se svi ili gotovo svi kompetentni istraživači slažu o tim pojavama, onda - umutarunutar područja koje je ih čini - ukusi i osobitosti pojedinaca nisu odlučujući za toono što jese opravdano može potvrditi. Ako je bilo koje područje istraživanja takvo da su ukusi i osobitosti pojedinaca zaista epistemički odlučujući unutar njega, onda je to polje visoko subjektivno (kao epistemička stvar); suprotno tome, ako je polje istraživanja takvo da su ti ukusi i osobitosti su podčinjenipotčinjeni veoma široko prihvaćenim opažanjima koja održavaju gotovo jednoglasnost o stvarima na koja se ta opažanja odnose, onda su te stvari epistemički objektivne. U sažetku, epistemička objektivnost bilo kojeg fenomena sastoji se u izraženoj tendenciji pojedinaca da se konvergiraju u njihovim vjerovanjima o tim fenomenima. Kao što bi trebalo biti očito, epistemička objektivnost u smislu upravo istaknutom je skalarno svojstvo, radije nego sve-ili-ništa svojstvo. Stvari je mogu utjelovljavati u većoj ili manjoj mjeri. Polje istraživanja može biti epistemički više ili manje objektivno nego bilo kojakoje drugo područje istraživanja, i pitanja pokrivena unutrašnjošću takvog polja sama se gotovo sigurno razlikuju jedna od drugih u opsegu u kojem ona izazivaju slaganje. Štaviše, epistemička objektivnost nekih ili svih tih pitanja može evoluirati vremenom. Teme koje su prije bile kontroverzne mogu s vremenom izazvati saglasna gledišta među ljudima, i teme o kojima je prije bilo slaganja mogu postati veoma nestabilne. Stoga, u svom epistemičkom stajanju, pitanje može postati više ili manje objektivno nego što je bilo [...] Ako postoji širokorasprostranjena saglasnost o prikladnim metodama za dolaženje do konsenzusa o odgovorima po nekom pitanju, i ako će upotreba tih metoda zaista konačno prouzročiti približnu jednoglasnost o nekom odgovoru, onda se pitanje trenutno može klasificirati kao epistemički objektivno čak i ako stanje približne jednoglanosti neće biti postignuto dosta dugo. Nedostaje epistemičke objektivnosti - ili ili je značajno umanjena - samo ako ne postoji ni široki sporazum o odgovorima na neka pitanja niti široki sporazum o tehnikadatehnikama kojima se neslaganja o tom pitanju vremenom mogu razriješiti."
 
 
 
 
*"Dokle god se pravni sistem uopće održava, njegovi zakoni i djelovanja su snažno opservacijski umno-nezavisni opservacijski."
 
 
10.653

izmjene

Navigacija