Razlika između verzija stranice "Fenomenologija duha"

Izvor: Wikicitati
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 16: Red 16:
*"I jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočava [[sloboda]], čime se osvjedočava da suština samosvijesti nije biće, nije neposredni način na koji se ona pojavljuje, ne njena utonulost u rasprostiranje života, - već to što u njoj ne postoji ništa što za nju ne bi predstavljalo išćezavajući momenat, to što ona jeste čisto biće za sebe."
*"I jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočava [[sloboda]], čime se osvjedočava da suština samosvijesti nije biće, nije neposredni način na koji se ona pojavljuje, ne njena utonulost u rasprostiranje života, - već to što u njoj ne postoji ništa što za nju ne bi predstavljalo išćezavajući momenat, to što ona jeste čisto biće za sebe."



*"Zivi obicajni svijet jeste duh u njegovoj istini; kako on najprije dolazi do apstraktnog znanja o svojoj sustini, obicajnost propada u formalnoj opstosti prava. Duh, koji se sada razdvojio u samom sebi, opisuje u svome predmetnome elementu kao u nekoj gruboj stvarnosti jedan od svojih svjetova, ''[[carstvo obrazovanja]]'', i njemu nasuprot u elementu misli svet vjerovanja,''[[carstvo sustine]]''.Oba pak svijeta, koje shvaca duh, koji se iz ovoga gubljenja sama sebe vraca u sebe, to jest koji shvaca pojam, splicu se i revolucionisu saznanjem i njegovim rasprostiranjem, naime, ''[[prosvjecivanjem]]'', i carstvo prosireno i podijeljeno u ''[[ovozemaljski]]'' i ''[[vanzemaljski svijet]]'' vraca se u samosvijest, koja sebe sada u ''[[moralitetu]]'' shvaca kao sustastvenost a sustinu kao ''[[stvarno samstvo]]'', i koja svoj svijet i njegov osnov ne izbacuje vise iz sebe, vec pusta da sve u njoj izgori i kao ''[[savjest]]'' jeste duh koji je siguran u sama sebe."
*"Zivi obicajni svijet jeste duh u njegovoj istini; kako on najprije dolazi do apstraktnog znanja o svojoj sustini, obicajnost propada u formalnoj opstosti prava. Duh, koji se sada razdvojio u samom sebi, opisuje u svome predmetnome elementu kao u nekoj gruboj stvarnosti jedan od svojih svjetova, ''[[carstvo obrazovanja]]'', i njemu nasuprot u elementu misli svet vjerovanja, ''[[carstvo sustine]]''.Oba pak svijeta, koje shvaca duh, koji se iz ovoga gubljenja sama sebe vraca u sebe, to jest koji shvaca pojam, splicu se i revolucionisu saznanjem i njegovim rasprostiranjem, naime, ''[[prosvjecivanjem]]'', i carstvo prosireno i podijeljeno u ''[[ovozemaljski]]'' i ''[[vanzemaljski svijet]]'' vraca se u samosvijest, koja sebe sada u ''[[moralitetu]]'' shvaca kao sustastvenost a sustinu kao ''[[stvarno samstvo]]'', i koja svoj svijet i njegov osnov ne izbacuje vise iz sebe, vec pusta da sve u njoj izgori i kao ''[[savjest]]'' jeste duh koji je siguran u sama sebe."





Verzija na dan 16 april 2009 u 16:39

Fenomenologija duha
Autor
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
Originalni naziv
Phänomenologie des Geistes
Datum izdavanja
1807.



  • "U pogledu svih umjetnosti, nauka i zanata vlada uvjerenje da se svaki onaj koji se njima želi baviti mora dugo i postupno učiti i u njima vježbati. Jedino o filozofiji vlada predrasuda da je svako u stanju neposredno filozofirati i ocjenjivati vrijednost neke filozofije prema mjerilima koja posjeduje u svom prirodnom umu. Mada svako priznaje da nije u stanju napraviti cipele, premda ima i oči i ruke i može nabaviti i kožu i alat – kao da mjerilo za cipele ne posjeduje u svome stopalu!"


  • "Istinito i lažno spadaju u određene misli koje se smatraju za nepokretne naročite biti, od kojih jedna čvrsto stoji izolirana s one strane a druga s ove strane, bez uzajamne zajedničke veze. Protiv toga se mora reći da istina ne predstavlja neki iskovani novac koji bi se mogao dati kao gotov i tako steći. U filozofiji dogmatizam kao način mišljenja ne znači ništa drugo do vjerovanje da se ono što je istinito sastoji u jednom stavu koji predstavlja stalni rezultat i koji se neposredno zna. (..) Filozofija promatra život u svome pojmu. To je onaj proces koji stvara svoje momente i prožima ih, i to cijelo kretanje čini istinu. Dakle, ova istina obuhvaća u sebi isto tako ono što bi se označilo kao lažno, kad bi se to moglo promatrati kao nešto takvo od čega treba abstrahirati. Naprotiv, ne treba ga u odredbi nečega stalnoga što je odsječeno od istinitoga ostaviti izvan njega, neznano gdje, kao što ni ono što je istinito ne treba ostaviti na drugoj strani kao neko mrtvo pozitivno koje miruje."


  • "I jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočava sloboda, čime se osvjedočava da suština samosvijesti nije biće, nije neposredni način na koji se ona pojavljuje, ne njena utonulost u rasprostiranje života, - već to što u njoj ne postoji ništa što za nju ne bi predstavljalo išćezavajući momenat, to što ona jeste čisto biće za sebe."


  • "Zivi obicajni svijet jeste duh u njegovoj istini; kako on najprije dolazi do apstraktnog znanja o svojoj sustini, obicajnost propada u formalnoj opstosti prava. Duh, koji se sada razdvojio u samom sebi, opisuje u svome predmetnome elementu kao u nekoj gruboj stvarnosti jedan od svojih svjetova, carstvo obrazovanja, i njemu nasuprot u elementu misli svet vjerovanja, carstvo sustine.Oba pak svijeta, koje shvaca duh, koji se iz ovoga gubljenja sama sebe vraca u sebe, to jest koji shvaca pojam, splicu se i revolucionisu saznanjem i njegovim rasprostiranjem, naime, prosvjecivanjem, i carstvo prosireno i podijeljeno u ovozemaljski i vanzemaljski svijet vraca se u samosvijest, koja sebe sada u moralitetu shvaca kao sustastvenost a sustinu kao stvarno samstvo, i koja svoj svijet i njegov osnov ne izbacuje vise iz sebe, vec pusta da sve u njoj izgori i kao savjest jeste duh koji je siguran u sama sebe."


Vanjski linkovi

Wikipedia
Wikipedia