Refugees

Refugees
Autor
Zlatko Topčić
drama
Originalni naziv
Refugees
Datum izdavanja
1999.

• "Uprljali su me...jesu...zauvijek i do pod kožu...sve rijeke svijeta me oprati ne mogu. Gnoj u mene usuli...da zamrzim sebe i svoje, ono što je Bog iznio iz mene. A moja je Alma od mene, iz mene...i nekog...jeste...od njih... Babo me pljunuo, brat me se odrekao, a i drugi bi da je ko od njih živ. Šta čekaš ti, koji više prava imaš, pa muž si mi?! Čemu si ti kriv da ispaštaš moje rane, kao da su ti malo tvoje. Da patiš moj grijeh, zar se i od koga toliko tražiti smije!? Svejedno, reći ćeš -znam, to me bez riječi pitaš, na usnama ti vidim - oni su, prljavi, pijani, masni, zli, bili u tebi, tamo gdje, ljubljen, bijah i ja? I prosuli su, na isto mjesto, sjeme... ili gnoj?! Iz gnoja nikla, u meni, na mojoj zemlji što mi je prihvatila sjeme, u mojoj karlici, rodila se...Alma!

Zar te ONA uvijek neće podsjećati i stajati između nas, kao ta slika reda dugačkog?! U razmjenu me dali tek kad kasno bi. Zar u sebi ona, mala, ptice još, ne nosi sjeme očevog zla, on joj je-neko! -otac, ako sam ja majka! Sjeme što čuči, skriveno u kutu, skutreno, zlo što samo čeka tren da bukne: pa zar to onda nije grijeh prema meni, prema tebi?! Nije,Bog samo zna koliko te volim i koliko sam nad nama drhtala, jer voljeti te, značilo je uvećati moj grijeh. Je li to "hvala" za dobrotu - pitaš, vidim, čujem, znam. Zar je trebalo tako, i od njih, da saznaš istinu? Da se tako sa nama poigraju?! Ovako okrutno, svakome na znanje?! Vratio me jesi u život, a Bog zna sada nije li to baš tvoj grijeh? Zar bi, da je drukčije bilo, boljelo manje? Ama,ne! Pa i pravde neka ima u tome. Čađ je crna i bez svoga grijeha, ali - crna zaista jest. I vuk je ljut, to mu je ćud! Moja Alma! Moja sudbina! Nemam te obraza u oči pogledati. Dođe, eto, i taj glas, i sruši tajnu, sve. Da mi, možda, olakša, jer najgore je čekati zlo, taj strah, pa kada se prijetnja ostvari, bude nam lakše. Tako i meni. Moj Bože, kako sam sad lagahna. Gola.

Jesam li ti ja trebala reći? Neka ti nisam rekla! Žao mi je, tome bar nisam kriva. Ovako, do jučer, imali smo ljubav i laž, sad, s istinom, ništa od tog. Bog mi je svjedok da sam i pred ljudima i pred Njim čista, samo pred tobom nisam, znam. Ne tražim oprost, jer ni babo, ni brat mi ga ne dadoše, pa zašto bi ti, čovjek moj, što dijete tuđe za svoje uze! Pa bar da je samo ono, a nije, između nas... Bog zna šta bih, da jeste, uradila tad, toliko te volim... Htjedoh je baciti, onaj njen dio što nije moj, a ne znam ga koji je, i bacih je svu, jednom, davno, a ona zaplaka, kao da me zove, kao da kaže "MAJKO MOJA", i uzeh je. I eto, ide uz mene, da je volim i mrzim. Tako, sinoć, osvanu kraj.

Sad smo, srećom, eto, svi zajedno mrtvi. Ubili su nas tek sad! Bože moj, neka bude bolje drugi put, i u idućem životu ne daj mi ljudski, a ako mi ga ipak u tom obliku daš, neka bar ne budem žena, pa neka me ubiju kao psa ili zgaze kao muhu... MOJ BOŽE! BOŽE MOJ!"