Razlika između verzija stranice "Borojevići, selo uzvjetar"
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: popravka HTML koda |
mNo edit summary |
||
| Red 1: | Red 1: | ||
{{Infokutija knjiga| |
|||
'''''Borojevići, selo uzvjetar''''' je hronika hercegovačkog sela bosanskohercegovačkog pisca [[Džafer Obradović|Džafera Obradovića]] |
|||
|naziv =Borojevići, selo uzvjetar |
|||
|autor =[[Džafer Obradović]] |
|||
-------- |
|||
|slika = |
|||
|tekst uz sliku = |
|||
|originalni naziv =''Borojevići, selo uzvjetar'' |
|||
|datum prvog izdavanja = |
|||
}} |
|||
| Red 7: | Red 12: | ||
*"Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kaho da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog |
*"Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kaho da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog [[život]]a, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobenost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost puteva ljudskih sudbina. Pojavna izražajnost hercegovačkog duhovnog mozaika pojednostavljeno se smatrala ”koloritom”, a zapravo se radilo, i još se uvijek radi, o samom njegovom suštinskom određenju." |
||
*"Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav - beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca." |
*"Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i [[ljubav]] - beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca." |
||
==Drugi o knjizi== |
==Drugi o knjizi== |
||
*[[Alija Pirić]] |
|||
*"Povratak u zavičaj, bio on stvarni ili fiktivni, uvijek znači bijeg od životnih mrtvouzica i životne zbilje u, opet u osnovi prividni, a sanjani svijet potpunosti i sigurnosti. Bježanje u sigurnost kuće i roditeljskog doma je izraz ”generičke sentimentalnosti ljudske prirode” i znak definitivne slabosti ljudskog bića koje se utiče dragom i poznatom, iznevjeravajući svoju tragalačku ljudsku prirodu, koja čezne za nepoznatim i drugim. Iako je bezzavičajnost postala ljudska sudbina u ovom čudnom i monstruoznom svijetu i vremenu, ipak većina nas, kao i Džafer, sanja zavičajnu ”opsjenu o sređenosti i postojanosti ovog varljivog i prolaznog svijeta” u kome se neprestano nastoji ”smicalicama uma doskočiti tragičnoj usudnosti života” kao izrazu čovjekove čežnje za konačnim uporištem i pribježištem. To je duboko ljudski, a onaj ko nije sanjao nije ni živio." |
**"Povratak u zavičaj, bio on stvarni ili fiktivni, uvijek znači bijeg od životnih mrtvouzica i životne zbilje u, opet u osnovi prividni, a sanjani svijet potpunosti i sigurnosti. Bježanje u sigurnost kuće i roditeljskog doma je izraz ”generičke sentimentalnosti ljudske prirode” i znak definitivne slabosti ljudskog bića koje se utiče dragom i poznatom, iznevjeravajući svoju tragalačku ljudsku prirodu, koja čezne za nepoznatim i drugim. Iako je bezzavičajnost postala ljudska sudbina u ovom čudnom i monstruoznom svijetu i vremenu, ipak većina nas, kao i Džafer, sanja zavičajnu ”opsjenu o sređenosti i postojanosti ovog varljivog i prolaznog svijeta” u kome se neprestano nastoji ”smicalicama uma doskočiti tragičnoj usudnosti života” kao izrazu čovjekove čežnje za konačnim uporištem i pribježištem. To je duboko ljudski, a onaj ko nije sanjao nije ni živio." |
||
Verzija na dan 12 januar 2007 u 00:17
| Borojevići, selo uzvjetar |
|---|
| Autor |
| Džafer Obradović |
| Originalni naziv |
| Borojevići, selo uzvjetar |
| Datum izdavanja |
- "Na čitavoj zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine. Pogrešno je i predrasudno svako jednostrano i kruto određenje ove zemlje, jer što god se o njoj doslovno i izravno kazalo samo je djelić istine i samo jedan od njezinih bezbrojnih pojavnih izraza."
- "Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kaho da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobenost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost puteva ljudskih sudbina. Pojavna izražajnost hercegovačkog duhovnog mozaika pojednostavljeno se smatrala ”koloritom”, a zapravo se radilo, i još se uvijek radi, o samom njegovom suštinskom određenju."
- "Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav - beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca."
Drugi o knjizi
- Alija Pirić
- "Povratak u zavičaj, bio on stvarni ili fiktivni, uvijek znači bijeg od životnih mrtvouzica i životne zbilje u, opet u osnovi prividni, a sanjani svijet potpunosti i sigurnosti. Bježanje u sigurnost kuće i roditeljskog doma je izraz ”generičke sentimentalnosti ljudske prirode” i znak definitivne slabosti ljudskog bića koje se utiče dragom i poznatom, iznevjeravajući svoju tragalačku ljudsku prirodu, koja čezne za nepoznatim i drugim. Iako je bezzavičajnost postala ljudska sudbina u ovom čudnom i monstruoznom svijetu i vremenu, ipak većina nas, kao i Džafer, sanja zavičajnu ”opsjenu o sređenosti i postojanosti ovog varljivog i prolaznog svijeta” u kome se neprestano nastoji ”smicalicama uma doskočiti tragičnoj usudnosti života” kao izrazu čovjekove čežnje za konačnim uporištem i pribježištem. To je duboko ljudski, a onaj ko nije sanjao nije ni živio."