Vječnik

Vječnik (2006.), djelo bosanskohercegovačkog književnika Nedžada Ibrišimovića.

---

• "Uostalom, otkako je svijeta i vijeka, svi ljudi poput behara, lišća i plodova vise na granama i grančicama ogromne krošnje vremena." (1,2.)

• "Ljudi po ovom svom geolodu još uvijek hodaju kao da je on ploča, a ne plavo-bijelo zrnce s opnom vode, otocima kopna i užarenom kuglom u središtu u beskrajnom prostranstvu Kosmosa, a oni tako sićušni da se zapravo i ne vide, iako se treperenje milijardi zvijezda održava jedino u njihovim očima." (1,3.)

• "Pođimo brzo na Zapad u zemlju istine. S mirom pođi, s mirom na Zapad, blažena. Kada se dan u vječnost pretoči, vidjetćemo te opet, tebe koja odlaziš u zemlju gdje se svi ljudi združuju." (1,14.)

• "Bio sam radostan a posred te radosti gnijezdio se kikot. Obuzdam ga, ne zato što bih možda nekoga probudio, nego zato što se posred toga kikota gnijezdila smrt." (1,18.)

• "Nisam mogao biti neko ko mi nije potpuno sličan, odmah bi me vidjeli, vidjeli bi da izvirujem; ovako, mene nije ni bilo, bio je samo Imhotep; a ka niko ne vidi, ni ba niko ne vidi, ni ib niko ne vidi, ni h'at niko ne vidi... Imhotep se služio mojim tijelom kao da smo imali roba; ne, nije htio da se odvoji; ta, Imhotep je znao da će nestati..." (1,19.)

• "Kako to da je Imhotep, sjena koja je samo iščezla - smrtan, a ja još uvijek živ? Samo je Imhotepu moglo naumpasti da trsku, drvene štapove, blato i opeku od mulja zamijeni kamenom i njime sagradi stepenastu piramidu visoku stotinu dvadeset lakata, samo je strepnja sjena koja nema na čemu da se odrazi." (1,19.)

• "Oni su dugo živjeli, a da je kome od njih dato da živi zauvijek, svejedno bi umro, jer ne bi mogao podnijeti to da sve oko njega, neprekidno, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, veće i veće biva. I ja sam nesmrtan, samo, srećom, stvari okom mene ne rastu." (1,25.)