Pitanje krivice

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu
Pitanje krivice
Autor
Karl Jaspers
filozofski spis
Originalni naziv
Die Schuldfrage
Datum izdavanja
1946.



  • "Lako je zastupati emotivno intonirane konačne sudove; teško je sebi mirno nešto predočiti. Lako je prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je neprestano, prevazilazeći tvrdnje, zalaziti u područje istine. Lako je prihvatiti mišljenje i čvrsto ga se držati, i time poštedjeti sebe promišljanja; teško je napredovati korak po korak, i nikada se ne libiti daljeg preispitivanja."


  • "Kad uistinu uzmognemo da razgovaramo jedni s drugima, mi smo na izvorištu; tada, u nama uvijek ostaje nešto što drugom poklanja i zaslužuje povjerenje. Onda i u dijalogu postaje moguća ona tišina u kojoj ljudi zajedno osluškuju i čuju istinu."


  • "Bez izuzetka, svi mi Nijemci imamo obavezu da jasno sagledavamo pitanje svoje krivice, i da izvučemo zaključke. Naše ljudsko dostojanstvo nas na to obavezuje. Prije svega, ne možemo biti ravnodušni prema mišljenju koje svijet ima o nama kada znamo da smo dio čovječanstva – da smo prvo ljudi, pa tek onda Nijemci. Još je važnije to da naš vlastiti život, čak i u nedaćama i nesamostalnosti, može zadržati dostojanstvo samo ako se držimo istinoljublja prema samima sebi. Pitanje krivice nije tek pitanje koje nam postavljaju drugi, to je pitanje koje postavljamo sami sebi. Odgovor koji sebi damo, predstavljaće temelj naše svjesti o bivstvu i naše samosvjesti. Za njemačku dušu to je sudbinsko pitanje. Samo preko pitanja krivice može nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja sa samog izvora našeg bića. To što nas pobjednici proglašavaju krivim jeste činjenica političkog karaktera sa najvećim mogućim posljedicama po naš život, ali nam ona ne pomaže u ključnoj stvari, u unutrašnjem preokretu. Tu smo potpuno sami. Filozofija i teologija pozvane su da osvjetle pitanje krivice u svoj njegovoj dubini."


  • "Treba razlikovati: 1. Krivična odgovornost [...] Instanca je ovde sud [...] 2. Politička krivica [...] Instanca je sila i pobednikova volja, kako u unutrašnjoj, tako i u spoljnoj politici [...] 3. Moralna krivica [...] Instanca je sopstvena savjest [...] 4. Metafizička krivica [...] Jedina instanca je Bog."


  • "Razlikovanje ova četiri pojma krivice pojašnjava smisao optužbi. Tako, na primjer, politička krivica podrazumjeva, doduše, da se svi državljani učine odgovornim za posljedice postupaka države, ali ne podrazumeva i krivičnu odgovornost i moralnu krivicu svakog pojedinog državljanina za zločine koji su počinjeni u ime države. O zločinima odlučuje sudija, o utvrđenoj političkoj odgovornosti pobjednik; o moralnoj krivici istinito se može govoriti samo u ljubavlju prožetoj borbi među solidarnim ljudima. Metafizička krivica možda može biti predmet otkrovenja u konkretnoj situaciji ili u djelima pjesnika i filozofa, ali u međusobnom razgovoru – teško. Najdublje su je svjesni oni koji su jednom dosegli bezuslovno, ali kroz to odmah iskusili odsustvo očitovanja bezuslovnog u odnosu na sve ljude. U nama ostaje sram spram nečeg uvijek prisutnog konkretno nerazotkrivenog, o čemu se, ako je razgovor o tome uopće moguć, može samo uopćeno raspravljati."


  • "Narod kao cjelina ne postoji. Sva razgraničenja kojih se dohvatimo kako bismo ga odredili, uvijek potiru činjenice. Jezik, državljanstvo, kultura, zajednička sudbina – ništa se od toga ne podudara, već se preklapa. Narod i država se ne poklapaju, kao što se ne poklapaju ni jezik i zajednička sudbina i kultura. / Narod se ne može pretvoriti u pojedinca. Narod ne može herojski da izgine, ne može biti zločinac, ne može moralno ili nemoralno postupati; to mogu samo pojedini pripadnici tog naroda. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv ni nevin, bilo u zakonskom, u političkom (ovdje odgovorni počinioci mogu biti samo građani određene države), ili u moralnom smislu. / Kategorički sud o narodu uvijek je nepravedan, jer podrazumjeva lažnu supstancijalizaciju i za posljedicu ima potcjenjivanje čovjeka kao individue. / Svjetsko mnjenje koje jednom narodu natura kolektivnu krivicu isto je ono koje milenijumima misli i govori da su Jevreji krivi za raspeće. / Ko su "Jevreji"? Određena grupa političkih i vjerskih fanatika koja je među Jevrejima tog vremena imala izvesnu moć, i čija je kooperacija sa rimskim okupatorima vodila Isusovom pogubljenju [...] Kolektivna krivica jednog naroda ili jedne grupe unutar naroda ne može postojati van okvira političke odgovornosti, ni kao krivična odgovornost, ni kao moralna ili metafizička krivica."


  • "Svaki Nijemac dijeli odgovornost pred zločinima počinjenim u ime njemačkog Rajha. Mi kolektivno "odgovaramo". Postavlja se pitanje, u kojem smislu je svako od nas saodgovoran. Bez sumnje, svaki građanin mora osjećati saodgovornost u političkom smislu za postupke države kojoj pripada. No, ne nužno i u moralnom smislu faktičkog ili duhovnog učestvovanja u zločinima. Da li nas Nijemce treba načiniti odgovornim za nedjela koja su Nijemci počinili nad nama samima ili koja su nas kao nekim čudom zaobišla? Da – utoliko što smo dozvolili da kod nas postoji takav režim. Ne – utoliko što su mnogi od nas s najdubljim uvjerenjem bili protivnici sveg tog zla i nisu počinili ništa zbog čega bi sebi priznali tu moralnu sakrivicu. Utvrditi nečiju odgovornost ne znači utvrditi i njegovu moralnu krivicu. / Kolektivna krivica, istina, nužno postoji kao utvrđena politička odgovornost pripadnika države, ali u tom smislu ne postoji kao moralna i metafizička krivica i krivična odgovornost. Preuzeti utvrđenu političku odgovornost sa svim njenim strašnim posljedicama teško pada svakom pojedincu. Ona za nas znači potpunu političku nemoć i siromaštvo koje će nas zadugo prisiliti da živimo na ivici gladi i smrzavanja, i u uzaludnom grču. Pa ipak, ova odgovornost kao takva ne dotiče dušu."


  • "Da smo mi Nijemci, da je svaki Nijemac na neki način kriv, u to, ako naše izlaganje nije potpuno neosnovano, ne može biti sumnje: / 1. Svaki Nijemac, bez izuzetka, snosi političku odgovornost. On mora sudjelovati u obeštećenju koje će biti pravno regulisano. On mora podnijeti teret posljedica pobjednikovih postupaka, njegovih odluka i volje, njegove nesloge. Nismo u poziciji da tu imamo ikakav uticaj. Samo uz trajni napor da se razborito predstavljaju činjenice, šanse i opasnosti, možemo doprinijeti stvaranju pretpostavki za rješenja. Odmjereno i sa razlogom, čovjek se sijme obratiti pobjedniku. / 2. Ne svaki Nijemac, već samo vrlo mala manjina ima da podnese kaznu za zločine i druga manjina da ispašta za nacionalsocijalističke aktivnosti. Pravo na odbranu postoji. Presuđuju sudovi pobjednika ili njemački sudovi koje je pobjednik ustanovio. / 3. Vjerovatno svaki Nijemac – iako na sasvim različite načine – uviđa moralne razloge da sebe preispita. Pri tom, on ne mora priznavati drugu instancu do sopstvenu savjest. / 4. Vjerovatno svaki Nijemac, sposoban da razumije, u metafizičkom iskustvu takve nesreće doživljava preobražaj svoje svjesti o bivstvu i svoje samosvjesti. Kako se to odvija niko ne može ni propisati ni predvideti. To je stvar samoće svakog pojedinca. Šta iz toga ponikne, udariće temelj onome što će ubuduće biti njemačka duša."