Otkup sirove kože

Izvor: Wikicitati
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Otkup sirove kože
Autor
Abdulah Sidran
autobiografija
Originalni naziv
Datum izdavanja
2011.



  • "U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, prazničke dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke-Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednoga porodičnoga trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala."


  • "Dopisnik Politike nije mogao znati da je Sarajlija Abdulah Sidran te godine u Kotoru služio vojsku Kraljevine Jugoslavije, kao što niko, osim Luisa Borhesa (Jorge Luis Borges), ili domaćega Luisa Borhesa Danila Kiša ne bi smio napisati kako je A. S. skočio sa brda Dobrota kod Kotora, kako je "lepo izvedeni let" trajao pet godina, i kako se pod njim, odjednom, umjesto Jadranskoga mora, stvorila Sava, patrolni čamci iz kojih bljuje rafalna paljba, vazdušni stub kiseonika što iz pluća nepovratno odlazi uvis, vodenoj površi iza koje postoji, ali se ne vidi i nikada se više neće vidjeti nebo! I cio poduhvat postaje savršeni i konačni "uspio skok smrti".


  • "Oni su njemu nešto naređivali, on se na njihove naredbe nije osvrtao, nego išao svojim putem, pa zastao, prelomio se u struku, kleknuo na koljena, pao licem u prašinu, i umro - ništa ne shvatajući."


  • "Tako se u duši običnog, vjerujućeg naroda rastaču okovi besmisla i od beočuga nesreće i patnje sklapa kakav-takav smislen i dovršen životni krug."


  • "Zaboravljanje - da, praštanje - jok. Naživio sam se, evo, šezdeset pet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome - oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali - čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub."


  • "Ko je preživio koju od ovih muka, prestao je krivca tražiti među ljudima. Odnos prema drugom ljudskom biću on je apsolvirao na način Dostojevskoga, i ako mu ni retka nije pročitao: čovjek je preširok, trebalo bi ga suziti. Tom preširokom biću nije ni praštao ni nepraštao, kategorije krivnje, kazne i oprosta, za njega, ostale su u nižim sferama ljudske zapitanosti o smislu. Na drugoj adresi, mimo čovjekove, on je tražio odgovor. Poneki bi od takvih, na slobodi, osvitao u svilenoj postelji duboke religioznosti. Drugi opet u luđačkoj košulji teškog, agresivnog, borbenog ateizma. A svi, bezmalo svi, sklapali su nježno prijateljstvo s probranim vrstama najžešćeg alkohola. / S neba nije dolazio nikakav odgovor i ljudsko postojanje je ostajalo potpuno neshvatljivo."


  • "Šta mi je ovo, sav trnem? Ako bih zaplakao, to se ne bi moglo zvati plačem, ne. Bio bi to niz nesvezanih vriskova... i svaki bi se od njih iz pluća otkidao kao hropac, i svaki bi jurnuo na drugu stranu, koliko hropaca, toliko smjerova, ni dva ne bi u istome smjeru jurnula, šta je to? Okrećem se, kao da mi je dijete ispalo iz auta, pogledom kidam zastore tame što ostaje za mnom. Ništa. Prošlost bez lika i oblika. Desnom stranom, iza stakla, promiču table na kojima su ispisana mjesta zločina: Karakaj, Čelopek, Pilice..."


  • "Sve rjeđe otvaram kartonske kutije s fotografijama i faskicle s maminim i tatinim pismima. Nemam više snage za jaka osjećanja. Sklanjam se pod krov tuge, u njedra melanholije. Ona grije, ne izgoni iz pluća krikove. Nego vlaži oči i malčice pomuti vid. Ali grije. Melanholija. U sjećanje priziva samo ono što duša može podnijeti. Kakvu mladalačku zgodu, kakav, davno pobjegao, djevojački smiješak. Poneki zaboravljen stih, kakav starinski katren."


  • "Bježim, bježim. Ali rove u mozgu rečenice iz očevih pisama i ne daju da se ikud bježi. Rove, svrdlaju, kao što u uhu do bola rove muzički ušni crvi. Buba u uhu. Novac, kojeg nema, stan kojeg nema, novac, stan, stan, novac, povrh svega još i Behijine stalne optužbe za raskalašen život, bračna nevjerstva i moralne kompromitacije! Ovako, ovamo, Šabanove kočije! Nema ih, nema! Nema Šabanovih kočija. Imaju, tu su, i svrdlaju pod lobanjom, moždani crvi Mrhmedovih rečenica [...]"