Norma

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu

Citati[uredi]



A[uredi]

  • Aleksandar Goldštajn
    • "[N]ormativizam je iluzija, jer očekuje rješenje isključivo donošenjem propisa. Takve pojave otklanjaju stvaralačku primjenu prava, jer počivaju na krivoj predodžbi o potpunosti i svemoći propisa, te zbog toga mogu biti podloga objektivnoj zloupotrebi prava." (Jugoslavenske uzanice)
  • Alf Ross
    • "Pravna pravila upravljaju strukturom i funkcionisanjem pravne mašinerije [...] Znati ta pravila znači znati sve o postojanju i sadržaju prava. Na primjer, ako znamo da su sudovi upućeni tim zakonima da zatvore svakoga ko je kriv za ubistvo, onda, budući da je zatvor reakcije neodobravanja i, sljedno tome, sankcija, znamo da je zabranjeno ubijati. Ova druga norma je implicirana u prvoj koja je upravljena ka sudovima; logički, onda, ona nema nezavisno postojanje. Rezultat toga jeste da, opisujući pravni poredak, nema potrebe da upotrebljavamo dupli skup normi, od kojih jedan zahtijeva od građana određenu vrstu ponašanja (npr., da ne čine ubistva), i drugu koja propisuje na koji način i pod kojim uslovima da činioci pravne mašinerije trebaju primijeniti prinudne sankcije (npr., ako je ubistvo izvršeno)." (Direktive i norme)
  • Andrei Marmor
    • Ne može se pretjerati u upozoravanju da bi termini „laki“ i „teški“ slučajevi mogli da navedu na pogrešan zaključak. Ta razlika nema nikakve veze sa stepenom intelektualnog napora koji je potrebno uložiti da bi se jedan sudski slučaj riješio. Kao što je Raz jednom prilikom istakao, rješavanje lakog slučaja iz, recimo, poreskog prava, moglo bi da bude mnogo teže nego rješavanje mnogih teških slučajeva. Ako ikakvu razliku treba povući između manje ili više lakih primjena pravila, onda bi se ona odnosila na složenost radnji koje pravilo nalaže, a ne na razliku između lakih i teških slučajeva, u smislu koji se ovde koristi. „Lak“ slučaj, prema mom shvatanju, podrazumijeva da se pravna norma može jednostavno razumjeti i primijeniti na dati slučaj bez tumačenja norme; mi jednostavno razumijemo šta zakon nalaže i znamo da li se on može ili ne može primijeniti na dati slučaj." (Tumačenje i pravna teorija)

B[uredi]

  • Brian Barry
    • "Ni jedno društvo nije opstalo samo sa pravnim pravilima. Neka jednostavna društva su uspjela bez specijaliziranih agencija za sprovođenje prava i stoga bez bilo kakve potrebe za odvajanje pravnih od moralnih normi, iako je teško vidjeti kako društva bilo koje složenosti mogu opstati bez da imaju neka područja života koja su predmet definitivnih regulacija i specijaliziranog provođenja. Ali ono što je zasigurno istinito jeste da svako društvo treba pored toga i sistem koji bi se mogao zvati "pozitivna moralnost" u analogiji sa "pozitivnim pravom" - što će reći zajednički sistem uprave koji djeluje na članove društva internalizacijom, pritiskom mišljenja drugih, i difuznim sankcijama (u suprotnosti sa centralizovanim prava). U velikoj mjeri, pravila koja čine pozitivnu moralnost pokrivaju mnogo istog područja kao ona koja čine pozitivno pravo, ali idu preko njega, tako da se ugovori proširuju obećanjima, pravne dužnosti supružnika ili roditelja se dopunjavaju normama koje određuju ponašanje koje se moralno zahtijeva, i tako dalje." (Pravda kao nepristrasnost)
    • "[P]ravila pravde [su] vrsta pravila koje svako društvo treba ako želi da bi izbjeglo sukob - na bilo kojem razmjeru od međusobne frustracije do građanskog rata. Idealno, pravila pravde dodjeljuju subjektivna prava i dužnosti ljudima u njihovim privatnim i službenim kapacitetima na takav način da, u bilo kojoj situaciji, jasno je na što svaka osoba ima pravo ili se od nje zahtijeva. Ova prava i zahtjevi trebaju da se uklapaju na harmoničan način: ne bi trebali naći da, na primjer, A ima pravo da zahtijeva određenu stvar od B ali da B nije pod dužnošću da to dodijeli A-u." (Ibid.)
  • Brian Leiter
    • "Ako razumijemo ideju moralne obaveznosti ili moralne privlačnosti u čisto psihološkom smislu – što je tačno način na koji trebamo, tvrdio sam, čitati Harta – onda se praktična korisnost rješavanja Demarkacionog problema mijenja. Ono što je pravno valjano nije nužno moralno obavezno, i što je moralno privlačno nije nužno pravno obavezno: to su dvije ključne (često implicitne) tvrdnje pobornika pozitivističkog odgovora na Demarkacioni problem. Ali ovo se čini važnim naglasiti jer ljudi uistinu misle da je moral prevladavajući u praktičnom rasuđivanju. U svijetu u kojem ljudi, na primjer, gledaju na moralnu obavezu kao jednaku u praktičnom rasuđivanju sa 'bilo bi prijatno', teško je vidjeti zašto bi Demarkacioni problem bio važan. Možda su pravne norme moralno obavezne, ali to ne odgovara na pitanje šta se treba činiti. I možda su pojedine norme moralno privlačne: to ne odlučuje, uopće, pitanje da li ih sudija treba primijeniti."(The Demarcation Problem in Jurisprudence: A New Case for Scepticism)

C[uredi]

  • Carl Schmitt
    • "Normativna nauka do koje Kelsen želi uzdići pravnu nauku u svoj njenoj čistoći ne može biti normativna u tom smislu da pravnik prosuđuje stvari po svome slobodnom činu; on se ne može samo pozivati na vrijednosti koje su mu dane (pozitivno dane). Izgleda da je time postala moguća neka objektivnost, ali ne i nužna veza s pozitivnošću. Vrijednosti na koje se pravnik poziva njemu su doduše dane, ali se on prema njima odnosi s nadmoćnošću koja ih relativizira. Jer on može konstruirati jedinstvo polazeći od svega što ga pravno zanima, pod uslovom da ostane naprosto "čist". Ali jedinstvo i čistost lako se dobivaju kada se s velikom upornošću ignorira prava teškoća, i kada se iz formalnih razloga, kao nečisto, isključuje sve što se suprotstavlja sistemnosti. Onome ko ni za šta ne odgovara i ostaje čvrsto zatvoren u metodologiju, ne pokazujući ni najmanjim konkretnim primjerom po čemu se njegova pravna nauka razlikuje od one dotadašnje, lako je da kritikuje. Zazivanje metodologije, izoštravanje pojmova sa metodologijskog stanovištva i oštroumna kritika vrijede samo kao priprema. Ako, s obrazloženjem da je pravna nauka nešto formalno, ne dođemo na stvar, ostajemo unatoč svim naporima u predsoblju pravne nauke." (Politička teologija)
    • "Što je neku odluku donijelo nadležno mjesto, to nju čini relativno, pa prema okolnostima i apsolutno nezavisnom od ispravnosti njenog sadržaja, i prekida dalje rasprave o sumnjama koje još mogu postojati. Odluka u trenu postaje nezavisna od argumenata na kojima se zasniva, i poprima samostalnu vrijednost. To se u svem svom teorijskom i praktičnom značenju očituje u učenju o pogrešnom državnom aktu. Netačna i pogrešna odluka zadobiva pravnu snagu. Netačna odluka sadržava jedan konstitutivni momenat, upravo zbog svoje netačnosti. Ali sama ideja odluke podrazumijeva da uopće i ne može biti apsolutno deklarativnih odluka. Sa stanovišta sadržaja norme koja leži u osnovi odluke, taj konstitutivni, svojevrsni momenat odluke nešto je novo i strano. Odluka je, normativno posmatrano, nastala ni iz čega. Pravna snaga odluke je nešto drugo nego rezultat njenog obrazlaganja. Norma ne služi kao referentna tačka, već upravo obrnuto: tek u odnosu na neku referentnu tačku određuje se šta je norma, i šta je normativna tačnost. Iz norme se ne izvodi nikakva referentna tačka, već samo kvalitet nekog sadržaja. Ono što je formalno svojevrsno pravnom smislu leži u opreci prema tom sadržajnom kvalitetu, a ne u opreci prema kvantitativnoj sadržajnosti neke uzročne veze. Jer trebalo bi zapravo da se po sebi razumije da ovu drugu opreku pravna nauka ne uzima u obzir." (Ibid.)
    • "Svaka opća norma zahtijeva normalni, svakodnevni okvir života u kojem može biti činjenično primjenjena i koji je podvrgnut njenim regulacijama. Ova učinkovita normalna situacija nije puka “vještačka pretpostavka” koju pravnik može ignorisati; ta situacija pripada upravo njenoj neposrednoj valjanosti. Ne postoji ni jedna norma koja je primjenjiva na haos. Da bi pravni poredak imao smisao, normalna situacija mora postojati, a suveren je onaj koji konačno odlučuje da li ta normalna situacija postoji." (Ibid.)
  • Christopher Essert
    • "[Postoje] dva različita načina na koja pravo može davati razloge svojim subjektima. U jednu ruku, pravo nam može davati razloge, kako ja kažem, derivativno: postojanje pravne dužnosti za činjenjem ϕ karakteristično se veže za skup razloga da ϕ koji se temelji na silaznim efektima ili posljedicama stvaranja dužnosti. Primjeri su poznati: često postoje sankcije za ne činjenje ϕ, ponekad je ϕ istaknuto rješenje koordinacijskog problema, možda je ϕ zahtjevan nekim pravičnim sistemom saradnje. Razlozi stvoreni na te načine su samo derivativno dati pravom, jer sve što pravo čini, kako to kaže David Enoch, jeste da potiče neke razloge za djelovanje koji se mogu potači isto tako lako i nepravnim činom [...] Derivativno davanje razloga suprotstavljeno je neposrednim davanjem razloga. Ovdje je ideja da pravo daje razloge svojim subjektima ne kroz bilo kakve silazne posljedice direktiva, već na neki poseban način koji je specifičan za nametanje pravne dužnosti direktivom. Tamo gdje derivativno davanje razloga uključuje poticanje normativnih obzira pravom, a koji mogu biti potaknuti nečim drugim, neposredno davanje razloga to ne čini. Umjesto toga, sam čin izdavanja direktive po sebi navodno utemeljuje razlog. Mislim da je jasno da pravni racionalist tvrdi da pravo ističe da daje razloge neposredno radije nego derivativno. Pravni racionalist misli da činjenica da je A pod dužnošću da ϕ sama konstituiše razlog za ϕ na način na koji to ne bi mogla učiniti bilo koja druga činjenica." (Legal Obligations and Reasons)
    • "[Č]injenica da sam pod pravnom dužnošću da ϕ nije sama razlog za ϕ već je umjesto toga razlog koji objašnjava zašto se određeni drugi obziri ubrajaju na odlučujući način u korist činjenja ϕ. Za pravne filozofe sljedeći korak biti će očit: činjenica pravne dužnosti nije, kako Scanlon kaže, “prvo-razredni razlog”. Umjesto toga, to je drugo-razredni razlog. Drugo-razredni razlozi su razlozi za promišljanje o drugim razlozima na specifične načine. Razovo korištenje termina (naročito u liku isključujućih razloga) najprominentije je ovdje, ali postoje drugi primjeri koji pokušavaju da uopće Razovo gledište [...] Ovo oblikovanje nudi objašnjenje (ili razjašnjenje) činjenice da se čini da ljudi često tretiraju pravne dužnosti kao razloge, koji dobro pristaje uz prva dva objašnjenja koja sam ponudio. Oba ta objašnjenja su tvrdila da ljudi koriste, “Imao sam pravnu dužnost da ϕ” kao kraticu ili eliptičku formulaciju nečeg drugog - nekada za, “Ne želim da budem sankcionisan za ne činjenje ϕ” ili neki drugi karakteristični razlog koji je potaknut pravnom manipulacijom nenormativne okoline, a nekada za, “Pravna dužnost se temelji na valjanim razlozima koji opravdavaju moje djelovanje”. Ovdje, opet, ideja da, “Ja imam pravnu dužnost da ϕ” je eliptična za nešto komplikovanije. Ta komplikovanija stvar ovog puta je nešto poput ovoga: “Postoje dobri drugo-razredni razlozi za promišljanje u skladu sa pravnom tačkom gledišta po kojoj razlozi koji čine prva dva dijela objašnjenja su odlučujući u korist ϕ”. Između ta tri fenomena mislim da možemo objasniti sve situacije u kojima se čini da ljudi prizivaju svoje pravne dužnosti kao razloge.” (Ibid.)
    • "[P]ravo zaista ističe da ima normativne posljedice na naše živote, i, budući da su razlozi temeljni normativni fenomen, najočitije objašnjenje te posljedice je u smislu toga da pravo ističe da nam daje razloge. Ali ne moramo ići tako daleko [...] Da bi naše pravne dužnosti (“autoritativni iskazi” u zvaničnoj verziji) činili praktičnu razliku - to jeste, da bi bili normativni - sve što treba jeste za njih da učine tu razliku u strukturi ili sadržaju naših promišljanja ili da učine razliku u odnosu na ono što imamo razlog da učinimo. Ali, i opet ovo je poznata stvar za filozofe prava, postoje obziri koji čine praktičnu razliku u našim promišljanjima bez da su sami razlozi za djelovanje: drugo-razredni razlozi. Čini se da nismo na prikladan način cijenili snagu Razovog uvida u pojam drugo-razrednog razloga. Razovo otkriće bilo je u tome što je vidio da obzir može utjecati na to šta činilac ima razlog da čini na načine koji su izvan toga da su razlog za pojedinačno djelovanje. Drugo-razredni razlog može primijeniti ono što činilac na kojeg se primjenjuje ima razlog da učini. Ali jednom kada vidimo da obzir može utjecati na to šta činilac ima razlog da čini bez da je razlog za određeno djelovanje, možemo napustiti ideju da dužnost, koja zaista utječe da to šta činilac ima razloga da čini, sama mora biti razlog za tog činioca." (Ibid.)
    • "Prema Razu, činjenica da je A pod dužnošću da ϕ jeste razlog za A da ϕ kao i drugo-razredni razlog za A da ne djeluje po (barem nekim) drugim razlozima da ne čini ϕ. Ako su moji argumenti iznad tačni, međutim, moramo odbaciti iz Razovog objašnjenja ideju da je sama dužnost razlog za ϕ. I stoga ostajemo sa tvrdnjom da je to drugo-razredni (isključujući) razlog za A da ne djeluje po nekim drugim razlozima da ne čini ϕ. U ovome je ključna stvar: samo po sebi, ovo je dovoljno da pobije tezu da pravo ne nudi normativnu razliku. Zamislite da, bez pravne dužnosti, razlozi da se ne čini ϕ prevažu nad razlozima za činjenje ϕ. Ako u sliku ubacimo dužnost, neki razlozi za ne činjenje ϕ su isključeni, i sada neisključeni razlozi za činjenje ϕ prevažu nad razlozima za nečinjenje ϕ. Stoga činjenica da je A pod dužnošću učinilo je normativnu razliku oko toga šta A treba da čini." (Ibid.)

D[uredi]

  • Danny Priel
    • "Kada govore o pravu na apstraktan način pravni filozofi često se bave razjašnjavanjem i razumijevanjem odnosa između četiri različita koncepta, često bez jasnog razlikovanja između njih: valjanost pravnih normi, sadržaj pravnih normi, normativnost prava, i legitimnost prava. Za pravnu normu se kaže da je valjana ako i samo ako je član klase normi koje mogu biti identifikovane (na neki još nepreciziran način) kao pripadajuće određenom pravnom sistemu. Valjanost pravne norme, drugim riječima, "znak" je koji je razlikuje od drugih normi, koji objašnjava zašto je ona pravna norma (za razliku od društvene ili moralne norme). Sadržaj pravne norme jeste ono što ta norma propisuje, zabranjuje, ovlašćuje (i tako dalje), često dovodeći u vezu određeni skup činjenica koje se moraju ostvariti (potpisivanje nekih dokumenata; zarađivanje određene količine novca) sa određenim pravnim posljedicama (stvaranje određenih ugovornih prava i dužnosti; dužnost plaćanja određenog iznosa poreza). Normativnost pravne norme jeste smisao u kojem su pravni odgovori koji su upravo spomenuti "neopcionalni", način na koji pravne norme stvaraju (ili strijeme da stvore) dužnosti da ljudi učine ili se suzdrže od činjenja određenih radnji. Konačno, legitimitet se tiče pitanja kada izdavatelj navodnih pravni normi ima pravo da čini takve zahtijeve. Iako su normativnost i legitimitet očito povezani - i po nekim objašnjenjima nerazdvojni - čini se da se oni tiču dva različita pitanja: normativnost se bavi metafizičkim pitanjem, "kako društvena, faktička, praksa stvara norme?", legitimnost se bavi moralnim ili političkim pitanjem, "šta daje bilo kojem pojedinačnom navodnom stvaraocu prava pravo da zahtijeva da se neko treba, prima faciae, pokoravati?". (The Significance of Legitimacy to Legal Theory)
  • David Feldman
    • "Svo zakonodavstvo ne cilja da stvori novo pravo koje je provodivo kroz uobičajene pravne institucije. Umjesto toga, ponekad politička klasa prisvaja formalni autoritet zakonodavstva da da posebnu psihološku težinu svojim političkim ili moralnim privrženostima. Tada ne postoji ozbiljna sugestija da zakonodavstvo stvara norme koje se mogu provoditi. Ipak, smatra se korisnim izraziti političke ili moralne privrženosti u formi zakonodavstva. Ova vrsta zakonodavstva lebdi na razgraničenju između prava, politike i morala [...] Korisno je razlikovati između četiri vrste takvog zakonodavstva. Možemo zakonodavstvo zvati 'promisornim' kada oslikava političku privrženost, 'deklaratornim' kada teži da kaže šta je pravo (često da sakrije ili zataška ozbiljno neslaganje o tom pitanju), 'aspiracijsko' gdje utjelovljuje nadu, i 'politički retoričko' kada tek naglašava da politička elita preferira određene vrste ponašanja ili naročiti pogled na kontroverzno pitanje. Neke odredbe, ili grupe odredaba, mogu vršiti dvije ili više tih uloga istovremeno [...] To ima određeni broj implikacija za pravnike i pravotvorce. Ako psihološki efekat odredbe u zakonu može biti značajan čak i u odsustvu bilo kakvog pravnog učinka, pravnici koji čitaju zakonodavstvo moraju biti oprezni na mogućnost da odredbe ne stvaraju norme koje se prikladno mogu provoditi pravnim sredstvima. Ako ne uočimo različit značaj tih odredaba, rizikujemo miješanje političkih standarda koji mogu biti utjelovljeni u zakonu sa pravnim standardima [...] Pravno besmisleno zakonodavstvo može srozati psihološki značaj zakonodavstva općenito. Ako svašta stavljamo u zakone, činimo zakonodavstvo manje posebnim." (Legislation Which Bears No Law)
  • David S. Law
    • "Ni potpuno žive ni zvanično mrtve, zombie odredbe se održavaju u formi, ali ne i u funkciji [...] Fenomen zombi odredbi ilustruje da nije nužno izmijeniti ili čak reinterpretirati - a još manje otvoreno kršiti - ustavnu odredbu da bi se izmijenilo njeno značenje ili dobila njena svrha. U konačnici postoji malo toga što može spriječiti političke činioce da razviju očekivanja i koordiniraju ponašanje na takav način da formalna ustavna pravila postanu praktično irelevantna." (The Myth of Imposed Constitution)
  • Dragan Mitrović
    • "Pravna norma je najvažnija vrsta društvenih normi [...] U pravnoj teoriji, pravna norma se shvata kao nedjeljiva cjelina, što znači da ona ne može da se dijeli a da i dalje bude norma. Njen zadatak je da uredi društvene odnose i na taj način proizvede željeno dejstvo u stvarnosti, shodno prethodno postavljenim ciljevima i vrijednostima. Jedno od njenih prepoznatljivih obilježja predstavlja to što ona svoje pravno svojstvo stiče zahvaljujući zaštiti koju joj pruža državni aparat prinude, a tek zatim i na osnovu drugih važnih svojstava. Shodno tome, sve pravne norme pripadaju određenom pravnom sistemu i poretku, jer su propisane, sankcionisane i međusobno hijerarhijski usaglašene sa drugim pravnim normama. Na taj način povećava se njihovo pojedinačno i zajedničko dejstvo [...] Isto tako, pravna norma uvijek predstavlja zapovijest o ponašanju ljudi u društvu. Tom prilikom, nije važno na koji je način ta zapovijest formulisana. Važno je da takva zapovijest postoji, kao i da zbog zapovijesti ovlaštenog subjekta pravna norma uvijek predstavlja nešto što "treba". Ali, ona je istovremeno i nešto što "jeste", jer je potrebno i ljudsko ponašanje po zapovijesti. Da bi se u stvarnosti ostvarilo to željeno dejstvo, pravna norma je kao zapovijest upućena razumu i slobodnoj volji, ali je ipak snabdjevena sankcijom, ako razum ili volja zakažu. Na taj način se obezbjeđuje organizacija ekonomske i političke vlasti, a time poredak i sapostojanje ljudi u društvu." (Osnovi prava)
    • "Svaka pravna norma ima složen sastav. U zavisnosti od vrste, pravne norme se sastoje iz tri ili četiri elementa, od kojih su dva glavna: dispozicija i sankcija. Pored njih, sve pravne norme imaju pretpostavku sankcije, dok samo uslovne norme (opće ili pojedinačne) imaju i pretpostavku dispozicije. Dispozicija i sankcija su alternativna pravila ponašanja. Zato kršenje dispozicije predstavlja uslov za primjenu sankcije. Taj uslov opisuje pretpostavka sankcije, dok uslov za primjenu dispozicije opisuje pretpostavka dispozicije." (Ibid.)

F[uredi]

  • Fabio Perin Shecaira
    • "[I]zvor prava nije pravo (u smislu pravne norme); izvor prava je nešto, najčešće parče teksta kojeg su odobrili zvaničnici pravotvorci, iz kojih se mogu izvući pravne norme. Često nesporno primjenjivi izvor prava neće stvoriti sasvim određenu pravnu normu. Jedan od razloga zašto se ovo događa jeste što će se zvaničnici pravotvorci duboko neslagati oko toga koju metodu tumačenja primijeniti u izvođenju normi iz izvora o kojem se svi slažu. Na primjer, ista zakonska odredba može donijeti različite norme u rukama intencionalista, tekstualista, i onih koji se zalažu za svrhovito tumačenje." (Sources of Law Are not Legal Norms)
    • "Dopuštajući izvor je "može-izvor". "Može" u toj frazi, tvrdim, upućuje isključivo na korištenje izvora. Ono ne upućuje na provođenje norme koja se može izvući iz izvora. Ta norma nije, kao što Green ispravno tvrdi, puko dopuštenje: ona je preskripcija na način da se određeno djelovanje mora preduzeti i implicira stoga da adresati norme imaju razloge da je preduzmu. Drugim riječima, dopuštajući izvor može biti korišten, ali kada se iskoristi, on stvara razlog za djelovanje koga izvor propisuje. Drugačije opskurna kombinacija (unutar iste ideje dopuštajućeg izvora) pojmova dopuštenja i prima facie razloga za djelovanje čini se jasnijom kada odvojimo, kao što sam ja to učinio, pojmove korištenja izvora i onoga provođenja norme izvedene iz izvora. Dopuštenje se odnosi na izvor; prima facie razlog za djelovanje odnosi se na normu. / Ovo objašnjenje također pomaže u razjašnjavanju pojma mandatornog izvora, to jeste, "mora-izvora". Sudija ne može tek zanemariti jasno primjenjiv zakon - on se s njim mora baviti (tj. koristiti ga). Ali, kao što je Green prepoznao, čak i mandatorni izvori poput zakona su tek pobijajuće obavezujući. Mnoge jurisdikcije dopuštaju (ponekad prešutno) sudijama da odstupe od zakona kada bi njihova primjena vodila teškim nemoralnim posljedicama ili posljedicama koje su očito nekompatibilne sa svrhom zakona. Kako onda da shvatimo to da se izvor mora primijeniti, a ipak da je pobijajući? Moja sugestija je ta da pomaže da prepoznamo da se "mora" odnosi samo na korištenje zakona, a ne nužno i na normu koju sadrži. Sudija ne može zanemariti primjenjiv zakon, ali može odbiti da primjeni normu koju sadrži, ukoliko ima uvjerljiv argument za odbranu njegovog drskog djela. Slično, stare decisis ostavlja prostora za pobijanje normi temeljenih na precedenu, ali ne za zanemarivanje (tj. nespominjanje) primjenjivog precedenta." (Ibid.)
  • Francesco Guala
    • "Samim pravilima manjka moć da utječu na ponašanje, ali zajedno sa ispravnim sistemom poticaja i vjerovanja, ona mogu uticati na ponašanje velike grupe pojedinaca. Institucije su, ukratko, pravila za koja su ljudi motivisani da ih slijede." (Razumijevanje institucija)
  • Frederick Schauer
    • "Centralno u tome šta pravila jesu i kako funkcionišu jeste to da ono što pravilo kaže jeste ključni faktor, čak i kada ono što pravilo kaže može biti pogrešno ili neusklađeno sa pozadinskim opravdanjima pravila, i čak ako slijeđenje onoga što pravilo kaže proizvodi lošu posljedicu u nekom pojedinačnom slučaju." (Misliti kao pravnik)
    • "[P]rožimajuća formalnost prava – njena tendencija da uzima pravila i njihove riječi za ozbiljno čak i kada u nekim slučajevima mogu rezultirati nepravdom – jeste ono što razlikuje pravo od mnogih drugih konteksta odlučivanja." (Ibid.)
  • Friedrich Nietzsche
    • "Svako ko je zbacio postojeću običajnu normu dosad je uvijek slovio najprvo kao loš čovjek; ali ako poslije toga, kao što se događalo, ljudi nisu bili kadri pobuniti se, nego bi se time zadovoljili, onda bi se postupno izmijenio i predikat, a historija barata gotovo isključivo tim lošim ljudima koje se kasnije proglašavalo dobrima." (Misli o moralnim predrasudama)
  • Fuad Muhić
    • "[Pravna norma je] pravilo o ljudskom ponašanju koje je zaštićeno mogućnošću primjene državne prinude." (Teorija države i prava)
    • "Centralna ličnost od koje zavisi istinska efikasnost norme jeste stoga subjekt na koga je upućen zahtjev za određenim ponašanjem (adresat norme, odnosno subjekt obaveze). Njegov pozitivan stav prema pravnoj zapovijesti odlučujući je iz dva razloga: sprovođenjem ponašanja koje se od njega normativno traži on normu čini efikasnom i istovremeno isključuje potrebu za primjenom sankcije. Za pravni poredak je irelevantno da li se postupanje po normi vrši po načelu autonomije ili heteronomije volje; bitno je da ono spolja saglasno zahtjevima norme i da su radnje subjekata obaveze, kojima se oni ozbiljuju, objektivirane u skladu sa zamislima zakonodavca." (Ibid.)
    • "[P]ravi cilj norme sastoji (se) u zaštiti aktuelnog (sadašnjeg) interesa vladajućih društvenih klasa i slojeva do čije se spoznaje došlo evoluicionističkim, objektivnim i vezanim tumačenjem pravne norme ili akta na osnovu njenog mjesta i uloge u sistemu prava i pravnom poretku." (Ibid.)

G[uredi]

  • Goran Dajović
    • "Pomoć koju može da nam pruži analogija pravila igre je izuzetno dragocijena kod objašnjenja odnosa sankcije i "obaveze", odnosno važenja. Naime, u takvom se primjeru jasnije nego drugdje osjeća njihova nerazrušiva veza. Nemoguće je zamisliti pravila igre (koja može, ali i ne mora da sprovodi nepristrasno, treće lice), u kojima njihovo kršenje nije praćeno odgovarajućom nepovoljnom posljedicom za prekršioca. Ali, upravo se ovdje jasno uočava da je to upravo posljedica prekršaja pravila, a ne uzrok obaveznosti pravila, da je njen smisao da služi "primarnom" pravilu, a ne da ga konstituiše. Naime, i pri površnom pogledu na tok neke igre (npr. košarke), uočava se da svaki prekršaj (npr. lična ili tehnička greška, nedozvoljeno vođenje lopte i sl.) i sankcija koja ga slijedi (slobodna bacanja, oduzimanje lopte) direktno utiču na tok i ishod igre, i služe zaštiti igre i pridržavanju njenih pravila. Neizbježnost sankcije kod prekršaja pravila igre, dakle, ukazuje nam na dvije stvari: - obaveza i sankcija su nerazdvojno vezani, / - u toj vezi, obaveza je "uzrok" (u sasvim uslovnom smislu te riječi) sankcije. / [...] [S]ankcija je "vještačka" (dakle, ne prirodna i nužna) posljedica kršenja pravila (za razliku od posljedice kod prirodnih zakona). To je reakcija na kršenje nečega što se u trenutku same reakcije već tretira kao obavezno (važeće), i na neki način potvrda postojanja obaveznosti. I to je ono što navodi na grešku da se taj odnos preokrene. Jer, zaista, ako u slučaju kršenja "obaveznog" ta reakcija trajno izostane onda se ni to "obavezno ponašanje" ne može tretirati kao obavezno." (Pravna obaveznost i važenje prava)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Naravno da je tačno, kao što sam istakao, da primarna peremptorna namjera komadanta možda neće biti ostvarena; osoba kojoj je naređeno možda neće prihvatiti naredbu kao peremptorni razlog i naredbi se neće nikako pokoravati ili ako to čini možda joj se pokorava samo zbog straha od kazne nakon potpunog razmatranja pozitivnih i negativnih strana. U drugu ruku, naredba se možda uzme tačno onako kako je komadant i zamislio: naredba može biti prihvaćena kao peremptorni razlog tako da se primatelj pokorava bez razmatranja suštine iz njegove tačke gledišta onoga što mu je naređeno da čini. Više od toga, može biti da komadant, prije nego što izda naredbu, ima dovoljno razloga za vjerovanje da su oni kojima upućuje svoje naredbe općenito skloni da prepoznaju u njegovim riječima (možda šta god da naredi ili možda samo njegove naredbe unutar nekog ograničenog polja ponašanja) peremptorni razlog za činjenje onoga što je naređeno. Takvo trajno priznanje (koje može biti motivirano bilo kojim od brojnih konačnih razloga) komadantovih riječi kao da općenito konstituiraju sadržajno-nezavisni peremptorni razlog za djelovanje jeste posebno normativno držanje, a ne tek "navika" pokoravanja, i po mom mišljenju to je nukleus čitave grupe povezanih normativnih fenomena koji uključuju ne samo općeniti pojam autoriteta, legislative ili zakonodavstva, već i mnoge druge slučajeve gdje riječima ili djelima nismo u mogućnosti da učinimo stvarnim ili da promijenimo ili razlikujemo obaveze jedne ili druge vrste [...] Ovaj model normativno-naredbodavne situacije može se smatrati embrionalnim oblikom društva u kojem je na snazi razvijen pravni sistem. On je tek embrionalan jer mu nedostaje odlika od centralnog značaja u razvoju sistema i čiji dodatak tom modelu bi transformirao isti na mnoge načine. Ta nedostajuća odlika je postojanje učinkovitih pravno-primjenjujućih i pravno-izvršavajućih agencija, to jeste sudova koji učinkovito upućuju na izvršavanje u pojedinačnim slučajevima komadantovih naređenja i njihovo primjenjivanje u rješavanju sporova. Gdje sudovi sa tim funkcijama postoje normativno držanje koje se sastoji u priznavanju naredbi kao sadržajno-nezavisnih peremptornih razloga za djelovanje i kao standarda za ocjenjivanje ponašanja kao ispravnog ili pogrešnog, jeste sam institucionaliziran tako da definiše javne standarde ispravnog presuđivanja, i dužnost da se prilagođava tim standardima jeste pripojeno poziciji sudije i prisvojeno od pojedinačnih sudija kada dođu na funkciju." (Eseji o Benthamu)
    • "[O]pćenito priznavanje u društvu komadantovih riječi kao peremptornih razloga za djelovanje jednako je postojanju socijalnog pravila. Posmatrano na jedan način kao da nudi općenitu uputu i standard evaluacije za postupanje komadantovih subjekata, to pravilo može biti formulirano kao pravilo da se komadantu treba pokoravati te bi se činilo kao pravilo koje nameće obaveze subjektu. Posmatrano na drugi način kao da dodjeljuje autoritet komadantu i pruža mu uputu o opsegu ili načinu vršenja bilo bi formulirano kao pravilo da komadant može izdavanjem naredbi stvarati obaveze za svoje subjekte i smatralo bi se pravilom koje mu dodjeljuje pravna ovlaštenja. Pravno ograničenje komadantovih ovlaštenja zakonodavstva bilo bi tek odraz činjenice da je sfera ponašanja, u odnosu na koju se njegove riječi priznaju kao da konstituišu peremptorne razloge za djelovanje, ograničena. Treće, u ovom uspostavljanju općenitog priznavanja komadantovih riječi kao peremptornih razloga za djelovanje njegove riječi su više od naredbi koje mogu ili ne moraju osigurati pokoravanje ili imati druge prirodne posljedice; jer u ovim okolnostima izdavanje pojedinačne naredbe unutar opsega komadantovih ovlaštenja imati će određene normativne posljedice, pored bilo kakvih prirodnih posljedica koje ima. To jeste, određene radnje će učiniti ispravnim i obaveznim, a druge pogrešnim, kršenjem obaveze i prekršajem. Ako, u drugu ruku, izdata naredba nije unutar opsega komadantovih ovlaštenja, neće imati takve normativne posljedice, kakve god prirodne posljedice imala, i uspjeh ili neuspjeh u tom smislu biti će istaknut u ocjeni komadantovih riječi kao valjanih ili nevaljanih." (Ibid.)
    • "Važno je [...] cijeniti zašto, pored ove zavisnosti o jeziku kakav jeste, sa njegovom karakterističnom otvorenom teksturom, ne trebamo njegovati, čak ni kao ideal, koncepciju pravila tako detaljnog da se pitanje da li se primjenjivalo ili ne na određeni sličaj uvijek rješavalo unaprijed, i nikada nije uključivalo, u trenutku stvarne primjene, svježi izbor između otvorenih alternativa. Ukrako, razlog je u tome što je nužnost takvog izvora bačena na nas jer smo ljudi, a ne bogovi. To je odlika ljudskog stanja (pa tako i zakonodavca) da trpimo dva povezana hendikepa kada god težimo da regulišemo, nedvosmisleno i unaprijed, neku oblast ponašanja putem općih standarda koji bi se koristili na pojedinačne situacije bez dalje zvanične upute. Prvi hendikep jeste naše relativno neznanje činjenica; drugi je naša relativna neodređenost ciljeva." (Koncept prava)
    • "[T]amo gdje postoje pravila, odstupanje od njih ne pruža samo osnov za predviđanje da će se javiti odbojne reakcije ili da će sud primjeniti sankcije prema onima koji ta pravila krše, već je to i razlog ili opravdanje za takvu reakciju i za primjenu sankcija." (Ibid.)
  • Hans Kelsen
    • "Ali, iako su valjanost i učinkovitost dva potpuno različita pojma, ipak postoji jedna vrlo važna veza između njih. Norma se smatra važećom samo pod uvjetom da pripada sistemu normi koji je, u cjelosti uzevši, učinkovit. Prema tome, učinkovitost je valjanost a ne razlog valjanosti. Norma ne vrijedi zato što je učinkovita; ona vrijedi ako je poredak kojemu pripada u cijelosti učinkovit." (Opća teorija države i prava)
    • "Ako je pravno pravilo zapovijest, ono je, takoreći, depsihologizirana zapovijest, zapovijest koja ne implicira "volju" u psihološkom značenju te riječi. Ponašanje koje propisuje pravno pravilo "zahtjeva se" bez da i jedno ljudsko biće to "hoće" u psihološkom smislu. To je izraženo stavom da [...] "treba" neko da se ponaša onako kako je propisano pravom. "Norma" je pravilo koje izražava činjenicu da neko treba da se ponaša na određni način, bez podrazumijevanja da iko uistinu "želi" da se osoba ponaša na takav način [...] Bezlična i anonimna "zapovijest" - to je norma [...] Norma je izraz ideje da nešto treba da se dogodi, posebice da neki pojedinac treba da se ponaša na određen način [...] Norma koja izražava ideju da nešto treba da se dogodi - iako se možda neće stvarno dogoditi - "važi" [...] Razlika između "treba" i "jeste" je osnovno za opisivanje prava." (Ibid.)
    • "Pravna obaveza je prosto pravna norma u odnosu prema licu za čije je ponašanje vezana sankcija u normi." (Ibid.)
    • "Normu čije se važenje ne može izvesti iz neke više norme mi nazivamo "osnovnom" normom. Sve norme čije se važenje može vezati za jednu istu osnovnu normu čine jedan sistem normi, ili jedan poredak. Ta osnovna norma čini, kao zajednički izvor, vezu između svih raznih normi iz kojih se sastoji jedan poredak [...] Osnovna norma pravnog poretka jeste pretpostavljeno krajnje pravilo prema kome se norme tog poretka donose i ukidaju, dobijaju i gube svoje važenje [...] Osnovna norma jednog pozitivnog pravnog poretka nije ništa drugo do osnovno pravilo prema kome treba da budu stvorene razne norme tog poretka [...] Ako pitamo zašto važi ustav, možda ćemo doći na neki još stariji ustav. Na kraju ćemo doći na naki ustav koji je, historijski uzevši, prvi ustav i koji je donio neki uzurpator ili neka vrsta skupštine. Važenje tog prvog ustava je posljednja pretpostavka, kranji postulat, od koga zavisi važenje svih normi našeg pravnog poretka. Postulirano je da se treba ponašati kao što je naredilo lice, ili lica koja su donijela prvi ustav. To je osnovna norma pravnog poretka o kome je riječ [...] Krajnja hipoteza pozitivizma jeste norma koja ovlašćuje historijski prvog zakonodavca. Čitava funkcija te osnovne norme jeste u tome da dâ vlast stvaranja prava aktu prvog zakonodavca i svim drugim aktima koji se zasnivaju na prvom aktu [...] Osnovna norma je samo nužna pretpostavka svake pozitivističke interpetacije pravnog materijala. Osnovnu normu ne stvara pravno regulisanim postupkom organ koji stvara pravo. Ona ne važi - kao pozitivna pravna norma - zato što je stvorena na određena način pravnim aktom, nego važi zato što se pretpostavlja da važi; a pretpostavlja se da važi zato što bez te pretpostavke nijedan ljudski akt ne može da se shvati kao pravni akt, a posebice - kao akt kojim se stvara pravo [...] Da osnovna norma realno postoji u pravnoj svijesti, to je rezultat proste analize svakog stvarnog pravnog zaključka. Osnovna norma je odgovor na pitanje: kako - a to znači pod kojim uslovima - su svi oni pravni zaključci koji se tiču pravnih normi, subjektivnih prava, pravnih obaveza itd. mogući? [...] [O]snovna norma međunarodnog prava mora biti norma koja utvrđuje običaj kao činjenicu što stvara norme, i može se formulisati na sljedeći način: "Države treba da se ponašaju kao što su se uobičajeno ponašale."" (Ibid.)
    • "Jer norma čije stvaranje uopće nije određeno nekom drugom normom ne može pripadati nikakvom pravnom poretku." (Ibid.)
    • "Pravne norme mogu imati kakvu bilo sadržinu [...] Jedna norma važi kao pravna norma zato što je stvorena prema određenom pravilu, i jedino zato." (Ibid.)
    • "Neka norma ne vrijedi stoga, što ima određeni sadržaj... nego zato što je bila na određen način... stvorena. Stoga i upravo zbog toga jest dio pravnog poretka, čije su norme bile stvorene u skladu s tom temeljnom normom. I upravo zato pravo može biti bilo koji proizvoljni sadržaj."(Die Rechtsordnung als hierarchisches System von Zwangsnormen)

J[uredi]

  • Jasminka Hasanbegović
    • "[S]naga imperativnih teorija nije samo u tome što one izražavaju prinudne aspekte prava i značaj društvene vlasti već i u tome što imperativne teorije jednostavno objašnjavaju kompleksni fenomen prava uz pomoć jednog svačijem iskustvu dostupnog fenomena i stoga tako lako shvatljive i prijemčive figure - imperativa tj. zapovjesti - koji se katkada uzima doslovno a katkada figurativno, katkada sadržinski a katkada formalno. Slabost pak teorijskopravnog imperativizma (kao i bilo koje druge redukcionističke teorije) nije samo u redukcionizmu, koji se u imperativističkopravnim teorijama ogleda u teškoćama pri razjašnjavanju pravila kojima se daje vlast, ali i u teškoćama pri razjašnjavanju pravila kojima s daje svako, bilo koje ovlašćenje, nadležnost, subjektivno pravo, ljudsko pravo, sloboda, privilegija i dr., u teškoćama pri razjašnjavanju temeljne strukture samog pravnog sistema tj. pravila koja konstituišu uloge i institucije sistema i moraju garantovati njegov kontinuitet u vremenu, već se slabost teorijskopravnog imperativizma očitava i u njegovoj načelnoj nemogućnosti da obuhvati i objasni, te shodno tome i razgraniči temeljne društvene, normativne i pravne fenomene poput običaja i običajnog prava, obaveza odnosno obaveznosti, subjektivnih prava, ljudskih prava ili osnovnih sloboda. Ukoliko se snaga i prednost imperativnih teorija prava (tj. njihova sposobnost da izraze prinudne aspekte prava i značaj državne vlasti za pravo, te da kompleksni, složeni pravni fenomen objasne jednostavno, prijemčivo, svođenjem na imperativni fenomen provjerljiv u svačijem iskustvu) vrlo lako preobraća u njihovu uvijek latentnu, a počesto i aktualnu autoritarnost. Utoliko zbog slabosti teorijskopravnog imperativizma, koji, dosljedno sproveden, institucionalizuje proizvoljnost u pravnom poretku i potpuno onemogućava institucionalizaciju pravnog poretka kao poretka ljudskih prava i sloboda, imperativne teorije prava ne mogu teorijski da obuhvate, izraze, niti praktički da se upodobe modernoj konstitucionalnoj demokratiji, pravnoj državi na način vladavine prava i suverenosti koja može biti pravno vrhovništvo, ali ne i pravna neograničenost. Utoliko pravne norme mogu biti shvaćene kao imperativi, pa i imperativi suverena, ali je bolje - zbog svih mogućih posljedica takvog shvatanja - da ne budu tako shvaćene." (Zablude o pravnoj normi II: Pravna norma nije zapovijest?)
  • Jean Elizabeth Hampton
    • "[N]orma povezuje određene činioce sa svijetom dajući im razloge da se uključe u određeni tip djelovanja (što može uključivati vjerovanje, izabiranje, činilaštvo, namjeravanje, željenje, ili osjećanje) kao što norma upućuje, gdje je taj razlog odlučujući (to jeste, ispravan razlog za određivanje kako da djelujemo, izabiremo, ili vjerujemo ne bitno kakve druge sukobljavajuće razloge ili motive ti subjekti imali) u određenim okolnostima." (Autoritet razloga)
    • "[J]edan nužan uslov kojeg svi razlozi moraju imati da bi bili razlozi, naime, da budu "trebanja" - to jeste, normativne preskripcije koje nas upravljaju da se uključimo u određeni tip djelovanja bez obzira da li smo motivisani da tako djelujemo. Za razliku od pukih motiva koji se ne mogu smatrati razlozima (fobije, hirovi, opsesije, neprikladne žudnje, i tako dalje), razlozi imaju "ispravnost" u sebi. Mi govorimo o njima koristeći jezik "dužnosti" - kao "ti trebaš da ne piješ to jer je to benzin" ili "ti treba da se bolje brineš o svojoj djeci". Za sada zovimo ovu odliku razloga njihovom "normativnošću". Ova normativnost je ono što nije povezano sa slučajnostima S. Da li bilo ko od nas razumije razlog, voli razlog, osjeća se motivisanim od tog razloga - ništa od toga nije bitno u odnosu na činjenicu da to jeste razlog za nas, tako da nas "ispravno" upravlja i usmjerava." (Ibid.)
    • "Govoriti o normi, ili razlogu kojeg generira, kao opravdanom za činioca jeste reći nešto epistemološki - to jeste, da postoji opravdanje za vjerovanje da je to razlog za tog činioca. Ili, drugim riječima, to je način isticanja da je norma koja specificira razlog za tog činioca ispravno identificirana. To je odgovaranje na pitanje, "Je li ovo norma koja nam daje razlog da x?". Stoga teorija opravdanja normi jeste ona koja nam govori kako da identifikujemo norme koje generiraju razloge za određene činioce." (Ibid.)
    • "[P]ostoje dvije vrste autoriteta koje možemo postaviti za norme, i naročito za moralne norme: 1. Psiho-socijalni autoritet: norma ima ovaj autoritet kada objašnjenje obavezujuće snage njenog razloga za djelovanje, izabiranje, ili vjerovanje na određeni način u određenim okolnostima čini upućivanje (samo) na određene slučajne činjenice oko društva i psihologije naroda koji se uzimaju kao subjekti norme. Teoretičari greške, teoretičari ekspresivizma, i kognitivni teoretičari normativnosti pretpostavljaju ovu koncepciju normativnog autoriteta. 2. Objektivna normativnost: norma ima ovaj autoritet kada objašnjenje obavezujuće snage njenog razloga za djelovanje, izabiranje, ili vjerovanje na određeni način u određenim okolnostima jeste da je nužna - to jeste, da važi ne bitno o socijalnim ili psihološkim slučajnostima." (Ibid.)
  • Jeremy Waldron
    • "Normativna otpornost odnosi se ovdje na način na koji su određeni normativni sudovi kojima se podržavaju prava vlasništva (poput sudova o savjesnosti i nesavjesnosti) izolirani od normativnih sudova o [samim] vlasničkim pravima (poput sudova o njihovoj pravdi ili nepravdi, njihovom opravdanju ili manjku opravdanja). Koncept normativne otpornosti upućuje na diskontinuitet između dvije vrste normativnih sudova povezanih sa institucijom: (1) sudovi koji se tiču opravdanja institucije, i (2) sudovi koji se tiču pojedinačnog postupanja u odnosu na instituciju. Otpornost je fenomen gdje sudovi tipa 2, iako su zavisni od institucije, ipak ostaju van uticaja sudova tipa 1 koji su nepovoljni za instituciju. Otporna institucija nastavlja da se ispoljava normativno kroz svoje sudove tipa 2, uprkos činjenici da je diskreditovana na nivou tipa 1 [...] Čini mi se da ako institucija ima vrstu otpornosti o kojoj smo govorili, ako ima ili će vjerovatno imati ovu vrstu prisustva u bilo kojem društvu u kojem je ustanovljena, ako nosi ovu vrstu psihološkog prtljaga, ako će puka činjenica njenog postojanja generisati i održati otporne sudove tipa 2, onda to ne umanjuje teret opravdanja po pitanju te institucije: zaista ono ga povećava. To znači da ako imamo mogućnost da učinimo efektivnim naš opravdavajući diskurs - ako smo spremni, na primjer, da uvedemo novi sistem vlasništva (kao što su to činile vlade prošle decenije u Istočnoj Evropi) - onda moramo misliti veoma pažljivo, jer vjerovatna otpornost onoga što uspostavljamo znači da može načiniti puno više štete i da će je biti puno teže ukinuti, ako napravimo loš izbor na ovom nivou nego što bi bio slučaj sa neotpornom institucijom." (The Normative Resiliance of Property)
  • Jevgenij Pašukanis
    • "Isto onako kao što bogatstvo kapitalističkog društva uzima oblik ogromnog nagomilavanja roba, samo se društvo pokazuje kao beskonačni niz pravnih odnosa [...] Pravni odnos između subjekata jeste samo druga strana odnosa između proizvoda rada koji su postali robom [...] Pravni odnos je primarna ćelijica pravnog tkiva i samo u njoj pravo vrši svoje realno kretanje. Pravo, kao skup pravnih normi u poređenju s tim, je samo mrtva apstrakcija." (Opća teorija prava i marksizam)
    • "Pravo, kao objektivna socijalna pojava, ne može da bude iscrpljeno u normi ili pravilu, bez obzira da li su oni pisani ili ne. Norma kao takva, tj. njen logički sadržaj, ili se neposredno izvodi iz već postojećih odnosa, ili ako je izdana kao državni zakon, onda ona pretpostavlja samo simptom po kome se može suditi, sa izvjesnim stepenom vjerovatnoće, da će u bližoj budućnosti nastupiti odgovarajući odnosi. Ali da bi se utvrdilo objektivno postojanje prava, nije nam dovoljno da znamo normativni sadržaj u životu, tj. u socijalnim odnosima. Kao običan izvor zabluda javlja se u datom slučaju način mišljenja juriste dogmatičara, za koga pojam važeće norme ima svoj specifični smisao, smisao koji se ne poklapa sa onim što sociolog ili historičar shvataju kao objektivno postojanje prava. Rješavajući pitanje da li data pravna norma važi ili ne, jurist dogmatičar najčešće uopće nema u vidu utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke objektivne socijalne pojave, nego samo postojanje ili nepostojanje logičke povezanosti između date normativne postavke i opštije normativne premise [...] [A]ko mi tvrdimo da namjera zidanja zgrade ili čak plan toga zidanja još nije stvarna zgrada, to otuda nikako ne proizilazi da za izgradnju zgrade nisu potrebni ni namjera ni plan. Ali ako se nije otišlo dalje od plana, mi ne možemo tvrditi da je zgrada bila izgrađena." (Ibid.)
  • John Finnis
    • "[M]oralna pravila primjenjena [u Nuremberškom postupku] bila su također pravila 'višeg prava' primjenjivog u svim vremenima i mjestima (i stoga u Njemačkoj i njenim teritorijama, prije i poslije Povelje) kao izvor argumentacije i prosudbe 'u skladu s pravom' kada su izvori društvenih činjenica koji su uobičajeno dominantni i kvazi-isključivi izvor prava, u pravednosti, neprikladne i nedovoljn upute u ispunjavanju dužnosti poput one sudske dužnosti da se učini pravda u skladu s pravom, ili dužnost svakoga da se ponaša sa elementarnom ljudskošću čak i kad su pod dužnošću da to ne čine - čak i ako te dužnosti imaju intra-sistemsko pravno važenje prema formalnim ili društveno-činjeničnim kriterijima nekog postojećeg pravnog sistema." (Natural Law Theories)
  • John Gardner
    • "[N]e postoji ne-pozitivno pravo. Ne postoje pravne norme koje nastaju bez da ih neko ne uvede u postojanje. Samo što ima nekoliko načina njihovog uvođenja u postojanje [...] [U]loga koju pravo igra u koordiniranju i na druge načine asistiranju naše racionalne agencije objašnjava zašto se o pravu mora misliti kao autoritativnom. I ta potreba da se o pravu razmišlja kao o autoritativnom objašnjava zašto je svako pravo pozitivno pravo, zašto svo pravo mora imati svog pravotvorca." (Pravo kao skok u vjeru)
    • "[H]art je pokazao kako je moguće da pravne norme nemaju nikakvu "suštinu", ništa što ih čini naročito pravnim, osim što su norme koje pripadaju jednom ili drugom pravnom sistemu. I Hart je tvrdio, mislim uspješno, da to nije samo moguće već je i istinito. Mora se početi sa pitanjem koju zajedničku osobinu ili skup osobina imaju svi pravni sistemi što ih razlikuje od ne-pravnih sistema. Samo naoružani takvim podatkom mogu se identifikovati pravne norme (uključujući zakone) kao pravne norme. Razlikuju se zakoni i druge pravne norme kao norme koje pripadaju pravnim sistemima. Pace Kelsen, ne razlikuju se pravni sistemi kao sistemi sačinjeni od zakona i drugih pravnih normi [...] Ne može se početi sa razlikovanjem zakona, pa onda naknadno izvršiti razlikovanje pravnih sistema kao sistema koji sadrže zakone. Mora se početi sa razlikovanjem pravnih sistema da bi se razlikovali zakoni [...] [D]ok bašta sa kipovima, za razliku od kipova u njoj, ne pripada žanru kipova, i dok knjiga poezije, za razliku od pjesama u njoj, ne pripada žanru poezije, i zakoni i pravni sistemi pripadaju žanru prava." (Ibid.)
    • "[U] bilo kojem pravnom sistemu, da li je određena norma pravno valjana, i prema tome da li čini dio prava tog sistema, zavisi od njenih izvora, ne od njene meritornosti (gdje njena meritornost, u relevantnom smislu, uključuje meritornost njenih izvora)." (Ibid.)
    • "Ja o normi razmišljam kao o vrsti razloga. Stoga pravi problem normativnosti, za mene, jeste Hartov problem normativnosti: ako je norma takva da već njeno postojanje ne pretpostavlja da mi imamo razlog da budemo njome obavezani, u kojem je smislu norma? Srećom rješenje je na domak ruke. Jednostavno rješenje, kao što kazah, jeste da je nešto norma ukoliko se može koristiti kao norma. Ali ovo jednostavno rješenje prikriva dosta složenosti. Jer šta znači koristiti normu? Odgovor je da neko može koristiti nešto kao normu primjenjujući je kao normu, a budući da neko može primjenjivati neke norme u odvojenom smislu [...], mogu postojati norme, čije postojanje ne pretpostavlja da imamo razlog da budemo njome obavezani." (Ibid.)
    • "Svako pravno pitanje, koliko god bilo tehničke prirode površno gledano, jeste moralno pitanje, jer njegovo rješavanje neizbježno ima važne moralne posljedice za nekoga. To nije tačno za svako pitanje na koje se odgovara u kuharici ili pravilima igre. Oni se čine moralno bitnim samo dodavanjem posebnih okolnosti (npr. kuhamo za ljude sa opasnim alergijama ili igramo za posljednje mjesto na čamcu za spašavanje). Drugačije rečeno, svaka pravna norma, za razliku od svake norme u kuharici ili u igri, jeste putativna (ili pretpostavljena) moralna norma: ona je prijedlog, na strani prava, za suočavanje i rješavanje jednog ili više moralnih problema. Ako pravna norma taj posao radi dobro, onda je u tom postupku ona apsorbovana u moralnost. Ona postaje moralna norma kao i pravna norma. I oni koji je vide kao takvu ne mogu a da joj ne budu privrženi kao vodiću za djelovanje: oni joj ne mogu ne biti privrženi kao moralnoj čak i ako im je kao pravna norma bilo prostora da sumnjaju u njeno djelovanje nad njima." (Ibid.)
    • "Šta "pravni pozitivist" treba da vjeruje ako ne da su zakoni postavljeni? I to je, ugrubo, ono što (LP) govori o zakonima. On govori, da budemo tačni, da u bilo kojem pravnom sistemu, norma je valjana norma tog sistema samo na temelju činjenice da su je u nekom relevantnom trenutku i mjestu neki relevantni subjekt ili subjekti proglasili, praktikovali, pozvali se na nju, sprovodili je, prihvatili je, ili se s njom bavili na drugi način. Nije prigovor njenom ubrojanju u pravo to da je ona užasna norma s kojom se ti subjekti nikada nisu trebali baviti. Isto tako, ako se s njom nikada nisu bavili nikakvi relevantni subjekti, ne ubraja se u pravo čak i ako može biti izvrsna norma s kojom su se svi relevantni subjekti bez rezerve trebali baviti." (Ibid.)
    • "[P]ravni razlozi (uključujući pravne norme) su razlozi primjetno meritorno-nezavisnog tipa. Oni dobijaju svoju pravnu valjanost iz svojih izvora, ne iz svoje meritornosti, a njihova meritornost za ovu svrhu uključuje ne samo meritornost njihovog sadržaja, već također i meritornost njihove forme (kao i meritornost osobe ili ljudi koji su ih navodno stvorili ili meritornost sistema u kojem su navodno stvoreni itd.)." (Ibid.)
    • "Prihvatajući da je norma pravno valjana nije nespojivo sa stanovištem da je ona u potpunosti bezvrijedna i da treba biti univerzalno napadana, izbjegavana, zanemarivana, ili ismijavana [...] Takve mane mogu očigledno uključivati mane njenog sadržaja (npr. koja je razina poreza na prihod kojeg ustanovljava ili koja su ograničenja na slobodu govora koja dozvoljava), kao i mane njene forme (npr. njene nejasnosti, nesigurnosti, retroaktivnosti, neopćenitosti, i opskurnosti)." (Ibid.)
  • John Searle
    • "Najopćenitija forma stvaranja institucionalne činjenice jeste da mi (ili ja) Deklaracijom činimo to da statusna funkcija Y postoji. Konstitutivna pravila forme 'X se računa kao Y u C' su ono o čemu bi mogli misliti kao o stojećim Deklaracijama... Stoga sada razlikujemo između konstituivnog pravila i primjene pravila u određenim slučajevima. Samo pravilo je stojeća (statusno-funkcionalna) Deklaracija i biti će primjenjena u pojedinačnim slučajevima gdje neće biti potreban poseban čin prihvatanja ili priznanja jer je priznanje već implicitno u prihvatanju pravila." (Stvaranje društvenog svijeta)
    • "Regulativno pravilo, ‘Vozi na desnoj strani ulice”, na primjer, jeste stajaća Direktiva. Njena funkcija je da dovede do određenog oblika ponašanja, i zadovoljena je ako se ponašanje poklapa sa sadržajem pravila. Pravilo ima smjer uklapanja ka gore, ili svijet-ka-riječi. Suprotno tome, konstitutivno pravilo, ‘Najstariji živući sin broji se kao novi kralj’ je stajaća Deklaracija. Njena funkcija jeste da učini tačnim da određena osoba postaje novi kralj po smrti starog kralja. Niko ne mora ništa učiniti da bi se ona zadovoljila osim da prihvati njene posljedice, da računa najstarijeg živućeg sina kao novog kralja. Ima oba smjera uklapanja, riječ-ka-svijetu i svijet-ka-riječi, istovremeno. Čini nešto tačnim predstavljajući ga takvim. To zovem Statusno-funkcionalnom Deklaracijom jer ona čini tačnim nešto u neodređeno buduće vrijeme za bilo koga ko zadovolji uslov toga da je najstariji živući sin umrlog kralja novi kralj. Čini nešto tačnim, ali primjenjuje se na neodređeni broj takvih nečega." (Ibid.)
    • "Imajući u vidu sistem konstitutivnih pravila, da li je predmetno djelovanje zaista potpalo pod pravilo? Sistem, nakon što su ga učesnici prihvatili, obavezuje ih na prihvatanje činjenica unutar sistema jer se sistem sastoji od skupa stojećih Deklaracija, i zadovoljavanje uslova postavljenih od tih Deklaracija računa se kao konstituisanje predmetnih institucionalnih činjenica." (Ibid.)
  • Joseph Carens
    • "[P]ravo da se ne bude subjekt neformalnih društvenih normi, u mnogim područjima svog života, mora sâmo biti naširoko prihvaćena, neformalna društvena norma protiv normi. To je pomalo paradoks, ali onaj s kojim ljudi mogu i nauče živjeti. Primjenjivajući ove norme protiv normi na pitanje imigracije, možemo reći da je razumno za sve građane, da li imigrantskog porijekla ili ne, da očekuju da će ih drugi građani ostaviti na miru i dopustiti im da žive kako izaberu u velikoj mjeri." (Etika imigracija)
  • Joseph Raz
    • "Zašto ljudi opisuju pravne situacije u smislu dužnosti i prâva, ovlaštenja, dopuštenja, itd? Prva stvar za primijetiti jeste da postoji alternativni rječnik za opisivanje prava koji se nerijetko koristi. Može se govoriti o tome šta se od nekoga zahtjeva po pravu, šta je za nekoga bolje da uradi da bi izbjegao zatvor, ili šta vladajuća klasa, elita na vlasti, tiranin, itd., diktiraju ili zahtijevaju. Ovi i mnogi drugi izričaji nude bogati ne-normativni rječnik za opisivanje pravnih situacija koji se češće koristi nego što bi to neki teoretičati željeli priznati [...] Osoba koja opisuje pravne situacije koristeći normativne termine uobičajeno implicira svoje prihvatanje obaveznosti pravila na kojima takve tvrdnje leže. Ovo se može zvati privrženim korištenjem normativnog jezika. Sve izjave učinjene korištenjem normativnog jezika nisu ove vrste [i ja ću ih nazvati] odvojenim izjavama ili tvrdnjama iz pravne tačke gledišta [...] Odvojena tvrdnja je istinita ako i samo ako je pravna tačka gledišta valjana i iscrpljujuća." (Koncept pravnog sistema)
    • "Ključni koncept za objašenjenje normi jeste onaj razloga za djelovanje. Meni se čini da je temeljna teškoća u objašnjavanju pravila u razumijevanju njihovih odnosa prema razlozima za djelovanje. Centralna teza ove knjige jeste da su određene vrste pravila (kategorička i odobravajuća pravila) razlozi za djelovanje specijalne vrste, i da su druga pravila (pravila koja dodijeljuju ovlaštenja) logički u vezi s takvim razlozima." (Praktični razlozi i norme)
    • "Ja ću tvrditi da je mandatorna norma isključujući razlog ili, češće, i prvo-razredni razlog da se izvrši normativni akt i isključujući razlog da se ne djeluje prema određenim sukobljenim razlozima." (Ibid.)
    • "[M]andatorne norme općenito igraju istu ulogu kao odluke u praktičnom rasuđivanju onih koji ih slijede. Osoba slijedi mandatornu normu samo ako vjeruje da je norma valjani razlog za njega da učini normativni čin kada se stvore uslovi za primjenu i da je valjan razlog za zanemarivanje sukobljenih razloga, i ako djeluje po tim vjerovanjima. Imati pravila isto je kao odlučiti unaprijed šta učiniti. Kada se okolnosti za djelovanje ukažu nije potrebno ponovo razmatrati stvar jer se osoba već odredila po tom pitanju. Pravilo se uzima ne samo kao razlog za izvršenje njenog normativnog čina, već i kao razriješenje praktičnih sukoba isključujući sukobljene razloge. Ovo je korist od posjedovanja pravila i to je razlika između mandatornih normi i drugih razloga za djelovanje." (Ibid.)
    • "Govoreći da postoji norma neko može kazati ili da je valjana (odnosno, opravdane), ili da je praktikovana, ili da je propisana od određene osobe ili tijela. Ovo su tri dimenzije normi [...] Kada ističemo postojanje normi mi mislimo da one imaju jednu ili više od ovih svojstava." (Ibid.)
    • "Dopuštajuće norme imaju istu strukturu kao i mandatorne norme. Iskaz dopuštajuće norme ističe da određeni subjekti normi imaju isključujuće dopuštenje da izvrše normativni čin kada se ispune uslovi izvršenja. One se razlikuju od mandatornih normi samo u deontičkom operatoru: operator isključujućih dopuštenja zamijenjuje onaj isključujućeg "trebanja" zajedno sa prvo-razrednim "trebanjem" koji se pojavljuju u iskazima mandatornih normi. / Isključujuća dopuštenja imaju iste tri dimenzije kao i mandatorne norme." (Ibid.)
    • "Normativno ovlaštenje je sposobnost da se utječe na isključujuće razloge koji se primjenjuju na sopstvena ili tuđa djelovanja [...] [M]oć da se dodijele ili ukinu isključujuća dopuštenja." (Ibid.)
    • "Norme koje dodjeljuju ovlaštenja slične su dopuštajućim normama, a razlikuju se od mandatornih normi u tome što imaju normativnu snagu bez da su same kompletni razlozi za djelovanje. Njihova normativna snaga ispoljava se u činjenici da su iskazi takvih normi premise praktičnih zaključaka koje utječu na konstataciju zaključka. U razmatranju da li da se izvrši djelo činjenica da ima određene normativne posljedice relevantan je obzir. Sam po sebi nije razlog da se izvrši djelo ili se od njega suzdrži. Šta neko treba da učini zavisi od toga da li neko želi ili ima razloga za ili protiv ostvarenja relevantne normativne promjene. Ali, kao i dopuštajuće norme, norme koje dodijeljuju ovlaštenja su normativne i može se reći da upravljaju ponašanjem zbog njihovog doprinosa praktičnim zaključcima, rješenju praktičnih problema." (Ibid.)
    • "Mi trebamo izvršiti razlikovanje između različitih vrsta pravnih pravila kako slijedi: (1) svako pravno pravilo koje zahtijeva izvršenje radnje (ili njen propust) je razlog za izvršenje (ili propust) te radnje, kao i isključujući razlog za nedjelovanje po sukobljenim razlozima koji po sebi nisu ni pravne norme ni pravno priznati razlozi. (2) Svaka dopuštajuća pravna norma je također i isključujuće dopuštenje, to jeste, to je dopuštenje za izvršenje normativnog akta i drugo-razredno dopuštenje da se ne djeluje po razlozima za ne djelovanje po normativnim aktima, koji sami nisu pravne norme ili pravno priznati razlozi. (3) Svako pravno pravilo koje dodijeljuje ovlaštenja je povezano prema pravno mandatornim ili dopuštajućim normama." (Ibid.)
  • Julie Dickson
    • "[P]itanje pravne normativnosti je pitanje kako pravo može stvoriti razloge za djelovanje koje ne bi imali da nije prisustva prava, te kako i pod kojim uslovima pravne upute mogu imati normativnu snagu koju tvrde da imaju." (Interpreting normativity)

K[uredi]

  • Karl Olivecrona
    • "Pravila su obrasci ponašanja sa kojima je povezano 'treba'. Razlog zašto određena osoba uzima takav obrazac kao model za svoja djelovanja nije nikakav misteriozni kvalitet samog obrasca. On se treba pronaći u njegovoj samoj motivaciji." (Law as Fact, 1947.)
  • Kenneth Ehrenberg
    • "Pravo kao žanr je vrsta institucionalne apstraktne tvorevine. Da je vrsta tvorevine znači da ima neke prijemčive odlike, neke od kojih su norme ponašanja koje njegovi primjerci imaju tendenciju da dijele. Stvaraoci tih primjeraka (zakonodavstvo, sudske odluke, upravna pravila, itd.) namjeravaju da ono što stvaraju bude javno priznato kao pravo i da općenito dijeli u tim normama ponašanja. Budući da dio onoga što znači biti primjer te vrste tvorevine jeste da nosi neke od tih normi, u onoj mjeri u kojoj je stvaranje uspješno (što je određeno u pravu kriterijima pravne valjanosti) primjerci nose neke od tih općih normi ponašanja i moguće stvaraju nove u smislu onoga što je specifično za taj primjerak. Da je dio institucije znači da dodjeljuje poseban status nekim članovima ili druge elemente unutar svog opsega. Taj poseban status ima tendenciju da uključi deontička ovlaštenja da dâ neprudencijske razloge u svjetlu same institucije. Kada su ti razlozi legitimno autoritativni, institucija je uspješno stvorila neprudencijske razloge koje tvrdi da je stvorila. Kada nisu legitimno autoritativni, oni tek mijenjaju empirijske činjenice o tome kako će članovi institucije vjerovatno tretirati djelovanja u skladu ili u nepokoravanju sa tim kontekstualnim normama (implicirajući moguće okidanje prudencijskih razloga za pokoravanje). Ova slika, stoga, drži mogućnost za pravo da stvori potpuno nove razloge za djelovanje i objašnjava konture te normativnosti." (Law’s artifactual nature: how legal institutions generate normativity)
  • Kenneth Einar Himma
    • "[K]onceptualne funkcije prava imaju dvije različite, ali srodne dimenzije: prva je najvećim dijelom epistemička, dok je druga većinom normativna. Epistemička funkcija prava (tj., njegova upravljačka funkcija) može uspjeti samo obavještavajući osobu o tome šta pravo zahtijeva od nje. Stoga, da bi upravljalo osobom A, da čini p, znači obavjestiti A da pravo zahtijeva da ona učini p [...] Epistemička funkcija upravljanja ponašanjem uključuje nuđenje razloga, ali relevantni razlozi su razlozi da se nešto vjeruje, naime, da pravo zahtijeva neko ponašanje. / Druga funkcija prava je normativna. Ali normativna funkcija prava (tj. regulatorna funkcija) uključuje vršenje neke mjere, da tako kažemo, kontrole nad ponašanjem osobe. Da bi to učinilo, pravo mora subjektima dati drugačiju vrstu razloga nego razloga da vjeruju; pravo mora subjektima dati razlog da djeluju. Da bi regulisalo ponašanje osobe, pravo mora subjektima dati razlog da čine šta pravo zahtijeva. Stoga, ako pravo zahtijeva da A učini p, da bi izvršilo normativnu regulatornu funkciju pravo mora dati A-u razlog da p. / Stoga, konceptualna funkcija prava jeste, dijelom, da obavjesti ljude (naročito građane) šta trebaju učini kada ne znaju šta da učine i, dijelom, da im da razloge za činjenje onoga što pravo zahtijeva. Ali problem obavještavanja ljudi o tome šta da čine nije problem objašnjavanja normativnosti prava, jer je funkcija obavještavanja čisto epistemička. Pravi problem pravne normativnosti, onda, jeste problem objašnjavanja kako pravo može ljudima dati razloge da djeluju. / Ali treba primijetiti da regulatorna funkcija prava logički pretpostavlja da je jedna svrha prava da pokuša povremeno promijeniti ponašanje; kada je ponašanje nepoželjno, pravo ga zabranjuje u pokušaju da spriječi ljude od ponašanja na taj način. Kada osoba učini nešto drugo zbog prava, pravo je promijenilo njeno ponašanje. Na najosnovnijem nivou, problem pravne normativnosti, onda, jeste objasniti kako pravo može promijeniti ponašanje nuđenjem razloga za djelovanjem." (The Problems of Legal Normativity and Legal Obligation)
    • "[M]oralna norma N ne može funkcionisati kao nužan ili dovoljan uslov legalnosti ako pravilo priznanja pridaje sudovima opći pravni autoritet da obavežu zvaničnike sa bilo kojom od dvije suprotstavljene odluke o tome da li je ono što se tvrdi pravo na temelju zadovoljavanja N." (Final Authority to Bind with Moral Mistakes: On the Explanatory Potential of Inclusive Legal Positivism)
    • "Često se misli da je konceptualna istina o pravu da je ono normativno u nekom smislu koji zahtijeva filozofsko objašnjenje (t.j. Teza normativnosti) [...] Bitno je istači na početku da postoje dva različita tumačenja Teze normativnosti: (A) Konceptualna je istina da su zakoni normativni u smislu da stvarno nude razloge za djelovanje; i (B) Konceptualna je istina da su zakoni normativni samo u slabijem smislu da tvrde da nude razloge za djelovanje. / (A) i (B) razlikuju se, onda, u tom bitnom aspektu: dok (A) zauzima stanovište da pravo ne može da ne ponudi razloge za činjenje onoga što pravo zahtijeva (iako taj razlog može biti prevagnut drugim razlozima za nečinjenje onoga što pravo zahtijeva), (B) podrazumijeva da pravo može tvrditi da nudi razloge za činjenje onoga što pravo zahtijeva, ali da neuspijeva u pružanju bilo kakvih razloga. / Kakva vrsta objašnjenja se zahtijeva za normativnost prava zavisi koje gledište neko prihvata. Dokle god neko prihvata (A), mora ponuditi objašnjenje toga kakve razloge za djelovanje pravo karakteristično nudi. Dokle god neko prihvata (B), mora ponuditi objašnjenje koje pokazuje kako je moguće da pravo ponudi razloge za djelovanje [...] [Ja] pretpostavljam da je (A) tačan način poimanja konceptualne normativnosti prava, što je truizam o pravnoj praksi među zvaničnicima i pravnim praktičarima." (A Comprehensive Hartian Theory of Legal Obligation: Social Pressure, Coercive Enforcement, and the Legal Obligations of Citizens)
    • "[P]roblem pravne normativnosti ne treba se miješati sa onim državne legitimnosti. Problem državne legitimnosti najčešće se poima na način da se tiče identifikovanja uslova pod kojima je moralno dopušteno za pravni autoritet da prinudno ograničava ponašanje. Rješavanje problema državne legitimnosti uobičajeno se smatra da zahtijeva pokazivanje kako pravne norme dovode do sadržajno-nezavisnih moralnih dužnosti pokoravanja koje se duguju državi. Ako se to može pokazati, država se smatra opravdanom u prinudnom osiguravanju poštivanja tih dužnosti. Problem pravne normativnosti ne tiče se toga kako pravo može ili uspijeva u nuđenju moralnih razloga za djelovanje, već kako pravo pruža razloge za djelovanje koji su svojstveni za pravo. Neko može imati pravne dužnosti da vrši djela koja krše njegove moralne dužnosti [...] Ponovo, treba ponoviti da problem ovdje nema ništa s moralnim legitimitetom i opravdanjem izvršenja zakona ili moralnim autoritetom prava; stvar je pravne prakse, opravdanja, i pravnog autoriteta." (Ibid.)
    • "Teza ekvivalencije: konceptualna je istina da je P pravno dužan da učini a u okolnostima C ako i samo ako postoji neka pravna norma koja, u okolnostima C, zahtijeva od P da učini a. / Teza ekvivalencije ističe da, u konceptualnom smislu, mandatorne pravne norme (t.j. norme koje zahtijevaju neko djelovanje ili propuštanje) stvaraju pravne dužnosti. Dok mandatorna pravna norma ne mora dovoditi do moralnih (ili stvarnih) dužnosti, ona stvara pravne dužnosti ako je, kao što sugeriše uobičajena upotreba i pravna praksa, Teza ekvivalencije tačna." (Ibid.)
    • "[Modifikacija Hartove teorije društvene dužnosti]: X ima društvenu dužnost da učini p ako i samo ako (1a) X je član relevantne grupe budući da ima internu tačku gledišta prema mandatornoj normi N vladajućom nad X koja zahtijeva da X učini p, ili (1b) X prešutno pristaje na primjenu norme, od strane grupe, na X-ovo ponašanje; te (2b) članovi grupe se općenito prilagođavaju N; ili (2b) N je norma nametnuta od grupe na nečlanove koji se općenito prilagođavaju normi i voljni su da se prilagođavaju normama koje su u suprotnosti sa njihovim žudnjama, u najmanju ruku, da bi izbjegli sukob sa članovima grupe; i (3) N je podržana značajnim društvenim pritiskom jer (4) N se smatra bitnom jer je nužna za održanje društvenog života ili neke visoko poštovane njene odlike." (Ibid.)

L[uredi]

  • Larry Alexander
    • "Standard [...] je pravna norma koja zahtijeva pribjegavanje moralnim obzirima za svoje tumačenje i primjenu. Standard uobičajeno djeluje unutar pravnog međuprostora koji nije pokriven pravilima. Standard "vozi razumno" upućuje nas da konsultujemo moralne norme samo prilikom aktivnosti vožnje, i vjerovatno i tada tek u prazninama koje su ostale iza specifičnih pravila o putu. Pravni principi, u drugu ruku, su, kao i sama moralnost, uvijek potencijalno primjenjivi, ne bitno koja je aktivnost u pitanju, i ne bitno da li postoje druga inače primjenjiva pravna pravila. Stoga pravni principi su dosta drugačiji od standarda [...] [P]ravni principi ne postoje i ne mogu da postoje." (Legal Objectivity and the Illusion of Legal Principles)
    • "[Č]ak i ako je moralnost objektivna, njen sadržaj će biti sporan, i u društvu bilo koje veličine, moralnost sama po sebi pokazat će se moralno neprikladnom da funkcioniše kao jedina uputa za ponašanje. Jer kontroverze oko toga šta moralnost zahtijeva će proizvesti moralne troškove u smislu manjka predvidivosti i koordinacije, manjak zahtjevane ekspertize, vrijeme i resursi posvećeni određivanju šta činiti, i neposredan sukob. Sama moralnost zahtijeva mehanizme za rješavanje toga šta se treba činiti. Pravna pravila i instrukcije koje ustanovljava nude moralne pogodnosti za rješavanje pitanja jer je njihov sadržaj određeniji i stoga manje sporan nego same moralnosti. Pravna pravila nude rješenje time što su dosta nabusita i manje nijansirana nego pozadinski moralni principi koje treba da implementiraju. I to znači ujedno da u određenom spektru slučajeva, čak i idealno osmišljena pravna pravila će diktirati rezultate koji nisu u skladu sa onim što bi sama moralnost koja nije posredovana stovrenim pravilima dikrirala. Stoga postoji "procjep" između onoga što pravna pravila zahtijevaju i onoga što moral zahtijeva, ostavljajući one koji su subjekti pravnih pravila sa moralnim razlogom da slijede pravna pravila (jer se sama pravna pravila zahtijevaju moralnošću) i da odstupe od pravnih pravila (kada se sukobljavaju sa moralnošću). Procjep može biti uzak jer je moralnost osjetljiva na činjenice na terenu, i proglašenje pravila proizvodi nove činjenice na terenu: tu su nepovratni troškovi onih koji se oslanjaju na pravila, i nepokoravanje može potkopati pravila i uskratiti društvo od njihovih moralnih pogodnosti. Ali ne bitno koliko uzak da je procjek između onoga što pravna pravila zahtijevaju i onoga što moral zahtijeva, procjep se ne može ukloniti [...] Jedan, nakon što uzme u obzir kako njegovo nepokoravanje pravnom pravilu će utjecati na druge koji su djelovali oslanjajući se na pravilo, te kako će njegovo nepokoravanje utjecati na pravno pokoravanje drugih, može ipak zaključiti - tačno - da moralnost diktira nepokoravanje. I ta mogućnost, ako je javna, mogla bi potkopati mogućnost upravljanja pravilima. Ako bi svako vjerovao da pravila nisu normativna u uskom procjepu, oni bi mogli precijeniti mogućnost da njihova situacija leži u procjepu, ili vjerovati da drugi tako precjenjuju, sa rezultatom da percipirana normativnost pravila može ispariti i zajedno s njom moralna pogodnost pravila." (Ibid.)
  • Lav Josifovič Petražickij
    • "Norme prve vrste, jednostrano-obavezne, nezahtjevne, čisto imperativne norme nazivaćemo moralnim normama. / Norme druge vrste, obavezno-zahtjevne, imperativno-atributivne norme nazivaćemo pravnim normama." (Teorija prava i morala)
  • Luke Russell
    • "[P]ostoje dva posebna pojma normativnosti u igri u savremenim raspravama, i stoga dvije različite odlike za koje se može ili ne mora smatrati da ih moralnost posjeduje. Prvi pojam normativnosti povezan je sa motivacijom. Moralnost posjeduje motivacijsku normativnost utoliko što oni koji čine moralne prosudbe su potaknuti da djeluju u skladu s njima. Drugi pojam normativnosti odnosi se na opravdanje i ispravnost." (Two Kinds of Normativity: Korsgaard v. Hume)

N[uredi]

  • Nikola Visković
    • "[P]ravna norma je društveni zahtjev [...] sankcioniran fizičkom prisilom koji je nastankom, primjenom i prestankom vezan za organizaciju političke vlasti i formalno-sadržajno određen u jednom hijerarhijskom sistemu istovrsnih zahtjeva u kojem se koherentnost, potpunost i određenost postižu posebnim tehnikama i koji ima funkciju ostavrenja specifičnih društvenih interesa i ciljeva." (Pojam prava: prilog integralnoj teoriji prava)
    • "[P]ravna norma važi ako je stvorena od subjekta koji ima moć fizičke prisile i-ili pravno ovlaštenje da stvara pravne norme (=pozitivna norma) i ako je primjenjuju i postoji vjerovatnost da će je ubuduće primjenjivati sudovi zbog toga što norma ima podršku ekonomske i političke moći, zbog toga što je zakonita, te zbog toga što je pozitivno vrednovana i primjenjivana od određenog broja adresata, naročito iz vladajućih društvenih skupina." (Ibid.)
    • "Pravna norma je društvena norma (=legitimno traženje + sankcija) koja usmjerava jedan za društvo važan konfliktan i izvanjski kontrolibilan odnos, redovno nosi fizičku sankciju i veću mjeru heteronomije, obično je pisana, a stvara je i sankcionira na organizirani način lako odredljivi subjekt, državni ili društveni." (Država i pravo)
    • "Pravna norma je jedna zahtijevajuća poruka složenijeg sastava. Ona se sastoji od četiri osnovna značenjska dijela: od hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije [...] PN = H + T + D + S." (Ibid.)
    • "Pravna snaga jednog pravnog akta (norme) jest njegov položaj nadređenosti ili podređenosti prema drugim pravnim aktima (normama) u hijerarhijskoj ljestvici pravnog sustava." (Ibid.)
    • "Načelo zakonitosti je temeljna norma pravnog sustava koja zahtijeva da svi pravni akti državnih i drugih subjekata budu formalni i materijalno usklađeni s višim pravnim normama koje reguliraju iste odnose, propisujući sankcije protiv pravnih radnji i pravnih akata koji taj zahtjev ne poštuju." (Ibid.)
    • "Pravna norma je važeća (pravomoćna) ako je stvorena od subjekta koji je na to ovlašten (nadležan) i ako nije ukinuta od ovlaštenog subjekta." (Ibid.)
    • "Pravednost je svojstvo pravne norme da se njen sadržaj, tj. njeno traženje i njena sankcija, slože s načelom pravednosti kao pravilom raspodjele dobara i tereta u društvu." (Ibid.)
    • "Efikasnost (djelotvornost) jest svojstvo pravne norme da se značajna večina njenih adresata ponaša u skladu s njenim sadržajem, tj. s njenim traženjem i njenom sankcijom [...] [N]eke osobe se ponašaju u skladu s traženjima normi zbog toga što u njima prepoznaju vlastite i/ili opće interese, te ih rado izvršavaju [...] [N]eke osobe se ponašaju u skladu sa traženjem normi [...] zbog toga što se boje u normama predviđene kazne. Prvi čimbenik češće djeluje među pripadnicima vladajućih slojeva, koji većinom pravne norme opravdano osjećaju kao svoje; drugi čimbenik više djeluje među pripadnicima podčinjenih i diskriminiranih skupina, koji dobar dio pravnog sustava trpe kao neprijateljsku prisilu." (Ibid.)

M[uredi]

  • Mark Greenberg
    • "Autoritativni tekst je lingvistička pojava. Suprotno tome, pravni standard je norma. Tekstovi i norme su temeljito različite vrste stvari. Tekst može izražavati normu, isto kao što cifra može izražavati broj ili rečenica može izražavati misao. Ali tekst nije ništa više norma, nego što je rimska cifra “IV” broj četiri ili što je rečenica “c’est la vie” misao da je to život [...] Uprkos očitosti razlikovanja, pravni praktičari i naučnici redovno koriste termine kao što su zakon i odredba neizmjenično sa pojmovima kao što su pravilo i standard. Rasprostranjenost standardne slike (pravne teorije - op.a.) objašnjava ove navike. Po standardnoj slici, iako tekstovi nisu norme, postojat će relativno jednostavna podudarnost između tekstova i normi." (The Moral Impact Theory of Law)
    • "Budući da moja teorija drži da je pravo određeni dio moralnog profila, posljedica moje teorije jeste da pravo nikada ne može sadržavati istinski zle norme. Takve norme nikada ne mogu biti dio moralnog profila [...] Naglašavam da moja teorija ne negira da postoje zli zakoni, gdje se “zakoni” koristi u smislu statuta ili drugih autoritativnih pravnih tekstova. Treba biti nesporno da postoje loši zakoni, propisi, uredbe, i tako dalje. Pitanje je dosta više teorijske prirode jer se tiče utjecaja kojeg takvi zakoni imaju na sadržaj prava - naročito, da li takvi zakoni stvaraju zle pravne norme. Stoga teorija moralnog utjecaja prihvata da postoji jasan smisao po kojem postoje zli zakoni." (Ibid.)
  • Mathieu Carpentier
    • "Pravna norma postoji kao pravna norma ako i samo ako pripada pravnom sistemu." (Sources and Validity)
    • "[S]uprotno pojmu [važenja kao] 'usklađenosti sa višerangiranim normama', pojam 'usklađenosti sa kriterijima članstva' nije normativna, već konceptualna vrsta usklađenosti. Kada kažemo da je zakon neustavan, to jeste, da je nevažeći, mislimo da, u skladu sa ustavnim pravom, on treba da bude, ili da je trebao biti, usvojen u skladu sa ustavnim normama. To je normativni zahtjev iz pravne tačke gledišta. Ali kada kažemo da norma koja ne zadovoljava određeni kriterij važenja pravnog sistema nije 'u skladu' sa tim kriterijima, mi striktno mislimo na konceptualnu tvrdnju: ta stvar nije ono što mi zovemo 'zakonom' u ovom pravnom sistemu. Članstvo je stvar konceptualne usklađenosti. Da li je određena mačka usklađena sa kriterijima mačkosti je čisto konceptualna stvar: ako ne ističe određena svojstva mački, ona nije mačka. Nema nikakvog smisla tvrditi da bi trebala isticati takva svojstva. Isto vrijedi i za zakone i kriterije članstva. Da li se norma može pratiti natrag do pravotvorne činjenice (izvora) jeste konceptualni uslov za njeno članstvo unutar pravnog sistema. Da li je norma usklađena sa višerangiranim normama, uključujući norme koje određuju formalne i proceduralne uslove koje pravni autoriteti moraju zadovoljiti, jeste normativna stvar. / Ovo je razlog zašto mora postojati bitno razlikovanje između kriterija članstva zakona koji su postavljeni u pravilu priznanja i formalnih i proceduralnih zahtjeva koji su postavljeni u ustavnim normama. Zadovoljavanje prvog je stvar konceptualne usklađenosti, dok je zadovoljavanje drugog stvar normativnih zahtjeva. Modifikovanje tih proceduralnih zahtjeva ne vodi promjeni pravila priznanja. Pravilo priznanja ističe da je zakonodavstvo izvor prava, a ustav određuje koja proceduralna i materijalna pravila zakonodavstvo treba slijediti. To su dvije veoma različite stvari. Naravno, one uzajamno djeluju u određenom opsegu. U jednom trenutku, norma koja krši suštinske proceduralne ustavne zahtjeve može voditi pravne teoretičare i zvaničnike da se upitaju da li je ona opće zakon." (Ibid.)
  • Matthew Kramer
    • "[A]ko je egzistencijalni status zakona naš fokus, neki zakoni (najopćenitije pravne norme) su slabo umno-nezavisni, dok neki drugi zakoni (većina individualiziranih direktiva) nisu čak ni slabo umno-nezavisni. Da je većina općih pravnih normi barem slabo umno-nezavisna sasvim je očito. Postojanje tih normi ne stoji ili pada na temelju mentalne aktivnosti svakog pojedinca; nije slučaj da mnogobrojni različiti skupovi općih pravnih normi nastaju i nestaju kako se mnogobrojni različiti pojedinci rađaju ili umiru, ili da bilo koja pravna norma uopće nepostoji za bilo koga ko o njoj nikada ne pomisli. Dok su nečija vjerovanja i fantazije i držanjaa i uvjerenja egzistencijalno zavisna od uma pojedinačne osobe koji ih drži, postojanje bilo koje opće pravne norme razlikuje se u tome što nije radikalno subjektivno. (Mogu postojati izuzeci u nešto neuobičajenim situacijama. U monarhijskom režimu, zvaničnici bi se mogli držati prakse u kojoj neki opći zakoni bi nestajali iz postojanja kada kod bi stalno prestala mentalna aktivnost vladajućeg kralja. Takav aranžman bi bio čudan, ali bi bio sasvim moguć. Ipak, u bilo kojem pravnom sistemu bilo kakvi takvi snažno umno-zavisni opći zakoni morali bi biti veoma ograničeni). / Kada se udaljimo od općih zakona i koncentrišemo na pojedinačne direktive, rijetko nalazimo bilo kakvu egzistencijalnu umnu-nezavisnost. Tipično ako ne uvijek, naredba adresirana pojedinačnoj osobi - od strane sudije ili nekog drugog pravnog zvaničnika - neće ostati na snazi kao takva ako adresatova mentalna aktivnost stalno prestane. Bilo kakav rezultat koji se trebao ostvariti izdavanjem individualizirane naredbe će tipično morati biti ostvaren na neki drugi način (možda kroz izdavanje direktivne nekom drugom pojedincu ili skupu pojedinaca koji će djelovati za izvornog adresata). Najviše, onda, pojedinačno adresirani pravni zahtjev je egzistencijalno umno-zavisan; njegovo kontinuirano postojanje kao pravni zahtjev pretpostavlja pojavu mentalne aktivnosti u umu pojedinačne osobe." (Objektivnost i vladavina prava)
    • "[K]ontinuirano postojanje zakona (uključujući i neoperativne zakone) kao zakona zavisit će o odlukama i nastojanjima pravnih zvaničnika. Ipak, budući da te odluke i napori neizbježno uključuju vjerovanja i držanja i raspoloženja svjesnih činilaca, kontinuirano postojanje zakona kao zakona nije snažno umno-nezavisno. Postojanje umne-nezavisnosti općih pravnih normi je tek slabo." (Ibid.)
    • "[I]ako je netačno tvrditi da je opservacijska umna-nezavisnost pravnih normi slaba, radije nego snažna, [to nas može] upozoriti na činjenicu da egzistencijalna umna-nezavisnost tih normi nikada nije snažna. Pravni zvaničnici mogu kolektivno pogriješiti o implikacijama zakona koje njihova zajednična vjerovanja i stajališta održavaju, ali njihove greške (osim ako su naknadno ispravljene) brzo ulaze u sadržaje tih zakona i stoga postaju dio prevladavajućih standarda." (Ibid.)
    • "[A]ko se djelovanja benignog pravnog režima trebaju sastojati od istinskih tumačenja i opravdanja radije nego od kolektivnih zabluda, pravne norme moraju posjedovati opservacijsku umnu-nezavisnost. Takva umna-nezavisnost je preduslov za moralni autoritet prava." (Ibid.)
    • "[A]ko je pravna norma N validirana u skladu sa inkluzivnim pravilom priznanja koje uskraćuje valjanost svakoj normi koja je grubo nepravična, opseg peremptornog[/isključujućeg] utjecaja N neće obuhvatiti grubu nepravičnost, ali obuhvata mnoge druge obzire kao što su nepromišljenost i uobičajena nepravičnost [koji ne mogu biti faktori koji će govoriti protiv statusa te norme kao pravne norme]. Nikakvi faktori koji su obuhvaćeni peremptornim dohvatom N nisu dopušteni osnovi za odluke ili djelovanje koje je suprotno zahtjevima N. Neki drugi faktori kao što su gruba nepravičnost ne potpadaju pod taj dohvat i stoga mogu rezultirati odlukama ili djelovanjima suprotnim zahtjevima N. Međutim, ishod takvog stanja stvari nije nepostojanje peremptornosti N, već jednostavno njene ograničenosti u opsegu. Stoga, uprkos Shapirovim argumentima, norma koja je validirana kao pravo u skladu sa inkluzivnim pravilom priznanja može imati praktičan utjecaj upravo na onaj način na koji bilo koje autoritativno pravilo treba da ima praktični utjecaj." (Gdje se pravo i moralnost susreću)
    • "[S]uština običajnih pravila nije zaista ni u čijoj efektivnoj kontroli. Budući da je sadržina običajnih pravila posljedica difuznog obrasca ponašanja radije nego centralno organiziranih odluka, i budući da prakse u kojima se pravila stvaraju nisu autoritativne institucije koje su formalni pandani [pravnog sistema] L, primjena tih pravila unutar L treba se vidjeti kao njihova inkorporacija u skup pravnih normi L. Iako su običajna pravila imanentna u praksama, ona ne pripadaju ni jednoj autoritativnoj instituciji izvan L. Stoga, kada dobiju formalno priznanje unutar L kao obavezujuće norme, to nisu neke pozajmnice iz drugog sistema u kojem su autoritativno ustanovljene norme. Do tog trenutka formalnog priznanja, one su slobodno-plutajuće - to jeste, slobodne od bilo kakvog pripadanja koje je autoritativno ustanovljeno. Stoga su dostupne za inkorporaciju u L [...] Najčvršća vjerovanja ljudi o ispravnom i pogrešnom su slobodno-plutajuća na gore objašnjeni način. Ergo, moralni principi koji enkapsuliraju ta vjerovanja su dostupni za inkorporaciju u matriks zakona L [...] [S]toga a fortiori to je na isti način tačno i u odnosu na principe kritičke moralnosti [...] [B]udući da svako u raspravama između ekskluzivista i inkluzivista prihvata da su običajne norme zakoni pravnog sistema S u kojem su operativne, i budući da svako prihvata da strani zakoni i pravila sportskih udruženja ne mogu na sličan način pripadati S kao neki od njegovih pravnih odredaba, svako je implicitno ili izričito privržen gledištu da slobodno-plutanje jeste dovoljan uslov za članstvo norme u S ako je norma tretirana od zvaničnika S kao obavezujući osnov njihovih presuda [...] Običajne norme nisu zakoni osim ukoliko ih tako ne tretiraju zvaničnici kao kriterije za pravosudne i upravne sudove. Te norme se tako tretiraju kada se zvaničnici pridržavaju pravila priznanja u skladu sa kojim su dužni da se pozivaju na takve norme kao kriterije u slučaju bilo koje okolnosti koja aktivira primjenjivost tih normi. Isti je tačno i u odnosu na moralne principe. Oni nisu zakoni osim ukoliko ih zvaničnici tako ne tretiraju na opisani način." (Ibid.)
    • "Postojeća norma N je među zakonima pravnog sistema ako i samo ako svaki od sljedeća dva uslova je zadovoljen: (i) N je sama redovno tretirana od zvaničnika sistema kao opravdavajući osnov za presuđujuće odluke, ili N se izvodi iz povenijencije koja se redovno tretira od zvaničnika kao opći izvor za obavezujuće osnove presuđujućih odluka. / (ii) Ili je N proizvod jednog ili više autoritativnih tijela za stvaranje prava sistema, kao što su zakonodavstvo ili administrativna agencija ili sud ili ustavotvorna skupština; ili je slobodno plutajuća." (Why The Axioms and Theorems of Arithmetic are not Legal Norms)
    • "Normativna tvrdnja je (1) propis koji potvrđuje kako stvari trebaju da budu, ili (2) negacija propisa, ili (3) uslovna tvrdnja u kojoj su propis ili negacija propisa ugrađeni kao posljedica, ili (4) tvrdnja koja logički pretpostavlja neku tvrdnju tipa (1), (2) ili (3). Ne-normativna faktička tvrdnja ne pripada ni jednoj od ove četiri kategorije." (Ibid.)
    • "[I]ako mi trebamo prihvatiti da je učenje aritmetike normativno, aksiomi i teoreme aritmetike (i specifični zaključci koje odatle izvodimo) nisu. Oni su striktno ne-normativni, i prema tome nikada nisu među normama pravnog sistema. Kada se javljaju u opravdanju pravnih odluka, to čine kao ne-normativni faktički elementi, radije nego norme." (Ibid.)
  • Meir Dan-Cohen
    • "Zamislite svemir koji je sačinjen od samo dvije vrste ljudi - javnosti i zvaničnika. Javnost je uključena u različite vrste ponašanja, dok zvaničnici prave odluke u odnosu na članove javnosti. Zamislite dalje da svaka od te dvije grupe obitava u različitim, akustički zatvorenim komorama. Ovaj uslov ću zvati "akustičko razdvajanje". Sada zamislite pravo kao skup normativnih poruka upravljenih na obje grupe. U takvom svemiru pravo nužno sadrži dva skupa poruka. Jedan skup upravljen je na javnost i nudi vodić za ponašanje. Te upute su ono što ja zovem "pravilima ponašanja". Drugi skup poruka je upravljen na zvaničnike i nudi vodić za njihove odluke. To su "pravila odlučivanja". Koja će pravila ponašanja takav sistem sadržavati zavisit će od toga koje ponašanje pravotvorci smatraju poželjnim - poželjnim, to jeste, u smislu politika koje su u ishodištu onih vrsta odluka koje se smatraju poželjim u ovom smislu [...] U stvarnom svijetu, također, možemo govoriti o porukama koje upućuju javnosti normativne informacije koje se tiču postupanja, i možemo razlikovati takve poruke od onih koje su usmjerene na upravljanje odluka zvaničnika. Temeljna razlika postoji, međutim, između zamišljenog svemira i stvarnog svijeta: uslovi akustičkog razdvajanja, koje je ostvareno u ovom prvom samom definicijom, čine se odsutnim iz drugog. U stvarnom svijetu, javnost i zvaničnici nisu zaista razdvojeni u akustički zatvorene komore, i stalno svaka grupa može "čuti" normativne poruke koje pravo odašilje drugoj grupi [...] Zbiljska pravila pravnog sistema su, shodno tome, od tri vrste. Bilo koje pravilo može biti pravilo ponašanja, pravilo odlučivanja, ili oboje. Sama lingvistička forma u kojoj je pravno pravilo dato ne određuje kategoriju kojoj pripada. Da bi se klasificiralo pravilo i odredio subjekt kojem je adresirana normativna poruka, moramo prvo zamisliti pravilo u zamišljenom svemiraju koji je karakteriziran akustičkim razdvajanjem, i onda odlučiti - u svjetlu politika koje su u ishodištu pravnog sistema - da li bi pravilo u tom svemiru bilo upućeno javnosti, zvaničnicima, ili i jednima i drugima. Druga razlika između stvarnog svijeta i našeg zamišljenog svemira jeste da, u zamišljenom svemiru, akustičko razdvajanje osigurava da pravila ponašanja ne mogu, kao takva, utjecati na odluke; slično, pravila odlučivanja ne mogu, kao takva, utjecati na ponašanje. Dva skupa pravila su nezavisna. Tako nije u stvarnom svijetu. Ovdje su zvaničnici svjesni pravila ponašanja sistema i uzimaju ih u obzir u donošenju odluka. Na isti način, budući da su pojedinci svjesni pravila odlučivanja, oni zaista mogu uzeti u obzir ta pravila kod oblikovanja svog ponašanja. Možemo reći, stoga, da se stvarnost razlikuje od zamišljenog svijeta u tome što pravila odlučivanja stvarnog svijeta će vjerovatno imati nuspojave u odnosu na pravila ponašanja, isto kao što će pravila ponašanja vjerovatno imati nuspojave u odnosu na pravila odlučivanja [...] Treće, mogućnost da pravila ponašanja ili odlučivanja imaju takve nenamjeravane nuspojave stvara potencijal za sukob između pravila odlučivanja i pravila ponašanja u odsustvu akustičnog razdvajanja. Pravilo odlučivanja se sukobljava sa pravilom ponašanja ako pravilo odlučivanja ističe, kao nusefekat, normativnu poruku koja je suprotna ili narušavaju pravila ponašanja. Suprotno tome, pravilo ponašanja sukobljava se sa pravilom odlučivanja kada poruka koju šalje onima koji odlučuju se suprotstavlja pravilu odlučivanja. Takve sukobljene poruke su nemoguće pod uslovima akustičkog razdvajanja. Budući da zvaničnici i javnost dobijaju samo poruke koje su njima upravljene i koje treba da upravljaju njihovim djelovanjima, ni jedna grupa nije u opasnosti od dobijanja sukobljenih poruka koje su adresirane onoj drugoj grupi [...] [I]ako politike koje su u ishodištu istinskog pravnog pravila mogu zahtijevati da pravilo bude samo pravilo odlučivanja ili samo pravilo ponašanja, takvo pravilo će vjerovatno u stvarnom svjetu imati kako nuspojave ponašanja, tako i odlučivanja, i stoga pobiti (barem u dijelu) njegove ishodišne svrhe. Takve percipirane napetosti u pravu mogu u mnogim slučajevima nastati iz nemogućnosti prava da slijedi mogućnost, koja je dostupna u zamišljenom svemiru koji je karakteriziran akustičkim razdvajanjem, da imaju različita pravila odlučivanja i pravila ponašanja. Ne mislim poricati da često postoje dobri razlozi za održavanje potpune harmonije između pravila postupanja i njegovih odgovatajućih pravila odlučivanja. Jedan očit razlog za takvu usklađenost jeste da pravila ponašanja često upravljaju ponašanjem upučujući na prirodu budućih odluka suda u odnosu na takvo ponašanje. Očekivanja koja stvaraju takva pravila ponašanja mogu u većini slučajeva biti razlog za korištenje pravila odlučivanja koja su u skladu sa pravilima ponašanja. Ali moramo primijetiti dvije stvari. Prvo, harmonija između pravila odlučivanja i pravila ponašanja, čak i kada je očita, nije stvar logike, već je radije moralna odluka. Drugo, iako mogu stajati razlozi za održavanje takve harmonije u većini slučajeva, oni ne važe u svim. Na primjer, argument da pravičnost zahtijeva ispunjenje utemeljenih očekivanja često je neprimjenjiv na krivično pravo. Kada su pravila odlučivanja blaža nego relevantna pravila ponašanja, kao u primjeru krajnje nužde, nije vjerovatno da će se iko buniti oko razočaranih očekivanja kazne." (Decisions Rules and Conduct Rules: On Acoustic Separation in Criminal Law)
  • Mitchell Berman
    • "[N]orme složenih sistema ne proističu iz jednostavne norme koja je, poput normi jednostavnijih sistema, utemeljena neposredno u društvenim činjenicama. Radije, složeni sistemi sastoje se od (barem) dvije vrste normi: normi koje imaju relativnu određenost koja je dovoljna da služi temeljnoj funkciji sistema u upravljanju ponašanjem, i drugih normi koje imaju posredničku ulogu između društvenih činjenica koje konačno utemeljuju sistem i normi čija je funkcija umjetnog sistema da ih generiše. Zvaču temeljne norme koje su utemeljene neposredno u društvenim činjenicama 'principi', a izvedene norme koje temeljne norme kombiniraju (na neki način) da stvore - 'pravila'. Složeni sistemi su (ponovo stipulišem) normativni sistemi koji se sastoje kako od principa tako i od pravila. Principijelni pozitivizam drži da norme koje su dovoljno određene i općenite da prikladno služe misiji sistema u upravljanju ponašanjem su određene od - dobijaju sadržaj koji imaju 'zahvaljući' - interakciji sa drugim temeljnijim normama sistema čija funkcija nije da upravlja ponašanjem, već radije da učestvuje u stvaranju normi čije stvaranje i održavanje daje sam smisao sistemu. U grubom konformitetu sa općenitom upotrebom, zovem relativno određene norme višeg nivoa 'pravila', a norme nižeg niova koje određuju pravila 'principima' [...] Ukratko: pravila su utemeljena u principima, a principi su utemeljeni u društvenim činjenicama. U složenim sistemima, principi sjede neposredno na utemeljujućim društvenim činjenicama, dok pravila sjede na principima. Stoga, norme jednostavnih sistema služe (ugrubo) istoj funkciji upravljanja ponašanja kao i pravila složenih sistema, ali su utemeljena na (ugrubo) isti način kao i principi složenih sistema, naime, ona su utemeljna neposredno u društvenim činjenicama [...] Principi mogu služiti svojoj funkciji određivanja pravila jer pravne norme - kako 'principi' tako i 'pravila' - jesu, ili se mogu uporediti, sa silama. Principi se kombiniraju da stvore pravila na isti način, onda, kao što se kombiniraju i sile. Njihova interakcija se može modelirati kao sabiranje vektora." (Our Principled Constitution)
  • Michael Giudice
    • "Mislim da je sasvim jasno da je primarna stvarnost prava za zvaničnike mogućnost izbora u tome da li struktno primijeniti ili ne precedent ili zakon, promijeniti ili ukinuti postojeći zakon, stvoriti novi zakon, ili odlučiti ne provoditi neku pravnu normu u izuzetnim okolnostima. Također je sigurno tvrditi da građani, suočeni sa odlukom da li da slijede ili ne određenu normu koja zabranjuje neko djelovanje, ili da li da zahtijevaju provođenje ugovora ili drugih pravnih aranžmana, također se suočavaju sa vrstom izbora oko sile ili pojave prava. Ipak pored subjekata normi u licu zvaničnika i građana onog tipa koji je identifikovan u gornjim primjerima, postoji drugačije značenje 'subjekta norme' za kojeg vjerujem da se često previđa. 'Subjekt norme' također može značiti neko ko je podvrgnut normi, gdje podvrgavanje ne uključuje smislenu mogućnost izbora ili odluke oko normativnih zahtjeva prava. Zvat ću subjekte normi drugog tipa, usljeg nedostatka boljeg izraza, 'normi-podvrgnuti'. Za normi-podvrgnute primarna stvarnost prava nije u identifikovanju bilo kojeg trenutka odluke, već radije u posljedicama koje slijede iz tuđeg izbora ili odluke. U životu pod pravom pojedinci ili grupe su često podvrgnute - a ne tek subjekti - odluka ili izbora drugih, i stoga za njih stvarnost prava leži ne u bilo kakvom njihovom izboru već u posljedicama, dobrim, lošim ili ponekad zlim, izborima drugih. Naravno, podvrgnuti pravnoj normi ili odluci mogu imati izbor oko toga kako da se suoče sa posljedicom ili kako da se nose sa kaznom; međutim, ostaje činjenica da se podvrgavanje bez izbora već dogodilo. Od ključnog značaja je međutim to što posljedice takog podvrgavanja pravnoj normi mogu biti daleko značajnije od bilo kakvog budućeg izbora koji može biti dostupan [...] Biti podvrgnut normi tamo gdje ne postoji mogućnost za izbor oko zahtjeva norme po praktično rezonovanje, zahtijeva zadovoljenje dva uslova: prvo, mora postojati manjak znanja o normi na strani subjekata norme; i drugo, posljedice kako priklanjanja ili nepriklanjanja normi moraju biti provođene ili barem zvanično razmotrene [...] [N]ije nužno za postojanje prava da uspješno komunicira svoje zahtjeve praktičnog razuma subjektima normi. Držati suprotno značilo bi neopravdano zanemariti perspektivu normi-podvrgnutih, i stoga previdjeti važan i značajan aspekt života pod pravom [...] Vjerujem da je odnos između pravnih normi i zahtjeva na praktični razum subjekata normi najbolje razumljen kao objektivan ili idealan koji se može zadovoljiti u većoj ili manjoj mjeri, a ne kao nužna odlika prava." (Razumijevanje prirode prava)
  • Michael Steven Green
    • "[V]ažan zahtjev za prikladnu teoriju prava [jeste da] [...] [t]akva teorija mora objasniti činjenicu da zvaničnici opravdavaju njihova djelovanja upučujući na pravna pravila radije nego ukazujući na društvene prakse kao pozadinske okidače razloga za djelovanje. Za Shapiroa, pravila na koja se pozivaju zvaničnici su planovi. Budući da planovi, kao apstraktni propozicijski predmeti, nisu inherentno valjani, završavajući svoja opravdanja sa njima čini se da zvaničnici svoja djelovanja nisu opravdali. Ali u tome je upravo i poenta. Racionalnost diktira da planovi, nakon što se usvoje, ne trebaju biti ponovo promišljani u odsustvu uvjerljivih razloga." (On Hart's Category Mistake)
  • Mihajlo Lanović
    • "Norma koja važi ona i obavezuje, a koja obavezuje ona i važi, i obratno." (Uvod u pravne nauke)
    • "Vlast je od koje potječe pravna norma najviša, a norma je najviše vlasti pravo. I u tome je i osnovna razlika između pravnih i konvencionalnih norama, jer ove potonje nijesu nikada najviša pravila svoga kruga." (Ibid.)
    • "Suština je norme u zahtjevu: u njemu je i egzistencija i obavezna snaga pravnog pravila. Bez zahtjeva nema norme, a pravilo koje zahtijeva ono i važi i obavezuje. Ono važi i onda ako ga se krši, ono obavezuje i onoga koji ga ne vrši, jer ono ustraje u svom zahtjevu i spram onoga koji ga ne sluša." (Ibid.)
    • "Osnovna je, dakle, razlika između norama morala i religije, s jedne strane, i pravnih propisa, s druge strane, u apsolutnosti zahtijevanja jednih i u relativnosti obavezivanja drugih. Od etike se pravo razlikuje, osim toga, još i po načinu postanka, jer, dok etičkih pravila niko ne postavlja, nego ih svako neposredno sam spoznaje, pravni su propisi empirijske norme volje. Od religijskih pak norama, koje su, kao i pravne, noramama volje - neposredno ili posredno izjavljene volje božje - razlikuju se pravni propisi još i po nosiocu volje koja ih postavlja i podržava." (Ibid.)
    • "Ne može pravna norma i čedo njeno, pravnosadržajna volja, da ograniči psihološku volju pravne vlasti, koja ih je obje donijela i po kojoj jedinoj obje one i postoje. Ta pravna ih vlast može obje svakog časa da uništi, i neka samo sjekne psihološkom svojom voljom, i pravne će norme i pravnosadržajne njene volje nestati iz normativnog svijeta onoga što bi trebalo da bude." (Ibid.)
    • "Norme nijesu pravo dok iza njih ne stoji autoritet pravne vlasti, a vlast nije pravna doklegod ne izdaje čitavih sistema pravnih norama koje se obično slušaju. Ali je pravna vlast logični prius prava, jer, iako ni pravne vlasti nema bez norama što ih je ona postavila, kao ni norama bez vlasti koja ih je donijela, ipak, u logičkom slijedu našega mišljenja dolazi prvo subjekat stvaranja, tvorac, a ona tek objekat stvaralačke njegove djelatnosti, stvorenje. Zato postanak pravne vlasti ne može ni pojmovno da bude pravom određen, jer ne stvaraju paragrafi pravnu vlast, nego pravna vlast postavlja paragrafe. Pravna vlast nije nikakova juristička tvorevina, nego jedna socijalna pojava, kojoj je temelj tražiti u nepreglednom nizu najrazličitijih uzroka društvenoga razvoja uopće. Ali i socijalne je zakone nemoguće utvrditi po kojima dolazi do razvitka pravne vlasti, jer činioci su koji kod toga sarađuju i mnogobrojni i raznovrsni, a relativna se snaga svakoga od njih ne može opitom da odredi, kao u prirodnim naukama, jer nema načina da ga se izdvoji između ostalih i u samostalnom njegovu djelovanju posmatra. Pa sve kad bi se i to dalo, ne bi ipak ni tim putem mogli da dođemo ni do kakovih stalnih društvenih zakona o razvitku pravne vlasti. Jer, kud je nepregledno mnoštvo sviju mogućih kombinacija u kojima sarađuje ono more činilaca koji kod toga u obzir dolaze, tud se i pojedinačna snaga svakoga od njih s vremenom na vrijeme iz temelja mijenja: Jedni, koji su do jučer bili od presudnog značaja, mogu danas da budu tek od sporedne važnosti, a mnogi od danas ponajvažnijih mogu već sutra da izgube skoro svako stvano značenje." (Ibid.)
  • Miodrag Jovičić
    • "[M]islimo da možemo zauzeti stav da sve ustavne odredbe imaju normativni karakter, da predstavljaju pravne norme. Međutim, iz karaktera ustavnih normi opšte - a naime iz njihove apstraktnosti, načelnosti i uopštenosti - proizilazi jedna njihova specifičnost, koja se sastoji u nepostojanju nekih elemenata pravne norme kod većine ustavnih normi (ne samo onih ideološko-političkog odnosno programatskog karaktera, nego ustavnih odredbi uopšte) [...] [U]stavne norme u večini slučajeva ne sadrže sankciju, tako da se njihova sadržina svodi isključivo na dispoziciju [...] Ustavne norme, ako i nemaju obaveznu pravnu snagu koja ih čini neposredno primjenjivim, odnosno ako ne obavezuju zakonodavce na donošenje pravnih normi koje će imati takvu pravnu snagu, ipak predstavljaju pravne norme. Stepen njihove neposredne obavezne pravne snage može da bude manji od onoga koji imaju ostali opšti pravni akti, ali njihov normativni karakter ne dolazi u sumnju." (O ustavu: teorijsko-komparativna studija)

O[uredi]

  • Oleg Mandić
    • "Svaka pravna norma ima dvostruku funkciju. U prvom redu, ona daje pravnu formu nekom društvenom odnosu, koji postoji, ili ga stvara ex novo [...] Svaka pravna norma bez razlike, pored svoje neposredne pravne funkcije ima također posrednu, političku." (Sistem i interpretacija prava)

P[uredi]

  • Peter Koller
    • "[M]islim da je moguće navesti dva minimalna uslova koje norme moraju zadovoljiti da bi se kvalificirale kao valjane ili postojeće: prvo, one moraju imati minimalnu učinkovitost u smislu da moraju vršiti neki stvarni utjecaj na praktična držanja i djelovanja dovoljnog broja njihovih autora i adresata, radije nego da su puki izražaji pojedinačnih čežnji ili želja; i, drugo, one moraju imati minimalno prihvatanje u smislu da ih dovoljan broj njihovih autora ili adresata razumijeva kao obavezujuće vodilje u njihovom ponašanju, radije nego grube činjenice koje na njih utječu tek uzročno [...] [I]spravna koncepcija društvenih normi treba ponuditi kako (1) uvjerljivo objašnjenje njihovog stvarnog postojanja specificirajući empirijske uslove pod kojima ulaze u postojanje, bivaju na snazi i gube svoju valjanost u društvenoj stvarnosti (zahtjev stvarnosti); i (2) uvjerljivo objašnjenje njihove normativne snage rasvjetljujući izvore, opseg i ograničenja njihove obavezujuće prirode na strani njihovih autora i adresata (zahtjev normativnosti)." (On the Nature of Norms)
    • "Pravne norme razlikuju se od konvencionalnih društvenih normi ne u odnosu na njihov sadržaj, niti na njihovu logičku strukturu, već zbog činjenice da pripadaju pozitivnom društvenom poretku. Ja namjeravam da definišem taj poredak na sljedeći način [...]: pravni poredak je kolektivna društvena praksa koja cilja na opskrbu općenito obavezujućih društvenih normi koje (1) čine dinamični sistem koji uključuje autoritete, tj. pojedince ili kolektivne činioce, koji su ovlašteni da stvaraju ili primjenjuju njegove norme, (2) koje su podržane organiziranom silom u smislu da njihove mandatorne narode mogu biti provođene od strane autorizovanih agenata na prinudan način, i (3) pretpostavljaju dvostrano isticanje moralne legitimnosti, na strani autoriteta u jednu ruku i na strani adresata u drugu." (Ibid.)
    • "[P]ravni autoriteti moraju isticati moralnu legitimnost za svoje direktive da bi mogli tvrditi da te direktive adresati općenito trebaju prihvatati kao obavezujuće. Ova tvrdnja, ako se uzme za ozbiljno, pretpostavlja vjerovanje autoriteta u moralnu legitimnost njihovih poredaka. U drugu ruku, postoji tvrdnja adresata da pravne direktive, da bi bile prihvatljive kao obavezujuće norme, moraju biti legitimne u smislu da zadovoljavaju određene zahtjeve moralnosti, tvrdnja koja stvara potrebu za moralnim opravdanjem prava. Uzajamno dejstvo između dvije tvrdnje, koje često nisu u skladu, jeste od odlučujuće važnosti za održavanje pravnog poretka, kako u odnosu na njegovu normativnu valjanost , tako i društvenu učinkovitost. Normativna snaga prava čini nužnim ne samo iskrenost i uvjerljivost isticanja legitimnosti na strani njegovih vodećih vlasti, već također, barem u nekom minimalnom opsegu, vjerovanje njegovih adresata u njegovu legitimnost. A društvena učinkovitost prava, odnosno njegova prava funkcionalna i temporalna stabilnost, zahtjeva čak i više." (Ibid.).
  • Pierre Legrand
    • "[S]ama pravila i koncepti govore nam malo o određenom pravnom sistemu [...] Oni nam mogu dati dosta podataka o tome šta se naizgled događa, ali oni ne ukazuju ni na šta što se tiče duboke strukture pravnih sistema. Naročito, pravila i koncepti čine malo da otkriju da su pravni sistemi ništa do površinske manifestacije pravnih kultura i, zaista, same kulture. Drugim riječima, oni ograničavaju gledatelja na 'takni opis' i zatvaraju mogućnost 'debljeg opisa' kojeg analitičar treba smatrati poželjnim." (European Legal Systems Are Not Converging)

R[uredi]

  • Radomir Lukić
    • "Pri postavljanju normi čovjek se, dakle, kreće između spontanog poretka, koji ne želi, i idealnog, koji želi, ali ga ne može dostići, i postavlja normativan poredak, koji je minimum s kojim se može zadovoljiti (što, praktično, znači da dispozicijama svojih normi dodaje još i sankcije, predviđajući da će se ljudi ponašati i po ovima)." (Teorija države i prava)
    • "Sve se norme dijele u dvije velike grupe: u tzv. tehničke norme i u društvene norme u užem smislu riječi [...] Tehničke norme su norme koje propisuju način ponašanja čovjeka uglavnom prema prirodi [...] Društvene norme u užem smislu riječi, pak, jesu norme koje propisuju način ponašanja čovjeka prema ostalim članovima društva [...] Stoga se one mogu nazvati društvenim zapovjestima ili propisima [...] Tehničke norme zato po pravilu nemaju nikakvu sankciju [...] Društvene norme, pak, po pravilu, imaju sankciju, i to najčešće negativnu, tj. za njihov prekršaj na prekršioca se primjenjuje neka prinuda, nanosi mu se neko zlo [...] [T]ehničke norme se mogu također pretvoriti u društvene norme." (Ibid.)
    • "Za nas je bitno da ovdje utvrdimo da se ne može prihvatiti nikakvo objektivno postojanje normi, tj. pravila o ponašanju ljudi. Ta pravila kao takva nigdje ne postoje van ljudske svijesti, prosto zato što takva pravila van svijesti ne mogu da postoje. Pošto nema nikakve svijesti ni volje van ljudske, to i norme mogu postojati samo u njoj. Pozivanje na božiju volju ili objektivno postojeće ideje u Platonovom smislu samo je mistika. Objektivno ideje, norme, uopće ne mogu postojati. One mogu postojati samo subjektivno." (Ibid.)
    • "Jednom stvorena pravna norma [...] predstavlja trajnu poruku svog tvorca odnosnim pravnim subjektima, koji ovu primaju ili saznaju na određene načine u određenim situacijama i koja utiče na njihovo ponašanje. Doklegod norma izaziva ovakve procese (odnose) između svog tvorca, ma ovaj i umro, i ostalih subjekata koji je saznaju, ona sociološki postoji, živi, bez obzira što su sami ti procesi ponekad jači i učestaliji ili slabiji i rjeđi. Ovo i nezavisno od pitanja da li ona istovremeno i važi s pravnog gledišta, tj. da li je dio pozitivnog prava ili je već ukinuta (odn. nije nikad ni dobila pravnu snagu). Takvo postojanje norme čini pravo kao društvenu pojavu u užem smislu riječi. Pri tom, kako se vidi, ovo "pravo" nije sasvim istovremeno s "pravnim", normativnim pravom, jer može da postoji i kad je ovo posljednje, tj. pozitivno pravo, prestalo da postoji, kao što može ne postojati kad ovo posljednje postoji." (Metodologija prava)
    • "Kao duhovna, idealna pojava, pravo je jedna vrsta normi i tako spada u normativne pojave. To znači da se ono sastoji iz normi, propisa o ponašanju, koje se, opet, sastoje iz misli, odn. iz naročito povezanih pojmova tako da čine jednu cjelinu, jednu misao, koja je pravilo o ponašanju ljudi. Kao norma, i pravna norma, dakle, izražava ono što treba da bude, a ne ono što jest [...] [Međutim] sama [je] norma kao propis o ponašanju (dakle, kao misao o onome što treba da bude) ipak jedna misao koja jest, da je, dakle, ona i sama jedna postojeća činjenica, nešto što jest, a ne nešto što treba da bude. Ona samo propisuje što treba da bude, ali ona sama je nešto što jest, što je tu, što postoji kao stvarnost. Jer kad ne bi bila nešto što jest nego samo nešto što treba da bude, ne bi se znalo šta treba da bude [...] Pravo kao norma, tj. kao idealna pojava, dakle, ipak pripada svijetu onog što jest, jer i idealne pojave su nešto što jest, iako jesu na drugi način od realnih pojava. Misao jest, makar da ne utvrđuje ono što jest, nego propisuje ono što treba da bude." (Ibid.)
    • "[S]vaka pravna norma u stvari sadrži dva pravila ponašanja, koja se ostvaruju alternativno. Jedno je sadržano u dispoziciji, a drugo u sankciji. Međutim, u suštini nema razlike među njima, sem ako sankciju treba primjeniti prinudno. Naime, subjekt protiv koga je izrečena sankcija, u slučaju da sam svojim ponašanjem može da ostvari sankciju, u istom je položaju kao i kad svojim ponašanjem treba da ostvari dispoziciju. On se, naime, slobodno i samostalno ponaša onako kako propisuje sankcija, potpuno na isti način kao i u slučaju dispozicije. Tako, npr., kad sankcija propisuje da se ima platiti dužan iznos novca, dužnik primjenjuje sankciju plaćanjem tog iznosa isto kao i da primjenjuje dispoziciju." (Ibid.)
  • Richard S. Key
    • "[U]činkovitost pisanih ustavnih pravila zavisi od postojanja činioca koji može, u prikladnim okolnostima, istači kada su ta pravila prekršena, činioca čije će prosudbe biti poštovane. Ona zahtijeva, to jeste, neku vrstu ustavnog suda. Prvi posao takvog suda jeste da otkrije značenje kodificiranih ustavnih pravila - da ih tumači." (Changing the United Kingdom Constitution: The Blind Sovereign)
  • Robert Alexy
    • "Norma može biti otvorena koliko je to moguće, ali ako postoji široki konsenzus o predmetnom pitanju neće gotovo biti nikakve polemike oko nje. Ali ako se otvorenost norme kombinira sa temeljnim neslaganjima o njenom sadržaju, onda je postavljena scena za značajno sporenje. I to je upravo ono što se dogodilo u slučaju ustavnih prava. Katalog ustavnih prava reguliše na visoko otvoren način ono što su djelimično duboko kontroverzna pitanja o temeljnoj normativnoj strukturi države i društva. To je najjasnije u slučaju koncepata ustavnog prava i to dostojanstva, slobode i jednakosti. Ako neko ovim konceptima doda ciljeve države i strukturalne ideje demokratije, vladavine prava, socijalne države, završavamo sa konceptualnim sistemom koji obuhvata temeljne ideje ranog savremenog racionalnog prava, proširenog principom socijalne države, koji izražava zahtjeve društvenih kretanja devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Ti koncepti ostaju temeljni koncepti političke filozofije. U isto vrijeme oni služe kao semantičko oružje u ideološkom ratovanju." (Teorija ustavnih prava)
    • "Postoji bliska veza između koncepta norme ustavnog prava i koncepta ustavnog prava. Kada god neko ima ustavno pravo, mora postojati valjana norma ustavnog prava koja im dodijeljuje to pravo. Upitno je da li je obrnuto tačno. Nije primjenjivo u slučaju normi ustavnog prava koje ne dodijeljuju subjektivna prava." (Ibid.)
    • "Norma je stoga značenje normativne tvrdnje [...] [K]oncept norme prethodi onome normativne tvrdnje [...] Svaka norma se može izraziti kao normativna tvrdnja." (Ibid.)
    • "[K]oncept norme ne smije se definisati na način koji uključuje njenu valjanost ili postojanje. Isto kao što je moguće "izraziti misao bez da je se postavi kao tačne", također je moguće izraziti normu bez pretpostavke da je valjana."
    • "[N]orme ustavnog prava su sve one norme za koje je moguće ustavno opravdanje. Za neposredno ustavnoljene norme ustavnog prava upućivanje na tekst ustava je uobičajeno dovoljan. Bilo kakvo dublje opravdanje koje teži odgovaranju na pitanje zašto je valjano ono što Ustav tvrdi u praksi je samo od općenito teorijskog interesa." (Ibid.)
    • "Principi su zahtjevi optimizacije, karakterizirani činjenicom da se mogu zadovoljiti u različitom stepenu, i da prikladan stepen zadovoljenja zavisi ne samo od toga šta je faktički moguće već i od toga šta je pravno moguće. Opseg pravno mogućeg određen je suprotstavljenim principima i pravilima. Suprotno tome pravila su norme koje se uvijek ili zadovoljavaju ili ne. Ako je pravilo valjano primjenjivo, onda je zahtjev da se čini tačno ono što kaže, ni manje ni više. Na taj način pravila sadrže fiksne tačke u polju faktički mogućeg. To znači da je razlikovanje između pravila i principa kvalitativno, a ne ono omjera. Svaka norma je ili pravilo ili princip." (Ibid.)
    • "Norme ustavnog prava su formalno temeljne kao rezultat njihove pozicije na vrhu hijerarhije pravnog sistema kao prava neposredno obavezujućeg po zakonodavstvo, izvršnu i sudsku vlast [...] Činjenica da ustav kombinira procedualne i suštinske elemente ima dalekosežne posljedice po čitav pravni sistem. To znači da pored pravnog sadržaja koji je tek moguć u mjeri u kojoj se to tiče ustava, postoji također nužni i nemogući pravni sadržaj u odnosu na ustav. Činjenica da norme ustavnog prava ustanovljavaju nužni i nemogući pravni sadržaj u odnosu na ustav čini srž njihovog formalno temeljnog karaktera. / Pored formalno temeljne prirode, postoji suštinska temeljnost. Ustavna prava i norme ustavnih prava su suštinski temeljne, jer inkorporiraju odluke o osnovnoj normativnoj strukturi države i društva." (Ibid.)
  • Robert Samek
    • ""Normativni sistem je hijerarhijski sistem bezličnih propisa, u kome je donošenje nižih normi naređeno ili dopušteno višim (normama). Norme takvog sistema nisu tvorevine stvarnih akata volje normativnog autoriteta, već su postulirane atomske jedinice sistema koje su isto tako vještačke kao i sam sistem." (Pravna tačka gledišta)
  • Ronald Dworkin
    • "Razlika između pravnih principa i pravnih pravila je logička razlika. Oba skupa mjerila važe za posebne odluke u vezi sa zakonskom obavezom u posebnim okolnostima, ali se razlikuju po karakteru smjera koji daju. Pravila se primjenjuju na način "sve-ili-ništa". Ako su činjenice određene pravilom date, onda pravilo ili važi, i u tom slučaju odgovor koji ono daje mora biti prihvaćen, ili ne važi, u kom slučaju ono ništa ne doprinosi odluci [...] Kada kažemo da je nešto princip našeg prava, znači da je to princip koji se zvanično mora uzeti u obzir, ako je relevantan, kao element koji naginje u jednom ili drugom pravcu [...] Principi imaju dimenziju koju pravila nemaju - dimenziju težine ili značaja. Kada se principi međusobno ukrštaju (na primjer, politika zaštite kupaca autonobila ukršta se sa principom slobode ugovaranja), onaj ko mora da razriješi sukob dužan je da uzme u obzir srazmjernu težinu svakog od njih. Naravno, to ne može biti tačno mjerilo, pa će ocjena da je pojedini princip ili politika značajniji od drugog često biti sporna. Ipak, sastavni dio pojma principa je da ima ovu dimenziju i da ima smisla pitati se koliko je važan i kolika je njegova težina. Pravila ovu dimeziju nemaju. O pravilima se može govoriti kao o funkcionalno značajnim ili beznačajnim [...] Ako su dva pravila u sukobu, jedno od njih ne može biti važeće. Odluka o tome koje pravilo važi a koje se mora odbaciti ili modifikovati, mora se donijeti na osnovu elemenata izvan samih pravila." (Shvatanje prava ozbiljno)
    • "Neka nam bude dopušteno da "pravnim odredbama" nazovemo sve one različite izjave i tvrdnje ljudi o tome šta ima to pravo dopušta ili zabranjuje, ili za šta ih ovlašćuje. Pravne odredbe mogu biti veoma uopćene - "pravo zabranjuje državi da bilo kome uskrati jednaku zaštitu u smislu Četrnaestog amandmana", zatim nogo manjeg stepena opštosti - "zakon ne predviđa naknadu za povredu koju je jedan radnik nanio drugom", ili veoma određene - "pravo zahtjeva da korporacija Acme isplati Johnu Smithu nadoknadu za povredu koju je pretrpio prošlog februara na poslu". I pravnici i sudije, kao i obični ljudi uopće pretpostavljaju da su bar neke pravne odredbe tačne ili pogrešne. Ali niko ne misli da one izražavaju stanovište nekog duha: ne odnose se na ono što je Pravo došapnulo planetama. Istina, pravnici govore o tome da pravo "kaže" ili da "šuti" o ovome ili onome. Ali to su samo jezičke figure. / Svi pravne odredbe ocjenjuju kao tačne ili pogrešne (ili ni jedno ni drugo) polazeći od drugih, poznatijih tipova odredaba na kojima one (moglo bi se reći) parazitiraju. Te poznatije odredbe čine ono što ću nazvati "osnovom" prava. Odredba da niko u Kaliforniji ne smije voziti brže od 55 milja na sat je tačna, smatra većina ljudi, zato što je većina zakonodavaca u toj državi rekla "da" ili podigla ruku kada se tekst koji to propisuje našao pred njima. Ona ne bi bila tačna da se tako nešto nikada nije dogodilo; ne bi, dakle, bila tačna na osnovu izjave nekog duha ili nekog otkrića na transcedentalnog nebeskoj ploči." (Carstvo prava)
    • "Shodno pravu shvaćenom kao integritet, pravne odredbe su tačne ukoliko se uklapaju u principe pravde, pravičnosti i zakonom utvrđenog sudskog postupka, i proističe iz tih principa, koji obezbjeđuju najbolju konstruktivnu interpretaciju na zakonu utvrđene prakse jedne zajednice." (Ibid.)
  • Rudolf von Jhering
    • "Prinuda stavljenja u izvršenje od strane države čini apsolutni kriterij prava; pravno pravilo bez pravne prinude je kontradikcija u pojmu, vatra koja ne gori, svjetlo koje ne svijetli. Nije bitno da li je ova prinuda stavljena u provođenje od strane suda (građanskog ili krivičnog) ili upravnih vlasti. Sva pravila koja su realizirana na ovaj način su pravo, sva druga, čak i ako se zaista slijede u životu na neprigovoriv način, nisu pravo; ona postaju pravo tek kada im se doda vanjski element političke prinude." (Cilj u pravu)
    • "Drugi element koncepta prava je norma; ona sadržava unutarnju stranu prava, prinuda vanjsku. Sadržaj norme je ideja, tvrdnja (pravno pravilo), ali tvrdnja praktične vrste, tj., uputa za ljudsko ponašanje. Norma je stoga pravilo prema kojem se trebamo da upravljamo." (Ibid.)
    • "Norma se stoga definiše kao apstraktna naredba za ljudsko ponašanje." (Ibid.)
    • "Nije izraz norme od strane države to što joj pridaje karakter pravne norme, već tek okolnost da ona obavezuje njene organe da je izvrše koristeći vanjsku prinudu. Kodeks morala ili katehizma kompiliran od strane države; uputa za učenje izdata od strane komisije ispitivača; sistem spelovanja izdat od strane ministarstva obrazovanja, nisu obavezujući; ništa od toga nema značenje pravne norme. Samo ona norma može istači pravni naslov čije ostvarenje je putem prinude država nametnula svojim organima." (Ibid.)
    • "Naš rezultat je stoga da se kriterij pravne norme ne sastoji u njenoj vanjskoj učinkovitosti u upravljanju naroda, već u njenoj unutrašnjoj operaciji u upravljanju državnih vlasti. Prvo ostaje kaskati daleko iza; i vidjet ćemo stoga, ako želimo da izrazimo koncept pravne norme tačno u jurističkom smislu, da ne pogriješimo, ako je definišemo u odnosu na njenu formu kao da sadrži apstraktnu naredbu upravljeno na organe državne sile. I vanjska učinkovitost, tj., poštovanje iste od strane naroda, u onoj mjeri u kojoj za to ima okolnosti, mora biti označeno iz ove čisto formalno-jurističke tačke gledišta (ne iz teleološke) tek kao sekundarna u poređenju sa drugom kao primarnom. Sve pravne naredbe bez izuzetka su upravljene na prvom mjestu na vlasti." (Ibid.)

S[uredi]

  • Scott Hershovitz
    • "Ne sumnjam da većina ljudi jednostavno misli da je očito da pravne prakse imaju jedinstveno pravne ishode. I iz dobrog razloga. Mi redovno pravimo razliku između onoga što se pravno zahtjeva da učinimo i onoga što se moralno zahtjeva da učinimo, i svjesni smo mogućnosti da se pravni i moralni zahtjevi neće poklopiti. Često se suočavamo sa pravnim zahtjevima za koje sumnjamo da ih prate moralni zahtjevi. I često se suočavamo sa moralnim zahjtevima za koje znamo da nisu potkrijepljeni pravnim zahtjevima. Najjednostavniji način da ovo učinimo smislenim jeste da pretpostavimo da pravne praske stvaraju jedinstveno pravna prava, dužnosti, slobode i ovlaštenja, koja se mogu i zaista razlikuju od njihovih moralnih pandana. Ovo je jednostavna, moćna slika, i ako je ispravna, onda ne možemo izbjeći debatu između Harta i Dworkina ili nevolje koje dolaze s njom. Ako imamo jedinstveno pravna prava, dužnosti, slobode i ovlaštenja, onda ne možemo izbjeći postavljanje metafizičkih pitanja o njihovoj konstituciji. Ali, mislim da ova slika nije ispravna. Zaista, mislim da postoji nešto veoma zagonetno u njoj. Svijet je pun praksi koje su slične pravu, u tome da ciljaju na oblikuju norme koje upravljaju našim životima. Ali mi ne smatramo da velika većina tih praksi stvara njihove sopstvene jedinstvene domene normativnosti, ili čak kvazi-normativnosti, na način na koji ova slika pretpostavlja da to čine pravne praske (...) Kada postavljamo pravila ili obećavamo, mi ciljamo da oblikujemo norme koje upravljaju našim životima. Ali mi ne oblikujemo te norme stvarajući, ni iz čega, novu vrstu normativnosti, ili čak kvazi-normativnoti, jedinstvenu za ta djelovanja. Radije, mi oblikujemo te norme mijenjajući društvene činjenice na načine koji imaju moralne ili razborite posljedice. Ako je pravo komplementarno s praksama poput postavljanja pravila ili obećanja, možemo očekivati da pravne prakse oblikuju norme koje upravljaju našim životima na isti način. To jeste, možemo očektivati da će pravne prakse oblikovati norme koje upravljaju našim životima mijenjajući društvene činjenice na načine koji imaju moralne i razborite posljedice, ne stvarajući, ni iz čega, novu vrstu normativnosti, ili čak kvazi-normativnosti, jedinstvenu za pravnu praksu." (The End of Jurisprudence)
    • "Mi koristimo riječ „pravilo“ na različite načine. Nekada, mi koristimo „pravilo“ da upućujemo na određenu vrstu teksta. Mogu pitati, na primjer, da li imate kopiju pravila, ili da li ste imali prilike da ih pročitate. Drugdje koristimo „pravilo“ da ukažemo na određenu vrstu norme, ili standarda kojim možemo ocijeniti ponašanje. Pravila u prvom smislu izražavaju pravila u drugom smislu, iako je odnos između njih složen, iz nekoliko razloga. Prvo, pravilo (čitaj: tekst) može biti dvosmisleno, tako da ne uspijeva u izražavanju jedinstvenog pravila (čitaj: norme). Drugo, pravilo (čitaj: norma) može se izražavati kroz različite tekstove. I treće, pisano pravilo (čitaj: tekst) može imati nekoliko različitih pravila (čitaj: normi) povezanih s njim. Oni mogu uključivati: normu koju izražava tekst; normu koju je autor teksta namjeravao da iskaže; i normu koju je autor teksta namjeravao da nametne drugima pišući tekst, među mnogim drugim mogućnostima." (Ibid.)
  • Scott J. Shapiro
    • "Ja ću koristiti izraz "norma" da označim bilo koji standard - opći, individualizirani, ili partikularizirani - koji treba da upravlja ponašanjem i da služi kao osnov za ocjenjivanje ili kritiku. Striktna pravila, pravilo postavljeno na temelju posljedica iz prakse, pretpostavke, principi, standardi, smjernice, planovi, recepti, naredbe, maksime i prijedlozi - svi mogu biti norme. Štaviše, moralni, pravni, religijski, institucionalni, racionalni, logički, porodični, i društveni standardi su također norme [...] [N]orme su "normativne", ne opisne. Njihov smisao nije da kažu svojim subjektima šta će oni ili neće učiniti; radije, njihov smisao je da im kažu šta, u određenom smislu, imaju pravo, trebaju, ili mogu učiniti. Iz ovog razloga, moguće je prekršiti normu bez poništenja njene valjanosti, kao što je slučaj kada neko djeluje protivno striktnoj generalizaciji ponašanja." (Legalnost)
    • "Ako je smisao prava da razriješi sporove oko toga šta moral zahtijeva, tako da članovi zajednice mogu realizirati određene ciljeve i vrijednosti, onda bi pravne norme bile beskorisne ako je način otkrivanja njihovog postojanja taj da se upušta u moralno rasuđivanje. Pravne norme kojima nedostaje pedigre su poput otvarača konzervi koji radi samo onda kada su konzerve već otvorene." (Ibid.)
    • "[E]kskluzivni pravni pozitivizam ne krši logiku planiranja priznavajući postojanje pravnih normi koje sadrže moralne koncepte [...] Da bi služilo kao plan, možemo reći, nije neophodno da pravo ukloni moralno rasuđivanje. Radije, ono samo treba istisnuti potrebu za samo neko takvo prosuđivanje. Dokle god neka pitanja "uklanja sa scene" i kanališe prosuđivanje u određenom pravcu, pravilo će ispuniti svoju funkciju kao plan." (Ibid.)
    • "Dok je pravno rasuđivanje nužno amoralno, sudsko odlučivanje ne mora biti takvo. Zaista, kada se iscrpe norme sa pedigreom [...] društveno planiranje koje pravo pruža također biva iscrpljeno. Činjenica da se sudije često oslanjaju na moralne obzire u takvim situacijama samo ukazuje na to da oni učestvuju u daljem društvenom planiranju [...] Norme bez pedigrea koje konačno primijene razumijevaju se kao da stvaraju nove planove/zakone, a ne da pronalaze stare planove/zakone. Jer, da se stari planovi/zakoni mogu pronaći samo kroz moralno rasuđivanje, ne bi uopće bilo smisla imati ih." (Ibid.)
  • Shivprasad Swaminathan
    • "Filozofsko korištenje termina 'normativan' proteže se na dva različita koncepta: jedan semantički i drugi metaetički. Termin 'normativan' filozofi koriste u metaetičkom smislu da obuhvate ideju da su moralni zahtjevi 'autoritativni' ili 'obavezujući'. Dodatno, filozofi također koriste termin 'normativan' da označe kao semantički 'normativnu' bilo koju izjavu koja teži da pokrije ono što je 'ispravno' ili 'zahtijevano' u odnosu na neki standard (moralni ili ne)." (Projectivism and the Metaethical Foundations of the Normativity of Law)
    • "Kognitivisti se kače za ideju istine i opravdanja; a nekognitivisti se kače za ideju motivacije u njihovim objašnjenjima normativnosti." (Ibid.)
    • "Jedan od centralnih ciljeva pravne filozofije bio je nuđenje objašnjenja pre-teoretske intuicije da je pravo 'normativno'. Imajući u vidu dva smisla 'normativnosti', kompletno filozofsko objašnjenje 'normativnosti prava' sastoji se od dva različita, ali blisko povezana projekta: (i) semantičkog: teoretičarev semantički model pravnih tvrdnji mora oslikati takve izjave kao semantički 'normativne'; i (ii) metaetički: teoratičar mora objasniti kako pravni zahtjevi koji se prenose semantički normativnim pravnim tvrdnjama postaju moralno obavezujući." (Ibid.)
  • Stephen Holmes
    • Ustavne norme su 'obavezujuće' samo kada su podržane od organizovanih interesa. Ovo nije cinična opservacija. To je radije instrukcija. Ako želiš da ustanva norma upravlja načinom na koji se političari ponašaju, moraš se organizovati politički da daš vladajućim grupama podsticaj da ti daju pažnju i prihvate ograničenja na njihovu sopstvenu diskreciju za njihovu korist i tvoju. Ni jedan strateški konstitucionalista ne bi delegirao taj obeshrabrujući zadatak devetorici sudija koji predsjedavaju uzvišeno u mramornoj dvorani." (Constitutions and Constitutionalism)
  • Stijn Smet
    • "Pod pro tanto modelom [ljudskih prava], kada se (relativna) prava sukobe, presuditelji nemaju zadatak da odrede sadržaj svakog prava, već da ih međusobno balansiraju da bi odredili koje pravo ima prevagu u konkretnom slučaju. Ova vježba balansiranja, nakon što se okonča, može voditi formulaciji relativno direktnog pravila koje se može primijeniti u budućim slučajevima. Ali formulacija tog pravila je neizbježna posljedica vježbe balansiranja. Pravilo ne postoji nezavisno od te vježbe. Drugim riječima, pravilo ne može biti otkriveno - kao što drži specificionista - kroz detaljnije definisanje sukobljenih prava [...] Pod pro tanto modelom nema potrebe da se insistira da, kada se prava različitih osoba sukobe, da je samo jedna osoba zaista imala pravo. Umjesto toga, sve osobe 'zadržavaju' svoja prava." (On the Existence and Nature of Conflicts between Human Rights at the European Court of Human Rights)
  • Sylvie Delacroix
    • "Općenito govoreći, 'normativnost' je prikladna riječ za iskoristiti kada god neko želi da ukaže na onaj dio našeg iskustva koji nije neposredna posljedica onoga što se nalazi u svijetu, već, suprotno, na neki način čini tvrdnje o tome kako svijet treba da bude." (Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji)
    • "Ako ni jedno od pravila koje čine pravni sistem nikada nije poštovano, mi ne bi govorili više o pravu. Isto se odnosi i na moral: ako ni jedno od njegovih pravila nikada ne bi imalo zahtjeve prema našem ponašanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Suštinski dio našeg razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome što su oni normativni u smislu koji se razlikuje od puke gramatičke formulacije u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili barem teže da imaju, opravdane zahtjeve prema našem ponašanju ili sudovima." (Ibid.)
    • "U mom pokušaju definiranja koncepta normativnosti kako se primjenjuje na pravo, precizirala sam dva različita 'nivoa' na kojima neko može postaviti definiciju pravne normativnosti. Razlikovanjem između sposobnosti prava da upravlja ponašanjem i mogućnosti prava da stvara dužnosti, tvrdila sam da naše objašnjenje pravne normativnosti dobija formu u pokušaju artikuliranja 'rascjepa' između ova dva nivoa. Kada su razlozi koje nudi pravo dovoljno snažni da stvore dužnosti? Ako se hoće ostaviti ikakav prostor za ideal građanske odgovornosti, odgovor se mora oblikovati u terminima moralne legitimnosti: zahtjev prava za našom obavezanošću, o nametanju dužnosti nama, uspješan je ako se doživi kao legitiman, ako se smatra da promovira ideale ili vrijednosti koje mi želimo da pravo njeguje. Razov način izražavanja ove ideje leži u 'uobičajenoj tezi opravdanja': pravo se smatra legitimnim, i prema tome obaveznim, ako njegovo 'rješenje-prečica' za kompleksna balansiranja svih razloga koji se primjenjuju na pojedinca stvarno dopušta njoj da se povinuje zahtjevima 'ispravnog razuma'. / Po ovom gledištu, onda, ne može se objasniti normativnost prava samo ukazujući na njegovu mogućnost nuđenja razloga koji su sposobni da učestvuju u nečijim praktičnim promišljanjima. Jer, ako ti razlozi nisu nikada dovoljno jaki da stvore dužnosti, ako zahtjev prava za našom obavezanošću uvijek biva pobijeđen od drugih zahtjeva, bili oni moralne ili razborite prirode, postojao bi osjećaj nelagode u smatranju prava normativnim, i možda daljim njegovim smatranjem kao prava tout court. Moglo bi biti primamljivo, iz ove perspektive, izjednačiti koncept dužnosti i normativnosti: pravo je normativno ako uspijeva u nametanju dužnosti nama. Nedostatak postavljanja definicije pravne normativnosti tako visoko, međutim, jeste da ili ugrožava mogućnost i relevantnost moralnog ocjenjivanja prava, ili ono pretpostavlja da pravo može samo biti isprekidano normativno (tj. kada god ne uspije u svom zahtjevu za nametanjem dužnosti nama, ono prestaje biti normativno). / Radije nego 'postavljanjem' definicije pravne normativnosti na bilo koji od ova dva nivoa (upravljanje ili dužnost), ja sugerišem [...] da nam je bolje da zamišljamo pravnu normativnost kao dinamički koncept koji dobiva svoj oblik i značenje iz sukoba sa obzirima koji su prvi izazvali njegov nastanak, to jeste, zahtjevima moralnosti i razboritosti. Kada se suoči sa ovim zahtjevima, razlozi koje nudi pravo mogu ponekad, u bilanci, ne uspjeti da stvore dužnosti. Daleko od toga da pravu oduzimaju njegovu normativnu snagu, može se svaki takav izazov pravnoj legitimnosti smatrati prilikom za ponovno oblikovanje građe moralnih i društvenih očekivanja koji uslovljavaju i definiraju normativnu dimenziju prava (pod pretpostavkom, naravno, da institucionalna struktura prava ostane dovoljno fleksibilna da bude u mogućnosti da integrira izričaje neslaganja)." (Ibid.)
    • "U pravnoj teoriji, ovo razlikovanje je potrebno držati na umu jer se ista riječ 'normativno' alternativno (i često nasumično) koristi ili da bi opisala činjenicu da pravo mora biti 'sposobno da se koristi kao vodić' ili da se ukaže na činjenicu da zahtijevi prava moraju biti smatrani obaveznim od barem dijela stanovništva. U prvom smislu korištenja termina 'normativno', normativna dimenzija prava samo je odlika koja je imanentna njegovom preskriptivnom karakteru: oglas koji poziva nekoga da nosi najaktuelniji dizajn ljubičastih šešira ne razlikuje se ni na koji temeljni način od pravnog zahtjeva da neko plati svoje poreze: oboje imaju mogućnost da budu korišteni kao smjernica. Definiranje normativne dimenzije prava upućivanjem na njegov obavezujući karakter, u suprotnosti, ograničava domen normativnog samo na one izjave trebanja koje su nekako uspjele u tome da budu obavezujuće. Ovo ograničenje područja zahtijeva razvijanje neke priče, koja objašnjava šta može ili uslovljava uspjeh navodne normativne tvrdnje prava." (Ibid.)
    • "Ključ u razumijevanju normativne dimenzije prava leži u artikulisanju rascjela između dva 'nivoa' na kojima neko može iznijeti svoju definiciju normativnosti: usmjeravanje ili obaveza. Kada su razlozi koje pravo nudi na temelju svoje sposobnosti da usmjerava ponašanje 'dovoljno jaki' da bi se smatrali obaveznim? Ukoliko se treba pridati ikakva težina idealu građanske odgovornosti, odgovor se mora dati u pojmovima legitimnosti: razlozi koje pravo daje su konačni, i prema tome dobijaju obaveznu snagu, ako se smatra da pravo promovira niz moralnih i razboritih obzira suštinskih za 'dobar' način zajedničkog života. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje nudi pravo mogu neuspjeti, za određenog pojedinca u određeno vrijeme, da stvore obaveze. To ne mora pravu uskratiti njegovu normativnu snagu. / Iako postoji minimalna mjera u kojoj pravo mora uspjeti u tvrdnjama koje čini, to ne mora podrazumijevati da pravo uvijek i nužno mora 'uspješno' stvarati obaveze da bi ostalo normativno. Definiranje pravne normativnosti samo ukazivanjem na sposobnost prava da usmjerava ponašanje nije dovoljno. Izjednačavanje koncepata obaveze i normativnosti, s druge strane, jednako je problematično, jer ignoriše način na koji pravodobno ispitivanje normativne snage prava može uistinu doprinijeti njegovom obnovljenom zamahu. Snaga prava da nas obavezuje vezana je za poduhvat koji cilja na poticanje ka određenom načinu zajedničkog života. Taj poduhvat je takav da se mijenja, evoluira shodno promijenjivim i često sukobljenim vrijednostima koje karakteriziraju pluralističko društvo. Poražavanje normativne tvrdnje prava u ime nekog moralnog ili razboritog obzira može, iz ove perspektive, da doprinese tekućem razmatranju i debati koja je nužna da održi pravnu normativnost 'živom', u dodiru sa materijalnom koji je prvobitno potakao njegov nastanak: promijenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (Ibid.)
    • "Interakcija pojedinaca unutar društva dovesti će do različitih vrsta žudnje. Pored onih očito fizičke prirode, postojat će također žudnje koje se odnose na sliku-o-sebi pojedinca (žudnje za dobrim ugledom, na primjer) i žudnje u vezi sa mogućnošću ispunjenja sopstvenih projekata bez ikakvih mješanja, kao i mogućnošću osiguranja plodova tih projekata. Te žudnje, jednom kada su koordinirane, dovesti će do nastanka formalnih i neformalnih pravila. Nema ništa tipično pravno u ovom scenariju. Ono što se čini da karakteriše pravni sistem kao posebnu vrstu normativnog poretka jeste određena vrsta sofisticiranosti, kao skupa pravila organiziranih oko nekog meta-pravila ili 'prâvila o pravilima'. Ova formalna karakterizacija, međutim, ni ne počinje da objašnjava razloge zašto mi pribjegavamo pravu kao posebnoj formi društvene organizacije. Dok je lako ukazati na formalne prednosti prava i pokazati način na koji on može uveliko poboljšati 'primitivnu' disciplinarnu strukturu, na primjer, priča tu ne može stati. Možemo tek početi da dobijamo ideju o tome zašto se ljudi pridržavaju pravnih standarda i tretiraju ih kao normativne ako budemo ciljali ka širokoj, sveobuhvatnoj slici različitih aspiracija koje zajednica može težiti da ostvari kroz pravo. Iako su zavisne od kulture, ove aspiracije ne mogu se uobičajeno redukovati na puku želju da se osigura mogućnost ne-nasilne društvene interakcije. Kakva god da je njena sadržina, čini se da postoji programatski element koji treba da enkapsulira ono što određeno društvo vidi kao 'bolji' način zajedničkog života. Oslanjajući se na mogućnost mirne koegzistencije kao pretpostavke, ovaj programatski element tipično kombinira instrumentalne obzire i moralne vrijednosti i podupire, kao takav, nastojanja zakonodavca da bude doživljen legitimnim. Nebitno da li to nastojanje podcrtava nastanak novog pravnog poretka ili teži da očuva postojeći, oblik kojeg uzima ključan je za razumijevanje pravne normativnosti. / Dva elementa su prema tome centralna za razumijevanje nastanaka prava kao 'institucionalizovanog', posebnog oblika normativnosti. Prvo, tu je 'građa' iz kojeg pravo nastaje: prožetog kako sa instrumentalnim obzirima (kao što su poboljšanje efikasnosti disciplinarne strukture) tako i moralnim aspiracijama, drugi oblici normativnosti su uvijek već utkani u njega. Te druge, već postojeće norme nude građu iz koje ljudi koji su uključeni u nastanak pravnog poretka će morati crpiti sredstva nužna za utvrđivanje pravne legitimnosti. 'Transparentna pozitivnost' prava uistinu sklona je da izazove povećan obzir za stvaranjem svoje legitimnosti na način koji će pogodovati tome da bude 'uspješno normativan'." (Ibid.)
    • "Sada mogu postojati, i moraju postojati, mnoge situacije u kojima se obavezujuća snaga prava priznaje 'na kredit', na osnovu autoriteta prava kao društvnog pravila. U takvim slučajevima, djelovanje pravne normativnosti može se označiti kao 'pre-empcija' promišljanja o nizu razloga koje bi pojedinac inače uzeo u obzir, da je promišljao o najboljem načinu djelovanja. Ova isključujuća snaga se može, međutim, smatrati 'površinskim fenomenom' čija održivost zavisi od periodičnog 'provjeravanja' od strane subjekata prava. Određivanje frekventnosti i učestalosti ove temeljne potrebe za promišljanjem vrijednosti zahtjeva prava za autoritetom zahtjeva balansiranje obzira praktičnosti sa idealom individualne odgovornosti. Kakva god je presuda o njenoj učestalosti, pojedinačno praktično promišljanje će uvijek biti neizbježni ugaoni kamen pravne normativnosti. Ovo će zvučati kao loša vijest za neke, odstupanje za druge: odstupanje za one za koje normativnost po definiciji 'nameće sebe promišljajućem agentu', ne suprotno; loša vijest za one koji bi željeli očuvati pravnu normativnost 'izvan dohvata', izvan nereda ljudskih političkih poslova i sigurnu od naše pogrešive prirode [...] Normativna dimenzija prava nije kvalitet koji je nekako misteriozno pridodat pravu dok on nastaje iz različitih društvenih praksi koje dovode do njega. Moć prava da nas obavezuje i nameće nam neke ne-opcionalne oblike ponašanja je osobina koja zahtijeva stalnu obnovu. Ova 'obnova' javlja se svaki put kada osoba uđe u praktično promišljanje ciljano ka balansiranju zahtjeva prava sa drugim tipovima zahtjeva, kao što su oni moralnosti ili razboritosti. Dok bi se u značajnoj mjeri umanjila, i možda poništila učinkovitost prava kao društvene institucije ukoliko bi se u takva praktična promišljanja ulazilo svaki put kada se pojedinac suoči sa pravnim zahtjevom, potpuno odsustvo takvog promišljanja bi u drugu ruku preobrazilo pravna pravila u puke navike lišene bilo kakvog normativnog značenja. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje osigurava pravo mogu ponekad, u bilanci, neuspjeti u stvaranju dužnosti. Daleko od toga da je to štetno normativnoj dimenziji prava, ove prilike da se ospori pravna legitimnost su vitalne za održanje pravne normativnosti 'živom', da se tako kaže, u dodiru sa građom koja je prva potakla njen nastanak: promjenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (Ibid.)
    • "Ono do čega se dolazi zaokretom ka 'savremenom' razumijevanju normativnosti tiče se statusa moralnih ideala koje pravo tipično teži da promovira: umjesto da se drži kao primjer ili refleksija 'prirodnog poretka stvari', ovi ideali postaju izražaj drugačije vrste poretka, onog koji je u stalnom procesu njegovog preoblikovanja od nas, u skladu sa našim razvojem koncepcije onoga što čini dobar način zajedničkog življenja. Iz ove perspektive, ističući sposobnost prava da služi moralnim idealima kao jednom od njegovih centralnih svojstava može se čitati kao 'odraz prirodnog prava' samo ako se pretpostavi da su ovi ideali ili vrijednosti nužno primjeri 'prirodnog poretka stvari', onog koji je 'nekako normativan prije bilo kojih ljudskih izbora'. Ovo je ključno: ovaj slučaj traganja za izvorom vrijednosti koje informiraju prakse stvaranja prava 'izvan' ljudskih aktivnosti, u nekom metafizičkom području koje prikladno 'prethodi postojanju' nereda ljudskih poslova, čini se jednom od temeljnih pretpostavki koje potcrtavaju prirodno-pravne teorije. Ako, suprotno tome, ozbiljno uzmemo kao mogućnost konstruktivističko razumijevanje vrijednosti, pozitivisti bi mogli izgraditi objašnjenje prava koje daje centralno mjesto moralnim idealima koje je pravo sposobno promovirati bez straha za integritet njihove pozicije: sposobnost prava da promovira moralne ideale ne podrazumijeva da pravo uvijek i nužno to i čini." (Ibid.)

T[uredi]

  • Tarunabh Khaitan
    • "[D]a bi pravna norma koja nameće dužnosti bila karakterizirana kao norma diskriminacijskog prava, ona mora zadovoljiti sljedeća četiri nužna uslova, koji su, zajedno uzevši, i dovoljni: (A) Norma koja nameće dužnosti mora zahtijevati neku vezu između čina ili propuštanja zabranjenog ili naređenog normom u jednu ruku i određenih atributa ili karakteristika koje osobe imaju, zvane "osnovi", u drugu; (B) Zaštićeno osnov mora imati mogućnost klasificiranja osoba u više od jedne klase osoba, ugrubo zvanih "grupe"; (C) Od svih grupa definisanih određenim osnovom, za članove barem jedne grupe mora biti naročito vjerovatnije da će trpiti značajniju nepogodnost neko članovi barem jedne druge grupe određene istim osnovom; (D) Norma koja nameće dužnost mora biti osmišljena tako da je vjerovatno da će raspodijeliti neposredne suštinske koristi ili terete koji su u pitanju na neke, ali ne sve, članove zaštićene grupe." (Prelude to a Theory of Discrimination Law)
  • Timothy Endicott
    • "[D]a bi zajednica imala socijalno pravilo znači da ona koristi regularnost ponašanja kao normu - kao vodić za ponašanje." (Are There Any Rules?)

Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: