Krvavi meridijan ili Večernje crvenilo na zapadu

Krvavi meridijan ili Večernje crvenilo na zapadu
Autor	Cormac McCarthy
Originalni naziv	Blood Meridian or The Evening Redness in the West
Datum izdanja	1985.

• "Eto dječaka (...) Ne umije ni da čita ni da piše, a u njemu već klija naklonost ka bezumnom nasilju. Sva se historija vidi na tom licu: dijete otac čovjekov." (I)

• "Bore se pesnicama, nogama, bocama ili noževima. Sve rase, svi sojevi. Ljudi čiji govor liči na roktanje majmunâ. Ljudi iz toliko dalekih i čudnih zemalja da se, stojeći nad njima dok krvare u blatu, dječak osjeća kao da je osvetio cijelo čovječanstvo." (I)

• "Tek je sad dječak lišen svega što je bio u prošlosti. Korijeni su mu postali jednako magloviti kao i sudbina, a nikada više, dokle se god svijet okreće, neće biti toliko divljih i barbarskih predjela u kojima bi se iskušalo može li se tvar postojanja podrediti čovjekovoj volji i da li je njegovo vlastito srce samo druga vrsta gline." (I)

• "Kapetan se zavali i prekrsti ruke. Mi sad imamo posla, reče, s izopačenim sojem. S polutanskim sojem, jedva boljim od crnja. A možda nisu ni bolji. U Meksiku nema vlasti. Ma đavola im njihovog, nema tamo ni Boga. Neće nikad ni biti. Imamo posla s ljudima koji uopće ne mogu da upravljaju sami sobom. A znaš šta bude kad ljudi ne mogu da upravljaju sami sobom? Tako je. Dođu drugi da im upravljaju." (III)

• "Sinko, reče kapetan. Mi ćemo biti oruđe slobode u mračnoj i napaćenoj zemlji. Tako je. Mi ćemo da predvodimo talas." (III)

• "Menonit gleda odraz sjenovite tame pred njima u ogledalu nad šankom. Okreće se ka njima. Oči su mu suzne, govori polako. Božji gnjev spava. Krio se milion godina prije nego što je čovjek nastao i samo čovjek ima moć da ga probudi. Pakao nije ni dopola pun. Čujte šta vam pričam. Prenijet ćete rat jednog luđaka u drugu zemlju. Probudit ćete više od pasa." (III)

• "Jahali su dalje, sunce je s istoka bacalo blijede zrake svijetlosti, onda se tamnija nijansa boje nalik krvi razlila u naglim potezima po čitavoj ravnici, a tamo gdje se zemlja pretapala u nebo, na rubu postojanja, vrh sunca krenuo je da niče ni iz čega, kao glavić velikog crvenog falusa, sve dok zvijezda nije prešla neoznačenu granicu i smjestila se, zlonamjerno bubnjajući, njima iza leđa. Sjenke najsitnijeg kamenja pružale su se pjeskom kao ispisane crte, obrisi ljudi i njihovih konja izduženo su se prostirali pred njima nalik pramenovima noći iz koje su izjahali, nalik pipcima koji će ih svezati s tek predstojećom pomrčinom. Jahali su pognutih glava, bezlični pod šeširima, kao vojska usnula u maršu. U toku prijepodneva umro je još jedan čovjek, digli su ga iz zaprege gdje je opoganio vreće među kojima je ležao, sahranili i njega, nastavili dalje." (IV)

• "Preživjeli su čutke ležali u tom grotlu ništavila i posmatrali usijane zvijezde kako paraju tamu kao puščani hici. Ili su spavali dok su im inostrana srca tukla u pijesku, nalik iscrpljenim hodočasnicima na planeti Anareta, uhvaćenim u koštac s bezimenošću što se valja kroz noć." (IV)

• "Već su se kroz prašinu na konjskim sapima vidjele obojene oznake i šake i sunca na izlasku i ptice i ribe svih vrsta, kao sjenka stare slike na platnu premazanom tutkalom, a onda su se i kroz topot golih kopita i papaka čule kene, svirale napravljene od ljudskih kostiju, i neki vojnici iz čete počeli su da uzmiču na konjima a neki da se pometeno vrte kad se, s one strane tih konja, ukazala legendarna konjička horda kopljanjika i strijelaca sa štitovima optočenim parčičima izlomljenog ogledala, koja su bacala hiljade rasturenih malih sunaca u oči njihovih neprijatelja. Legija strave, stotine njih, polugolih, ili odjevenih u jednostavnu ili biblijsku odjeću, ili kao u noćnoj mori ogrnuti životinjskim kožama i finom svilom i dijelovima uniformi još obilježenim krvlju prethodnih vlasnika, šinjelima poklanih dragona, konjičkim uniformama s ukrasima i širitima, jedan u cilindru, jedan s kišobranom, jedan u bijelim čarapama i okrvavljenom vjenčanom velu, neki u oglavcima od ždralovog perja ili kožnim šljemovima s rogovima bika ili bizona, jedan u fraku okrenutom naopako a inače go, jedan u oklopu španskog konkvistadora, s grudnom pločom i naramenicama duboko ulubljenim od starih udaraca buzdovana ili sablje, što su ih u drugoj zemlji zadali ljudi kojima su se i kosti sprašile, mnogi kojima su u kike bile upletene dlake drugih zvijeri tako da su se vukle po zemlji i čijim su konjima uši i repovi bili ukrašeni parčadima živo obojene tkanine, jedan koji je svome konju čitavu glavu obojio u grimiz, a svim konjanicima lica su bila drečava i groteskna od bojadisanja nalik družini klovnova što jašu, smrtonosno komični, i svi su zavijali na barbarskom jeziku i jurišali na njih kao horda iz pakla goreg nego što je sumporna zemlja iz kršćanskog poimanja, vrištali i kvetali obavijeni dimom kao isparljiva bića iz oblasti s one strane poznanja, gdje pogled luta, a usna drhti i balavi.

Gospode bože, reče narednik.

Kroz četu je prošao kloparav slap strijela, a četa i ljudi su se zateturali i pali iz sedla. Konji su uzmicali i bježali, mongolske horde prišle su im s boka, okrenule se i u punom galopu jurnule kopljima na njih.

Četa se tad zaustavila, ispaljeni su prvi hici, sivi puščani dim valjao se kroz prašinu dok su kopljanici razbijali formaciju. Malom je konj potonuo ispod sedla uz dugačak pneumatski uzdah. On je već bio opalio iz puške, a sad je sjeo na zemlju i počeo da petlja s torbicom za metke. Pored njega je sjedio čovjek sa strijelom u vratu. Blago se pognuo kao da se moli. Mali je htio da dohvati krvavi gvozdeni vrh, ali je onda vidio da čovjek u grudima ima i drugu strijelu zarivenu do perja i da je mrtav. Naokolo su konji popadali, ljudi puzali po zemlji, vidio je čovjeka kako sjedeći puni pušku dok mu krv lipti iz ušiju, vidio je ljude kako u rasklopljene revolvere pokušavaju da uglave rezervna puna burenca koja su imali sa sobom, vidio je ljude kako kleče, svaljuju se i grle svoje sjenke na tlu, vidio je kako ljude probadaju kopljima, hvataju ih za kosu i skalpiraju u stojećem stavu, vidio je borne konje kako gaze pale ljude, jedan konj bijele njuške, slijep na jedno oko, izronio je iz magle i pokušao da ga ujede kao pas, a onda nestao. Neki ranjenici djelovali su obmrli, kao da neshvataju šta se zbiva, neki su bili blijedi ispod maski od prašine, neki su se upoganili ili se, konačno slomljeni, posrčući nabijali na divljačka koplja. Sad se kovitla razuzdani friz od konjâ u strmoglavom trku, krivozubih i sa naočnjacima, goli jahači sa snopovima strijela u ustima, štitovi svjetlucaju u prašini, na suprotnoj strani razbijene čete uz pištanje koštanih svirala, skaču s konjâ s jednom nogom u stremenu, napinju kratke lukove pod pruženim konjskim vratovima sve dok ne okruže četu i presjeku je na dva dijela, a ona opet uzjahaju kao likovi iz kuće strave, neki s nakaznim licima oslikanim na grudima, gaze kopitima Saksonce što su pali, probadaju ih kopljima, tuku ih batinama, skaču s konjâ s noževima, trče po zemlji neobičnim raskrečenim korakom poput stvorenja nagnanih da se kreću na tuđ im način, skidaju odjeću s mrtvih bez razlike, visoko dižu krvave perike, ubadaju i komadaju gola tijela, odsjecaju udove, glave, paraju utrobu strancima bijelih trupova, drže puna naručja droba, polnih organa, neki divljaci toliko su obliveni krvlju da djeluju kao psi što su se valjali u njoj, neki padaju na umiruće i siluju ih uz glasne povike svojim saborcima. Zatim konji mrtvih u galopu izniču iz magle i prašine, kruže naokolo mlateći opremom i prljavštinom, očiju bijelih od straha kao da su slijepi, neke zasipaju strijelama, neke prodabaju kopljima, posrću i bljuju krv dok se po mjestu pokolja i uz topot opet nestaju s vidika. Prašina zaptiva mokre i gole glave skalpiranih koji, s obrubom kose oko rana i ošišani do kosti, leže kao unakaženi nagi monasi na zemlji natopljenoj krvlju, svuda umirući stenju i mumlaju, konji nište ležeći." (IV)

• "Put se sužavao među stjenjem, i postepeno su stigli do žbuna na koji su bile okačene mrtve bebe.

Stali su jedan do drugog, teturajući se na jari. Tim malim žrtvama, kojih je bilo sedam-osam, pod vilicama su ubice probili rupe, a bile su okačene za guše na zalomljene grane meskita da bez očiju zure u golo nebo." (V)

• "Sišli su s planine, držeći se rukama za kamenje, a sjenke su im se na džombasom terenu izobličavale u stvorenja koja tragaju za vlastitim oblikom." (V)

• "Kao da mu je bijelac oskvrnuo ličnost, da je nabasao na neki uspavam obred u njegovoj tamnoj krvi ili tamnoj duši, dok je obris koji mu je sunce bacalo po tom stjenovitom tlu donekle podsjećao na samog čovjeka i time bio izložen opasnosti." (VII)

• "Riječi su stvari. Riječi koje on posjeduje ne mogu mu se oduzeti. Njihova mjerodavnost nadilazi njegovo nepoznavanje njihovog značenja." (VI)

• "Ušao je, što će reći da su svi ušli, u problematičnu razornost mraka." (VIII)

• "Tu, s onu stranu čovjekove promišljenosti, svi su savezi bili krhki." (VIII)