Demokratija

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigaciju, pretragu

Citati[uredi]



A[uredi]

  • A. John Simmons
    • "Demokratska rješenja sukoba interesa (ili preferencija) očito nisu prirodno autoritativna. Ovo je tačno čak i ako prihvatimo sve što je napisano o nadmoćnosti demokratskih procedura - nadmoćnosti kako u intrinzičnom smislu (tj., kao procedure koje ostvaruju ili najbolje poštuju, recimo, ljudsku autonomiju ili jednakost) ili u instrumentalnom smislu (tj., kao procedure koje najpouzdanije daju najbolje [npr., u smislu maksimiziranja društvene sreće ili suštinske pravde] rezultate). To što me studenti u mom razredu nadmašuju u brojnosti - i stoga imaju mogućnost da me preglasaju po pitanjima organizacije časa - ne čini njihove izraze preferencija za lakšom opterečenošću na mom predmetu ni na koji način autoritativnim. Niti bi to bilo tačno čak i ako bi uspostavili formalne procedure za glasanje o tom pitanju ili izabrali predstavnike da glasaju za njih. Ono što im nedostaje, naravno, jeste prethodni autoritet da nametnu na predmet bilo kakve procedure - demokratske ili ne - za rješavanje neslaganja u grupi koja se sastoji od njih plus mene. Slično tome, moj klub ne može legitimno oteti stranca, dodijeliti mu članstvo i glasačka prava, i onda mu jednostavno nametnuti ograničenja ovlaštena od večine članova kluba. Priroda grupe - i to kako neko postaje dio grupe - čini ključnu razliku u tome da li ili ne bilo kakva procedura za rješavanje sporova može biti autoritativna za grupu (to jeste, može doprinijeti posljedicama koje obavezuju na poštovanje sve osobe unutar grupe). Nadmoćnost procedure za rješavanje sporova u pitanju, kako god da se ona odredi, jeste očito irelevantna za taj zaključak." (Democratic Authority and the Boundary Problem)
    • "Historijski obziri su bitni za prirodu i opseg naših dužnosti kao građana i za prirodu i opseg autoriteta naših država. Puka institucionalna struktura - uključujući institucije demokratskog rješavanja sporova - ne mogu ponijeti sav teret koji se zahtjeva u objašnjavanju političke dužnosti i političkog autoriteta." (Ibid.)
  • Adolfo Suárez
    • "Demokratija je način vladanja, ali ponajviše način življenja."
    • "Za stvaranje demokratije važno je ostaviti na miru pepeo prošlosti i okrenuti se zidanju temelja budućnosti."
  • Aharon Barak
    • "Demokratija nije zadovoljena pukim poštovanjem ispravnih izbora i zakonodavne suprematije. Demokarija ima svoju sopstvenu internu moralnost temeljenu na dostojanstvu i jednakosti svih ljudskih bića. Stoga, pored formalnih zahtjeva (izbori i većinska vladavina), postoje i suštinski zahtjevi. Oni se održavaju u supremaciji takvih ishodišnih demokratskih vrijednosti i principa poput podjele vlasti, vladavine prava, nezavisnosti sudstva. Oni se temelje na takvim temeljnim vrijednostima poput tolerancije, dobre vjere, pravde, razumnosti, i javnog poretka. Iznad svega, demokratija ne može postojati bez zaštite pojedinačnih ljudskih prava – prava tako suštinskih da se moraju izolirati od vlasti većine." (Sudija u demokratiji)
  • Alain de Benoist
    • "Najviša mjera demokracije ne znači ni najveću mjeru slobode, ni najveću mjeru jednakosti, već najveću mjeru učešća.
  • Albert Einstein
    • "Moj politički ideal je demokratija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola."
  • Albert Weale
    • "[P]ravda se može definisati principima o kojima bi se složile osobe koje ulaze u društveni ugovor u kojem je njihova pregovaračka moć o uvjetima tog ugovora približno jednaka. Kada funkcioniše dobro, politička demokratija je sistem vladavine u kojem je moć raspodjeljena koliko je moguće jednako. Na isti način na koji su antičke republike, sa jednakom snagom među njihovim članovima, ustanovile principe društvene organizacije različite od puke sile, demokratske procedure, u uslovima u kojima sve stranke ugovora uživaju ravnotežu moći, nudi jedan model za pravedni društveni ugovor." (Demokratska pravda i društveni ugovor)
  • Alexis de Tocqueville
    • "Demokracija ne pravi jaku vezu među ljudima. Međutim, ona im olakšava međusobni odnos."
  • Amartya Sen
    • "Uloga demokratije u spriječavanju nasilja između zajednica zavisi od mogućnosti inkluzivnih i interaktivnih političkih procesa da potčine otrovne fanaticizme razdornog komunalnog razmišljanja." (Ideja pravde)
  • Andrei Marmor
    • "[P]rocedure glasanja u demokratskoj instituciji nisu zamišljene da sakupe subjektivna stanja svijesti članova institucije. Procedure glasanja su zamišljene da generišu institucionalnu odluku. Učesnici u takvim procedurama često imaju mnoge rezerve o odluci o kojoj glasaju; ponekad ih je malo briga za nju, ili čak ne znaju tačno za šta glasaju. Ukratko, glasanje u demokratskoj proceduri ne oslikava nužno subjektivne preference glasača. Ali kada zakonodavci glasaju za podržavanje određene odluke, oni izražavaju namjeru da komuniciraju sadržaj odluke kao zvanične odluke predmetne institucije. To je ono što znači glasati za odluku, kao stvar socio-institucionalne činjenice. Ako glasaš za predloženu odluku, ali nisi svjestan da si komunicirao namjeru da se ta odluka potvrdi institucionalno, ti jednostavno ne znaš šta radiš. A to se ne događa često, čak ni sa zakonodavcima." (Jezik prava)
  • Anna Stilz
    • "Vjerujem da čak i pored toga što je država prinudna institucija, volje njenih članova mogu ponekad biti implicirane u djelima države. To će biti slučaj kada članovi ne samo da imaju razborite razloge da se povinuju (da bi izbjegli prinudu), već i kad imaju specifične moralne razloge da poštuju zakon i podržavaju njihove državne institucije. Jedan broj filozofa (uključujući Hobbesa, Rousseaua, i Kanta) tvrdili su da članovi imaju političke dužnosti kada je njihova država autorizovana država: kada se može ponuditi razlog za člana da prihvati vladavinu države. Ti teoretičari također naglašavaju da te političke dužnosti nisu vanjski nametnute, već da se izvode iz volja samih subjekata. To su dužnosti koje se idealno mogu razumjeti i prihvatiti od samih subjekata. Ako je održivo ovo objašnjenje političke dužnosti, možemo reći da su volje članova implicirane u njihovoj državi kada se država može smatrati "autorizovanom", i stoga da on ima razlog da "prizna" ono što država čini. Ali kada njegova država nije autorizovana, tada puka činjenica članstva nije dovoljna da ga optereti sa odgovornošću za djelovanja države [...] Dokle god sudovi autoriteta zadovoljavaju određene jasne i granično-minimalne uslove, koji ih kvalificiraju kao razumno tumačenje prâva, radije nego neku drugu vrstu suda, obavezuju nas čak i kada su pogrešni (tj. čak i kada nisu istinska i precizna tumačenja onoga što naša prava zaista zahtijevaju) [...] [T]vrdimo da demokratska pravna država - ona koja garantuje ličnu nepovredivost građana, osnovne egzistencijalne uslove, slobodu vjerovanja i izražavanja, i propisuje sistem privatnih prava koja ih tretiraju kao jednake i u kojem imaju demokratsku riječ i glas - sposobna je da dodijeli odgovornost građanima pukom činjenicom njihovog članstva. Ako država garantuje ova prava, mi trebamo da vidimo njene zakone kao da čine moralne zahtjeve, ne tek kao prisilna nametanja na svoje građane. Svaka osoba ima osnovnu dužnost da sarađuje u obezbjeđivanju slobode za sebe i druge, i gdje njegova država zadovoljava te kriterije, on će imati dužnost saradnje u njenom održanju, jer sloboda se ne može osigurati bez sistema prava. Članstvo u demokratskoj pravnoj državi je dovoljno za dodjeljivanje odgovornosti čak i u odsustvu pristanka, dobrovoljnog potvrđivanja, ili daljeg dokaza identifikacije sa režimom [...] Tip odgovornosti za kojeg se zalažem je puka odgovornost-zadatka da se pomogne u ispravljanju štete koju je država prouzrokovala, ne moralna krivica." (Collective Responsibility & The State)
  • Antonio Negri
    • "Govoriti o ustanovljavajućoj vlasti jeste govoriti o demokratiji. U savremenom dobu dva koncepta često su bila povezivana." (Pobune)
  • Antoinette Scherz
    • "Demokratija uvijek zahtijeva subjekta, tijelo naroda u njegovom procesu kolektivnog jednakog odlučivanja. Ovo znači da proširenje prava učestvovanja je normativno povezano sa principom jednakosti, koji zabranjuje ograničenje demosa na malu elitu koja vlada nad drugima. Stoga ima smisla govoriti o demosu prije svega kao o subjektu demokratije." (The Legitimacy of the Demos: Who Should Be Included in the Demos and on What Grounds?)
    • "Problem granica demokratske teorije jeste u tome što inicijalna definicija granica demosa nikada ne može nastati na proceduralno demokratski način." (Ibid.)
  • Antonin Scalia
    • "Sistem vladavine koji podvrgava Narod komitetu devet neizabranih pravnika nezaslužuje da se zove demokratijom." (Obergefell v. Hodges)
  • Asim Mujkić
    • "[T]eško je zamislivo očuvanje demokratije demokratski prijepornim mehanizmima kao što je podjela moći između elita etničkih grupa. Drugo, nemoguće je po mom sudu, akomodirati etničke razlike njihovim produbljivanjem, odnosno čak njihovim proizvođenjem, jer barem kada je BiH u pitanju, elite konstitutivnih naroda opstaju na proizvodnji i naglašavanju razlika, stoga i na generiranju konflikata [...] Stoga ako želimo izbjeći unitarizaciju zemlje, s jedne strane, i hobsijansku džunglu rata za teritorije svih protiv svih, s druge strane, onda je vrijedno svoju intelektualnu energiju trošiti drugdje, naprimjer u iznalaženju mehanizama akomodacije između suprostavljenih etnopolitičkih elita i njihovih grupa, koji ne bi esencijalizirali razlike na način homogenizacije i oštrog suprostavljanja uvijek na rubu konflikta. Etničke razlike treba očuvati, ali umanjiti im političku relevanciju, oduzeti im razlog da budu izvor hegemonističkog političkog autoriteta. Treba promišljati način da se demokratija konsolidira isključivo demokratskim sredstvima, a da se etničke različitosti akomodiraju u slobodnoj interakciji, susretanju i komunikaciji." (Pravda i etnonacionalizam)

B[uredi]

  • Bülent Ecevit
    • "Onaj ko u svojoj zemlji želi uspostaviti demokratiju, ne treba čekati dozvolu za to."
  • Bernard Shaw
    • "Demokratija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo."
  • Brian Barry
    • "'[D]emokratija se treba razumijevati u proceduralnom smislu. To znači da ja odbacujem ideju da se u 'demokratiju' trebaju ugraditi ikakva ograničenja sadržaja posljedica koje će nastajati, poput suštinske jednakosti, poštovanja za ljudska prava, brige za opće blagostanje, lične slobode ili vladavinu prava. Jedini izuzeci (i oni su značajni) su oni koje sama demokratija zahtijeva kao proceduru." (Is Democracy Special?)

C[uredi]

  • Carl Joachim Friedrich
    • "Demokratija pretpostavlja aktivnu grupu građana koji su spremni da preuzmu odgovornost i postanu 'ustanovljavajuća vlast'." (Military Government and Dictatorship, 1950.)
  • Carl Schmitt
    • "Ako je ustav države demokratski, onda svaka izuzetna negacija demokratskih principa, svako vršenje državne vlasti nezavisno od odobravanja većine, može se zvati diktaturom." (Die Diktatur, 1921.)
  • Carole Pateman
    • "Tvrdnja participativne teorije demokratije da je nužni uslov uspostavljanja demokratske politeje participativno društvo, nije u potpunosti nerealistična; da li ideal ranijih 'klasičnih' teoretičara participativne demokratije može biti ostvaren zaista ostaje otvoreno i životno pitanje." (Participacija i demokratska teorija)
    • "Argument participativne teorije demokratije jeste taj da bi participacija u alternativnim podučjima omogućila pojedincu da bolje cijeni vezu između javnih i privatnih sfera. Obični čovjek možda i dalje bude više zainteresovan za stvari bliže domu, ali postojanje participativnog društva značilo bi da on ima bolju mogućnost da ocijeni rad predstavnika na nacionalnom nivou, da bude bolje osposobljen za donošenje odluka sa nacionalnim opsegom kada za to dođe trenutak, i da bude u boljoj mogućnosti da vaga utjecaj odluka koje čine nacionalni predstavnici o njegovom životu i neposrednoj okolini. U kontekstu participativnog društva značaj njegovog glasa prema pojedincu bio bi promjenjen; pored toga što je privatna osoba on bi imao mnogostuke mogućnosti da postane obrazovani, javni građanin." (Ibid.)
  • Chandran Kukathas
    • "Liberalni poredak može sasvim uvjerljivo biti nasljedna monarhija ili aristokratija i ostati liberalan ako je to poredak u kojem je autoritet raspršen, a neslaganje tolerisano. Jednako, demokratska država može biti neliberalna ako prisvaja moć u centru i ugnjetava neslaganje. Ne postoji nužna veza između liberalizma i demokratije, čiji je brak čisto onaj iz pogodnosti. Jednako tome, ne postoji nužnost da liberalno društvo ima pisani ustav ili povelju prava, dvodomno zakonodavno tijelo, sudsku kontrolu zakonodavstva, ili bilo koji jedinstven put žalbe za pojedinačne građane koji traže zadovoljenje svojih pritužbi. Koliko god vrijedni da ti institucionalni mehanizmi bili za očuvanjem autoriteta pod kontrolom ili za raspršavanje moći, oni su jednostavno mogući mehanizmi koji mogu služiti liberalnom poretku." (Liberalni arhipelag)

E[uredi]

  • Eldar Sarajlić
    • "[I]zmeđu komunističkog projekta narodne (demos) demokratije sa partijom kao povijesno-utopijskom avangardom i etničkog pokreta narodne (ethnos) demokratije sa etničkom partijom kao povijesno-distopijskom disavangardom, ne postoji suštinska politička razlika u odnosu politike kao kolektivnog projekta i individue kao vrhunskog cilja političkog organizovanja uopšte - u oba slučaja učešće u odlučivanju o stvarima javnog interesa predstavlja isključivo svojstvo i prerogativ pretpostavljenih nosioca utopije/distopije - političke elite kao legitimnog narodnog (demos/ethnos) suverena." (Kultura kulture)
  • Elisabeth Anderson
    • "Da bi ostvarili epistemičku moć demokratije, građani moraju slijediti norme koje prihvataju ili barem tolerišu raznolikost i neslaganja, koje priznaju jednakost učesnika u raspravama dajući svima pravično saslušanje, nebitno koji im je društveni status, i koji ustanovljavaju promišljanje i davanje razloga, radije nego prijetnje i uvrede, kao osnov njihove međusobne komunikacije. Epistemička analiza demokratije pomaže nam da vidimo da ona nije tek stvar pravnih aranžmana. Ona je način života koji je upravljan kulturnim normama jednakosti, rasprave, i tolerancije raznolikosti." (The Epistemology of Democracy)

F[uredi]

  • Frank Michelman
    • "Demokratija je zahtjevna normativna ideja, ideja sa sadržajem, koliko god nesiguran i sporan taj sadržaj bio. Možda se svi slažu da demokratija označava proceduru udruženog odlučivanja mnogo osoba koje nekako djeluju zajednički. Ali ništa manje suštinski, ona označava društveno konstituisani odnos među strankama u toj proceduri. Vi nećete, nadam se, smatrati političku proceduru demokratskom ... osim ako učesnici ne uđu u proceduru u prikladnom odnosu jednakosti, nezavisnosti, slobode, i sigurnosti, vis-à-vis jedni drugih i vis-à-vis političkog kolektiviteta i njegovih ovlaštenja." (Brennan and Democracy – The 1996-97 Brennan Center Symposium Lecture)

G[uredi]

  • George Letsas
    • "U liberalnoj demokratiji [...] svi građani trebaju imati mogućnost da učestvuju kao jednaki, ne samo u glasanju i izražavanju svojih gledišta o tome kako se nama treba vladati, već također i u oblikovanju javne kulture. Javna kultura uključuje puno više od javnog mišljenja o politici i regulaciji izražavanja. Ona uključuje koju odjeću i životne stilove možemo vidjeti na ulicama, koje proizvode je moderno posjedovati, koje knjige se mogu naći u knjižarama, kojoj smo muzici izloženi, za koje se šale osjećamo lagodno ih izreći itd. Pravično je da u liberalnoj demokratskoj državi, javna kultura bude oblikovana organski, kao posljedica miliona (kulturnih, estetskih, etičkih) izbora koje svi mi svakodnevno činimo. Ali nije pravično da vlada namjerno reguliše ili preuzima kontrolu javne kulture na temelju toga da su neki etički ili estetički ideali pogrešni - kao što to čini kada zabrani religijski uvredljiv govor." (Is there a right not to be offended in one’s religious beliefs?)
  • Gerald Gaus
    • "Argumenti za političku demokratiju kao mehanizam presuđivanja bili bi neuvjerljivi ako, iako je politička demokratija pravična, neka druga procedura presuđivanja je više kompetentna [...] Ali, s obzirom na (1) minimalnu epistemičku tvrdnju demokratije i (2) njenu očitu pravičnost, ona je jedinstveno najbolji metod za presuđivanje naših političkih sporova. Demokratija je, stoga, nedvojbeno opravdani presuđujući mehanizam. U njegovom ili njenom prosuđivanju svaki građanin predstavlja ono što on ili ona vjeruje da je najbolje javno opravdanje; mehanizam glasanja predstavlja pravičan način za presuđivanje naših dubokih neslaganja oko toga šta je javno opravdano. Ono ne teži političkom konsenzusu, već obrazloženoj debati o tome šta je najbolje opravdano, i procedure koje na podnošljiv način prate opravdanje. Presuđujuća demokratija priznaje da je naša privrženost iskrenom javnom opravdanju tačno ono što proizvodi principijelno neslaganje; demokratija se zahtijeva upravo zato što grubi konsenzus nije vjerojatan politički ideal. Stoga, svakodnevne institucije demokratske vlasti kao što su glasanje su, na presuđujućoj koncepciji, srce demokratije, jer definišu kako presuditelj funkcioniše." (Savremene teorije liberalizma)
  • Goethe
    • "Demokratija ne trči, ali ona sigurnije stiže do cilja."
  • Gustav Radbruch
    • "Pravna država je kao naš svakodnevni kruh, kao voda koju pijemo i vazduh koji dišemo, a najbolje u demokraciji je da je ona jedina koja može osigurati pravnu državu."

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Čini se fatalno lakim vjerovati da lojalnost demokratskim principima podrazumijeva prihvatanje onoga što bi se moglo nazvati moralnim populizmom: gledište da večina ima moralno pravo da diktira kako svi trebaju živjeti [...] Centralna greška je neuspjeh u razlikovanju prihvatljivog principa da je političku moć najbolje povjeriti večini, od neprihvatljive tvrdnje da šta večina učini s tom moći je izvan opsega kritike i ne smije joj se nikada suprotstavljati. Niko ne može biti demokrata bez prihvatanja prvog principa, ali nijedan demokrata ne mora prihvatiti drugi." (Pravo, sloboda i moralnost)
  • Hans Kelsen
    • "[J]avlja se pitanje ne treba li [...] demokratija braniti sebe, čak i protiv naroda koji je ne želi više, čak i protiv većine koja je ujedinjena ni u čemu više od volje da uništi demokratiju. Postaviti ovo pitanje već znači negativno odgovoriti na njega. Demokratija koja pokušava održati sebe protiv volje većine, vjerovatno čak i koristeći nasilje, prestala je biti demokratija [...] [O]naj koji je za demokratiju ne smije dopustiti sebi da bude uvučen u fatalnu kontradikciju i da posegne za metodom diktature da bi spasio demokratiju. Mora se ostati lojalan svojoj zastavi, čak i kada brod tone; i, dok tone u dubine, možemo se tek držati nade da će ideali slobode biti neuništivi i da će ponovo oživjeti što je strastvenije dublje potonula." (Verteidigung der Demokratie, 1932.)
  • Heinz Galinski
    • "Niti jedno društvo se ne može prisiliti na demokratiju, ona nije ni poklon koji se jednom dobije i zadrži za sva vremena. Za nju se mora svakodnevno boriti i braniti je."

J[uredi]

  • Jacob Weinrib
    • "Demokratija je jedini oblik pravotvorstva u kojem su građani i vladari i oni kojima se vlada, i suveren i subjekt. Samo demokratija ima mogućnost pomirenja nezavisnosti osoba sa zakonodavnim autoritetom jer ne nameće proizvoljna ograničenaj na slobodu osporavajući osobama pravo da doprinesu zakonima kojima su obavezani. Niti krši jednakost dajući to pravo nekim osobama, ali uskračujući da drugima [...] Ideal javnog prava jeste demokratski pravni poredak u kojem svaka osoba doprinosti i, zauzvrat, jeste obavezana zakonodavstvom koje ostavlja neumanjenim nezavisnost svake osobe obavezane njime." (Authority, Justice, and Public Law: A Unified Theory)
  • James Griffin
    • "Mnoga ljudska prava su nužni uslovi kako za normativno činilaštvo, tako i za demokratiju: sloboda izražavanja, okupljanja, pravo na privatnost, na informisanje, i tako dalje. Ali to pokazuje da demokratija zahtjeva određena ljudska prava, a mi se pitamo o suprotnom. Ljudska prava koja najvjerovatnije služe kao moralni osnovi za demokratiju nisu ova, već dva apstraktna prava u centru normativnog činilaštva: autonomija i sloboda. Autonomija je samo-zakonodavstvo, odlučivanje o sopstvenim ciljevima u životu, izabiranje sopstvene koncepcije vrijednog života; sloboda biti slobodan da ostvariš tu koncepciju. U odlučivanju da li ljudska prava zahtijevaju demokratiju, moramo imati na umu koliko terena prava na autonomiju i slobodu pokrivaju. Može se činiti očitim da prava na nužne uslove normativnog činilaštva ne mogu uopće podržati pravo na demokratsku participaciju. Zar neko ne može biti normativni činilac u daleko manje idealnim političkim uslovima – čak, recimo, u tiraniji? Ali, kao što smo vidjeli, autonomija zahtjeva pravo na privatnost, okupljanje, informiranje, slobodu izražavanja, i tako dalje; da bi ih se osiguralo zahtjeva se mnogo elemenata liberalnog društva. A sloboda [...] zahtjeva slobodu za ostvarenje sopstvene koncepcije vrijednog života, a to pak zahtijeva društvo koje promovira pristojan spektar opcija, i sigurno ih nepotrebno neograničava, što pak zahtijeva društvo koje ne potkopava razne vrste sloboda i prosperiteta." (O ljudskim pravima)
    • "Demokratija je forma vladavine u kojoj narod vlada; samo narod odlučuje, tako što svaka osoba ima pravični udio – to jeste, jednak u skladu sa slobodno prihvaćenom procedurom odlučivanja i sa kontrolom nad onim što je dovoljno važno za njihovo odlučivanje. Stoga zaključujem da se pravičnost mora pojaviti u prikladnom objašnjenju toga šta "demokratija" znači." (Ibid.)
    • "Ljudska prava i demokratija razvile su se da zadovolje sasvim različite potrebe. Ljudska prava su izrasla da zaštite ono za što smatramo da sačinjava ljudsko dostojanstvo: život, autonomiju i slobodu pojedinca. Demokratske institucije su nastale iz naše potrebe za procedurom odlučivanja za grupe – procedurom koja je stabilna, dobro upravlja prijenosom vlasti, prikladna je za društvo čiji članovi su manje ili više jednaki u moći ili vrijednosti, pomiruje gubitnike u društvenim odlukama sa temeljnim strukturama društva, i ima tendenciju da promovira blagostanje – to jeste, poredak, pravdu, sigurnost, i prosperitet. Mnogo više ide u demokratiju, kako u samu ideju, tako i njene značajne dužnosti i funkcije, nego što se može dobiti iz ljudskih prava. Nije iznenađujuće da pravičnost treba ući u ono što se može ubrojati kao demokratija, i također da promocija velikog spektra socijalnih ciljeva treba ući u njene značajne dužnosti i funkcije. Ne možemo izvući zahtjev za pravičnim političkim procedurama samo iz ljudskih prava, iako bi to mogli učiniti iz cjeline moralnosti." (Ibid.)

Jeremy Waldron

    • "Moramo primijetiti mogućnost da večinska odluka može biti tiranska, ne bitno da li je večinska odluka suda ili večinska odluka zakonodavca: presuda Dred Scott bila je tiranska, a također je bio i Zakon o odbjeglim robovima. Ali, u bilo kojem kontekstu, tiranija večine se ne događa svaki put kada neko izgubi večinu glasova. Sudsko večinsko odlučivanje pomaže nam da to vidimo: sudska manjina može se žestoko neslagati sa večinom na sudu, ali gotovo u svakom slučaju oni - mislim na sudije sa suprotstavljenim mišljenjem - ne pate od bilo čega što bi se moglo zvati tiranija večine [...] Kada ovo primijetimo, htjeti ćemo isto reći za člana gubitničke frakcije u demokratskom odlučivanju: ne znači nužno patiti pod tiranskom večinom. To može biti slučaj kada članovi odlučujuće manjine su također članovi neke topičke manjinske grupe koja je u nepovoljnom položaju kao rezultat večinske odluke. Ali čak i u takvim slučajevima, nametanje nepogodnosti na manjinu od strane večinske odluke nije nužno tiransko. Nepogodnost može biti pravična i prikladna, ili njena pravičnost i prikladnost može biti stvar sporenja; nije tiranska samo zato što je nepogodnost, i nije tiranija večine samo zato što je nametnuta kroz večinsko glasanje." (Five to Four: Why Do Bare Majorities Rule on Courts?)
  • Joel Colon Rios
    • "[D]emokrate još uvijek nalaze nešto duboko uznemirujuće u savremenim ustavnim režimima. Kako ustavi (pisani ili nepisani) mogu tvrditi da uživaju demokratsku legitimnost, kako se oni mogu smatrati stvorenjem naroda, njihovim djelom-u-stvaranju, ako se mogu promijeniti i tumačiti samo od strane onih koji obnašaju institucije moći? Učestvovanje običnih građana u ustavnoj promjeni - kao i njihove mogućnosti učestvovanja - u "najnaprednijim" demokratijama svijeta (kao što su one Sjedinjenih Država, Kanade, i Ujedinjenog Kraljevstva) u najboljem je slučaju veoma slabo: moć ustavne reforme najčešće leži isključivo u rukama zakonodavstava. U nekim slučajevima ustavni amandmani su predmet ratifikacije od strane izbornog tijela na referendumima (koji su sami po sebi veoma daleko od iscrpljivanja demokratskog ideala); u drugim, građanima nije čak dopušteno da učestvuju i u takim formama učestvovanja niskog intenziteta, prije nego što se temeljni ustavni okvir države promijeni." (Slabi konstitucionalizam)
    • "[D]emokratska koncepcija konstitucionalizma treba ležati na ideji da običnim građanima mora biti dopušteno da predlože, raspravljaju, i odlučuju o bitnim ustavnim promjenama kroz najparticipativnije moguće metode. Ova koncepcija, koju ja zovem slabi konstitucionalizam, teži da odvede konstitucionalizam i demokratsku deboati na demokratskije osnove." (Ibid.)
    • "[Postoji] skup kriterija koji se moraju ispuniti da bi se ustavni režim mogao smatrati legitimnim iz demokratske perspektive. Prvo, ustavni režim treba imati demokratski pedigre i, drugo, on ne smije zatvoriti vrata za buduću ponovnu pojavu ustanovljavajuće vlasti [...] [U]stavni režimi koji ne mogu zadovoljiti prvi zahtjev mogu ipak tvrditi da su demokratski legitimni uz uslov da zadovolje drugi. U tom smislu, drugi zahtjev (podložnost demokratskoj rekonstituciji) treba se shvatiti kao temeljni uslov demokratske legitimnosti." (Ibid.)
  • John Dewey
    • "Netolerancija, zlostavljanje, pogrdno nazivanje zbog razlika u mišljenju o religiji ili politici ili poslovanju, kao i tbog razlika rase, boje, bogatstva ili nivoa kulture su izdaje demokratskog načina života. Jer sve što spriječava slobodu i potpunost komunikacije postavlja ograničenja koja razdvajaju ljudska bića u skupove i klike, u suprotstavljene sekte i frakcije, i stoga potkopava demokratski način života. Puke pravne garancije građanskih sloboda vjerovanja, izražavanja, i okupljanja biće od malo pomoći ako u svakodnevnom životu sloboda komunikacije, protok ideja, činjenica, iskustava, bude ugušena međusobnim nepovjerenjem, zlostavljanjem, strahom ili mržnjom." (Creative Democracy: The Task before Us)
  • John F. Kennedy
    • "Život u slobodi nije lak, a demokratija nikad nije potpuna."
  • John Searle
    • "Demokratske vlade su po samoj svojoj definiciji privržene stalnom prihvatanju neslaganja i neusklađenosti. Nije mana demokratskih vlasti da suparničke političke partije imaju različite skupove vrijednosti i različita temeljna vjerovanja." (Stvaranje društvenog svijeta)
    • "Budući da sistem statusnih funkcija zahtijeva kolektivno priznanje ili prihvatanje, sva istinska politička moć dolazi odozdo ka gore. To je isto tako tačno za diktature koliko i za demokratije." (Ibid.)
  • Joseph Carens
    • "[N]ije moralno dopušteno za demokratsku državu da učini pristup državljanstvu uslovnim o tome šta osoba misli ili vjeruje. Uobičajene slobode demokratskog društva, pravo na slobodu religije i savjesti, pravo na slobodu govora i udruživanja, pravo na privatnost i opće pravo da se živi sopstveni život kako osoba izabere dokle god ne krši zakone, postavljaju ozbiljna ograničenja onoga što država može zahtijevati od onih koji su subjekti njene kontole koji god da su ciljevi države. Demokratska država ne može koristiti svoju prinudnu snagu protiv ljudi samo zbog onoga što je u njihovim srcima i umovima. To je tačno čak i kada je ono što je u njihovim srcima i umovima antagonistično demokratiji. Stoga, na primjer, demokratska država ne može nekome oduzeti državljanski status jer ispovijeda ideje koje su neprijateljske prema demokratiji, čak i ako ima drugo državljanstvo i ne bi postala apatrid tim oduzimanjem. Isti princip je primjenjiv na proces naturalizacije." (Etika imigracija)
    • "[D]emokratski ideal jednakog građanstva pretpostavlja puno više od formalne pravne jednakosti." (Ibid.)
    • "Demokratije funkcinišu kako treba samo ako većina građana prihvata demokratske vrijednosti i principe i ako oslikavaju te privrženosti u njihovim držanjima i dispozicijama. Ukratko, demokratije zahtijevaju demokratski etos." (Ibid.)
    • "Demokratski 'narod' mora uključiti sve građane, ili barem one koji žele biti uključeni [...] [M]oralno odbranjivi nacionalni identiteti ne mogu biti povezani sa pripisanim karakteristikama poput rase i etniciteta koje ljudi ne mogu promijeniti ili religije za koju je nerazumno od ljudi tražiti da je promjene. Historija nacije mora biti zamišljena i ispričana na način koji dopušta građanima imigrantskog porijekla da se identificiraju s njom. Građani imigrantskog porijekla moraju biti vidljivi kao predstavnici nacije." (Ibid.)
    • "Ako demokratska država želi da promovira nacionalnu kulturu i identitet, ona se mora ograničiti na verzije kulture i identiteta koje su otvorene za sve one unutar države, bez obzira na njihovo porijeklo, njihovu rasu, njihovu religiju, njihove načine oblačenja ili jela i življenja dokle god ne povrijeđuju druge. Ako je država ograničena u odnosu na vrstu javne kulture koju može promovirati interno, ona ne može opravdati ograničenja na imigraciju kao način održavanja nekog proširenog skupa kulturnih privrženosti. Ako država treba ograničiti imigraciju u svrhu svoje javne kulture, to mora biti javna kultura koju ima moralno pravo da promovira." (Ibid.)
  • Joseph Goebbels
    • "Jedan od najsmješnijih aspekata demokratije će uvijek ostati [...] činjenica da je ponudio svojim smrtnim neprijateljima sredstvo da ga unište."
  • José Ortega y Gasset
    • "Blagostanje demokrata, bili oni ovog ili onog tipa, zavisi od malih tehničkih pojedinosti, od izbornog prava. Sve ostalo je sekundarno."
  • Joseph H. H. Weiler
    • "Ispoljavanja takozvanog demokratskog deficita su ustrajna i nikakva beskrajna nabrajanja ovlaštenja Evropskog parlamenta ih neće ukloniti. U suštini to je nemogućnost Unije da razvije strukture i procese koji prikladno repliciraju ili, “prevode”, na Unijskom nivou čak i nesavršene navike vladavinske kontrole, parlamentarne odgovornosti, i administrativne odgovornosti, koje se prakticiraju u različitim oblicima u raznim Državama članicama. U suštini, dva primordijalna svojstva svake funkcionirajuće demokratije nedostaju - veliki principi odgovornosti i predstavništva [...] Teško je ukazati u analima evropske integracije na jedan jedini primjer odgovornosti za politički neuspjeh koji bi se razlikovao od lične odgovornosti za nedolično ponašanje. To nije, zaista nije, priča o korupciji ili malverzacijama. Moj argument je da je taj neuspjeh ukorijenjen u samoj strukturi evropske vladavine. Ona jednostavno nije osmišljena za političku odgovornost. Na sličan način, nemoguće je smisleno povezati rezultate izbora za Evropski parlament sa izvedbom političkih grupa unutar prethodnog parlamentarnog zasjedanja, na način na koji je to dio oslonca političke odgovornosti unutar Država članica. / Isto tako, na najprimitivnijem nivou demokratije, jednostavno ne postoji trenutak u građanskom kalendaru Evrope gdje građanin može utjecati neposredno na ishode političkih izbora s kojima se suočava Zajednica i Unija na način na koji građani mogu kada izabiru između stranaka koje nude različite programe na nacionalnom nivou. Političke boje Evropskog parlamenta tek se veoma slabo prenose u zakonodavne i upravne ishode Unije." (Deciphering the Political and Legal DNA of European Integration: An Exploratory Essay)
    • "Argument o vladavini prava kojeg pokušavam iskazati jeste da formalistički i pozitivistički kelzenijanski modeli nisu više prihvaćeni kao da predstavljaju smislenu i normativno prihvatljivu formu vladavine prava, ako ne poštuju dva uslova: ukorijenjenost u demokratskom procesu pravotvorstva, i poštovanju temeljnih ljudskih prava. Evropski sud pravde prihvatio je drugi od ovih uslova u svojoj aktivističkoj jurisprudenciji počevši od 1969. kada je proglasio da evropske norme koje ne poštuju zajedničke ustavne tradicije Država članica, a koje su zajamčene EKLJP, neće biti prihvatljive. Razumio je da čak i demokratije mogu voditi u tiraniju večine. Njegova jurisprudencija bila je hrabra jer nije bilo ni nagovještaja te tvrdnje u Ugovorima. Umjesto toga, kada je Sud odlučio svoje prve predmete pojmovi “ljudska prava” ili “temeljna prava” nisu se nigdje mogli naći u Ugovorima. Nikada nije bilo, međutim, slične jurisprudencije povodom procesa odlučivanja u Uniji. U tom smislu Sud je saučestvovao u statusu quo." (Ibid.)
  • Jürgen Habermas
    • "Demokratsko samoodređenje znači da su adresati prinudnih zakona istovremeno i njihovi autori. U jednoj demokratiji građani su potčinjeni samo zakonima koje su za sebe donijeli u demokratskom postupku. Ovaj postupak svoju legitimacijsku snagu ima zahvaliti, na jednoj strani, uključenosti svih građana (kako god da se ona posreduje) u političke procede odlučivanja i, na drugoj strani, povezivanjem (ako je potrebno kvalificiranih) većinskih odluka sa deliberativnim obrazovanjem mišljenja. Takva demokratija mijenja građansku upotrebu komunikativne slobode u isto tako velik broj produktivnih snaga za legitimno, tj. istovremeno interesno poopštivo i efektivno samoutjecanje politički organiziranog društva građana. Kooperativni utjecaj građana na uvjete njihove društvene egzistencije zahtijeva odgovarajući prostor djelovanja države za političko uobličavanje životnih odnosa." (Ogled o ustavu Evrope)
    • "[O]graničavanje nacionalne suverenosti u korist prenošenja suverene vlasti na nadnacionalnu instancu ne mora biti plaćeno stavljanjem demokratskih građana pod starateljstvo. Ovaj transfer, samo ako ostavlja demokratski postupak netaknutim, nastavlja tačno onu vrstu konstitucionaliziranja državne vlasti kojoj građani već unutar nacionalne države imaju da zahvale svoje slobode [...] U slučaju prenošenja suverene vlasti, slobodan prostor građanske autonomije se ne sužava kada građani konkretne države u saradnji sa građanima ostalih država u demokratskom postupku učestvuju u nadnacionalnom donošenju prava. S rastom površine teritorija, dakle sa prosto numeričkim proširenjem, mijenja se kompleksnost, ali se ne mijenja nužno i kvalitet procesa kojima se obrazuju mišljenje i volja. Zbog toga ne može biti govora o ograničenju narodne suverenosti sve dok kvantitativne promjene u socijalnoj i prostornoj dimenziji ostavljaju sam postupak netaknut, tj. dok ne ugrožavaju deliberaciju i socijalnu uključenost." (Ibid.)
    • "Građani se u demokratskoj zajednici ne potčinjavaju pravu samo faktički, zato što država prijeti sankcijama; oni pravo mogu načelno prihvatiti kao "ispravno" jer je demokratski donešeno. Ovaj način demokratskog pravnog uobličavanja političke vladavine predstavlja civiliziranje vlasti, budući da se izvršna vlast koju je narod izabrao, premda raspolaže sredstvima prinude smještenim u kasarne, mora pridržavati ustava i zakona. Ovo "mora" ne izražava faktičku zapovijest o prisilnom ponašanju, nego normativno trebanje naučeno u političkoj kulturi." (Ibid.)
    • "Cilj demokratskog ustava svjetskog društva zahtijeva - već zbog pojmovnih razloga izgradnje modernog pravnog uređenja na osnovama subjektivnih prava - konstituisanje zajednice građana svijeta. Misaona figura ustavotvorne kooperacije između građana i država, koja je razvijena na primjeru Evropske unije, pokazuje put na kojem bi postojeća međunarodna zajednica država mogla zajednicom građana svijeta biti upotpunjena u kosmopolitsku zajednicu." (Ibid.)
    • "Univerzalistička jezgra demokratije i ljudskih prava upravo jest u tome što zabranjuje njihovu unilateralnu realizaciju ognjem i mačem. Univerzalistički zahtjev za važenjem koji Zapad povezuje sa svojim "temeljnim političkim vrijednostima", dakle s postupkom demokratskog samoodređenja i vokabularom ljudskih prava, ne smije se pobrkati sa imperijalnim zahtjevom da politička forma života i kulture jedne određene (pa bilo to i najstarije) demokratije bude egzemplarna za sva društva." (Rascijepljeni Zapad)

K[uredi]

  • Karl Loewenstein
    • "[A]ko demokratija vjeruje u superiornost svojih apsolutnih vrijednosti nad oportunističkim ispraznim frazama fašizma, ona se mora iskazati u svjetlu trenutnih zahtjeva, i svaki napor mora biti učinjen da je se spasi, čak i po rizik i cijenu kršenja temeljnih principa." (Militant Democracy and Fundamental Rights, 1937.)
  • Karl Popper
    • "Vjerujem da svaka takva revolucija mora kao svoj jedini cilj imati uspostavljanje demokratije; pod demokratijom ne mislim na nešto tako neodređeno kao što je 'vladavina naroda' ili 'vladavina većine', nego na skup ustanova (između ostalog na opće izbore, to jest pravo ljudi na raspuštanje svoje vlade) koje bi dopustile javnu kontrolu vladara i njihovo otpuštanje od strane onih kojima se vlada i koje bi potčinjenima omogućile dobiti reforme bez upotrebe nasilja, čak i protiv volje vladara. Drugim riječima, upotreba nasilja je opravdana samo pod tiranijom koja onemogućuje nenasilne reforme, i ona mora imati samo jedan cilj, stvaranje državnog uređenja koje omogućuje reforme bez nasilja (...) Produžena upotreba nasilja može dovesti do gubljenja slobode, pošto takva situacija može izazvati ne nepristrasnu vladavinu razuma, nego vladavinu jednog čovjeka. Nasilna revolucija koja hoće više od rušenja tiranije vjerovatno bi izazvala novu tiraniju kao vjerovatno ostvarenje svojih realnih ciljeva." (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji)

L[uredi]

  • Lars Vinx
    • "Značajna funkcija demokratskog sistema u donošenju kolektivnih odluka, u nacionalnom kontekstu, jeste njegova moć da svoje ishode učini legitimnim. Ako mi je data jednaka mogućnost da učestvujem u i da utječem na zbirnu odluku, i ako je mom stanovištu ili stanovištu moje grupe barem dat primjeren obzir od onih koji se ne slažu, ja ne mogu više tvrditi da me odluke večine podvrgavaju netolerantnom obliku heteronomije u situaciji gdje se sukobljava sa mojim sopstvenim stajalištima ili preferencijama [...] [S]ve situacije u kojoj se neko ili oni koji dijele njegovo mišljenje nađu preglasani od demokratske večine ne čine situacije večinske opresije. U nacionalnom kontekstu, moja grupa će ponekad morati istrpiti činjenicu da večina može imati drugačije mišljenje o tome kako neki važni problem upravljanja treba biti rješen. Dokle god se čuje glediše moje grupe, i dokle god imamo relane šanse da utječemo na politiku i, jednog dana, da nađemo večinu s kojom ćemo se složiti, od nas se rutinski traži da prihvatimo volju večine kao volju zajednice koje smo dio [...] Čak ni striktno nacionalna demokratija ne može nas spasiti "muka heteronomije" koja nastaje iz toga da moramo poštovati, povremeno, demokratski usvojene odluke večine s kojima se ne slažemo. Ako obećanje cjelokupnog izbjegavanja heteronomije ne može biti održano na nacionalnom nivou, ima malo smisla odbijati pan-evropsku demokratiju na temelju da se obećanje ne može održati na Evropskom nivou." (The Incoherence of Strong Popular Sovereignty)
    • "Spremnost pridavanja legitimirajuće snage demokratskoj proceduri, kako na nacionalnom, tako i na supranacionalnom nivou, izražava privrženost zajedničkom projektu zajedničkog življenja pod jednim pravom, bez obzira na činjenicu da se razlikujemo u našim moralnim mišljenjima i političkim uvjerenjima." (Ibid.)
    • "Ustavnosudska zaštita demokratije postaje irelevantna ako je demokratija već propala, gubeći podršku većine stanovništva. Šta bi se tada trebalo poduzeti, kao što je Kelsen priznao, jeste čisto političko pitanje, a ne pitanje demokratskog ustavnog prava. Dokle god demokratija još uživa podršku naroda, u drugu ruku, razlozi za dodjeljivanje ovlasti za njenu odrbranu sudskoj instituciji, a ne izvršnoj vlasti, čini se zaista snažnim. Iako je Kelsen podržavao najveće moguće širenje ustavne legalnosti, možda je imao opravdanije razumijevanje njenih političkih ograničenja od Schmitta." (The Guardian of the Constitution: Hans Kelsen and Carl Schmitt on the Limits of Constitutional Law)

M[uredi]

  • Mahatma Gandhi
    • "Duh demokratije ne može se nametnuti izvana. On mora izrasti iz unutrašnjosti naroda."
    • "Pod pojmom demokratija ja podrazumijevam jednake šanse kako za najslabijeg, tako i za najjačeg."
  • Maurice Duverger
    • "Pluralistička demokratija tako pretpostavlja da borba klasa (kao i borbe rasa, različitih nacionalnosti, itd., ali one su manje važne i manje opće) neće preći izvjestan stepen, bilo zbog toga što materijalne nejednakosti i tlačenja nisu veliki, bilo zbog toga što svijest o ovoj nejednakosti i ovom tlačenju ostaje slaba i što potlačeni još nemaju sredstava za borbu. Ova druga hipoteza gotovo potpuno odgovara stanju u zapadnim društvima na početku XIX vijeka, kada su radnici podnosili strahovite životne uslove, ali kada još nisu razumjeli sistem kapitalističke eksploatacije i kada su pred njim ostajali bespomoćni. Savremena potrošačka društva više bi pripadala prvom slučaju, u kome dizanje općeg životnog standarda čini nejednakosti snošljivim. Kada se dva faktora spoje, tj. kada je materijalno tlačenje relativno slabo, a takođe i klasna svijest, može doći do veoma velikog društvenog konformizma, koji sa svoje strane, prijeti pluralizmu. Na primjer, u Sjedinjenim Državama dvije partije toliko liče jedna na drugu da ih je nemoguće razlikovati - ili, bar, teško se razlikuju demokrate konzervativci od konzervativnih republikanaca i liberalni republikanci od liberalnih demokrata. Pluralizam nije više stvaran, već prividan." (Demokratija bez naroda)
    • "Demokratija bez naroda je demokratija sa poslanicima, koji prema svom nahođenju tumače volju naroda i raspolažu prema sopstvenom nahođenju mandatom koji im je on povjerio." (Ibid.)
    • "Umjesto da služe kao oruđe naroda da vrši vlast koja mu u demokratiji pripada, [političke stranke] su se pretvorile u njegovog gospodara i nameću mu vlast manjine profesionalnih političara, okupljenih u stranačkim aparatima. Tako su stranke sredstva autokratije i oligarhije prvo, zato što nameću stranačku vladu, iako i najveća stranka predstavlja manjinu u odnosu na birače koji glasaju za nju, a drugo zato što unutar stranke, čak i kad je ova najdemokratskija, nema demokratije, jer u njima vladaju oligarhijske skupine profesionalnih političara, koji sebe kooptiraju u vođstvo i kad su, formalno, birani od članova i sl." (Političke stranke)
  • Mattias Kumm
    • "Ti i ja i drugi subjekti javne vlasti koja ima nadležnost nad nama smo narod. Ti i ja, kao građani, možemo učestvovati u političkom procesu. Gledano kolektivno takvo učešće je veoma važno u osiguranju učinkovite izborne kontrole elita i ojačavanju demokratskog procesa. Štaviše, kada raspravljamo o političkim pitanjima možemo dublje razumjeti šta vjerujemo i ko smo kao građani. Učestvovanje u politici nam dopušta da razumijemo sebe kao dio kolektivnog političkog poduhvata. Ali sve te vrijednosti političkog učešća ne trebaju da nas odvuku od ključne činjenice: kao pojedinci među milionima slično pozicionirah pojedinaca, praktično niko od nas, gledano zasebno, ne može učiniti puno razlike učestvujući u političkom procesu kroz naše jednako pravo glasa. Nije vjerovatno da će te ikada promijeniti vlast time što glasate ili ne. Vjerovatnoća da će tvoj ili moj pojedinačni glas, gledano zasebno, išta promijeniti manji je od vjerovatnoće dobitka na državnoj lutriji. Najvjerovatniji način za pojedinačnog građanina da ikada promijeni ishode nacionalnih političkih procesa kao građanin (radije nego kao zvaničnik), jeste da ode na sud i tvrdi da su njegova prava povrijeđena od strane javnih vlasti. Ako su sudovi uvjereni vašim argumentima radije nego protivargumentima javnih vlasti, vi ćete efektivno reći: 'Ne, ne na taj način!', tako što ćete zaista promijeniti ishode. U stvarnom svijetu savremene predstavničke demokratije, pravo uvjeriti sud da stavi veto na politiku jeste barem toliko osnažujuće poput prava glasa da se promijeni politika. Ta prava su komplementarna." (The Idea of Socratic Contestation and the Right to Justification: The Point of Rights-Based Proportionality Review)
  • Miljenko Jergović
    • "Svakoj demokraciji prethode suočenje, pokajanje, osjećaj odgovornosti za zločine koji su prethodili njezinoj uspostavi... Ima li toga kod nas? Dok plugovi gdje god uzoru samo češljaju rebra skeleta koji isplivavaju iz masovnih grobnica našeg stoljeća, i dok se svi osjećaju samo kao žrtve jednoga iščezlog imperija, i nitko ne vidi da su mu ruke krvave, ne može ovdje biti ničega drugog osim nacionalizma. Je li Jugoslavija izazvala sve te nacionalizme? Možda. A je li Jugoslavija bila očajnički pokušaj da se izborimo protiv nacionalizma? To sigurno." (Dok plugovi češljaju rebra, decembar 2013.)
  • Mirjana Karanović
    • "Psihički je puno lakše živjeti u diktaturi nego u demokratiji. U diktaturi odluke donose drugi i vi ste prisiljeni ponašati se na određeni način. Imate alibi za svoj bijedni i neuspješni život." [1]
  • Montesquieu
    • "Demokratija i aristokratija uopće nisu, po svojoj prirodi, slobodne države. Politička sloboda nalazi se samo u umjerenim vladavinama, ali i tamo ne uvijek, već samo kada se vlast ne zloupotrebljava. Ali drevno iskustvo govori da je svaki čovjek koji ima vlast sklon da je zloupotrebljava, sve dok ne naiđe na granice. Ko bi to rekao! I samoj vrlini potrebne su granice. / Kako se vlast ne bi mogla zloupotrebljavati, potrebno je da stvari budu tako udešene da jedna vlast ustavlja drugu. Ustav može biti takav da niko neće biti prisiljen da čini stvari na koje ga zakon ne obavezuje, niti da ne čini one koje zakon dopušta." (O duhu zakona)

N[uredi]

  • Nenad Dimitrijević
    • "[I]deja samo-referentnog ustava za post-kriminalno društvo predlaže specifično razumijevanje odnosa između temeljnih moralnih vrijednosti i demokratskog legitimiteta. Ona pretpostavlja njihov hijerarhijski odnos, gdje bi demokratija bila razumljena ne kao nešto samo po sebi vrijedno, već radije kao racionalno preferirani instrument za zaštitu principa koji drže nezavisnu vrijednost [...] Ako je dobra ova instrumentalna percepcija demokratije, onda se pitanje porijekla legitimiteta ustava mora pažljivo propitati [...] Ni moć stvaranja ustava, ni pravo na vladavinu ne treba se izvoditi iz principa narodne suverenosti. Mi koji dijelimo identitet sa ubicama nismo suvereni narod - mi smo zaduženi narod [...] Najviši [pravni] akt se treba uspostaviti kao sopstveni referent, a ne kao epifenomen naroda, nacije, ili države. Tvrdnja nije da građani ne trebaju uzeti učešće u ustavnom dizajnu. Ali kako građanima, tako i tijelima koja djeluju kao ustavotvorci uskratila bi se sloboda deliberacije o temeljnim principima novog poretka. Ovo slijedi iz zahtjeva da se ustanovi autoritativna istina o prošlosti. Zadatak samo-referentnog ustava bio bi da uspostavi zvanični 'kolektivni liberalni narativ' [...] Legitimitet tog ustavotvorstva čiji karakter nije sasvim demokratski, ustavnog sadržaja, i procesa njegove implementacije, proizilazio bi iz dužnosti da se odgovori na jučerašnje zločine i ustanove uslovi civiliziranog mira. Ustavni poredak bi stvorio i očuvao legitimitet upučujući na sopstvenu moralnost. Unutrašnja moralnost ustava je mještavina liberalnih principa slobode i vladavine prava [...]." (Values for a Valueless Society: Constitutional Morality After Collective Crime)

O[uredi]

  • Ozan Varol
    • "[I]ako svi državni udari imaju antidemokratske odlike utoliko što stavljaju vojsku na vlast silom ili prijetnjom sile, neki vojni državni udari su na značajne načine više demokratski od drugih. U tim državnim udarima vojska reaguje na narodni otpor protiv autoritarnog ili totalitarnog režima, zbacuje taj režim, i pomaže pravične i slobodne izbore unutar kratkog raspona vremena. Iako vojni lideri, poput civilnih, mogu zloupotrijebiti i zloupotrebljavali su svoje ovlasti, postoje primjeri vojnih državnih udara koji su uspješno tranzicionirali autoritarne režime u demokratije [...] (1) vojni udar 1960. u Turskoj, (2) vojni udar 1974. u Portugalu, i (3) vojni udar 2011. u Egiptu. Zajedničko za demokratske vojne udare jeste da imaju sedam osobina: vojni udar se izvodi protiv autoritarnog ili totalitarnog režima; vojska odgovara na narodni otpor protiv tog režima; autoritarni ili totalitarni lider odbija da siđe s vlasti u odgovoru na narodni otpor; državni udar izvodi vojska koja je visoko poštovana unutar nacije, uobičajeno zbog obavezne vojne dužnosti; vojska vrši vojni udar da zbaci autoritarni ili totalitarni režim; vojska pomaže slobodne i pravične izbore unutar kratkog raspona vremena; i vojni udar se završava sa prenošenjem vlasti na demokratski izabrane lidere." (The Democratic Coup d’Etat)

P[uredi]

  • Paula Scher
    • "Kao američki građanin i patriota, osjećam da mi je dužnost da budem protiv moje vlade onda kada se ne slažem s njom. To je privilegija života u demokratiji. A ne slažem se sa aktivnostima Bušove administracije." (za Blic)
  • Petar Lazić
    • "Monarhija je oblik vladavine u kojoj se na čelu države nalazi vladar, koji živi parazitski. Demokratija je isto to, samo bez vladara." (Na zubatom suncu)
    • "Naša Vlada teži više od tone. Nije to mala stvar za ovolicni narod."(Carstvo zemaljsko)
    • "Koliko vlast može da iskvari čoveka, to ne znamo. Još radimo na tome."(Carstvo zemaljsko)
    • "Kaligula jeste prvi postavio konja za senatora, ali i mi konja za trku imamo." (Na zubatom suncu)
    • "Odisej je bar lutao sam. Itaku nije vodio sa sobom." (Na zubatom suncu)
    • "Posle završene ideološke bitke, okačili su portrete o klin." (Na zubatom suncu)
    • "Gaj Cezar Kaligula u prvom veku je postavio konja za senatora i to je već počelo da daje rezultate."(Carstvo zemaljsko)
    • "Oni koji nemaju ništa protiv, neka glasaju."(Carstvo zemaljsko)
    • "Ne znamo gde nam je dupe a gde glava, ali će Parlament sve to okupiti na jedno mesto."(Carstvo zemaljsko)
    • "Stari Grci su imali filozofe, Olimpijadu, izmišljene junake, vladare koji su sebe proglašavali bogovima... a i išli su bosi. Mi, hvala Bogu, filozofe nemamo." (Carstvo zemaljsko)
  • Peter Lindseth
    • "[D]emokratski legitimitet u najdubljem smislu zavisi ne samo od demokratskih inputa i autputa. Radije, on konačno zavisi od toga da li postoji ovaj presudni osjećaj historijskog identiteta između vladajućih institucija i "naroda" samosvjesnog sebe kao takvog. Tvrdim da takav smisao demos-legitimiteta nije samo suštinski za demokratiju, već i za sam konstitucionalizam: na osnovu ovog demos-legitimiteta tek funkcionalne institucije vladavine (one koje bi inače posjedovale input i autput legitimnost) transformišu se u istinski "ustavne", jer se počinju razumijevati kao institucionalni izražaji prava demosa da sam vlada." (Of the People: Democracy, the Eurozone, and Lincoln’s threshold criterion)
    • "[P]roblem u EU nije demokratski deficit, u smislu potrebe povećane input legitimnosti, već radije demokratska isključenost. Evropske institucije se općenito doživljavaju kao izvan kontrole demokratskih i ustavnih tijela u historijski prepoznatljivom smislu, i to ima utjecaja na opseg autoriteta kojeg Evropljani vjeruju da supranacionalna tijela mogu legitimno vršiti." (Ibid.)
  • Pierre-Henri Teitgen
    • "Demokracije ne postaju totalitarističkim državama u jednome trenutku; zlo napreduje postepeno - manjina polako ali uporno sužava prava većine, a slobode se ukidaju jedna za drugom."
  • Philip Pettit
    • "Prisilna država [...] svakako se miješa u izbore svojih građana. Ali ova prisila ili miješanje neće ugroziti slobodu tih građana ako oni vrše prikladnu učinkovitu formu kontrole nad miješanjem. I stoga mogućnost legitimne države nije ništa ni više ni manje nego država u kojoj građani vrše pogodnu vrstu kontrole nad prisilom koju država praktikuje u njihovim životima. Legitimna država će biti, u etimološkom smislu, demokratska država: država u kojoj demos ili narod vrši pogodnu formu kratosa ili kontrole nad onima na vlasti." (Legitimacy and Justice in Republican Perspective)
    • "Ako demos ili narod treba da učestvuje u vršenju kratosa ili kontrole nad vladom, i ako kontrola koju dijele treba da osigura da prisilni zakoni vlasti nisu dominirajući - odnosno nisu nametanje tuđe volje - onda ono što vrše mora uključivati kako utjecaj tako i upravljanje. Narod može imati utjecaj na vladu bez da to ostavlja ikakav naročiti trag ili obrazac na djelovanja vlade; to može biti utjecaj svojevoljan i nasumičan u svojim posljedicama kao i utjecaj vremena. Da narod ima takav utjecaj ne bi nam dao nikakav razlog da mislimo da su zakoni ili dekreti koje je vlada usvojila bili pod uvjetima koje su oni diktirali, za razliku od unajmljenog radnika koji djeluje pod uslovima koje mu diktirate [...] Da bi sistem građanske kontrole - sistem građanskog utjecaja i upravljanja - ustanovio legitimnost države postoje tri uslova koje mora ispuniti. Mora biti individualiziran, neuslovljen, i učinkovit." (Ibid.)
  • Predrag Matvejević
    • "U zemljama s demokratijom sud te osudi i odmah ideš u zatvor. Na našim prostorima postoji jedan hibrid demokratije i diktature kojeg ja zovem demokratura. Neko od glavešina telefonom nazove drugog i kaže: Nemojte ga zatvarati, to nam sada ne služi. U drugoj situaciji bi rekli: Pritvorite ga, to nam odgovara, vidite šta nam radi.... No, ja se ne bojim da ću uistinu biti uhapšen, Hrvatska se ne bi usudila da me zatvori!" (Dnevni avaz, 02.01.2007.)

R[uredi]

  • Reinhold Niebuhr
    • "Čovjekov smisao za prevednost čini demokraciju mogućom. Njegova sklonost ka nepravednosti čini demokraciju neophodnom."
  • Richard von Weizsäcker
    • "Demokratija živi od spora između dvaju stranaka, od diskusije da bi se pronašao pravi put. Zbog toga u demokratiju pripada poštivanje mišljenja drugog."
  • Richard H. Pildes
    • "[K]onstitucionalizacija demokratskih politika nosi velika obećanja, ali i velike rizike. Demokratija je kontinuirani proces samokorekcije i samoodređenja, kako se političke zajednice bore oko definisanja vrsta političkih procesa koji će generisati široko prihvaćene, legitimne forme samouprave; rizik je da će konstitucionalizacijom demokratskih politika sudovi pogrešno zalediti u mjestu postojeće demokratske aranžmane i frustrirati moć političkih zajednica da odrede za sebe kako na najbolji način da usavrše demokratski proces. Obećanje je da će sudovi način načine da se bore protiv inherentnih patologija demokratskih sistema, kroz koje politički insajderi pokušavaju da se ustoliče sve dublje u vlasti, kao i u osiguranju da demokratski sistemi ostanu otvoreni, uključivi, i kompetitivni." (Elections)
  • Robert A. Dahl
    • "Postoji nužno obrnuta proporcija između autoriteta kvazi-čuvara i autoriteta demosa i njegovih predstavnika [...] Čak i ako je autoritet čuvara ograničen tek na određena pitanja temeljnih prava i interesa, po tim pitanjima demos bi nužno otuđio svoju kontrolu [...] Što je širi opseg prava i interesa koji su predmet konačne odluke kvazi-čuvara, uži mora biti opseg demokratskih procesa." (Demokratija i njeni kritičari)
  • Robert Musil
    • "Da se preko izabranih demokrata može projicirati volja naroda, je naravno samo privid. Ali, ako to predstavlja pokušaj da se o pitanjima različitih interesnih grupa umjesto pištoljem i nožem odlučuje glasanjem, onda je to humaniji i čovječniji postupak."
  • Ronald Dworkin
    • "Istinska demokratija nije samo statistička demokratija, u kojoj je bilo šta što većina ili pluralitet želi iz tog razloga legitimno, već komunalna demorkatija, u kojoj je večinska odluka legitimna samo ako je to većina u zajednici jednakih. To znači da [...] političke odluke moraju tretirati svakoga sa jednakim obazirom i poštovanjem, da svakoj osobi moraju biti garantovana temeljna građanska i politička prava koju ni jedna kombinacija drugih građana ne može oduzeti, ne bitno koliko su brojni ili koliko preziru njegovu ili njenu rasu ili moral ili način života." (Povelja prava za Britaniju)
    • "[O]dređujući cilj demokratije [je osiguranje]: da kolektivne odluke donose političke institucije čija struktura, sastav, i prakse tretiraju sve članove zajednice, kao pojedince, sa jednakim obzirom i poštovanjem." (Pravo slobode: moralno čitanje Američkog ustava)
    • "Politička jednakost nije stvar političke moći već političkog položaja. Demokratija potvrđuje na najdramatičniji način jednak obzir i poštovanje koje zajednica zajedno, kao čuvar prinudne vlasti, ima za svakog svog člana. Demokratija je jedini oblik vlasti, osim vladavine lutrijom, koji potvrđuje taj jednak obzir i poštovanje u svom najtemeljnijem ustroju. Ako se bilo kojem građaninu pripiše manje izbornog utjecaja nego drugima, jer mu se uskraćuje glas ili se njima daje više glasova, ili zbog toga što ga izborni aranžmani smještaju u distrikt sa više stanovništva, ali ne i više predstavnika, ili zbog bilo kojeg drugog razloga, onda razlikovanje signalizira manje političkog položaja za njega osim ako se može opravdati na način koji negira taj signal." (Pravda za ježeve)
    • "Ja negiram ono što mnogi pravnici i politolozi tvrde: da je sudska kontrola neizbježno i automatski nedostatak u demokratiji. Ali ne slijedi da je bilo koja demokratija imala istinskih koristi od te institucije." (Ibid.)
  • Russell Hardin
    • "[L]iberalizam, konstitucionalizam, i demokratija, kao i, naročito, liberalna konstitucionalna demokratija, funkcionisat će, kada to zaista i jeste slučaj, jer služe međusobnoj koristi politički učinkovitih grupa u društvu koordinirajući te grupe na političkom i, možda, ekonomskom poretku. U nekim društvima oni ne funkcioništu, i možda se ne može ni očekivati da funkcionišu, u ovom smislu. Sporedna, ali možda jednako važna tvrdnja, jeste da ustavne političke institucije i demokratske procedure općenito zahtijevaju ne toliko aktivnu podršku koliko puki pristanak da bi preživjele i funkcionisale. Ovo su eksplanatorne tvrdnje, ne normativne. Ali one imaju relevantnost za normativne tvrdnje ako uzimamo za ozbiljno neki tip Kantovog diktuma da "treba pretpostavlja može"." (Liberalizam, konstitucionalizam, i demokratija)
    • "Jer je suočena sa značajnim ograničenjima za svoju funkcionalnost, demokratija nije lijek za politiku. Ona radi samo na marginama velikih pitanja. Nekoliko velikih pitanja s kojima demokratija može živjeti su ona o kojima postoji široki konsenzus [...] U spornim pitanjima demokratija može raditi samo uz pozadinu grube koordinacije o poretku. Bez te suštinske prethodne koordinacije, demokratija je pogažena ili nerelevantna. Čak i kada je postignuta gruba koordinacija o poretku, ako su u pitanju precizne teorijske tvrdnje, demokratija radi samo u smislu da postiže rezultat - ali ne u smislu da dolazi do ispravnog rezultata. Često, zaista, demokrata bi želio da se odluke donesu nedemokratski." (Ibid.)

S[uredi]

  • Sarah Song
    • "[P]olitička jednakost je konstitutivni uslov demokratije, a solidarnost je instrumentalni uslov demokratije [...] Politička jednakost je konstitutivni uslov demokratije, a stabilni, omeđeni demos je nužan za njeno ostvarenje. Savremena država ocrtava takav stabilni demos. Granice demosa su već definisane prema granicama državnog članstva, ali moj argument nije da trebamo davati prednost statusu quo jer je status quo. Mi imamo razloge koji su unutrašnji demokratiji za oivičenje demosa na ovaj način. Prvo, historijski je slučajna, ali moralno relevantna činjenica da je savremena država primarni instrument za osiguranje suštinskih prâva i sloboda koje konstituišu demokratiju [...] Ukratko, institucije savremene države služe zakonodavnim, izvršnim i sudskim funkcijama nužnim za stvaranje i održavanje sistema prâva. Ključno za moj argument, savremena država može ispuniti zahtjeve političke jednakosti: jednaka prava političke participacije i slobode mišljenja i izražavanja, kao i materijalne uslove koji osiguravaju jednake mogućnosti za vršenje tih prâva i sloboda. Drugi razlog za oivičenje demosa u skladu sa granicama teritorijalne države ima veze sa solidarnošću. Država nije tek instrument odlučivanja ili način za osiguranje prâva; ona je također postala mjesto solidarnosti i povjerenja, koji motiviraju učestvovanje. Demokratsko učestvovanje i mobilizacija ne dešavaju se u vakuumu, već u odnosu prema bogatoj mreži institucija. Povjerenje igra važnu ulogu ovdje [...] Treće, povjerenje i solidarnost su važni ne samo za motiviranje građana za političko učestvovanje, već i za povezivanje građana sa političkim predstavicima. Demokratski predstavnici moraju biti odgovorni određenom demosu [...] Demos treba biti oivičen državom jer država osigurava suštinske uslove demokratije, služi kao primarno mjesto solidarnosti koja koristi demokratskom učestvovanju, i ustanovljava jasne poveznice između predstavnika i njihovih birača." (The boundary problem in democratic theory: why the demos should be bounded by the state)
  • Samuel Huntington
    • "Izbori, otvoreni, slobodni i pravični, su suština demokratije, neizbježni sine qua non." (Treći val: demokratizacija u kasnom dvadesetom stoljeću)
  • Samuel Issacharoff
    • "Centralno pitanje u demokratskoj vladavini mora biti da li politički proces nudi neku šansu za uklanjanje sa dužnosti aktuelnih zvaničnika koji su izazvali bijes javnosti. Mogućnost "istjerivanja bagre napolje" postaje definitivna odlika koja razlikuje vitalnu demokratiju od autoritarne države čiji upravitelji možda budu izabrani kroz izbore, čak i ako su izvorni izbori bili sporne prirode. Naročito u državama koje nastaju iz autoritarne vladavine, kritično pitanje nije da li će se koristiti izbori za određivanje prvog skupa vladara, već da li će postojati drugi izbori u kojima će dalji mandat šefova države ozbiljno biti doveden u pitanje." (Constitutional Courts and Democratic Hedging)
    • "Problem sa stvaranjem demokratskih institucija i kulture iz pepela autoritarnosti, i u podjeljenom društvu, jeste što se krhke demokratije moraju kretati dilemom koja je u srcu svih uspješnih liberalnih demokratija: one moraju omogućiti većinsku vlast, ali također institucionalno je ograničavajući." (Krhke demokratije)
    • "Formalni mehanizmi demokratije sami po sebi ne osiguravaju toleranciju niti legitimnost. Izbori tek zbrajaju ko je većina i ko je manjina. Sami po sebi oni ne garantuju ni civilnost niti kasniju odgovornost pobjednika prema svojim subjektima [...] Izbori ne gase osjećaj nepravde manjine koja je podvrgnuta onome što doživljavaju kao tiraniju većina od strane posebno legitimirane većinske vladavine. Izbori prečesto daju fiktivni oreol legitimnosti onome što je tek, riječima sačuvanim od Alexis de Tocquevilla od američkih stvaralaca, "tiranija većine". (Ibid.)
    • "[K]oncept "krhkosti" [koristim] da identifikujem ustavne demokratije, često tek nedavno omogućene, čije političke institucije i grupe podrške iz građanskog društva su nedovoljne za upravljanje sukobom [...] Ono što karakterizira savremene krhke demokratije jeste da one tipično nasljeđuju politički autoritet iz pada autoritarnog režima, i pri tom se moraju suočiti sa ponovnim društvenim podjelama koje su bile potisnute ili eksploatisane od siledžijskih vlada. Ove demokratije pokušavaju da upravljaju sukobom, stabiliziraju upravu, i uključe vrijednosti narodnog suvereniteta, sve u isto vrijeme. Oni to čine među stanovništvom koje česte ima tek prolaznu povezanost sa koncepcijama građanstva ili zajedničkog poduhvata. I često to čine u svjetlu određenih neprijatelja, kako unutarnjih, tako i vanjskih, za koje je osporavanje inherentno u demokratskoj vladavini znak slabosti." (Ibid.)
    • "Za razliku od pokušaja podjele vlasti formalno, demokratski konstitucionalizam nudi drugačiji put građenja nacije. Radije nego osiguravanje nacionalnog jedinstva kroz formalnu podjelu vlasti uz glavne rascjepe društvene podjele, konstitucionalizam ima tendenciju da nametne ograničenja na spektar odluka koje demokratski izabrane vlade mogu preduzeti. Test jeste da li ustavna ograničenja dopuštaju javljanje demokratskih politika, za razliku od pukog pojma izabranog šefa države. Demokratske politike zahtijevaju institucije političkog osporavanja, prije svega opozicione političke stranke, i sposobnost današnjih gubitnika da se jave kao dio sutrašnje pobjedničke koalicije. Mjera učinkovitosti ustavne demokratije jeste da li se to zaista događa, da li se današnji vladari mogu natjerati da predaju poziciju promjenjenog volji izbornog tijela." (Ibid.)
  • Seyla Benhabib
    • "[P]ostoji ključna veza između demokratske samouprave i teritorijalnog predstavljanja. Upravo jer demokratije usvajaju zakone koji treba da obavezuju one koji su ih legitimno ovlastili, opseg demokratskog legitimiteta ne može se proširiti van demosa koji se ograničava kao narod na datoj teritoriji. Demokratski zakoni zahtijevaju zatvaranje upravo jer demokratsko predstavljanje mora biti odgovorno prema određenom narodu. Imperijalno zakonodavstvo, suprotno tome, bilo je izdavano iz centra i bilo je obavezujuće dokle god se širila moć centra da kontroliše svoju periferiju. Imperije imaju granice; demokratije imaju rubove. Ne vidim način da se presječe ovaj gordijski čvor koji povezuje teritorijalnost, predstavništvo, i demokratski glas. Naravno, predstavničke institucije koje se temelje na drugim principima će postojati i treba da se prošire." (Prava drugih)
    • "Ustav 'nas, naroda' jeste puno fluidniji, sporniji, kontroverzniji, i dimaničniji proces nešto što bi i rawlsijanski liberali ili teoretičari propadanja građanstva htjeli da vjerujemo [...] Ova vizija ne može biti pravedna prema dualnom identitu naroda kao ethnosa, kao zajednice zajedničke sudbine, sjećanja, i moralnih simpatija u jednu ruku, i kao demosa, kao demokratskog totaliteta svih građana s pravom glasa, koji mogu ili ne moraju biti dio istog ethnosa. Sve liberalne demokratije koje su savremene nacionalne države ističu obje ove dimenzije. Politike narodnjaštva [peoplehood] sastoje se u njihovom pregovaranju. Narod nije samo-zatvoreni i samo-dovoljni entitet [...] Narodnjaštvo je dinamička, a ne statička stvarnost." (Ibid.)
    • "Demokratski suverenitet je temeljen na tri regulativna ideala: da je narod kako autor, tako i subjekt zakona; ideal ujedinjenog demosa; i ideja samo-zatvorenog i autohtonog teritorija nad kojim demos vlada. Tvrdila sam [...] da su zadnja dva ideala neodbranjiva kako po normativnim, tako i empirijskim osnovama. Jedinstvo demosa trebalo bi biti razumljeno ne kao sukladno dat, već radije kao proces samo-konstitucije, kroz više ili manje svjesne borbe uključivanja ili isključivanja." (Ibid.)
    • "Želim da napravim razlikovanje između kulturne integracije i političke integracije i da sugerišem da u robusnoj liberalnoj demokratiji poroznost granica nije prijetnja za, već radije obogaćenje, postojeće demokratske raznolikosti. Kulturne zajednice su građene oko privrženosti njihovih članova prema vrijednostima, normama, i tradicijama koje nose perskriptivne vrijednosti za njihov identitet, u tome što neuspjeh u njihovom poštovanju pogađa njihovo sopstveno razumijevanje članstva i pripadanja. Zasigurno, ipak, uvijek postoji osporavanje i inovacija oko takvih kulturnih definicija i narativa [...] Politička integracija odnosi se na prakse i pravila, ustavne tradicije i institucionalne navike, da dovedu pojedince zajedno da formiraju funkcionalnu političku zajednicu. Ovo funkcionisanje ima dvostruku dimenziju: ne samo da mora biti moguće voditi ekonomiju, državu, i njen administrativni aparat, već mora također postojati dimenzija vjerovanja u legitimitet vodećih institucija društva čineći to. Pravno-racionalni autoritet savremene države leži ne samo na administrativnoj i ekonomskoj učinkovitosti već također na vjerovanju u njenu legitimnost. Upravo jer savremene države pretpostavljaju pluralnost sukobljenih kao i kopostojećih svjetskih gledišta, principi političke integracije su nužno apstraktniji i općenitiji nego principi kulturnog identiteta. U savremenoj državi, politički život je jedna sfera postojanja među mnogim drugim sa svojim brojnim zahtjevima prema nama; razdvajanje između ličnih identieta i ličnih lojalnosti, javnih izbora i privatnih uključenja, jeste konstitutivan za slobodu građana u liberalnim demokratijama [...] U liberalnim demokratijama koncepcije ljudskih i građanskih prava, ustavnih tradicija, kao i demokratski procesi izbora i predstavništva, suštinski su normativni elementi političke integracije. Prema njima građani, kao i stranci, državljani, kao i stranci sa pravom boravka, moraju pokazati poštovanje i lojalnost, a ne prema bilo kakvoj specifičnoj kulturnoj tradiciji." (Ibid.)
    • "Demokratski narodi konstituišu sebe kao suverena jer oni podržavaju određene principe ljudskih prava i jer pojmovi njihove asocijacije tumače i čine mogućim ta prava. Naravno, precizno tumačenje ljudskih prava i sadržaj građanskih prava mora biti preciziran i artikulisan u svjetlu konkretnih historijskih tradicija i praksi datog društva. Ipak ti principi nisu iscrpljeni, kako u njihovom važenju ili njihovom sadržaju, samo kroz njihovo utjelovljenje u određenim kulturnim i pravnim tradicijama. One imaju tvrdnju važenja koja prevazilazi kontekst, u čije ime isključeni i ugnjetavani, marginalizovani i omraženi mobiliziraju i ističu svoje činilaštvo i članstvo. Historija demokratskih reformi i revolucija, iz radničkih pokreta do prava žena, iz antidiskriminacijskih do antikolonijanih sukoba, šire krug adresata tih prava, kao i transformisanje njihovog sadržaja. Upravo jer ta prava imaju kontekstualno-prevazilazeći kvalitet mogu biti korištena od onih koji su isključeni 'iz posjedovanja zajedničkih koncepcija društvenih dobara' i za koje 'lokalni i partikularni' su nosili stigmu nejednakosti, ugnjetavanja, i marginalizacije." (Ibid.)
  • Sokrat
    • "Demokratija će platiti zbog toga što ce pokušati da odgovara svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokratija će im to dati. Mladi će htjeti da budu uvažavani kao stari, žene će htjeti da budu kao muškarci, stranci će htjeti prava starosjedilaca. Demokratija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokratija će im to dati. Kada lopovi i prevaranti preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastaće gora tiranija nego u bilo koje vrijeme monarhije i oligarhije".

T[uredi]

  • Tarik Haverić
    • "Nema demokratije prije demokratije, i nema liberalizma prije liberalizma. Društva postaju liberalno-demokratska kroz niz nasilnih sukoba u kojima pristalice liberalne demokratije sasvim neliberalno i nedemokratski eliminiraju njene protivnike (ali se u nekim slučajevima ti sukobi protežu na više stoljeća, što kod današnjeg posmatrača stvara dojam mirne evolucije). Korolarij koji slijedi iz ovog potonjeg stava jest da jedan neliberalni referendum u kojem su se neobaviješteni građani izjašnjavali u atmosferi straha i prisile možemo razlikovati od drugog takvog referenduma samo prema tome da li je iznuđeni rezultat jednoga ili drugoga vodio ka liberalno-demokratskom društvu u kojem će se, jednoga dana, kao u naše vrijeme u Škotskoj, obaviješteni građani o svemu izjašnjavati bez straha i prisile." (Liberalizam protiv liberalizma)
    • "[U] stvarima demokratije nije dopuštena samointerpretacija. Da li je poredak u nekoj državi demokratski ne zavisi od izjava njenog vrha, već od saobraznosti njene prakse čitavom nizu utvrđenih normi koje ta država ne može samovoljno mijenjati ili ukidati." (I vrapci na grani)
    • "[D]emokratski odnosi u društvu uvjet su stabilnih međunacionalnih odnosa. Očigledno je da ćemo još dugo morati da čekamo prije nego što neko izgovori historijsku rečenicu da Bosna i Hercegovina nije ni socijalistička, ni komunistička, ni socijaldemokratska, već onoga ko osvoji najviše glasova - pa i to samo na četiri godine." (Ibid.)
  • Theodore Parker
    • "Demokracija ne znači: Ja sam jednako dobar kao i ti, nego: Ti si jednako dobar kao i ja."
  • Thomas Christiano
    • "Demokratija na nivou nacionalnog političkog odlučivanja je, tvrdim, ostvarenje centralne političke vrijednosti javnog tretiranja osoba kao jednakih u kontekstu ozbiljnog sukoba interesa i neslaganja među pogrešivim i kognitivno pristrasnim jednakim osobama oko toga kako najbolje organizovati društvo koje dijele. Kada se ljudi ne slažu, a kolektivne odluke se moraju donijeti, demokratija je način donošenja tih odluka u kojima ljudi mogu vidjeti da ih se tretira kao jednake [...] U ovoj vrsti konteksta gdje postoji potreba za kolektivnim odlučivanjem mi imamo tri veoma istaknuta i važna politička interesa koja težimo da zaštitimo: interes u zaštiti protiv kognitivne pristrasnosti, interes u tome da smo kod kuće u svijetu i interes da smo priznati i potvrđeni kao jednaki." (An egalitarian argument for a humanright to democracy)
    • "Jedini način za tretiranjem osoba kao jednakih na javno jasan način u kolektivnom odlučivanju jeste da im se svima da jednak glas u procesu. To iz razloga što su politički interesi javni i način na koji se oni mogu unaprijediti na javno jasan egalitarian način jeste da se osigura da svako ima riječ u kolektivnom odlučivanju koji izražava jednako isticanje svačijih interesa. Mi ne možemo prizivati jednakost u ishodima kolektivnog odlučivanja jer postoji previse neslaganja o tome šta bi sačinjavalo jednake ishode. Mi ne možemo čak prizivati ni jednakost u zadovoljenju interesa u tome da se osjećamo kod kuće ili u ispravljanju kognitivnih predrasuda jer opseg njihovog zadovoljavanja je također predmet neslaganja. Stoga da bi ljude tretirali kao jednake mi se moramo povući nazad iz standarda jednakog ishoda i dati svakoj osobi način da unaprijedi njihove posebne obzire i interese u kolektivnom odlučivanju. I moramo raspodijeliti te načine tako da se svi tretiraju kao jednaki." (Ibid.)
    • "Postoji više načina za djelovanjem na temelju ljudskog prava na demokratiju, a da nije vojna ili druga veoma intruzivna intervencija. Mi možemo ponuditi nesuštinsku pomoć društvima samo pod uslovom da oni učine korake u demokratizaciji. Mi možemo ograničiti saradnju, barem na nesištinska dobra, sa nedemokratskim društvom. Mi se možemo umiješati, na različite načine, kada elita pokuša preuzeti demokratsko društvo silom ili prevarom. Mi možemo ponuditi pomoć društvima koja se bore da ostvare demokratske institucije." (Ibid.)
    • "Gdje postoji neslaganje o pravdi i zajedničkom dobru, unikatno najbolji način da se svačiji sud uzme za ozbiljno, tako da se jednakost na javan način otjelovi, jeste da se svakoj osobi da jednak glas u tome kako društvo treba biti organizovano. A ovo je pak način da se javno realizuje jednako promicanje interesa. Stoga princip javne realizacije jednakosti podržava demokratiju kao unikatno najbolje ostvarenje jednakosti pod okolnostima neslaganja i pogrešivosti." (The Authority of Democracy)
  • Thomas Fleiner
    • "[D]emokratija temeljena samo na većinskom principu ne može biti legitimna procedura odlučivanja u multietničkom društvu u odnosu na pitanja koja etničke zajednice doživljavaju kao suštinska za njihovo preživljavanje i razvoj. Takva pitanja moraju se adresirati na ustavnom nivou, i o njima se mora odlučivati ustavotvornim procedurama. Zaista, sporovi o etničkim pitanjima samo će naći prihvatljiva rješenja ako etničke zajednice u pitanju imaju sposobnost da dođu do konsenzusa." (Yugoslav Crisis: Challenge for a New Theory of Federalism)
  • Tukidid
    • "Naš ustav ne oponaša zakone susjedâ; prije smo mi uzor drugima nego da se u njih ugledamo. Zbog toga što je vlast u rukama mnoštva a ne nekolicine, nazvano je demokratijom. U privatnim sporovima, svi su jednaki pred zakonom; što se pak tiče sudjelovanja u javnom životu, svako se uvažava prema glasu koji uživa, ne po pripadnosti nekom staležu nego po osobnoj vrijednosti; nikome opet ni siromaštvo ni neznatan društveni položaj ne stoje na putu, ako samo može dobro služiti državi. Sloboda je pravilo po kojem se ravnamo u državnoj zajednici, a i svakodnevnim poslovima: tu sumnjičenju nema mjesta, i ne ljutimo se na susjeda ako radi šta mu je drago, niti pokazujemo one uvredljive znakove koji su možda neškodljivi ali ipak nisu prijatni za vidjeti. Premda u našim privatnim poslovima nema prisile, strahopoštovanje nas spriječava da kršimo državne zakone. Pokoravamo se državnim dužnosnicima i zakonima, prije svega onima koji su doneseni da se zaštite potlačeni i čije kršenje, premda su nepisani, donosi opći prezir." (Historija Peloponeskog rata)

W[uredi]

  • Wilfrid Waluchow
    • "Demokratija znači da je sâm narod na neki način u konačnici odgovoran za određivanje zakona i uredaba po kojima treba biti upravljan, a ne kralj ili kraljica kao što je to slučaj u monarhiji, ili grupa elite kao što je to u oligarhiji. Naravno, čak i građani u idealnim demokratijama nužno sami ne donose sve odluke o stvaranju, mijenjanju, ili ukidanju zakona ili drugih formi vladinih direktiva." (Common-law teorija sudske kontrole)
    • "[Č]ak i ako je usvajanje večinskih procedura nužan uslov demokratije, ne slijedi da je to dovoljan uslov [...] [D]emokratija je više od jednostavnog sabiranja glasova i dozvoljavanja željama večine da odnose pobijedu. Demokratija je, u minimumu, privrženost idealu samo-vladavine. U tom cilju, ona zahtjeva upućeno odlučivanje. Ona zahtjeva, kako iz konsekvencijalističkih, tako i deontoloških razloga, da narod i njegovi predstavnici budu u potpunosti upoznati sa podacima koji su relevantni za bilo koju društvenu odluku koju moraju učiniti." (Ibid.)
  • Winston Churchill
    • "Demokratija je najlošija forma države ako izuzmemo sve ostale."
  • Wojciech Sadurski
    • "Isto kao što nema nužne veze između demokratske procedure za uspostavljanje institucije i demokratskog karaktera institucije, ne postoji ni nužna veza između nedemokratske prirode institucije i njene nelegitimnosti." (Prava pred sudovima)
    • "[M]ožemo možda reći da je demokratija ključni element legitimnosti samo u odlukama i normama koje su 'izborno senzitivne', tj., gdje je važno za odluke da oslikavaju istinsku raspodjelu preferenci i gledišta u društvu, bez obzira na način formiranja i kvalitete tih gledišta. U izborno senzitivnom području, ispravno autoritativne odluke (norme, standardi, itd.) su one koje oslikavaju, koliko god je moguće preciznije, istinsku raspodjelu preferenci, tj., izbora koje ljudi zaista prave. Ali ako pogledamo prikladan opseg demokratije na ovaj način, onda ćemo vjerovatno primijetiti da je opseg odluka, za koje je prikladan standard samo 'izborna senzitivnost', uistinu veoma uzak. Školski primjer izborne senzitivnosti odluka (da li izgraditi novi stadion ili novi putni sistem, iz dostupnih javnih fondova) ukazuje da su takve jasne alternative, gdje je izbor na prvu jednako razuman i gdje odlučivanje upućuje na stepen društvene podrške, izrazito rijetke. Jer u većini slučajeva, ono što je bitno za legitimnost odluka, demokratskih ili drugih, jesu one vrste razloga koje su ponuđene ili su mogle biti ponuđene za njih. I često puka činjenica određene raspodjele preferenci nije dovoljna (ili je čak irelevantna) za legitimnost odluka koje oslikavaju ovu raspodjelu, osim ako smo suočeni sa odlukama koje su veoma jednostavne ili veoma trivijalne - nešto što se rijetko događa u politici." (Supranational public reason: On legitimacy of supranational norm-producing authorities)
  • Wolfgang Thierse
    • "Demokracija je naše najvrijednije dobro. Njeno održanje je ujedno zadatak i obaveza. To znači stalno, odlučno, samosvjesno preispitivanje, stremljenje i trud da se postignu kompromisi i trajni konzens. Ovo su osnovni uvjeti jedinog političkog reda koji može garantirati slobodu."

Ž[uredi]

  • Žan Žak Ruso
    • "Narod koji nikad ne bi zloupotrebljavao vladu ne bi zloupotrijebio ni nezavisnost; narod koji bi uvijek dobro vladao ne bi imao potrebe da se njime vlada. / Ako se izraz shvati u najstrožijem smislu, nikad nije bilo prave demokratije, niti će je ikada biti. Protivno je prirodnom poretku da veliki broj ljudi vlada, a malim brojem da se vlada. Ne može se zamisliti da narod ostane neporestano okupljen kako bi se bavio javnim poslovima, i lako se može vidjeti da narod ne bi mogao u tu svrhu ustanoviti odbore a da se ne promjeni oblik uprave." (Društveni ugovor, III: 4)
    • "Dodajmo da nema vladavine toliko podložne građanskim ratovima i unutrašnjim nemirima kao demokratska ili narodna, jer nijedna druga ne teži tako snažno i ustrajno da mijenja oblik, niti zahtijeva više budnosti i hrabrosti da bi se očuvala u svom sadašnjem obliku. Naročito u takvom uređenju građanin mora da se oboruža snagom i postojanošću, i da svakoga dana svoga života izgovori u dubini srca ono što je govorio jedan vrli palatin u poljskom saboru: "Malo periculosam libertatem quam quietum servitium." [Više volim slobodu punu opasnosti nego mirno ropstvo]. / Kada bi postojao takav narod bogova, on bi sobom upravljao demokratski. Tako savršena vladavina ne odgovara ljudima." (Ibid., III: 4)

Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: