Zašto svijet ne postoji

"Svijet bez činjenica ne postoji. Čak ni ništavilo ne može vladati bez da postoji činjenica da ništa ne postoji. Kada nema ništa za ručak, to je činjenica i, s obzirom na okolnosti, dosta neugodna. Ništavnost ne postoji. Uvijek postoji nešto što je slučaj, uvijek je nešto istina o nečemu. Ništa i niko ne može umaći činjenicama. Nije bitno koliko je svemoguć Bog, čak ni Bog ne može pobjeći činjenicama, jer naposljetku bila bi činjenica da on/ona/ono jeste Bog, a ne ništa."

"[M]i zaista moramo biti spremni, pod određenim okolnostima, da izbacimo područja predmeta iz naših sistema vjerovanja, manevar koji ja zovem ontološka redukcija. Neko se upušta u ontološku redukciju kada otkrije da je navodno područje predmeta govora – jednom riječju – tek šuplja priča [...] [M]ožemo raditi sa sljedećim razumijevanjem 'svijeta': svijet je područje svih područja, područje predmeta koji ugošćava sva područja predmeta (različito od univerzuma, koji akonomodira samo područja predmeta prirodnih nauka). Također znamo da postoje mnoga područja predmeta koja se barem djelimično isključuju, ali također djelimično preklapaju na različite načine. Izvesti ontološku redukciju zahtijeva suštinsko naučno znanje, bilo ono prirodne, historijske, ili sociološke vrste."

"Svijet nije ni ukupnost svih stvari niti ukupnost činjenica, već je područje u kojem se nalaze sva postojeća područja. Sva područja koja postoje pripadaju svijetu. Svijet je, kako je to Martin Heidegger precizno formulisao, 'područje svih područja'. Moje gledište da svijet ne postoji vodi tvrdnji da ne postoji takva stvar kao područje svih područja. Ovo ostavlja prostor za poziciju da postoje sve vrste područja, samo da ona ne mogu biti gradivni blokovi za veće, sveuključujuće područje."

"Moj odgovor na pitanje: 'Šta je postojanje?' jeste sljedeće: postojanje je okolnost da se nešto pojavljuje u polju smisla."

"[P]ostojati znači biti pronađen u svijetu (polju smisla) odustajući od pogrešne ideje da mora postojati sveuključivo polje smisla (svijet naveliko). Ontologija polja smisla tvrdi da, kada se god može naći polje smisla u kojem se pojavljuje, postoji nešto radije nego ništa. Pojavljivanje je opće ime za 'biti pronađen u' ili 'nastupanje'."

"Pojavljivanje/postojanje nije identično sa istinom. Zaista je istina da je pogrešno da vještice postoje. Vještice se pojavljuju u pogrešnom mišljenju da postoje u Sjevernoj Evropi. Pogrešne misli postoje, ali predmeti o kojima su one ne nalaze se u polju u kojima ih pogrešne misli smještaju."

"Polja smisla se zaista mogu predstavljati kao područja predmeta u smislu brojivih predmeta ili u preciznijem smislu matematički brojivih količina. Ona se isto tako mogu sastojati iz neodređenih pojava, nešto što se ne primjenjuje ni na područje predmeta ni ka količine općenito."

"Polja smisla su područja u kojima se nešto – određeni predmet – pojavljuje na određeni način. Kada se razmatra područje predmeta i a fortiori količina, apstrahuje se od polja smisla. Na ovaj način, dva polja smisla mogu se odnositi na iste predmete, koji se ipak pojavljuju različito u oba polja smisla."

"Sve stvari se pojavljuju u polju smisla. Postojanje je odlika polja smisla, naime da se nešto pojavljuje u njima. Tvrdim da postojanje nije odlika predmeta u svijetu ili u polju smisla, već odlika polja smisla, naime odlika da se nešto pojavljuje u njima."

"[I]dentitet ili individualnost je suštinska za naše razumijevanje polja smisla. Da bi nekoliko polja smisla uopće moglo postojati, ona se moraju razlikovati međusobno. Ono što razlikuje polja smisla međusobno jeste njihovo značenje, koje moramo prepoznati ako želimo znati u kojem se polju smisla nalazimo. Ontološki koncept polja smisla govori nam tek da mora postojati mnogo polja smisla i da se razlikuju međusobno. Ono nam ne govori ništa konkretno ili suštinski, poput toga koja polja smisla postoje i kako su konstituisana. Za ovo nam trebaju nauke ili oblici znanja pored ontologije: iskustvo, naša osjetila, jezik, misao – ukrako: stvarnost ljudskog znanja. Ontologija nam tek govori da stvarnost ne može kontačno biti sačinjena od nediferenciranih polja smisla, koja su svugdje strukturalno identična. Ali koja polja smisla postoje, lista konkretnih polja smisla, jeste ostvarenje ne ontologije, već empirijskih nauka."

"[K]ada poričemo da nešto postoji, uvijek poričemo da se pojavljuje u specifičnom polju smisla [...] [T]vrdnje o postojanju, da li su pozitivne ili negativne, uvijek upućuju tek na jedno polje smisla ili nekoliko polja smisla, ali nikad na sva, i posebno nikad na jedno sveobuhvatno polje smisla. Upravo jer ne postoji jedno sveobuhvatno polje smisla, slijedi da je postojanje uvijek relativno, naime relativno u odnosu na jedno ili više polja smisla."

"Naš život je jedno kretanje kroz različita polja smisla, i u svakom slučaju mi stvaramo ili se spotičemo o poveznice."

"[N]ovi realizam ističe duplu tezi, prvo, da možemo znati stvari i činjenice po sebi i, drugo, da stvari i činjenice po sebi ne pripadaju jednom području predmeta. Materijalni predmeti nisu jedini entiteti koji postoje, jer postoje također logički zakoni i ljudsko znanje koje možemo prepoznati na isti način kao i materijalne predmete. Moja sopstvena verzija novog realizma jeste ontologija polja smisla, koja tvrdi da sve što znamo se pojavljuje u poljima smisla."

"[S]vijet, totalno područje, polje smisla svih polja smisla, ne postoji i ne može da postoji. Iz ovog razloga temeljna ideja svjetonazora je apsurdna. Svi svjetonazori idu u stranputicu, jer oni žele da budu slike nečega što ne postoji. U najboljem scenariju, neko uvijek ima tek sliku dijela svijeta, koje obično vodi jednostranom predstavljanju koje se preuranjeno generalizira."

"[O]čito je da Bog postoji; ključno pitanje se tiče u kojem polju smisla postoji, kako se 'Bog' pojavljuje. I ne postoji dobar razlog za tumačenje velikih religijskih pred-modernih tekstova kao privrženih postojanju Boga u ili van univerzuma, u ili van prirode, jer relevantni izrazi 'univerzum' ili 'priroda' dobili su svoje trenutno značenje tek u savremenosti."

"Značenje umjetnosti jeste da nas suočava sa smislom. Smisao uobičajeno dopušta predmetima da se pojave, koji onda stoje pred smislom i sakrivaju ga, da tako kažemo. To je bukvalno slučaj sa čulom vida. Mi vidimo predmete, ali ne vidimo naše viđenje predmeta. Čulo vida je transparentno utoliko što nam dopušta da vidimo stvari, ali ne i viđenje stvari. Međutim, u vizuelnim umjetnostima činimo se svjesnim naših navika gledanja, načina na koji vidimo predmete. Suočeni smo sa samim smislom, ne tek sa onim što se osjetilo."