Ustav

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži

Citati[uredi]



A[uredi]

  • A. V. Dicey
    • "Ograničenja postavljena na postupanje zakonodavca u francuskom ustavu nisu u stvari zakoni, jer to nisu pravila koja će u konačnici provoditi sudovi. Njihova stvarna priroda jeste ta maksima političke moralnosti, koje izvode koju kog snagu da imaju iz toga što su formalno propisane u ustavu, i iz posljedične podrške javnog mnijenja." (Uvod u izučavanje zakona ustava)
  • Alexander Hamilton
    • "Pod ograničavajućim ustavom podrazumijevam ustav koji postavlja određena ograničenja zakonodavnoj vlasti, naprimjer, da zakonodavna vlast neće donositi nikakve zakone o lišenju imovine i časti, nikakve ex post facto zakone i slično. Ovakva ograničenja u praksi se jedino mogu održati posredstvom sudova, čija je dužnost da proglašavaju ništavnim sve akte koji su proitivni očiglednom smislu Ustava. Bez ovoga, sva zadržavanja pojedinačnih prava ili privilegija ne bi ništa predstavljala." (The Federalist Papers", br. 78)
  • Andrei Marmor
    • "[A]ko pod "ustavom" smatramo osnovnu političku strukturu pravnog sistema, njegove temeljne institucije za stvaranje i primjenu prava, onda svaki pravni sistem ima ustav. Svaki pravni sistem nužno mora imati određena pravila i konvencije koje određuju načine na koje se pravo stvara u tom sistemu i načine na koje se primjenjuje na pojedinačne slučajeve. U stabilnim pravnim sistemima mi bi također pronašli pravila i konvencije koje određuju strukturu suvereniteta, različite organe vlade, i vrste autoriteta kojeg imaju." (Tumačenje i pravna teorija)
    • "Legitimnost ustava mora ležati u rješenjima koja nudi za probleme s kojima smo suočeni, a ne u ciljevima, koliko god oni bili plemeniti i pohvalni, koje su tvorci ustava imali. Preporučljivo je imati na umu da su tvorci ustava također mogli imati ciljeve i namjere koje nisu tako plemenite i pohvalne." (Ibid.)
    • "U pravnom smislu, ustav znači ono što vrhovni ili ustavni sud uzima da on znači. I kako se njihovo tumačenje mijenja, tako se mijenja i pravno značenje samog ustava. Stoga teza koju smo ispitivali, prema kojoj sudije imaju ovlaštenje da tumače ustav, ali ne i da ga mijenjanju, neutemeljena je. Bilo koje tumačenje ustava mijenja njegovo pravno značenje, i prema tome, sam ustav [...] [Č]ak i pogrešna tumačenja stvaraju pravo." (Ibid.)
    • "Odisej je imao dobre razloge da ne vjeruje u svoje prosuđivanje kada mu se brod približavao sirenama. Stoga je zapovjedio da se zaveže za jarbol broda, i, ključno, naredio svojim podređenim da zanemare njegove naredbe u budućnosti, kada utjecaj sirena može ograničiti njegovo prosuđivanje, znajući unaprijed da se njegovom prosuđivanju u tom budućem trenutku, pod utjecajem sirena, ne može vjerovati. Odisejeva strategija je u osnovi razlog konstitucionalizma. Odisej je stvaralac ustava, a demokratske procedure su potencijalne žrtve sirena. Njihovo pjevanje je divno, ali njihov utjecaj je smrtonosan. Stoga odlučujemo, unaprijed, da se privežemo na jarbol i zanemarimo naše naredbe u budućnosti. Konstitucionalizam jeste prethodna privrženost da uklonimo određena pitanja iz uobičajene demokratske procedure, upravo zato što znamo unaprijed da se demokratskim procedurama ne može vjerovati kada sirene zapjevaju [...] Postoje dva temeljna moralna problema sa ovim razlogom za konstitucionalizam. Prateći Odisejevu analogiju, problemi su ovi: prvo, ono što imamo u slučaju ustava nije Odisej koji veže sebe za jarbol, već Odisej koji veže druge, njegove političke nasljednike, za jarbol zajedno s njim. Drugo, za razliku od Odiseja, koji zna da je pjevanje sirena smrtonosna požuda, mi to ne znamo sigurno u slučaju ustava i o tome se zasigurno ne slažemo. Čak i ako sumnjamo da tamo negdje ima sirena, često imamo ozbiljna i razumna neslaganja o tome ko su te sirene i kada je njihovo pjevanje smrtonosno. Prvi je intergeneracijski problem; drugo je problem pluralizma." (Are Constitutions Legitimate?)
    • "[Č]injenica da je ustav tu i da ga se slijedi ne može biti kompletan razlog za njegovo slijeđenje. On mora služiti nekim vrijednostima, ili rješavanju nekih problema koji su bili tu za rješavanje, ili stvaranje vrijednih praksi u kojima vrijedi učestvovati, ili oboje." (Ibid.)
  • Antonin Scalia
    • "[P]obornici Živog ustava [ne] slijede žudnje Američkog naroda u određivanju načina na koji će Ustav evoluirati. Oni ne slijede ništa tako precizno; uistinu, kao grupa oni ne slijede ništa. Vjerovatno najočitija manjkavost Živog konstitucionalizma, rame uz rame s njenom nekompatibilnošću sa čitavom protuevolucijskom svrhom ustava, jeste da ne postoji sporazum, ne postoji šansa sporazuma, oko toga šta treba da bude vodeći princip evolucije. Panta rei nije dovoljno informativan princip ustavnog tumačenja. Šta je to što sudija mora konsultirati da bi odredio kada je, i u kojem pravcu, došlo do evolucije? Da li je to volja večine, otkrivena iz novina, radio emisija, anketa javnog mnijenja, i časkanja u privatnim klubovima? Da li je to filozofija Humea, ili Johna Rawlsa, ili Johna Stuarta Milla, ili Aristotela? Čim rasprava ode izvan pitanja da li je Ustav statičan, evolucionisti se dijele u manje kampove budući da postoje pojedinačna gledišta oko dobra, istine, i ljepote. Mislim da je to neizbježno, što znači da je evolucionizam jednostavno nepraktična ustavna filozofija [...] [U]koliko ljudi počnu vjerovati da Ustav nije tekst poput drugih tekstova; da on znači ne ono što piše ili što se razumijeva da znači, nego ono što on treba da znači, u svjetlu "promjenjivih standarda uljudnosti koji označavaju progres sazrijevajućeg društva" - pa, onda, oni će se oslanjati na kvalifikacije drugačije od nezavisnosti, rasuđivanja, i pravničke pronicljivosti za one koje biraju da ga tumači. Preciznije, oni će tražiti sudije koji se slažu s njima oko toga u šta su evoluirani standardi evoluirali; da se slože s njima oko toga šta Ustav treba da bude [...] Ukoliko su sudovi slobodni da nanovo pišu Ustav, oni će ga, Boga mi, napisati onakvog kakvog ga želi večina; proces imenovanja i potvrđivanja će to osigurati. To će, naravno, biti kraj Povelje prava, čije će se značenje povjeriti upravo onom tijelu protiv koga je bila osmišljena da štiti: večini. Pokušavajući učiniti Ustav takvim da čini sve što se treba činiti od jednog doba do drugog, učinit ćemo da on ne čini ništa." (A Matter of Interpretation)
  • Aristotel
    • "Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer nisu isti ni državni ustavi, ali ipak svugdje postoji samo jedan koji je najbolji prema naravi." (Nikomahova etika)
    • "Najčešće se nezamjetljivo vladavine najboljih mijenjaju, kad se raspadaju pomalo, kao što je rečeno u ranijim [raspravama] općenito ο svim oblicima državnog poretka: kako uzrokom promjena može biti i sitnica. Jer kad jednom zanemare koju od stvari u ustavu, poslije lako i štogod veće promijene, sve dok se ne izmijeni cjelokupni državni ustroj." (Politika)
    • "Jer ne smije se misliti kako je robovanje živjeti prema ustavu, nego je to [ljudima] spas." (Ibid.)

B[uredi]

  • Bernhard Schlink
    • "Onda kada ustav prethodi i konstituiše državu, te čak i naciju, konstitucionalizam posebno cvjeta i identitet ustavnog subjekta izrasta u jedan naročito jasan oblik. Kada država ili nacija prethodi ustavu, ustavni identitet biva oblikovan od nacije i od države pored, ili čak prije, nego što ustav nastane." (The Constitutional Subject and Its Identity: My German Experience)
  • Bruce Ackerman
    • "Konačno pitanje nije da li Ustav zadovoljava naše najviše moralne ideale - ni jedan ustav u svjetskoj historiji nikada nije došao ni blizu - već da li je dovoljno dobar da opravdava učtivu i savjesnu podršku. “Dovoljno dobar”, u smislu moralnog kvaliteta svojih prošlih postignuća; “dovoljno dobar”, u nuđenju razumno pravičnih metoda za razrješenje postojećih sporova; “dovoljno dobar”, u otvaranju budućnosti za narodne pokrete koji obećavaju dalji politički rast. Ako je postojeća tradicija dovoljno dobra u tom smislu, učinit ćemo više napretka gradeći na njemu, nego uništavajući ga. I čini mi se da nudi dovoljno dobre razloge da prihvatimo njegovo isticanje legitimnosti." (Mi narod: temelji)

C[uredi]

  • Cass Sunstein
    • "Moja temeljna sugestija jeste da se ljudi često slažu o ustavnim praksama, i čak o ustavnim pravima, kada se ne mogu složiti o ustavnim teorijama. Drugim riječima, dobro funkcionirajući ustavni poretci pokušavaju da riješe probleme kroz nedovoljno teoretizirane sporazume. Ponekad ti sporazumi uključuju apstrakcije, prihvaćene kao takve usred teških neslaganja o pojedinim slučajevima. Stoga ljudi koji se ne slažu o pozivanju na nasilje i govoru mržnje mogu prihvatiti općeniti princip slobode govora, i oni koji se raspravljaju o istospolnim odnosima mogu prihvatiti apstraktni princip antidiskriminacije. To je važan fenomen u ustavnom pravu i politici; to čini stvaranje ustava mogućim. Ustavotvorci se mogu složiti oko apstrakcija bez slaganja o pojedinačnim značenjima tih apstrakcija. / Ali ponekad nedovoljno teoretizirani sporazumi uključuju konkretne rezultate radije nego apstrakcije. U teškim predmetima, ljudi se mogu složiti da je određena praksa ustavna, ili da nije ustavna, čak i kada se teorije koje prožimaju te njihove sudove oštro razlikuju. U svakodnevnom djelovanju ustavne prakse, nedovoljno teoretizirani sporazumi o određenim pravilima i doktrinama pomažu u osiguranju smisla onoga što pravo jeste, čak i kod široko rasprostranjenih neslaganja o tome šta, pojedinačno, objašnjava ta pravila i doktrine. / Posljednji fenomen sugeriše opću strategiju za rukovanje sa nekim od najtežih odluka. Kada se ljudi ne slažu ili su nesigurni oko apstraktnih pitanja - da li je jednakost važnija od slobode? da li slobodna volja postoji? da li je utilitarizam ispravan? da li kažnjavanje mora imati retributivne ciljeve? - oni često mogu napraviti napredak krečući se ka nivou veće pojedinačnosti. Oni pokušavaju konceptualni silazak. Ovaj fenomen ima naročito značajnu odliku: on angažira tišinu, o određenim temeljnim pitanjima, kao sredstvo za postizanje usklađivanja usred neslaganja, nesigurnosti, ograničenja vremena i mogućnosti, i heterogenosti. Ukratko, tišina može biti konstruktivna sila. Nedovoljno teoretizirani sporazumi su važan izvor uspješnog konstitucionalizma i društvene stabilnosti; oni nude način za ljude da pokažu međusobno poštovanje." (Incompletely Theorized Agreements in Constitutional Law)

D[uredi]

  • Donald Horowitz
    • "Zenit evropskog nacionalizma, od približno sredine devetnaestog, do približno sredine dvadesetog stoljeća, bio je period u kojem su državne granice bile, u značajnoj mjeri, neprobojne za međunarodno institucionalno učenje. Stvaranje ustava smatralo se intimnim činom, za koje je trebalo staviti naočare suvereniteta." (Constitutional Design: Proposals Versus Processes)
    • "Ako je devetnaesto bilo stoljeće kršćanskih misionara, dvadeset prvo možda postane stoljeće ustavnih misionara." (Ibid.)
    • "Ako je tačno da se nacrti općenito neusvajaju, to ustavni dizajn ne čini nevažnim predmetom istraživanja. Naivno je gledište odnosa ideja prema institucijama koje zaključuje da su ideje nevažne samo zato što ih institucije neoslikavaju u potpunosti ili brzo. Teški put same demokratije, od 1680. do 1789. do 1989., čini to dovoljno jasnim. Ideje se osporavaju drugim idejama, ideje se suočavaju sa nizom ne-idejnih barijera, te čak i ideje koje prežive ove testove moraju ići dalje: moraju se staviti u usvojive forme, moraju biti legitimizirane od predvodnika mišljenja i predvodničkih država, i moraju biti viđene kao da su u interesu onih koji moraju odobriti njihovo usvajanje prije nego što nađu svoj put u institucije. U slučaju ustavnog dizajna, borba ideja nije završena, ne-idejne prepreke su snažne, još je rano u smislu ustavnih iteracija, interesi koji su pod utjecajem usvajanja nisu ujednačeni, i regresija je moguća nakon usvajanja." (Ibid.)
    • "Procesi stvaranja ustava nisu bliski stvaranju niza institucija koje se izvode iz bilo koje pojedinačne teorije. Pored toga, postoje sistematske predrasude ustavnih subjekata koje preferiraju ili nisu naklonjene pojedinačnim pristupima. Postoje i varijacije u pozicijama i interesima etničkih grupa koje učestvuju ili su pod utjecajem ustavnih procesa. Zbog svih ovih razloga, posljedica će najvjerovatnije biti usvajanje smjese koja sadrži elemente izvedene iz nekoliko pristupa, nego dokument koji sadrži dosljednu perspektivu i metod [...] [M]ješoviti ishodi su vjerovatniji, te želim da istaknem neke od razloga. Prvi je da postoji asimetrija sklonosti [koja] [...] je sistematska; ona se izvodi iz nužnosti manjinskih i većinskih pozicija [...] Druga dva izvora su različitost učesnika i različitost ciljeva [...] Ako postoje mnogi subjekti, ustavni procesi će najvjerovatnije podrazumijevati pregovaranje. Po definiciji, pregovaranje uključuje razmjenu preferencija, a ta je razmjena neprijateljska je prema realizaciji jedinstvenog ustavnog dizajna." (Ibid.)

E[uredi]

  • Edin Šarčević
    • "Ustavnopravna analiza koja se ograničava samo na normativna rješenja i na iznalaženje elemenata koji su sadržani u pravnim aktima ostaje na površini problema: ona zapada u logičke (re)konstrukcije koje zamagljuju stvarnu zavisnost socijalnih odnosa od ustavnog prava. U nju se, prema tome, moraju uključiti pitanja konkretnih socijalnih konstelacija, pitanja ostvarivanja ustavnih premisa u sudskoj praksi, u državnim tijelima u uzajamnoj komunikaciji državnih organa, kao i pitanja pozicioniranja apstraktnog čovjeka u odnosu na državnu vlast: da li je on u svakoj konstelaciji suočen sa preglednim uređenjem koje obezbjeđuje pravdu ili sa sistemom koji iza privida zakonitosti producira strah, nesigurnost, ukratko, sa sistemom koji mehanizmima ustavnog prava pervertira ideju pravde." (Ustav iz nužde)
    • "Svaki je ustav bez primjene samo kompozicija političkih želja i opis pravnih procedura. Čarobna riječ ustavnosti je primjena ustava. To je mjesto sa kojeg se vidi sva ovisnost moderne pravne državnosti o odgovornom i mudrom čovjeku, o politički i finansijski neovisnom i obrazovanom sudstvu, o moralnom političaru." (Ustav i politika)
    • "Primjenu ustava bi, prije svih i iznad svih, morale obezbjediti političke partije [...] Pretpostavka svake ustavne države je lojalnost ustavu. Filozofija ustavne države, teorija i dogmatika principa pravne države i koncepcija ustavnog patritoizma (sic) opstaju i padaju s građanskom i političkom lojalnošču ustavu. Bosna i Hercegovina predstavlja jedinstven primjer na kojem se može pokazati kako su legalne, u ustavnoj proceduri izabrane političke partije odmah po izboru sabotirale primjenu ustava, kako su rušeći pravne granice vršenju državne vlasti ukidale racionalne granice sopstvenom djelovanju. (Ibid.)
    • "Sam ustav ne može bez pomoći političkih partija i građana proizvesti ustavnu lojalnost, jedna vrsta zajedničkog rada na razvijanju ustavnosti nije data nego je zadata. / Lojalnost ustavu predstavlja subjektivni element legaliteta. Lojalnost, naime, obavezuje na osnovu spoznaje društvenih uvjeta za funkcionisanje legaliteta, odnosno, za funkcionisranje ustavne države. U tom se smislu valjanost jednog Ustava mora mjeriti i mogućnošću zadobijanja ustavne lojalnosti građana, uspostavljanjem, dakle, minimalnog konsenzusa koji polazi od sasvim osobne potrebe da se zaštiti, da se poklanjanjem sopstvene lojalnosti osnaži jedan ustavni sistem. Ovdje leži ključ za razlikovanje fenomena ustavne lojalnosti i koncepta ustavnog patriotizma: Prvo podrazumijeva odnos građanina prema konkretnom ustavu i njegovu suglasnost sa konkretnim vrijednostima koje taj ustav projecira (sic); drugi tip lojalnosti se odnosi na apstraktni pojam ustava i skup principa koji u jednoj epohi otjelotvoruje stupanj civilizacijskih dostignuća u području ustavne organizacije države. Osobni ustav u pogledu lojalnosti jednom ustavu treba da nas navede na zaključak da spoznaja na kojoj počiva lojalnost nije legalno iznudljiva, odnosno, da ona ne može postati sadržajem zakonski iznudljive obaveze. (Ibid.)
    • "Postojanje ustava koji se poštuje kao neprikosnoveno pravilo života u državi i sa državom, uspostavlja izvjesnu dozu socijalne, političke ili privredne sigurnosti. Već smo utvrdili da ustavi, pa i ovaj izvorni republički, posjeduju kapacitet sigurnosti, koji u početnim udarima amortizira i dovođenjem u ustavnu proceduru postepeno neutralizira socijalno retrogradno djelovanje, posebno ono političkih partija. Međutim, takav kapacitet pretpostavlja kritičnu masu ustavne lojalnosti bez koje ne samo da nema ustavne ili pravne države, nego se ne može razumjeti ni ustavnost modernih država ni procesi koji su važni za bosansku ustavnopravnu poziciju. Ne stoji li u samim temeljima jedne zajednice lojalnost ustavu, svaka socijalno moćna (politička) grupa može odgovarajućom dozom planiranog i dobro iniciranog nasilja, kršeći ustavne principe, povesti državnu zajednicu u avanturu neodgovornog "uobličavanja historije". (Ibid.)
  • Esad Zgodić
    • "Kada [...] znamo što koncepcijski jeste ustavni patriotizam, što su njegove suštinske komponente i političke svrhe te da je, ustvari, što je i najvažnije, riječ o jednoj idealno normativnoj, a nedeskriptivnoj, nepozitivističkoj i neoperativnoj, zamisli, onda bi protagonosti ove ideje u Bosni i Hercegovini trebali odgovoriti i na pitanje: spram kojeg bi ustava, osim Dejtonskog ustava, građani mogli gajiti ustavni patriotizam, zaslužuje li, uz to, Dejtonski ustav Bosne i Hercegovine patriotsku odanost, ili bi, nasuprot tome, prije bilo patriotski raditi na njegovoj sporazumnoj a radikalnoj reviziji ili, čak, potpunoj zamjeni novim ustavom? Ne bi li, zapravo, patriotska privrženost tom ustavu – a imajući u vidu njegovo porijeklo, njegove primarne promirotvorne funkcije kao i sve ono što je s njim sankcionirano te legalizirano kao rezultat agresije i što je s njim u državno, odnosno teritorijalno uređenje i politički režim instalirano kao nedemokratsko i protulibertansko – bila privrženost ratnim plijenovima protagonista ratova protiv Bosne i Hercegovine kao države. A na njoj se, toj privrženosti, ne može, osim u nužno privremenom i prisilno pragmatičnom smislu, insistirati, ona je suštinski nemoguća, iracionalna i nehumana, poriče htijenja pravde, prava, slobode i ljudskog dostojanstva [...] Zar se, dakle, od građana može tražiti da prihvate, grade i prakticiraju ustavni patriotizam kao patriotizam prema takvom čudovišnom Dejtonskom ustavu?" (Ustavni patriotizam za Bosnu i Hercegovinu)
    • "[Može se], u odnosu na običajni patriotizam, uočiti novum teorija ustavnog patriotizma: ustavni patriotizam kao patriotizam spram slobode podrazumijeva da politička privrženost građana racionalno, dakle, bez velikih i zaluđujućih strasti, bez začaravajućeg političkog fanatizma, nacionalnih historijskih imaginarija ili servilnog pozivanja na sakraliziranu naciju, treba da pripada ustavno definiranim normama, vrijednostima i procedurama na kojima počiva dinamičko oblikovanje zajedničkog života građana – i to svih građana bez obzira na njihove individualne identitete i grupne (vjerske, kulturne, ideološke, rasne, etničke ili nacionalne) pripadnosti – unutar liberalnog i, istovremeno, demokratskog poretka ili ustroja savremenih država. / Imajući u vidu ove suštinske diferencije između običajnog i političkih teorija ustavnog patriotizma, kažimo: ono što iz koncepcija ustavnog patriotizma možemo, kao inspiraciju i orijentir, preuzeti jeste njihova, što implicitna, a što eksplicitna, zamisao da se na teorijskoj razini patriotizam oslobodi zlotvornih iracionalizma, što ih u historijskim praksama producira običajni patriotizam sa svojim psihoafektivnim, moralističkim, religijskim i ideološkim sadržajima kao i sa svojim sakralizacijama i mistifikacijama nacionalnih historija, nacija, nacionalnih identiteta, država i njihovih tvorevina. Sa stanovišta te zamisli možemo koncepte ustavnog patriotizma shvatiti i kao jedan od vrijednih oblika racionalne kritike običajnog patriotizma." (Ibid.)

F[uredi]

  • Filip Vujanović
    • "Mislim da bi bilo loše za Crnu Goru da se na referendumu usvaja ustav. To bi produbilo naše podjele i pokazalo da nije postojalo dovoljno demokratske kondicije u okviru parlamenta da se o pitanjima, za koja ne bih rekao da su presudno važna, postigne dogovor." (za Republiku)
  • Frederick Schauer
    • "[J]a tvrdim da ustavi leže na logički prethodnim pretpostavkama koje im daju njihov ustavni status. Kao posljedica toga, ustavi se mogu i uistinu se mijenjaju ne samo kada su revidirani u skladu s njihovim odredbama ili njihovom historijom, koliko god se široko te odredbe ili ta historija razumijevala, već i kada god postoji promjena u tim ishodišnim pretpostavkama - političkim i društvenim, ali nesumnjivo ne ustavnim ili pravnim. Ustavi su stoga nužno uvijek predmet izmjena kada su njihove podržavajuće pretpostavke promijenjene, čak i ako se izmjene tih podržavajućih pretpostavki ne mogu smatrati ni na koji drugi osim u faktičkom ili kakvom drugom nepravnom smislu." (Amending the Presuppositions of a Constitution)
    • "[O]dređivanje da je Ustav B zamijenio Ustav A ne može biti učinjeno na osnovu bilo čega u Ustavima A ili B, ali ista lekcija se odnosi i na slučaj djelimične, umjesto cjelokupne zamjene." (Ibid.)
    • "[B]udući da Ustav [...] počiva na vanustavnim osnovama koje čine konačno pravilo priznanja, onda Ustav nužno može biti izmijenjen vanustavnim procesima promjena tih, društvenih ili političkih, vanustavnih osnova." (Ibid.)
    • "Proces ustavnih promjena, stoga, može se dogoditi na jednoj od dva nivoa. Na ustavnom nivou, može se dogoditi u okviru samog ustava, da li u skladu s bukvalnim čitanjem odredbe o reviziji, ili u skladu sa interpretativnim razumijevanjem koje je u skladu sa razumijevanjem toga šta ustav obuhvata. Ali, budući da ustavi duguju svoju "ustavnost" logički i politički prethodnim uslovima, proces ustavne promjene može se također dogoditi na drugom nivou, kada se sami ti prethodni logički i politički uslovi promijene. Budući da ti prethodni uslovi nisu sami pravni ili ustavni u bilo kojem bitnom značenju tih pojmova, međutim, ostaje nužno slučaj da su ustavi uvijek predmet izmjena promjenama u praksama građanstva, praksama svojih zvaničnika, ili praksama svojih sudija. Da li su se te promjene dogodile biti će pitanje društvenih i političkih činjenica, a ne pitanje prava, ustavnog ili drugog. A da li se te promjene trebaju dogoditi biti će nužno političko i moralno pitanje o tome kakav status ustav treba imati, i kakav status njegove pojedinačne odredbe trebaju imati. Možda ne postoji nikakva šteta u smatranju tih pitanja kao ustavnih, ali ne postoji ni šteta - i uistinu može postojati nešto dobro - u prepoznavanju načina na koji je razmišljanje o pretpostavkama ustava dosta drugačije od razmišljanja o konstitucionalizmu nasuprot pozadini zamišljenih pretpostavki." (Ibid.)

G[uredi]

  • Georg Jellinek
    • "Ustav države obuhvata pravna pravila koja određuju najviše organe države, koja utvrđuju način njihovog obrazovanja, njihove uzajamne odnose i domen djelovanja i, najzad, osnovno mjesto svakoga od njih u odnosu na državnu vlast." (L'Etat moderne et son droit)
  • Gianluca P. Parolin
    • "Ustavne odredbe o šerijatu trebaju biti situirane u kontekstu post-modernog razvoja dinamike vjersko/sekularnog prava. Putanja je jasna. U pred-modernim okolnostima, religijsko pravo (fikh) određivalo je područja koja je regulisalo, a ostavljalo je ostalo sekularnom pravu (siyâsah). Modernost je redefinisala granice, tako da je sekularno pravo (kanun) prisvojilo značajna područja religijskog prava (šerijat), ali priznajući prvenstvo ovog drugog u području ličnog statusa. Razoj koji je uslijedio vodio je daljoj penetraciji sekularnog prava (kanun) u utvrdu religijskog prava (šerijat), regulišući elemente koji nisu dodirivali "suštinu" šerijata, tako unoseći hijerarhiju unutar odredaba šerijata. Razlikovanje između "suštine" i "pojedinosti" šerijata redefinisalo je granice po treći put, predstavljajući drugu značajnu promjenu paradigme nakon modernosti: prodiranje sekularnog prava u savremeni domen šerijata u prisustvu "pojedinosti", ali potreba povlačenja sekularnog prava iz domena kojeg je tvrdila za sebe - sa usponom modernosti - u prisustvu "suštine". / Unošenje ustavnih odredaba o šerijatu (na način kako su tumačene od strane viših sudova), radije nego što su predstavljale ograničenja državne vlasti, omogućila su tim vlastima da značajno prošire svoj domet u srce šerijata, potencijalno se povlačeći tek iz veoma ograničenog broja područja. Štaviše, te odredbe ovlastile su državne institucije (prije svega više sudove) da definiraju šta je "suštinsko", a šta "pojedinost" u šerijatu, te stoga omogućile slobodno regulisanje ovog posljednjeg. Radije nego što je vodilo u "ustavnu islamizaciju", unošenje tih odredaba služilo je kao strategija legitimacije za državne organe. Čak i tamo gdje je islamizacija zakona bila planirana i implementirana, to nije zavisilo od ustavne odredbe i bilo je provođeno od strane državnih vlasti." (Religion and the Sources of Law: Sharî‘ah in Constitutions)
  • Giorgio Pino
    • "Pretpostaviti da pravilo priznanja potvrđuje ustav je uistinu "nepotrebna reduplikacija". Ustav nije validiran pravilom priznanja, radije on jeste pravilo priznanja (ili preciznije, pravilo priznanja sastoji se u ustavnim klauzulama koje se odnose na aktivnosti stvaranja prava), čak i ako samo na epifenomenalnom nivou. Ustav predstavlja pravilo priznanja u onoj mjeri u kojoj se istinski koristi u praksama zvaničnika u stvaranju i određivanju prava - realistično, pisani ustav samo je dio pravila priznanja, jer kriteriji koje nudi mogu jednostavno biti zamijenjeni drugim, neistaknutim kriterijima, kao i kriterijima koji su određeni od drugih izvora." (Farewell to the Rule of Recognition?)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Kelzenova temeljna norma ima u određenom smislu uvijek isti sadržaj; jer je ona, u svim pravnim sistemima, prosto pravilo da se ustav ili "oni koji su postavili prvi ustav" trebaju poštovati [...] Ovo priviđenje ujednačenosti i jednostavnosti može dovesti u zabludu. Ako je ustav koji određuje različite izvore prava živa zbilja u smislu da sudovi i zvaničnici sistema uistinu identifikuju pravo u skladu sa kriterijima koje on pruža, onda je ustav prihvaćen i stvarno postoji. Čini se nepotrebnim ponavljanjem sugerisati da postoji dalje pravilo u smislu da ustav (ili oni "koji su ga postavili") trebaju biti poštovani. To je naročito jasno tamo, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje nema pisanog ustava [...]" (Koncept prava)
  • Hans Kelsen
    • "Tvrdnja da je valjani zakon "neustavan" je samo-kontradikcija; jer zakon može biti valjan samo na temelju ustava [...] Za nevaljan zakon ne može se reći da je neustavan, jer nevaljan zakon uopće nije zakon; on pravno ne postoji." (Čista teorija prava)
    • "Naredba gangstera da mu se izruči određena svota novca, ima isto subjektivno značenje kao i ukaz službenika porezne uprave. Naime, značenje da pojedinac na kog se ukaz odnosi izruči određeni iznos novca. Međutim, samo ukaz službenika, a ne i gangstera, ima značenje važeće, za adresata obvezujuće norme...: jer je akt službenika porezne uprave opunomoćen poreznim zakonom, dok akt gangstera ne počiva ni na kakvoj sličnoj normi. To da zakonodavni akt, koji ima subjektivno značenje važeće norme ujedno i objektivno ima to značenje... jest stoga što ustav dodjeljuje zakonodavnom aktu taj objektivni smisao." (Die Rechtsordnung als hierarchisches System von Zwangsnormen)
    • "Ako počnemo s proučavanjem državno-pravnog poredka, ne i narodnog prava, te se upitamo o temelju važenja povijesno prvog ustava, tj. ustav, koji nije nastao na način ustavno skladne izmjene prijašnjeg ustava, onda odgovor može glasiti samo da... važenje tog ustava... mora biti pretpostavljeno..." (Ibid.)
  • Hegel
    • "Ustav mora po sebi i za sebe biti na čvrstom tlu na kojemu stoji zakonodavna vlast i on stoga ne mora biti tek sačinjen. Ustav dakle jest, ali on isto tako bitno postaje, to znači, on napreduje u obrazovanju. Ovo napredovanje jedno je mijenjanje koje je neupadljivo i nema formu promjene [...] Tako je, dakle, dalje obrazovanje nekog stanja prividno mirno i neprimjetno. Nakon dugog vremena ustav na ovaj način dolazi do jednog posve drugog stanja nego ranije." (Osnovne crte filozofije prava)
  • Helder De Schutter
    • "Šta su ustavni patriotizam i liberalni nacionalizam? Obje su teorije kohezije: oni su modeli za shvatanje jedinstva u političkoj zajednici. Ustavni patriotizam je gledište da centralni izvor jedinstva za savremenu političku zajednicu treba biti lociran u zajedničkoj odanosti političkim principima na kojima se temelji državni autoritet i politike, a koje su otjelovljene u ustavu. Liberalni nacionalizam, suprotno tome, utvrđuje da jedinstvo političke zajednice treba biti temeljeno u zajedničkoj nacionalnoj kulturi, jer nacionalnost ne samo da ostvaruje identitarne interese naroda, već također nudi povjerenje, stabilnost i voljnost za reciprocitetom ponuda zajednici koji su veoma potrebni u liberalno demokratskoj političkoj zajednici." (European Ties that Bind: Political or Cultural?)
    • "[V]ažno je primijetiti da postoje razlozi za mišljenjem da sâm ustavni patriotizam može biti predmet iste one kritike isključivanja koju je usmjerio prema liberalnom nacionalizmu. To se može dogoditi na nekoliko načina. / Prvo, stvaranje patriotizma oko državne javne kulture u multinacionalnoj državi često može neizbježno ići na ruku večinskoj naciji [...] Drugo, u onom opsegu u kojem to ustavne patriote uviđaju [...] političke kulture se ne mogu u potpunosti odvojiti od kulturnih utjecaja, univerzalni liberalno-demokratski principi će biti "nacionalizovani" i nositi će oznake njihove instancijacije u prostoru i vremenu, što automatski implicira mogućnost da se oni koji ne dijele tu kulturalnu referentnu šemu mogu osjećati isključenima [...] I konačno, sami politički principi koji treba da ponude izvor jedinstva mogu biti razdorni." (Ibid.)

J[uredi]

  • Jack Balkin
    • "Ustav je poput zgrade čiji kasniji dodaci odgovaraju na projektantska ograničenja koja su nad njim učinili radovi ranijih arhitekata. On je poput slike koju su u više navrata dorađivali kasniji umjetnici sa bojom koja se miješala sa starim bojama. Doktrinarna uljepšavanja, kao boja, imaju običaj da se lijepe za Ustav i mogu biti uklonjene tek sa znatnom teškoćom." (Ustavno iskupljenje)
    • "Ustav nije bio dovršen u trenutku njegovog usvajanja. On je i uvijek jeste djelo u nastanku. To je ujedno simptom njegove nesavršenosti i izvor njegovog potencijalnog poboljšanja. Ustav ističe svoju legitimnost, ali da bi ustavni projekat kao cjelina bio legitiman, ljudi moraju vjerovati da je dovoljno vrijedan njihovog poštovanja da opravda državnu prisilu nad njima i drugima. I budući da za mnoge ljude on trenutno nije vrijedan poštovanja, ljudi moraju imati vjeru da, uprkos njegovim trenutnim nesavršenostima, on može takav postati vremenom. / Za mnoge ljude, problem ustavne vjere uopće ne nastaje. Mnogi ljudi mogu biti razumno spokojni sa statusom quo; drugi, međutim, da li iz patriotizma, inercije, ili oboje, mogu vjerovati da je sistem sasvim uredu takav kakav je. Za takve ljude, ustavna vjera nije naročito teška; uistinu, ona ne mora biti uopće važna. Ali za ljude koji se nađu u poziciji disidenta, koji vide ozbiljne nepravde, i koji su zabrinuti da zemlja izmiče kontroli, ustavna vjera je izrazito važna. Za te ljude, Ustav-u-praksi nije vrijedan njihovog obožavanja i poštovanja. Vjernost ustavnom projektu - i samom Ustavu - prema tome zahtijeva vjeru u eventualno iskupljenje Ustava. Ustavno iskupljenje nije garantovano, a čak i kada dođe, nikada nije potpuno, nikada nije savršeno, i nikada nije sasvim nevino. Ipak, mogućnost ustavnog iskupljenja potcrtava vjeru u trenutni sistem, naročito za ustavne disidente. Sa takvom vjerom, naš sporazum sa paklom mogao bi već postati povelja iskupljenja; bez takve vjere, on ostaje pakt sa smrću." (The Distribution of Political Faith)
    • "U Ustavnom iskupljenju, tvrdio sam da kada kažemo da imamo vjeru u Ustav, mi ne govorimo samo da imamo vjeru u određeni tekst; mi također govorimo da imamo vjeru u ljude i razvoj institucija ustavne demokratije kroz koje se izražava narodna volja. Prema tome, ono što je iskupljuje nije samo niz premisa u dokumentu, već transgeneracijski ustavni projekat i ljudi. Iza ustava su ljudi koji žive unutar političkog okvira. Politička vjera nije opklada na određene riječi, već na članove političke zajednice koji biraju da žive - ili da ne žive - po tim riječima." (Ibid.)
    • "Neki ljudi možda prihvataju sadašnji sistem ne zato što vjeruju da je moralno ili demokratski adekvatan, već zato što se plaše da će čak gori sistem nastati koji će imati čak manje legitimiteta. Ovi ljudi utemeljuju svoje prihvatanje režima ne u ustavnoj vjeri u bolji svijet, već u ustavnu strepnju od goreg. / Ustavna strepnja je inverzija ustavne vjere. Osoba koja djeluje iz ustavne strepnje vjeruje da je sadašnji sistem - nepravedan kakav je - vjerovatno bolji nego alternative. Takva osoba ima neku vrstu ustavne vjere. Ali ono što dominira njihovim svjetonazorom nije nada u bolje sutra, već strah od toga što promjena može donijeti. Ovo viđenje političkog legitimiteta - ono utemeljeno na strepnji prije nego nadi - bliže je Thomasu Hobbesu nego Fredericku Douglassu." (Ibid.)
    • "Može li ustavna strepnja - nasuprot ustavnoj nadi - činiti osnov ustavnog legitimiteta? Liberalni princip legitimiteta tvrdi da je država legitimna kada bi sve razumne osobe pristale na upotrebu sile države protiv njih i drugih. Sada, ako se veoma nepravedan ustav čini najboljim što imamo, i ako se plašimo da njegovo odbacivanje može voditi značajno gorem stanju stvari, ili raspadu društvenog poretka, onda sve razumne osobe bi mogle na njega pristati, i prema tome ustavna strepnja mogla bi biti osnov za političku legitimnost. To nije liberalizam nade, ili čak Rawlsov liberalisam razumnog preklapajućeg konsenzusa, već liberalizam strepnje. To je hobbsijanski liberalizam, koji možda uopće nije veoma liberalan, da ne spominjemo jednakost [...] [N]eki ljudi mogli bi se držati Ustava iz straha radije nego nade. Ipak, vjerovatnije je da su pogledi mnogih ljudi o Ustavu komplicirani spoj političke vjere i političke strepnje. Ljudi se nadaju da se Ustav može iskupiti vremenom, i plaše se njegovog napuštanja za nesigurnu budućnost. Postavljeno na ovaj način, mi možemo posmatrati ustavnu vjeru i ustavnu strepnju ne kao kontradiktorne ili nekompatibilne, već kao dijelove veće distribucije vjere i nepovjerenja koja može činiti političku vjeru mnogih ljudi." (Ibid.)
    • "Moglo bi se pomisliti da usvajanje stava ustavne strepnje izbjegava problem idolatrije u potpunosti jer ustavna strepnja nema nikakve vjere ni u Ustav kakav postoji, ni u budući ustav koji ga treba zamijeniti. Nema ljubavi ni prema sadašnjosti ni prema budućnosti. Ali ustavna strepnja rizikuje drugačiji problem. Predajući nadu, riskira pretvaranje historijske slučajnosti u političku nužnost. Tretirajući status quo kao najbolje što možemo učiniti, zatvara vrata na mogućnost bolje budućnosti. Problem nije u tome da politička strepnja zamjenjuje postojeće institucije sa božanstvenim, već da riskira pretvarajući sve alternativne mogućnosti u demone. To jeste, ustavna strepnja pretvara nepoznato u svemoguće zlo božanstvo. Ako je opasnost političke nade naivnost, opasnost političkog straha je gušenje političke mašte. Ustavni strah riskira neopravdanu odbranu statusa quo. On riskira sanktifikaciju postojećeg - uključujući postojeće nepravde - na mišljenju da je to vjerovatno najmanje loš od svih mogućih svjetova." (Ibid.)
  • James E. Fleming
    • "Ako zamislimo Ustav kao okvir vladavine, pod kojim se treba živjeti i kojeg treba razraditi kroz vrijeme, možemo mu pristupiti sa držanjem vjernosti, ali bez obaveze pokoravanja konkretnim očekivanim primjenama ili precedentima. Vjernost po ovom razumijevanju pretpostavlja privrženost činjenja okvira vlade funkcionalnim, učenju iz iskustva, i tumačenju Ustava tako da se promoviraju njegovi ciljevi i ostvare njegove aspiracije. / Vjernost? Da. Privrženost? Da. Dužnost ili pokoravanje u autoritarnom smislu izvornim očekivanim primjenama ili preceentima? Ne. Vjernost nije pokoravanje odlukama koje su već učinjene za nas u prošlosti od strane ljudi koji su odavno mrtvi i koji nisu bili upoznati sa izazovima i problemima našeg doba. Vjernost, radije, jeste državnje privrženosti činjenju te šeme funkcionalnom i njenom daljem razvoju, građenju kroz vrijeme, kao što Balkin kaže, na način koji će bolje ostvariti njegove ciljeve i naše aspiracije. Ili, kao što Dworkin i ja ističemo, činjenje Ustava najboljim što može biti [...] Po autoritarnom originalističkom gledištu, vjernost u ustavnom tumačenju zahtijeva spriječavanje promjene održavanjem relativno konkretnih izvornih značenja i dugotrajnih historijskih praksi. Po aspiracijskom gledištu, vjernost zahtijeva kritikovanje dugotrajnih historijskih praksi i pursuing promjene da bi se realizovale ustavne aspiracije, transformativni principi i svrhe." (Fidelity, Change and the Good Constitution)
  • Jeffrey Goldsworthy
    • "Ustav kojeg je propisala utemeljujuća generacija ovlašćuje, ali i ograničava, kasnije generacije, pružajući im nemjerljive koristi ustanovljenog i prihvaćenog niza procedura za činjenje kolektivnih odluka obaveznim za sve njegove članove [...] Ako neki pokušavaju izbjeći ograničenja, drugi mogu biti u iskušenju da ih slijede, vodeći konačno do raspada ustava i gubitka osnaženja koje je pružio." (Originalism in Constitutional Interpretation)
  • Jeremy Waldron
    • "Utjeloviti [ljudsko] pravo u tvrdom ustavnom dokumentu znači usvajanje određenog stava prema svojim sugrađanima. Takav stav se najbolje može sažeti kao kombinacija samouvjerenosti i nepovjerenja: samouvjerenost jeste zagovornikovo uvjerenje da ono što predlaže stvarno jeste stvar temeljnih prava i da ih je prikladno obuhvatio određenom formulacijom koju predlaže; i nepovjerenja, implicitnog u njegovom stavu da svaka alternativna koncepcija koju bi mogli osmisliti zakonodavci sljedeće godine ili za deset godina jeste toliko vjerovantno nepromišljena ili loše motivisana, da njegova sopstvena formulacija treba biti odmah uzdignuta izvan dohvata obične zakonodavne revizije. / Ovakav stav nepovjerenja prema sopstvenim sugrađanima ne stoji dobro sa aurom poštovanja za njihovu autonomiju i odgovornost koja se prenosi sadržinom prava koja trebaju biti [ustavno] utvrđena [...] Ako je žudnja za utvrđivanjem motivirana stavom o predatorskoj prirodi čovjeka i o tome šta će ljudi učiniti jedni drugima ako ih pustimo u arenu demokratske politike, biti će teško objasniti kako ili zašto se ljudi gledaju kao nužni nosioci prava." (Pravo i neslaganje)
    • "Interni aspekt društvenih praksi bio je ključ u Hartovom razumijevanju da određene prakse čine pravila i da stoga ne mogu biti isključene iz temelja pravnog sistema na osnovu toga što im nedostaje artikulisani normativni karakter. Veoma je razočaravajuće, stoga, što vidimo Harta kako uzmiče od implikacije ovog gledišta i odbija da ospori uporedno besmislenu poziciju britanskih konstitucionalista da se neke od najtemeljnijih konvencija britanskog ustava ne mogu smatrati pravnim pravilima jer nisu priznate i nametnute od sudova." (Are Constitutional Norms Legal Norms?)
    • "[U]stavi se nužno osmišljavaju da traju, zaista osmišljavaju da nadžive njihove tvorce i politiku koja ih je izazvala. I tu je paradoks. Ako prežive, počet će izgledati sve više zastarjelim i mi ćemo se pitati (subverzivno ili pobunjenički) zašto smo obavezani osamnaesto-stoljetnim formulacijama. Isto tako, međutim, ukoliko prežive, oni će stvoriti uslove političke stabilnosti za koju se čini da je možemo uzeti zdravo za gotovo: možemo rizikovati sa svojim ustavom sada, jer je već izgradio reflekse s kojim će se suočiti takvim rizicima. Ali ukoliko predočimo savjet našeg ustavnog nepokoravanja u uslovima koji nisu toliko sigurni, onda svojoj publici zaista možemo učiniti hrđavu uslugu. Ustavima je potrebno da se ustanove; njima je potrebna dužnost i autoritet. To je naročito tačno za nove ustave." (Never Mind the Constitution)
  • James Bradley Thayer
    • "[S]ud može zanemariti zakon samo onda kada oni koji imaju pravo stvarati zakone nisu samo napravili grešku, već su napravili veoma očitu grešku, tako očitu da nije otvorena za racionalno propitivanje. To je standard pažnje koji sudovi moraju dati zakonodavnim aktima; to je test koji moraju primjenjivati, - ne samo svoje sudove o ustavnosti, već njihove zaključke o tome koji je sud dopušten drugoj grani vlasti koju je ustav zadužio da stvara zakone. To pravilo prepoznaje da, imajući u vidu velike, složene, i uvijek šire potrebe vlade, o čega će se mnogo toga činiti neustavnim jednom čovjeku, ili grupi ljudi, može se razumno ne činiti takvim drugome; da ustav često dopušta različita tumačenja; da često postoji opseg izbora i prosudbe; da u takvim slučajevima ustav ne nameče zakonodavcu bilo kakav jedinstven izbor, već mu ostavlja opseg izbora; i da bilo koji izbor koji je racionalan je ustavan [...] Šta se stvarno dogodilo u usvajanju naše teorije ustavnog prava je sljedeće: mi smo po prvi put unijeli u dejstvo vladavine kroz njihove grane vlasti sudsku sankciju, kao dio tih grana, - ne cijelu i potpunu, već djelimičnu. Sudijama je bilo dopušteno, posredno i u mjeri, ovlaštenje da revidiraju djelovanje drugih grana i da ih proglase ništavim. Istinski, iako je ovo tek sudska funkcija, ona uključuje, zbog materije s kojom se bavi, uzimanje učešća, sekundarne uloge, u političkom vođenju vlasti. Ako je to tako, onda sudije moraju primjenjivati metode i principe koji su prikladni njihovom zadatku. U takvom poslu ne može biti stalnog ili prikladnog modus vivendija između različitih grana vlasti osim ukoliko svaka nije sigurna u punu saradnju druge, dokle god je njeno djelovanje u skladu sa razumnim i pravično dopustivim gledištem njegovog ustavnog ovlaštenja. Konačni arbitar toga šta je razumno i dopustivo su naravno uvijek sudovi, dokle god im slučajevi to pitanje predočavaju. To ostavlja našim sudovima veliku i dostojanstvnu nadležnost. To će samo ugroziti cjelinu ako im se bude dalo više. Oni ne smiju stati u cipele zakonodavca [...]" (The Origin and Scope of the American Doctrine of Constitutional Law)
  • John Austin
    • "[P]odrazumijevam pod izrazom ustavno pravo pozitivnu moralnost, ili spoj pozitivne moralnosti i pozitivnog prava, koja fiksira ustav ili strukturu određene vrhovne vlasti. Podrazumijevam pozitivnu moralnost, ili spoj pozitivne moralnosti i pozitivnog prava, koja određuje karakter osobe, ili određene karaktere osoba, u kojima će, za određeno vrijeme, obitavati suverenitet: i, pretpostavljajući da je vlada u pitanju aristokratija ili vlada određenog broja, što određuje nadalje način na koji će suverena ovlaštenja biti dijeljena od konstitutivnih članova suverenog broja ili tijela [...] [I]ako se djelo suverena koje krši ustavno pravo može s pravom opisati kao neustavno, ono nije kršenje prava u striktnom smislu riječi, i ne može se s pravom opisati kao ilegalno." (Određenje polja jurisprudencije)
  • John Finnis
    • "Kelsen je smatrao da su "prošli" ustavi, ako su zamijenjeni u skladu sa svojim sopstvenim refleksivnim odredbama, na neki način dio pravnog sistema koji je, kao cjelina, validiran trenutnom temeljnom normom. Ross je smatrao da su prošli ustavi u cijelosti irelevnatni za trenutni pravni sistem jer ne mogu ponuditi refleksivno svoju sopstvenu zamjenu, i moraju stoga biti potisnuti magijom možda mirne revolucije, to jeste, evolucije nasuprot zakonitoj devoluciji. Hart nije vidio problem u refleksivnim odredbama za ustavnu promjenu, ali odbio je da "prošla" pravila priznanja imaju ikakvu sistematsku vezu sa postojanjem "sadašnjih" pravila priznanja. Ali ova amputacija prošlih pravila priznanja otvorila je put za sramotne probleme o relevantnosti sadašnjeg pravila priznanja (kao pravila ovlaštenja) za priznato sadašnje postojanje pravila koja su, na posljetku, bila stvorena u prošlosti. / Ukratko, Hart i Ross su oslobodili "sadašnji" pravni sistem od košmara mnoštva nadomještenih ustavnih pravila, ali pod cjenom potiskivanja relevantnih pitanja o relevantnosti gornjih nivoa njihovih hijerarhijskih modela "pravnog sistema". Kelsen se suočio s ovim pitanjima, i odgovorio je na njih pravnički prihvatajući zakonitu devoluciju konačnih ustavnih pravila. Ali to je onemogućilo Kelsenu da objasni kako pravni sistem može biti podijeljen u dva nezavisna sistema kroz proces prava. I, još ozbiljnije, Kelsenova analiza koristila je koncept "valjanosti" (to jeste "postojanja") koji nije bio u mogućnosti da razlikuje između postojanja "trenutnih" pravila o ovlaštenjima i postojanja "prošlih" pravila o ovlaštenjima, zakonito nadomještenih, ali koja su ipak na neki način "valjana" i prisutna kao izbor valjanosti "trenutnih" pravila." (Filozofija prava)
  • Joseph Raz
    • "Ja ću smatrati da su ustavi definirani kombinacijom sedam odlika [...] [Prva] odlika identificira ustav kao konstituirajući za pravnu i političku strukturu tog pravnog sistema [...] [U]stav je stabilan, barem u aspiraciji [...] [U]stav - kada govorimo o ovoj odlici - je pisan [...] [U]stav je superiorno pravo [...] [U]stav je utuživ [...] [U]stav je utvrđen [...] [U]stav ističe zajedničku ideologiju." (On Authority and Interpretation of Constitutions: Some Preliminaries)
    • "Ustavna teorija sastoji se od dva glavna dijela, objašnjenja autoriteta ustava, i objašnjenja načina na koji ustavi trebaju biti tumačeni. Prvi objašnjava pod kojim uslovima je ustav države legitiman, prema tome utvrđujući uslov pod kojim mu se građani imaju dužnost pokoravati. Čineći to, nudi objašnjenje principa političke moralnosti koji podupiru ustav, ukoliko što opravdavaju i legitimiziraju njegovo provođenje, ukoliko je uistinu opravdan. Teorija ustavnog tumačenja objašnjava načine na koje su određeni principi ustavnog tumačenja u različitim državama. Princip ustavne teorije koji ima široku podršku kaže da principi ustavnog tumačenja zavise u dijelu o teoriji ustavnog autoriteta. U određenju uslova ustavnog legitimiteta, teorija autoriteta ustava doprinosti određivanju principa tumačenja." (Ibid.)
    • "[Č]ak i ako novi ustavi mogu izvoditi svoj autoritet iz autoriteta svojih tvoraca, stari ustavi, ukoliko su uopće moralno valjani, moraju izvoditi svoj autoritet iz drugih izvora [...] Ali, ukoliko je tačan moj zaključak, neki bi mogli prigovoriti, onda je nekad nakon njegovog usvajanja ustav zastario i novi, drugačiji, ustav je došao na njegovo mjesto. Ali ovo je jednostavni nesporazum. Moj argument nije da se ustav promijenio, već da su se promijenili razlozi njegove valjanosti. Pravo može biti valjano iz različitih razloga, te se oni mogu mijenjati, bez da se pravo mijenja." (Ibid.)
    • "Dokle god ostaju u okviru granica postavljenih od moralnih principa, ustavi sami sebi potvrđuju valjanost, utoliko što se njihova valjanost izvodi iz ničega više od činjenice da su tu. Treba se dodati da ovaj zaključak slijedi ako moralnost nedovoljno utvrđuje principe koji se tiču forme vlade i sadržaja pojedinačnih subjektivnih prava zajamčenih u ustavima [...] Osnovna posljedica jeste da je u okviru širokih granica postavljenih od moralnih principa, pravo temeljeno na praksi samo-opravdavajuće. Ustav države je legitimni ustav jer je to ustav kojeg ima. " (Ibid.)
    • "[T]emeljni i snažni konzervativni argument [ustavne stabilnosti]: dok je moguće predvidjeti neposredne posljedice malih promjena u pravnim i društvenim praksama, promjene koje se događaju unutar postojećih struktura i nepotresaju ih, nemoguće je predvidjeti posljedice radikalnih promjena velikih razmjera [...] Samo po sebi to nije argument protiv radikalne reforme i promjene. Ne pokazuje da je vjerovatno da će radikalne reforme biti zgoreg. Ali on ipak potkopava mnoge razloge koje ljudi često brane u svojim nastojanjima za radikalnom reformom. Zajedno sa prednostima stabilnosti, to pridonosi određenom konzervativnom odnosu ponekad istaknutom isticanjem da u relativno stabilnim i pristojnim društvima postoji pretpostavka u prilog kontinuiteta u odnosu na koju se svi prijedlozi za promjenu moraju mjeriti." (Ibid.)
    • "Općenito govoreći, argument stabilnosti i nedovoljne moralne određenosti ustavnih principa zajedno ustanovljavaju samo-legitimacijski aspekt ustavnih praksi i tradicija. [Ipak, postoje] dvije temeljne razlike između njih. / Na prvom mjestu, argument nedovoljne određenosti znači da u okviru širokih granica određenih moralnim principima sâmo postojanje ustava ustanovljava da je dobar ustav za predmetnu državu. I drugi bi bili dobri, ali budući da nisu usvojeni, ne oni već onaj koji je zajamčen u praksama te države je njen legitimni ustav. Poželjnost stabilnosti ne određuje da je ustav legitiman. Ona se primjenjuje čak i na nelegitimne ustave. Nedostaci koji dolaze s nestabilnošću primjenjivi su i tamo, ali oni se prevazilaze drugim obzirima. / Drugo, dok argument nedovoljne određenosti dopušta da su, u granicama, postojeći ustavi samo-legitimirajući, to ne predstavlja razlog za nemijenjanjem ustava. Ustav je legitiman, ali također bi bile i mnoge alternative koje bi imali na njegovom mjestu. Argumenti stabilnosti, s druge strane, iako ne ustanovljavaju legitimnost postojećeg ustava, ustanovljavaju postojanje razloga za nemijenjanje postojećeg ustava. / Stvari su drugačije ako je ustav moralno legitiman - to jeste, ukoliko utemeljuje jedan od dozvoljenih oblika vladavine, ako leži u okviru dopuštenog kao što je određeno moralnim obzirima. Kada je tako, argumenti nedovoljne određenosti i stabilnosti udružuju se u legitimaciji ustava i pružaju razlog za zadržavanjem ustavne tradicije takve kakva je. / Kakvu ulogu, ako ikakvu, igraju tvorci ustava u davanju legitimnosti? Njihova uloga može imati veliki praktični značaj, iako je to sekundarna uloga, iz teorijske tačke gledišta. U osnovi oni pomažu da se pokrene ustavna tradicija, i ponekad njihov ugled pomaže mu da opstane. Oni ga mogu obdariti autoritetom u njegovim ranim godinama, a ugled kojeg uživaju može biti od velike važnosti u određivanju voljnosti stanovništva, i njihovih politički aktivnih grupa, da ga poštuju. Ta voljnost je ključna za opstanak i legitimitet ustava. Ali takva je u onoj mjeri u kojoj pomaže da dovode ustav u granice moralno dopuštenog." (Ibid.)
  • John Gardner
    • "Naročito je, ali ne samo tamo gdje pravni sistem nema kanonički tekst, uobičajeno reći da su konačna ustavna pitanja pitanja prakse (ili realpolitike), ne pitanja prava. Hart je razotkrio to kao lažno razlikovanje. To što je pitanje ono prakse ne znači da nije pitanje prava. Jer, neko pravo se tvori onim što ljudi čine. Dosta ustavnog prava se stvara na takav način. Ono što Hart zove "pravila promjene" i "pravila presuđivanja" često se, ali ne i uvijek, nalaze u običajnom, nasuprot zakonodavstvenom, ustavnom pravu. Ali ako je Hart u pravu, svaki pravni sistem ima barem jedno pravilo - barem jedno pravilo priznanja - koje je običajno radije nego zakonodavno. Pravilo priznanja je nepisano čak i u pravnim sistemima sa pisanim ustavom. Pravilo priznanja možda artikuliraju neki pravni zvaničnici, možda čak i u ustavnom dokumentu. Ali artikulacija nikada nije kanonička. U onoj mjeri u kojoj norma koja je artikulirana odstupa od norme koju praktikuju zvaničnici koji primjenjuju pravo, praksa zvaničnika je ono što fiksira sadržaj pravila priznanja. Čini ono što mi činimo, ne ono što mi kažemo. (Pravo kao skok u vjeru)
    • "Ustav je konceptualna nužnost svakog pravnog sistema. U svakom pravnom sistemu postoje pravila koja preciziraju značajne institucije i zvaničnike vlade, i određuju ko će od njih šta činiti, i kako će međusobno djelovati, i kako će se određivati njihovo članstvo i sukcesija, i tako dalje." (Can There Be a Written Constitution?)
    • "Pitanje o ustavu za 64,000 dolara je sljedeće: u ozbiljnoj ustavnoj krizi, čija odanost će ležati gdje (i ko ima oružje i ko ima brojnost na svojoj strani)?" (Ibid.)
    • "Ustav, kao što sam kazao, jeste ono što određuje institucije inherentnih ovlaštenja. Problem u nastajanju je sljedeći. Institucije inherentnih ovlaštenja u svakom pravnom sistemu su također one koje se identificiraju onim što je H. L. A. Hart nazvao 'pravila priznanja'. Da budemo tačniji, ona su identificirana konačnim pravilima priznanja tog pravnog sistema. A konačna pravila priznanja pravnog sistema, kao što je Hart objasnio, ne mogu biti usvojena, ili na drugi način kanonički formulisana. Ona ne mogu postojati u zakonodavstvu. Ona postoje samo u praksama zvaničnika. Postavljajući to na više tehnički način, ona mogu samo biti običajna pravila in foro. Zašto? Da uveliko pojednostavimo: bilo koji pokušaj da stvorimo konačno pravilo priznavanja zakonodavstvom zahtjeva da postoji viši zakonodavac sa ovlaštenjem da dodijeli izvorno ili inherentno ovlaštenje. Ali, tu postoji kontradikcija. Ako postoji viši zakonodavac koji dodjeljuje ovlaštenje, slijedi da ovlaštenje koje je dodijeljeno nije izvorno ili inherentno, već delegirano. Pravilo priznanja koje je stvoreno nije, drugim riječima, konačno pravilo priznanja. Slijedi da konačno pravilo priznanja ne može biti predmet legislacije [...] Ili, pace Hart, neki pravni sistemi nemaju konačna pravila priznanja, ili je moguće da konačno pravilo priznanja, pace Hart, bude legislativno pravilo. Oba ova zaključka su, međutim, nedovoljno podržana argumentom koji je upravo skiciran." (Ibid.)
    • "(1) Pravila koja identificiraju institucije inherentnih ovlaštenja ne iscrpljuju pravila koja reguliraju te institucije [...] Prema tome, Hartov argument u smislu da konačna pravila priznanja pravnog sistema mogu samo biti običajna pravila ne podrazumijevaju da samo običajna pravila reguliraju institucije inherentnih ovlaštenja. Ostavljena je mogućnost da u nekim pravnim sistemima ustavna pravila presuđivanja i promjene - pravila koja obdaruju institucije inherentnih ovlaštenja sa njihovim inherentnim ovlaštenjima - mogu biti ne-običajna. Prema tome, ostaje mogući sadržaj za pisani ustav, naime dodjeljivanje inherentnih pravnih ovlaštenja koja odgovaraju dužnostima koje su nametnute konačnim pravilima priznanja sistema [...] (2) [K]onačna pravila priznanja [...] leže izvan ustava. Pravila priznanja su potrebna čak i da se identifikuju pravila ustava. Mora se znati, čak i o tim pravilima, da ona zadovoljavaju konačne kriterije pravne valjanosti za pravni sistem kojeg se posmatra, prije nego što ih se identificira kao ustavna pravila sistema [...] To su pravila koja nude ono što Hart naziva 'kriterijume' prema kojima se pravo (pravo određenog sistema) može priznati kao pravo (pravo tog sistema). Po svojoj prirodi ona ne moraju i sama zadovoljiti te kriterije. Ona se nalaze u običajima zvaničnika koji primjenjuju pravo, ali ne slijedi da ona moraju (iako ona mogu) identificirati običaje zvaničnika koji primjenjuju pravo kao izvore prava. U tom smislu ona su iznad prava radije nego dio njega. To nam dopušta da prepoznamo da postoje konačna pravila priznanja koja su, tako da kažemo, iznad ustava dok se istovremeno slažemo da ne može postojati nikakvo pravo koje je iznad ustava. Ustavno pravo je najviše dokle pravo može dobaciti. Prema tome, pisani ustav može postojati čak i ako mora postojati običajno pravilo priznanja iznad njega, ono koje ga identificira kao ustav, i obavezuje primjenjivaće prava pravnog sistema, qua primjenjivaće prava tog pravnog sistema, da ga slijede [...] (3) Ustavno pravo regulira one institucije koje, u skladu s pravom, ili imaju inherentna ili nepovratno delegirana ovlaštenja. Tokom vremena institucije sa nepovratno delegiranim ovlaštenjima mogu se početi smatrati, po pravu, kao da imaju inherentna ovlaštenja. Ali striktno govoreći to ne mora biti slučaj." (Ibid.)
    • "[U]stavni autoriteti [...] ne moraju biti identifikovani u konačnim pravilima priznanja sistema, čak i u onom pravilu priznanja zahvaljujući kojem su oni ustavni autoriteti. Ukoliko je ustav pisan, samo [...] pisani ustav mora biti identifikovan u relevantnom pravilu prizanja, dok su glavne ustavne institucije one koje su identificirane u pisanom ustavu. Ovim putem također možemo vidjeti da običajno pravilo priznanja može biti usklađeno sa pisanim ustavom." (Ibid.)
    • "Ustavi se ne iscrpljuju njihovim pravom. U svakoj državi sa ustavom, i prema tome u svakoj državi sa pravnim sistemom, postoje također ustavna pravila koja se ističu od ostatka ustava upravo u tome što su pravila o kojima autoritativne institucije za primjenu prava ne mogu činiti autoritativne primjene. Ovo stvara prostor za djelovanja koja su neustavna, ali koja nisu ni nezakonita, niti pravo nevaljana." (Ibid.)
    • "Na dan usvajanja novi ustav je u potpunosti pisano pravo. Ali, taj dan ne traje. Čim se počnu javljati sazreli sporovi koji se tiču značenja ustavnih odredaba, pisano ustavno pravo neizbježno se mora popuniti sa sudskom praksom i/ili običajnim pravom. Ono što je pisano u ustavu mora se pojačati sa više određenog značenja, i večim dijelom to se mora učiniti u trenutku njegove autoritativne primjene, prvenstveno od sudija. Sa protekom vremena, takvo pravo stvoreno od sudija počinje predominirati nad dijelom ustavnog prava koje postoji odvojeno od njega. Sa protekom vremena, saznaje se sve manji dio prava ustava - ili u svakom slučaju sve manji dio materijala od kojih se sačinjava pravo ustava - samo čitanjem ustavnog teksta." (Ibid.)
    • "Svaki ustav koji dopušta autoritativno presuđivanje po pitanju sopstvene primjene ne može a da ne bude u određenom stepenu živi ustav, t.j. ne može a da ne sadrži manje prava na svom početku nego što će ga sadržavati kasnije." (Ibid.)
    • "Možda se pravo ustava (ili ustavno pravo) ne treba smatrati identičnim sa samim ustavom, čak i ako ograničimo našu pažnju na dijelove ustava koji čine dio prava [...] [J]edna moguća karika između dva moguća predmeta tumačenja koja su upravo spomenuta - ustavnog prava i kanonskog ustavnog teksta - jeste da prvi može sam predstavljati tumačenje drugog. Drugim riječima, tumačenje ustavnog prava je djelimično drugo-razredna aktivnost u kojoj se tumače pokušaji i tvrdnje drugih, prvenstveno sudija, da tumače kanonski tekst. Tumačenje teksta jeste objašnjavanje (ili isticanje) nekog značenja kojeg ima. Ta istina o tumačenju dovela me je do misli da, utoliko što je ustavna sudska praksa tumačila ustavni tekst da uključuje norme koje nisu već dio njegovog značenja, to se ne može ubrojati među tumačenje. Ali nije dio koncepta tumačenja da značenje koje neko objašnjava tumačenjem mora već biti dio teksta prije nego što ga neko tako protumači. Može se tumačiti tekst dajući mu neko značenje, tako da ono ima to značenje od sada zahvaljujući činjenici da mu ga je neko dao [...] Ovo sugeriše da možemo priuštiti da zauzmemo ekstenzivnije viđenje toga što je pisani ustav, i pisano pravo općenito. Mi možemo uključiti pod naslov 'pisano pravo' i tekst i njegovo značenje (jer bez značenja nema prava u tekstu) i mi trebamo uključiti u njegovo značenje koje god značenje ima, pravno govoreći. To uključuje značenje koje je autoritativno ekstraktovano iz njega od interpretativnih nalazača kao i značenje koje mu je autoritativno prikačeno od interpretativnih inovatora." (Ibid.)
    • "Gdje postoji pisani ustav, ne postoji logička prepreka da cjelokupno pravo ustava bude pisano pravo. Jer, ne postoji logička prepreka da u potpunosti bude sadržan u tekstu, ili zato što je tamo pronađen u kasnijim presudama sudova, ili što je tamo stavljen kasnijim presudama sudova. Pisani ustavi, ukratko, mogu biti u potpunosti pisani ustavi, jer njihov razvoj u sudskoj praksi, kroz tumačenje, ne može a da ne postane dio njihovog značenja qua pisanje." (Ibid.)
  • John Rawls
    • "Politička pravda ima dva vida koji nastaju iz činjenice da je pravedan ustav slučaj nesavršene proceduralne pravde. Prvo, ustav treba da bude pravedna procedura koja zadovoljava zahtjeve jednake slobode; i drugo, on treba da bude oblikovan tako da će od svih izvedivih pravednih uređenja, on vjerovatnije od bilo kog drugog imati za rezultat pravedan i djelotvoran sistem zakonodavstva. Pravednost ustava treba procijeniti pod obje rubrike u svjetlu onoga što okolnosti dozvoljavaju, a ove procjene treba učiniti sa stanovišta ustavne konvencije." (Teorija pravde)
    • "Ustav mora da preduzme korake da uveća vrijednost jednakih prava na učešće za sve članove društva. On mora osigurati pravičnu šansu da se učestvuje u političkom procesu i utiče na njega." (Ibid.)
    • "Pravedan ustav se definiše kao ustav koji bi bio prihvaćen od strane racionalnih delegata, koji se rukovode sa dva principa pravde, na ustavnoj konvenciji. Kada opravdavamo ustav mi iznosimo razloge da pokažemo da bi on bio usvojen pod tim uslovima. Slično, pravedni zakoni i politike su oni koje bi donijeli racionalni zakonodavci u legislativnoj fazi, koji su ograničeni pravednim ustavom i koji se svjesno trude da slijede principe pravde kao svoj standard. Kada kritikujemo zakone i politike mi pokušavamo da pokažemo da oni ne bi bili izabrani po ovoj idealnoj proceduri. Kako bi čak i racionalni zakonodavci često došli do različitih zaključaka, i pod idealnim uslovima postoji potreba za glasanjem. Ograničenja u pogledu informacija ne garantuju saglasnost, pošto će tendencije općih društvenih činjenica često biti neodređene i teške za djelovanje." (Ibid.)
  • Julian Rivers
    • "Ustavi postoje na spektru od čisto formalnih ili proceduralnih do čisto suštinskih. Pod diceyanskim koncepcijama parlamentarne supremacije, ustav Ujedinjenog Kraljevstva je gotovo čisto proceduralan koliko je to moguće. Otvoren je za bilo kakav sadržaj, toliko dugo koliko je taj sadržaj učinjen pravnim u određenoj formi, kroz određene procedure Parlamentarnog zakonodavstva. Ne postoje ustavna prava (osim možda proceduralna prava za provođenje redovnog zakonodavnog postupka), i opasnost ovoga jesta da je takav pravni sistem otvoren za nepravedan sadržaj. U drugu ruku, ustav poput njemačkog koji ljudska prava čini provodivim kao vrhovno pravo riskira da postane čisto materijalni. Svo pravo postaje posljedica razrješenja sukobljenih ustavnih prava i principa, rješenja koja su predmet sudske kontrole u odnosu na svoju tačnost. Zakonodavstvo gubi bilo kakvu autonomnu pravotvornu funkciju, što čini privrženost trajnom demokratskom legitimitetu praktično besmislenim. Jasno je da je neka vrsta srednjeg rješenja prikladna. Prvo rješenje jeste da se zamisle ustavna prava kao da postavljaju jurisdikciona ograničenja zakonodavnoj aktivnosti: zakonodavac može činiti šta hoće dokle god ne krši određena definitivna prava. Ograničenja tih prava su apsolutna. Alternativa jeste da se zamisle ustavna prava kao da nameću dodatna proceduralna ograničenja na zakonodavstvo koje potpada pod njihov domet. Ograničenja koja prava postavljaju su u tom smislu tek relativna, jer se uvijek mogu prebroditi na određene načine." (A Theory of Constitutional Rights and the British Constitution)
  • Jürgen Habermas
    • "Cilj demokratskog ustava svjetskog društva zahtijeva - već zbog pojmovnih razloga izgradnje modernog pravnog uređenja na osnovama subjektivnih prava - konstituisanje zajednice građana svijeta. Misaona figura ustavotvorne kooperacije između građana i država, koja je razvijena na primjeru Evropske unije, pokazuje put na kojem bi postojeća međunarodna zajednica država mogla zajednicom građana svijeta biti upotpunjena u kosmopolitsku zajednicu." (Ogled o ustavu Evrope) i ustav se netreba krit.

K[uredi]

  • Karl Marx
    • "Kao što vjeroispovijest ne stvara čovjeka, nego čovjek vjeroispovijest, tako i ustav ne stvara narod, nego narod ustav."
    • "Demokratija je riješena zagonetka svih ustava."
  • Karl Olivecrona
    • "Dok je uobičajeno zakonodavstvo učinjeno efektivnim kroz općenito poštovanje ustava, što djeluje kao stalni izvor moći, revolucionarni ustav je nametnut ljudima na druge načine. Mora postojati privremeni skup snage dovoljno jak da utjeće na promjenu ponašanja građana koji je impliciran u prihvatanju novog ustava ako obavezujućeg. Za uobičajene stvaraoce prava ne zahtijeva se nikakav naročiti napor u činjenju njihovih zakona učinkovitim, jer na svom raspolaganju imaju gotovu mašineriju. Revolucionari moraju sami stvoriti mašineriju, t.j. usmjeriti umove ljudi u nove kanale kroz koje psihološki pritisak može utjecati na njih. [To se čini silom i propagandom]." (Pravo kao činjenica)
    • "Čak i tamo gdje pronalazimo funkcionirajuće ustave, na primjer u grčkim državama ili u Rimu, njihov izvor nije poznat i to vjerovatno nama nikada neće biti znano. Samo je moguće istraživati činjenice kako se one čine iz izvora i izvlačiti zaključke odatle [...] [U] antička vremena religija i pravo nisu bili razdvajani u različite oblasti. Oni su činili jedinstvo. Ako su se društvena pravila razvila u vezi s religijskim ritualima i vjerovanjima, možemo razumjeti kako su mogli zadobiti trajno poštovanje." (Ibid.)

L[uredi]

  • Lawrence Tribe
    • "Ako se Ustav vidi kao materijalno pravo, kao prijenos određenih vrijednosti u prava, ovlaštenja, i dužnosti, onda će možda biti moguće opravdati ustavno sudovanje ne njegovom metodom, već njegovim rezultatima. Odluke su legitimne, po ovom gledištu, jer su ispravne." (Američko ustavno pravo)

M[uredi]

  • Mattias Kumm
    • "Konstitucionalizam ustanovljava okvir principa koji nude osnove i ograničenja pravnog autoriteta bilo kojeg pravnog poretka unutar liberalno-demokratske tradicije. Ti principi upravljaju ispitivanjem da li rezultati određenih pravotvornih procedura na nivou sveobuhvatnijeg pravnog poretka učinkovito ustanovljavaju pravne obaveze ili da li je, u određenom kontekstu, opravdano nepriklanjanje njima na nivou parohijalnijeg pravnog poretka. Princip ustanovljavanja vladavine prava izvan države i funkcionalni i proceduralni obziri koji ga podržavaju, nude pretpostavku da posljedice pravotvornih procedura na nivou sveobuhvatnijeg pravnog poretka trebaju biti poštovane od njegovih adresata. Ta pretpostavka može biti pobijena ako i u opsegu u kojem je nepriklanjanje nužno za promicanje kompenzatornih principa koji se odnose na nadležnost, proceduru, ili suštinu, koji u relevantnom kontekstu imaju veću težinu. Doktrine koje sudovi koriste da struktuiraju odnos između različitih pravnih poredaka ustanovljavaju jurisdikcione, proceduralne i suštinske uslove u skladu s kojim sudovi tvrde da je opravdano prakticirati institucionalizovani građanski neposluh ili zaštititi ustavni identitet - institucionalni kolektivni ekvivalent savjesti pojedinca - parohijalnijeg pravnog poretka. Te doktrine su opravdane ako se, sve uzeto u obzir, mogu rekonstruisati kao posljedice balansiranja relevantnih sukobljenih normativnih obzira [...] Ideja institucionalizovanog prigovora savjesti i građanskog neposluha, onda, nudi dobar način obuhvatanja moralne poente ustavnog pluralizma." (The Moral Point of Constitutional Pluralism: Defining the Domain of Legislative Institutional Civil Disobedience and Conscientious Objection)
    • "Odlučujuća odlika ustavnih ugovora koji ustanovljavaju autonomni pravni poredak u određenom je smislu u tome što se njegovo isticanje autoriteta dijelom neposredno temelji na ustavnim principima. Njegovo isticanje autoriteta nije utemeljeno isključivo na činjenici što su ga države članice potpisale i ratifikovale, čak i ako ne bi stupio na snagu da ga države članice nisu potpisale i ratifikovale. Ideja ustavnog ugovora, onda, suprotno tvrdnjama demokratskih etatista, nije sama sebi kontradikcija." (Ibid.)
    • "Kada nacionalni sud prizove ustavni identitet nacionalne zajednice kao argument za nepoštovanje pravne obaveze, nije [...] neuvjerljivo razumjeti tu tvrdnju kao demokratski “konstitucionalizovanu” verziju onoga što se na pojedinačnom nivou može prepoznati kao prigovor savjesti." (Ibid.)
    • "Ideja ustavnog pluralizma urezuje treći put u zamišljanju pravnog svijeta između hijerarhijske integracije unutar jednog pravnog poretka u jednu ruku, i radikalnog pluralizma u drugu, gdje činioci svakog pravnog porekta djeluju bez sistematskog obaziranja za koherentnost cjeline." (Ibid.)
  • Maurice Duverger
    • "Sa materijalnog gledišta, ustav jedne zemlje je skup njenih političkih institucija, bez obzira kakvim dokumentima se one utvrđuju." (Institutions politiques et droit constitutionnel)
  • Mark A. Graber
    • "Budući da svi ustavi ostaju kompromisi dokle god se građani ne mogu dogovoriti o kvalitetama dobrog društva, većina ljudi vjerovatno će smatrati da njihov trenutni ustav pruža previše ili premalo zaštite za državne i lokalne interese, imovinu, privatnost, religiju, rasnu jednakost, i druge građanske slobode i prava. U razmatranju koliko zla bi oni tumačili da njihov ustav dopušta, članovi svih ustavnih zajednica moraju konsultovati svoje ustavne aspiracije i razmisliti koliko još zla će oni tolerisati kao cijenu za uživanje kontinuiranih koristi ustavne unije." (Dred Scott i problem ustavnog zla)
  • Matthew Kramer
    • "[P]ravilo priznanja u bilo kojem pravnom sistemu postoji kao skup normativnih pretpostavki koje leže u temelju i struktuiraju aktivnost određivanja prava od pravnih zvaničnika sistema. To je spektar normi na temelju kojih zvaničnici određuju šta se ubraja kao pravno obavezujuće, a šta ne. Te norme mogu i zaista djeluju čak i ako ostanu neartikulisane od strane zvaničnika koji temelje svoja određenja na njima. Možda zvaničnici nisu sposobni da artikuliraju neke od kriterija u njihovom pravilu priznanja čak i ako bi pokušali to da učine, ili možda jednostavno to nikada nisu ni pokušali. Šta god da je bio razlog za činjenicu da su ti kriteriji ostali neizraženi (ukoliko zaista ostaju neizraženi), oni ipak mogu upravljati i animirati napore određivanja prava od strane zvaničnika. U tom smislu, standardi koji čine pravilo priznanja slični su pravilima prirodnog jezika. Kompetentni govornici jezika privrženi su određenom broju sintaktičkih i semantičkih i gramatičkih pravila čak i ako rijetko ili nikada ne artikuliraju ta pravila - i zaista čak i ako nisu sposobni da artikuliraju bilo koja od tih pravila. Ta pravila upravljaju i struktuiraju lingvističko ponašanje govornika ne bitno što nikada ni od koga nisu izričito izražena (ako zaista nikada ne budu tako izražena). Ona postoje kao skup pravila koja su pretpostavljena od strane bezbrojnih izričaja i tumačenja koje korisnici jezika učine u tijeku svakodnevnih komunikacija. Učinkovitost tih normi kao temeljenih pretpostavki ni u kojem smislu ne zavisi od njihovog isplivavanja na površinu kao tvrdnji čiji sadržaj je otvoreno izražen [...] U mnogim pravnim sistemima, međutim, sadržaj nekog ili svih kriterija u pravilu priznanja bit će formulisan i kodificiran kao ustavne odredbe ili zakonski akti. Bilo kakve takve formulacije čine pravilo priznanja u njegovoj epifenomenalnoj pojavi. U toj pojavi, pravilo priznanja ne postoji kao skup prepostavki koje prethode bilo kojim artikulacijama njihovog sadržaja, već kao same artikulacije. Njegova zakonska ili ustavna enkapsulacija jeste forma u kojoj se ostvaruje na epifenomenalnom nivou. Naravno, taj epifenomenalni nivo nikada ne potkopava utemeljujući nivo. Pravilo priznanja može postojati u utemeljujućoj formi bez da postoji u epifenomenalnoj formi, ali ne i obratno. Uostalom, bilo koje ustavne odredbe ili zakonski akti imaju obavezujuću snagu samo jer kriteriji u utemeljućem pravilu priznanja instruišu zvaničnike da tretiraju te odredbe ili akte kao odlučujuće." (Gdje se pravo i moralnost susreću)
    • "U pravnom sistemu gdje zvaničnici namjeravaju da kodificiraju svoje pravilo priznanja u ustavnoj ili zakonskoj formi, njihovi napori će biti neuspješni ako ne uspiju obuhvatiti konačne norme koje su zaista pretpostavljene u njihovim naporima određivanja prava. Naravno, umjesto toga zvaničnici možda ciljaju da ustanove nove kriterije za pravnu valjanost koji će promijeniti pred-formulisane kriterije kojih su se do tada pridržavali. (Svi takvi transfigurativni poduhvati će sami zavisiti o nekim pred-formulisanim kriterijima, koji upravljaju zvaničnike da pridaju obavezujuću snagu zakonskim ili ustavnim odredbama koje sadrže nove standarde za pravnu valjanost.) Ipak, ako zvaničnici zaista pokušavaju da formuliraju radije nego promijene njihovo pravilo priznanja, oni će morati težiti preciznosti u njihovoj rekapitulaciji. Pravilo priznanja na epifenomenalnom nivou je derivat pravila priznanja na utemeljujućem nivou, ne samo u tome što prvi zavisi o drugom za svoju obavezujuću snagu, već i u tome što se sadržaj prvog mora podudarati sa sadržajem drugog." (Ibid.)
    • "[K]odificiranje pravila priznanja od strane zvaničnika može utjecati na njegove kriterije ugrubo na isti način na koji riječnik može utjecati na značenja riječi [...] Ako zvaničnici usvoje neke zakonske ili ustavne standarde pravne valjanosti koji ne odražavaju vjerno kriterije koji su do tada pretpostavljani u njihovim naporima određenja prava, to može utjecati na neke promjene u tim kriterijima. Takva posljedica nije neizbježna - jer zakonske ili ustavne formulacije mogu ostati neučinkovite - ali je veoma vjerovatna. Zaista, inovativna snaga ustavnih ili zakonskih odredaba može se pokazati dalekosežnijom nego inovativna snaga rječnika. Dok su široke promjene u obrascima korištenja prirodnog jezika u kratkom periodu izrazito nevjerovatne, neke zaista široke promjene u praksama određenja prava mogu se realistično tražiti kroz kodifikacije novih kriterija. U bilo kakvim takvim okolnostima, značajne prilagodbe u temeljnom pravilu priznanja pravnog sistema može doći kroz elaboraciju njegovog epifenomenalnog pravila priznanja. (Naravno, kao što je istaknuto, bilo kakav takav proces promjene zavisi o kriterijima u temeljnom pravilu priznanja koji vode zvaničnike u tretiranju epifenomenalnog pravila priznanja kao nečega čega se treba držati. Inovativni utjecaj bilo koje formulirane verzije pravila priznanja pravnog sistema uvijek je konačno derivativna o pred-formulisanim normama koje čine pravilo priznanja režima na temeljnom nivou.) / Kao i riječnik, kodifikacija pravila priznanja može igrati konzervativnu ulogu isto onako robusno kao i inovativnu ulogu. Pretpostavimo da su zvaničnici u nekom pravnom sistemu precizno formulirali neki ili sve kriterije u njihovom pravilu priznanja kao ustavne odredbe. Te odredbe su derivativne o temeljenom pravilu priznanja sistema na dva načina koje smo već spomenuli: obavezujuća snaga odredaba posljedica je činjenice da pravilo priznanja njima pripisuje obavezujuću snagu, i njihov sadržaj odražava sadržaje njihovih kriterija. Zauzvrat, odredbe mogu učvršćavati normativne pretpostavke o kojima zavise. Kao riječnik, pravilo priznanja u njegovoj epifenomenalnoj pojavi može imati sopstveni život. Ustavne odredbe mogu postati žarište poduhvata određivanja prava koje čine zvaničnici sistema, u njihovom opravdavanju (prema sebi i njihovim kolegama zvaničnicima) određivanja, upućivanjem na te formulacije. Budući da utemeljujući kriteriji koji pripisuju obavezujuću snagu ustavnim odredbama mogu biti puno otporniji na primjene nego temeljni kriteriji koji su dobili izražaj u tim odredbama, kodifikacija tog skupa kriterija može značajno osnažiti njihovu trajnost. U tom kontekstu, nenaklonost svakog zvaničnika da odstupi od tih kriterija temeljno se pripisuje ne njihovom sadržaju, već pukoj činjenici da su sadržane u odredbama ustava. Ukrako, iako su standardi pravne valjanosti u pravilu priznanja na epifenomenalnom nivou uvijek proizvodi standarda za pravnu valjanost u pravilu priznanja na utemeljujućem nivu, tijek utjecaja između dva nivoa ni u kojem slučaju nije u potpunosti jednosmjeran." (Ibid.)
  • Michael S. Moore
    • "Ustavno tumačenje [...] uključuje moralno rasuđivanje od strane sudija, dijelom jer se čini da Ustav SAD poziva na takvo rasuđivanje koristeći vrijednosno-impregnirane fraze [...] U svjetlu ovog spajanja ustavnog i moralnog rasuđivanja, moja teza je bila da je status kojeg pripisujemo moralnom rasuđivanju bitan. Ako je neko anti-realist po pitanju moralnosti [...] on će dopustiti samo dvija moguća statusa za moralno rasuđivanje: (1) vrstu moralnog konvencionalizma, gdje je sve moralno rasuđivanje ništa više od otkrivanja implikacija ustavnovljene društvene konvencije; i (2) vrstu moralnog skepticizma, gdje je sve moralno rasuđivanje ništa više od isticanja sopstvene volje. Svaka od ovih meta-etičkih mogućnosti treba da poveća našu nelagodu sa idejom da sudije imaju ovlaštenje sudske kontrole. Moralni realist će uvijedjeti treću mogućnost: [...] kada sudije odlučuju koji je postupak propisan, ili šta jednakost zahtijeva, ili kada je kazna okrutna, oni sude o moralnoj činjenici koja ima sposobnost da bude tačna ili netačna." (Moral Reality Revisited)
  • Mihajlo Lanović
    • "[U] širem [predjusrističkom osnovnom] smislu, ne znači državni ustav ništa drugo nego stvarni sastav pravne vlasti. To je samo skupni jedan pojam onih ličnosti i grupa koje uistinu vladaju izvjesnom državnom zajednicom, uzajamnih njihovih odnosa i faktičnog udjela kod vršenja najviše vlasti. Pa, jer bez pravne vlasti ne može da bude ni zajednice onih koji se njenim normama pokoravaju, prirodna je stvar da bez ustava, u tome značenju, nema ni države. Svaka država mora da imade pravnu vlast, mora, dakle, i ustav da imade. Ustav je, u tome smislu, jedan od osnovnih pravnih pojmova. On je pojam koji pravna i državna nauka nužno pretpostavlja. Ali stvarni je sastav pravne vlasti konkretna socijalna činjenica, a ne apstraktna pravna ustanova. Zato se ustav, u tome smislu riječi, ne da nikakovima, pa ni pravnim normama po volji da odredi." (Uvod u pravne nauke)
    • "U užem [socijalnom bitnom] smislu riječi obuhvaća pojam ustava, pored prikazanoga stvarnog sastava pravne vlasti, još i sve norme obećanja kojima se ona obavezala svojim podanicima."(Ibid.)
    • "Pod državnim se ustavom [u pravnosadržajnom smislu], naime, razumijeva i skup onih pravnih norama koje regulišu sastav i ograničuju nadležnost pravne vlasti." (Ibid.)
    • "Samo velike promjene u ustavnom ustrojstvu državne zajednice znače i temeljite izmjene u stvarnom sastavu pravne vlasti njene. Ali do njih ne dolazi tako često. Prolaze decenija, kašto i stoljeća duga, ličnosti i pokoljenja izumiru i nova se rađaju, a srazmjerje u odnosima vlasti ostaje podjednako. Ono pak često, tako reći posvednevno mijenjanje površine prirodnim je znakom životne energije narodne. Ali ono ne siže do dubina, ono ne zahvaća jezgre pravne vlasti, koja ostaje relativno stalnom i uglavnome neizmijenjenom. A o njoj se nama i radi kad je riječ o državnom ustavu u širem smislu, jer ona je stvarnim nosiocem pravnog poretka, a one srazmjerno neznatne promjene na površini njenoj uzrokom su tek ponovo podvučene izbrušenosti izvanjskog ruba osnovnog pojma pravnoga." (Ibid.)
    • "A za upoređivanje pravnosadržajnog sa osnovnim pojmom ustava i za ocjenjivanje stvarne snage normativnih nosilaca pravne vlasti najboljim nam je kamenom kušnje eventualni državni udar: suspendovanje normativnog ustava ili kršenje pojedinih njegovih propisa. Ako takav pokušaj zataji, znak je da pravnosadržajni ustav odgovara osnovnom pojmu njegovu, da su, naime, vodeći činioci normativnog ustava ujedno i stvarnim nosiocima pravne vlasti. Uspije li pak takav podvig i održi li se i onda na vlasti stvarni nosilac njezin kad krši norme pisanoga ustava, u kome njega ili uopće nema ili nije sam, nego je uz druge ličnosti označen kao nosilac vlasti, onda znademo da normativni sastav pravne vlasti ne odgovara stvarnome i da pravnosadržajni pojam ustava treba razlikovati od osnovnoga." (Ibid.)
  • Miodrag Jovičić
    • "Shvatanje ustava u materijalnom smislu polazi od konstatacije da svaka država ima ustav, tj. da nema države bez ustava. Istovremenost nastanka države i prava, stvaranja jednog državnopravnog poretka, nužno podrazumijeva postojanje nekih obaveznih pravila koja predstavljaju osnovu na kojoj se izgrađuju i država i pravo. Ta prvobitna pravila koja se u svom rudimentarnom obliku mogu da sastoje i iz jednog jedinog pravila (recimo: Sva vlast pripada vladaru), sa razvojem države izrastaju u čitav složen sistem pravila koja, kao izraz državne volje (volje vladara, odnosno volje vladajuće klase), postaju općeobavezna pravna pravila. Sistem takvih općeobaveznih pravnih pravila ima za svoju osnovu i ishodišnu tačku ono što se zove ustavom zemlje. U tom smislu uzeto, nesumnjivo je da svaka država ima svoj ustav." (O ustavu: teorijsko-komparativna studija)
    • "[U]stav u materijalnom smislu nesumnjivo postoji u svakoj zemlji [...] [O]n predstavlja skup osnovnih pravila (bez obzira na njihovu formu) koja uslovljavaju i regulišu dato društveno uređenje." (Ibid.)
    • "Uvijek kada se izraz ustav ničim ne kvalifikuje, misli se u stvari na ustav u formalnom smislu, pisani akt najveće pravne snage [...] Prvo obilježje odredbe ustava u formalnom smislu je da je to pisani akt [...] Drugo, obilježje sastoji se u konstataciji da je u pitanju pisani akt (dakle, u singularu - jedan akt) [...] [T]reće, najvažnije obilježje sastoji se u tome što je ustav u formalnom smislu pisani akt najveće pravne snage." (Ibid.)
    • "Ustav je pisani akt najveće pravne snage koji prvenstveno reguliše osnove državnog i društvenog uređenja date zemlje." (Ibid.)

P[uredi]

  • Peter Lindseth
    • "Nejednaka raspodjela resursa legitimnosti također dovodi do zahtijeva za „ustavnom tolerancijom“ između i prema različitim državama članicama (per Wailer) kao također i priznanje temeljnog „demoi-kratskog“ karaktera evropske integracije (per Nicolaidis). Ili, alternativno, kao što bih ja to istakao, budući da je ustavna legitimnost raspodjeljena između konstituisanih tijela Država članica, čak i kada se regulatorni autoritet delegira na supranacionalni nivo – to jeste, odvajanje ovlaštenja i legitimnosti – evropske institucije ostaju, u njihovoj suštini, „upravne, ne ustavne“. Ovim mislim da evropske institucije, kao regulatorni činioci, postoje u izvedenom, delegiranom, agencijskom odnosu sa njihovim policentričnim ustavnim principalima na nacionalnom nivou, barem u političko-kulturnom smislu. To zauzvrat daje poticaj razvoju spektra nadzornih mehanizama u evropskom javnom pravu koji uključuju nacionalnu izvršnu, zakonodavnu, i sudsku vlast, tako proširujući, koliko god nesavršeno, „postratno ustavno ustanovljavanje upravne vladavine“ na supranacionalni nivo." (Equilibrium, Demoi-cracy, and Delegation in the Crisis of European Integration)

R[uredi]

  • Ran Hirschl
    • "[Č]etiri vrste ustavne blokade i disfunkcije su preovlađujuće širom svijeta. Prvo, scenarij “temeljnog ustavnog nesklada” karakterišu proturječni ustavni poreci koji se ne slažu o samoj definiciji i raison d’être političke zajednice kao takve, i žestoke polemike oko izvora prava i forme vladavine koje rezultiraju iz naizgled oksimoronskog ustavnog okvira (na primjer, Egipat, Izrael, Pakistan, Malezija, i Turska). Drugo, scenarij “sintetičkog ustava” javlja se gdje “vještačke”, bi- ili multietničke političke zajednice žive pod pragmatičnim, drugorazrednim, neprincipijelnim ustavnim modalitetom za rješavanje problema koji je trajno suočen sa realističnom mogućnošću raspada (na primjer, Belgija, Bosna i Herzegovina i možda također pan-Evropski ustavni poredak). Treće, scenarij “oportunističkih ustavnih ratova” odlikuju česte političke borbe i strateške svađe između suparničkih samo-interesnih elita koje su prerušene u principijelna ustavna neslaganja, i mogu ponekad eskalirati u svopće ustavne ratove (na primjer, ustavne borbe između rivalskih političkih elita u Rumuniji ili Filipinima, i izazovi fiskalnog fedealizma i realokacije resursa u naftom ili mineralima bogatim federacijama poput Bolivije ili Nigerije). Konačno, scenarij “neprikladnog ustava” - ovo se pojavljuje tamo gdje stari ili na drugi način manjkavi ustavni dizajn ometa učinkovitu vladavinu i koji može doprinijeti sramotnim političkim posljedicama (na primjer, Italija je imala šezdeset dvije vlade u posljednjih šezdeset i sedam godina; stanovništvo u kanadskih 308 federalnih izbornih jedinica varira između 35,000 i preko 125,000 tako da je glas u određenim dijelovima zemlje “težak” 3,5 puta više nego glas u drugim dijelovima)." (Dysfunctional? Dissonant? Démodé? America’s Constitutional Woes in Comparative Perspective)
  • Riccardo Guastini
    • "Iz jurističke tačke gledišta, čini se da se podrazumijeva da ustav nije ekstra-pravni kriterij priznavanja, već dio samog prava. Štaviše, ustav, pisan ili nepisan, jeste - ili uključuje, u svakom slučaju - skup pravila promjene koja dodjeljuju ovlaštenja: a pravila koja dodjeljuju ovlaštenja nisu, kao takva, kriterij priznanja (iako, naravno, mogu biti povezana sa kriterijem priznanja); one su, radije, istinske (iako ne-deontičke) norme. Konačno, ustav, također, treba biti "priznat", što znači da pravilo priznanja, ispravno razumljeno - unatoč onome što se čini da Hart barem ponekad sugeriše - (a) ne može biti sam ustav, i (b) mora ponuditi kriterij za identifikaciju samog ustava. / Hart je u pravu da misli da je pravilo priznanja logički nužan uslov za naše znanje prava [...] Opis (normativnog sadržaja) pravnog sistema pretpostavlja identifikaciju samog sistema [...] Pravilo priznanja, kako ga ja razumijem, nije pravna norma. Nije nikakva norma; ona ne propisuje, niti ovlaštuje. Nije sam ustav, iako upućuje na ustav. Umjesto toga to je konceptualni alat za identifikaciju ("priznavanje") svakog pojedinačnog pravnog sistema (uključujući njegov ustav). Svako pravilo priznanja, rečeno drugačije, jeste definicija pravnog sistema na kojeg upućuje. Također nije pravno, jer nije član sistema na kojeg upućuje; to je ekstra-sistemski kriterij za identifikaciju samog sistema. / Za bilo koji pravni sistem, njegovo pravilo priznanja bilo bi manje više u sljedećem obliku: / Pravni sistem uključuje: 1. norme izražene njegovim (historijski prvim) ustavom (za kojeg se pretpostavlja da je u suštini učinkovit), ne bitno da li je pisani ili običajni; i 2. norme izdate (i nederogirane) od bilo kojeg organa koji je tako ovlašten ustavom. / Ne postoji potreba da se insistira, mislim, da takvo pravilo - za razliku od Kelsenove temeljne norme - ikoga ovlašćuje ili mu naređuje da čini bilo šta." (The Basic Norm Revisited)
  • Richard Fallon
    • "[T]emelji prava, uključujući ustavno pravo, leže u sociološkom okrilju i prihvatanju pravila, normi, i interpretativnih praksi. Ustav je pravo jer je prihvaćen kao takav [...] To nikako ne znači, međutim, da se pravna legitimnost urušava u sociološku legitimnost. Kao što sam već istakao, jednom kada ustav dostigne status temeljnog prava, onda zakoni koji su propisno proglašeni u skladu s njim posjeduju pravnu legitimnost, čak i ako imaju relativno malo sadržinske ili autoritativne sociološke legitimnosti [...] Samo najtemeljnije pravne norme duguju svoju legitimnost neposredno prihvatanju [...] Onda kada se najtemeljnije pravne norme ustanove prihvatanjem, međutim, one opskrbljuju pravne standarde, ne sociološka mjerila, u odnosu na koje se može mjeriti pravna ispravnost i legitimnost [...] Pravna i ustavna legitimnost može zavisiti također od moralnih obzira blisko usklađenih sa moralnom legitimnošću [...] [M]eđuzavisnost nastaje zbog toga što temeljne norme ustavnog prava, koje su same utemeljene u prihvatanju, dopuštaju i ponekad zahtijevaju od donosilaca odluka da vagaju moralne obzire u određivanju kako inače neodređeni pravni materijali trebaju najbolje biti tumačeni." (Legitimacy and the Constitution)
    • "Po svojoj prirodi, prizivi standarda minimalne [moralne] legitimnosti ciljaju da opravdaju status quo, ne na osnovu toga što otjelovljuju pravdu, već najvećim dijelom zbog toga što je to bolje od anarhije. Naš Ustav i pravni režim kojem pomaže da bude ustanovljen sigurno su bolji od anarhije, ali je također i ustav gotovo svake druge države-nacije [...] [A]ko je Ustav samo minimalno legitiman, pitanja nastaju oko toga da li će zvaničnici uvijek biti moralno opravdani u njegovom provođenju, kao i zakona koji su usvojeni u skladu s njim. Dok bi zvaničnici vjerovatno uvijek bili moralno opravdani u poštovanju idealno legitimnog ustava, tek minimalno legitiman ustav, poput našeg, ne rješava tako jasno sva pitanja o moralnoj legitimnosti zakona i djelovanja zvaničnika." (Ibid.)
  • Richard Primus
    • "[U]stav ima autoritet jer ga je demokratski usvojio američki narod. Stoga [...] Ustav mora značiti ono što su ljudi koji su ga usvojili sami razumijevali kao svoj dogovor. Kao bilo koji drugi skup pravila koji leži na pristanku, sadržaj pristanka određuje sadržaj pravila; stranke ugovora su vezane onim na što su pristale da budu vezane, ni manje ni više. Stranke mogu promijeniti pravila kroz saglasne procese, što u slučaju Ustava znači kroz demokratski usvojene amandmane. Ali dok se uslovi ugovora tako ne promijene, izvršenje Ustava znači izvršenje pogodbe koja je demokratski udešena u prošlosti. Učiniti bilo šta drugo znači nepoštivati demokratiju poričući narodu, u bilo kojem trenutku u vremenu, mogućnost da postigne demokratske pogodbe koje se pouzdano mogu izvršiti u budućnosti." (When Should Original Meanings Matter)
  • Randy Barnett
    • "[R]ijetko ko stane da se zapita da li je Ustav legitiman. Ovo je nesretno jer ako Ustav nije legitiman, onda nije jasno zašto bi nas bila briga šta znači. A ako jeste legitiman, mi moramo znati zašto prije nego što možemo riješiti kako da tumačimo šta on kaže. / Legitimnost Ustava ne može, onda, samo biti pretpostavljena. Osim ukoliko se otvoreno ne suprotstavimo pitanju njegove legitimnosti, mi nikada nećemo znati da li mu se trebamo pokoravati, poboljšati ga, ili ga u potpunosti ignorisati." (Constitutional Legitimacy)
    • "Iako je Ustav pravo, on je pravo u sekundarnom, ne u primarnom smislu. Njegov smisao je da obavezuje vladine zvaničnike, ne pojedince. / Pravo pitanje je, onda, ne to da li Ustav obavezuje građane, već da li su građani obavezani naredbama i zakonima koje su izdali zvaničnici koji su postupali u njegovo ime. Da li činjenica da je "pravo" valjano usvojeno u skladu sa Ustavom znači da obavezuje nekoga u njegovoj savjesti? Drugim riječima, da li je neko moralno obavezan da poštuje pravo koje je usvojeno u skladu sa ustavnim procedurama? Ili je jedini razlog za pokoravanje valjanom pravu strah od kazne u slučaju da se bude uhvaćen u nepokoravanju?" (Ibid.)
    • "Ja ne pitam zašto ljudi percipiraju ustav legitimnim, a ustavne zakone moralno obavezujućim već radije pitam koje kvalitete ustav treba imati da opravda ovo opažanje. Moj odgovor je da mi dugujemo prima faciae dužnost pokoravanja ustavno-valjanom pravu, samo ako ustavni procesi koji su korišteni za usvajanje zakona nude dobre razloge za vjerovanje da zakoni koji ograničavaju slobodu su i nužni za zaštitu subjektivnih prava drugih, bez neprikladnog kršenja subjektivnih prava onih čija sloboda je ograničena [...] [O]va kvaliteta zavisi od prisustva ili odsustva pristanka. Kada je pristanak prisutan zakonita naredba može ograničiti gotovo svaku slobodu osim neotuđivih prava ili slobodu da se poštuju prava drugih. Međutim, kada pristanak izostane [...] da bi obavezivao u savjesti, zakon mora biti i nužan za zaštitu prava drugih i prikladan utoliko što ne krši prava onih nad kojim ne nametnut. Ustavno legitimni proces stvaranja prava nudi osiguranje da su ispunjena oba ova zahtijeva. Kakva su to prava koja legitimni proces stvaranja prava mora osigurati da ne putu prekršena? Da držim da prirodna prava koja ljudi imaju prije nego što formiraju pravni sistem i koje zadržavaju osim ukoliko ne pristanu na njihovo otuđenje su subjektivna prava slobode." (Ibid.)
  • Ronald Dworkin
    • "[M]etaforični opis Ustava kao "živog" [...] [O]vu metaforu je mnogo bolje razumijeti kao da prihvata [...] gledište [...] da ključne ustavne odredbe, po pitanju njihovog izvornog značenja, postavljaju apstraktne principe radije nego konkretna ili datirana pravila. Ako je tako, onda primjena ovih apstraktnih principa na pojedinačne slučajeve, što zahtijeva nove sudove, mora se stalno preispitivati, ne u pokušaju nalaženja zamjene za ono što Ustav govori, već iz poštovanja za ono što govori." (A Matter of Interpretation)
    • "Kada se pitanje vidi kao ustavno [...] i kao ono koje će se konačno riješiti u sudovima koji primjenjuju opće ustavne principe, kvalitet javnog argumenta često biva poboljšan, jer se argument koncentriše od početka na pitanja političke moralnosti [...] Kada Vrhovni sud odluči ustavno pitanje, i kada je dovoljno važno da se može očekivati da će biti elaborirano, prošireno, skraćeno ili čak odbačeno u budućim odlukama, počinje održiva nacionalna rasprava, u novinama i drugim medijima, na pravnim fakultetima i učionicama, na javnim sastancima i oko stolova za objedovanje. Ta rasprava se bolje podudara sa koncepcijom republikanske vladavine, u njegovom naglasku na pitanjima principa, nego gotovo bilo šta što bi zakonodavna procedura sama po sebi mogla proizvesti." (Pravo slobode: moralno čitanje Američkog ustava)

S[uredi]

  • Sead Fetahagić
    • "Naše nacionalne vođe uhvatile su se žvake o nacionalnom, neprestano ljudima puneći glavu o veličini pripadanja svojoj naciji, a da li će ti nacionalno osviješteni ljudi imati šta da jedu – to je manje važno. Kako će se izvršiti nacionalna preraspodjela u oganima vlasti, to je osnovna preokupacija u ovim dogovaranjima oko preinake Ustava. Gladnom i bosom narodu ne treba nikakav ustav, jer praznog stomaka ne može se biti ni dobar pripadnik nacije. Što više moćnici pričaju o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, sve manje govore o ljudima. Pa, prema tome, nije ni čudo što se posljednjih godina povećava broj nezaposlenih. Dok naše vođe brinu o Bošnjacima, Srbima i Hrvatime, ne mogu još brinuti i o nezaposlenima!"

T[uredi]

  • Tukidid
    • "Naš ustav ne oponaša zakone susjedâ; prije smo mi uzor drugima nego da se u njih ugledamo. Zbog toga što je vlast u rukama mnoštva a ne nekolicine, nazvano je demokratijom. U privatnim sporovima, svi su jednaki pred zakonom; što se pak tiče sudjelovanja u javnom životu, svako se uvažava prema glasu koji uživa, ne po pripadnosti nekom staležu nego po osobnoj vrijednosti; nikome opet ni siromaštvo ni neznatan društveni položaj ne stoje na putu, ako samo može dobro služiti državi. Sloboda je pravilo po kojem se ravnamo u državnoj zajednici, a i svakodnevnim poslovima: tu sumnjičenju nema mjesta, i ne ljutimo se na susjeda ako radi šta mu je drago, niti pokazujemo one uvredljive znakove koji su možda neškodljivi ali ipak nisu prijatni za vidjeti. Premda u našim privatnim poslovima nema prisile, strahopoštovanje nas spriječava da kršimo državne zakone. Pokoravamo se državnim dužnosnicima i zakonima, prije svega onima koji su doneseni da se zaštite potlačeni i čije kršenje, premda su nepisani, donosi opći prezir." (Historija Peloponeskog rata)

W[uredi]

  • William Ewart Gladstone
    • "Ako je britanski ustav najsuptilnije djelo koje je nastalo tijekom napredovanja historije, američki je ustav najčudesnije djelo što su ga ikad u jednom trenutku stvorili moral i ljudi."
Đemovi to su nužni - uzda i am
Za jogunastog ata - al' mi, eto,
Sve zakone te, na žalost našu,
Devetnaest već ljeta puštamo
Da čame kao neki lav matori
Što manuo se lova i samo drijema
U jami svojoj!... Kao što očevi
Nježnoga srca dohvate brezov prut
Samo da djecu zaplaše - nipošto
Da ih istuku - te prut vremenom
Postane više predmet poruge
Nego dječijeg straha - tako su i ovi
Zakoni naši što ne kažnjavaju
Zamrli davno, te drskost za nos
Pravdu nam vuče, a svijet ne zna više
Za uljudnost!" (Mjera za mjeru)
  • Wilfrid Waluchow
    • "U nekom minimalnom smislu pojma, ustav se sastoji od jednog ili više pravila ili normi koje konstituiraju, i određuju ograničenja (ako ih ima), vladinog autoriteta. Pod pojmom “autoritet” mi mislimo, u ovom kontekstu, na zakonito posjedovanje normativnih ovlaštenja nad nekim područjem. Pod pojmom “ovlaštenja” mi mislimo na hohfeldijanska, normativna ovlaštenja za mijanjenjem ili na neki drugi način utjecanjem na postojeće normativno stanje stvari, na primjer na nametanje dužnosti ili dodijeljivanje prava i sloboda. Neka normativna ovlaštenja su pravna ovlaštenja [...] Jedna od karakterističnih funkcija ustava jeste da odredi neka takva sekundarna pravila. U velikom dijelu to je ono na što mislimo kada kažemo da se ustav sastoji od jednog ili više pravila ili normi koje konstituiraju, i određuju ograničenja (ako ih ima), vladinog autoriteta. / S obzirom na ovu definiciju, sve države imaju ustave i sve države su ustavni režimi. Bilo šta što liči na državu mora imati priznat način konstituiranja i specificiranja ograničenja (ili njihovog manjka) nad tri oblika državnih vlasti koje je Montesquieu prepoznao: zakonodavna vlast (stvaranje novih zakona), izvršna vlast (primjena zakona), i sudska vlast (presuđivanje sporova koji nastaju pod tim zakonima)." (Common-law teorija sudske kontrole)
    • "[V]ečina država prihvata ustavno ograničenu vladavinu. U takvim državama, sekundarna pravila koja dodjeljuju ovlaštenja ne samo da stvaraju zakonodavna, izvršna, i sudska ovlaštenja, već također nameću različite vrste ograničenja na ovlaštenja koja dodjeljuju [...] Konstitucionalizam je ideja da ovlaštenja vlasti mogu i trebaju biti ograničena, i da njen politički, moralni, i (ponekad) pravni autoritet zavisi u poštovanju tih ograničenja. Ograničenja nametnuta ustavom dolaze u mnogim oblicima. Neki od njih su pravni, kao u ustavu uglavljenim poveljama sloboda, dok su druge stvar političke konvencije [...] Predmetna ograničenja mogu se ticati opsega zakonodavnog autoriteta [...] Drugi način na koji ovlaštenja vlasti mogu biti ograničena jeste u zahtjevu da se koriste određeni mehanizmi u njihovom vršenju [...] Konačno [...] vladina ovlaštenja mogu biti predmet suštinskih ograničenja. Neka od njih su moralne prirode [...] Vladina ovlaštenja mogu također biti predmet naročitih nepravnih, ali ipak potpuno ustavnih ograničenja. Ta ustavna ograničenja manjkaju snagu zakona, ali u isto vrijeme ona su veoma različita od uobičajenih zahtjeva pod kojim djeluju sva razumna bića, to jeste da djeluju razborito, racionalno, i moralno. Ti zahtjevi su dio ustava nacije, a ipak nisu dio njenog ustavnog prava." (Ibid.)
    • "Pravom i konvencijom, sudije su obavezane da primjenjuju ustav. Oni zasigurno nemaju slobodu da zanemare njegove zahtjeve. Niti su slobodni da zanemare ono što smo ranije nazvali “zahtjev dobre vjere”, zahtjev da pojedinci koji su normativno obavezani pravilima (ili drugim vrstama normativnog standarda) uvijek ih pokušaju da tumače i primjene u dobroj vjeri. Ovo uključuje, primijetili smo, dužnost da se dođe do najboljeg razumijevanja pravila od onih koji su obavezani. Također je važno primijetiti da ustavna pravila koja definišu ulogu sudija Vrhovnog suda nisu u potpunosti unutar normativnih ovlaštenja sudija da ih promijene ili uklone. Nasuprot toga, to su pravila političkog sistema, i sudije igraju samo jednu ulogu - doduše dosta veliku ulogu - u tom sistemu [...] mi moramo imati na umu da su temeljna pravila u smislu kojih mi ustanovljavamo naš politički sistem društvena pravila. Ona postoje unutar, i samo unutar, složene mreže praksi koje uključuju ponašanja i držanja velikog broja ljudi koji služe u velikom broju uloga. Pojedinci koji zanemare ta pravila prijete samim temeljima sistema, sistema kojeg većina nas smatra nužnim za naše interese i kojeg ćemo uobičajeno svim silama braniti kroz spektar društvenog pritiska. Zaista, kritičke reakcije - i sudske reakcije na te kritičke reakcije - citirane iznad, sugerišu da su sudije dosta osjetljive na različite pritiske koji potiču iz javnosti, i iz šire političke sfere u kojoj djeluju. Sudije ne žele da ih se vidi kao da uzurpiraju nečiju tuđu ulogu. Ne žele da ih se vidi kao da krše temeljna pravila ustavnog sistema čiji integralni dio čine. Ako ne možemo vjerovati našim sudijama da djeluju sa integritetom u poštovanju njihovih ustavnih dužnosti - uključujući i uvijek prisutnu dužnost dobre vjere - u svjetlu takvih pritisaka, kakva je nada za našu ustavnu demokratiju?" (Ibid.)
  • Wolfgang Hoffmann-Riem
    • "Ustav je autobiografija nacije." (Constitutional Court Judges' Roundtable: Comparative Constitutionalism in Practice)

Poslovice[uredi]

Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: