Stephen Gardbaum

Stephen Gardbaum
britanski ustavni teoretičar
Rođenje	Velika Britanija

• "[U] onoj mjeri u kojoj se to tiče sudova, najvažniji, osnovniji, i suštinski cilj za nove demokratije u njihovoj tranziciji ka stabilizaciji nije ustanovljavanje ovlaštenja za jednog ili više sudova da poništavaju zakonodavstvo, već ustanovljavanje i očuvanje sveopće nezavisnosti sudstva. Sudska kontrola može ili ne mora biti (instrumentalno ili normativno) nužna za vladavinu prava i ustavnu demokratiju, ali nezavisnost sudstva neupitno jeste, i osiguranje ovog drugog mora biti glavni prioritet ako i u opsegu u kojem postoji bilo kakva praktična napetost ili sukob između njih. Dok zasigurno među stabilnim, ustanovljenim demokratijama postoji nekoliko dobro poznatih primjera država koje su dugo odbacivale sudsku kontrolu, i nekoliko koje to još čine, ne postoji niti jedna koja se ne pridržava osnova nezavisnog sudstva. Štaviše, iako postoji robusna akademska debata unutar ustavne/demokratske teorije između zagovornika i protivnika sudske kontrole, niko, koliko ja znam, nije protiv središnje važnosti sudske nezavisnosti [...] [I]ako ne postoji jedinstven model za osiguranje sudske nezavisnosti, mogao bi postojati jedinstven model za njeno ugrožavanje u specifičnom kontekstu novih i tranzicijskih demokratija. / Temeljni razlog jeste da sudska kontrola ima tendenciju da rezultira u politizaciji sudova na dva načina koji korespondiraju sa, i ugrožavaju, dva ključna elementa sudske nezavisnosti. Po prvom elementu, gdje sud ima konačni autoritet za valjanost zakonodavstva - da li u kontekstu apstraktne kontrole ili konkretnog spora - on nužno postaje snažan politički činilac kao veto igrač (Kelsenovski "negativni zakonodavac"), i stoga se na njega može gledati kao na protivnika ili potencijalnog rivala vlade. On može biti učinkovita kontrola politike, ali, čineći to, on može također potaknuti političke napade koji prijete da umanje nezavisnost sudstva. Ako, u jednom smislu, sudska kontrola ističe nezavisnost sudstva u njenoj najvećoj mjeri, iz samog tog razloga ona također predstavlja najveću praktičnu prijetnju takvoj nezavisnosti - i u službi funkcije čiji nije suštinski dio [...] Po drugom, više internom, elementu sudske nezavisnosti, rizik rezultirajuće politizacije nastaje na sljedeći način. Zbog moći s kojom rukuju zbog sudske supremacije, neodoljiva je tvrdnja da se sudijama ustavnih sudova treba pripisati kakva god je moguće djelimična ili posredna demokratska odgovornost. Kao rezultat toga, sudska imenovanja u te sudove postaju politička imenovanja, i, iako postoji nekoliko dobro poznatih varijanti u preciznom obliku zakonodavno/izvršne selekcije, u gotovo svim formama politička opredjeljenost je znana i uzima se u obzir. Kao posljedica, imenovanja se ne čine samo od političara, već se također čine (barem u dijelu) iz političkih razloga. Međutim, ovo često vodi sudije ustavnog suda da odlučuju važne i sporne slučajeve shodno predvidljivim stranačkim ili ideološkim linijama, koje prijete da potkopaju drugi zahtjev sudske nezavisnosti: nepristrasnost. Ne u smislu inputa ili pritiska - jer doživotno imenovanje ili dugi, fiksni, neobnovljivi mandati izoliraju imenovane nakon što stupe na dužnost - već u smislu outputa, načina na koji sudovi donose odluke." (Are Strong Constitutional Courts Always a Good Thing for New Democracies?)