Principi socijalne pravde

Principi socijalne pravde
Autor	David Miller
Originalni naziv	Principles of Social Justice
Datum izdanja	1999.

1. Opseg socijalne pravde

• "Kada razgovaramo i raspravljamo se o socijalnoj pravdi, o čemu se zaista raspravljamo i razgovaramo? Ugrubo, mislim, mi polemišemo o tome kako dobre i loše stvari u životu trebaju biti raspodijeljene među članovima ljudskog društva. Kada, preciznije, napadamo neke politike ili stanje stvari kao društveno nepravedne, mi tvrdimo da osoba, ili češće kategorija osoba, uživa manje pogodnosti nego što ta osoba ili grupa osoba treba da uživa (ili snose više tereta nego što trebaju da snose), imajući u vidu kako stoje drugi članovi društva."

• "Rani teoretičari socijalne pravde jednostavno su pretpostavili da govore o pravdi unutar granica politički organizovanih zajednica, drugim riječima, ono što bi danas zvali nacionalnim državama. U kasnijih teoretičara pretpostavka je učinjena eksplicitnijom, ali se još tretira kao relativno neproblematična."

• "[O]kolnosti društvene pravde: ako ne naseljavamo omeđena društva, ili ako udio dobara i zala ljudi ne zavisi na način na koji možemo razumjeti u odnosu na određeni niz društvenih ustanova, ili ako ne postoji entitet koji ima mogućnost regulisanja te temeljne strukture, onda ne živimo više na svijetu u kojem ideja socijalne pravde ima ikakvog smisla [...] [J]a pretpostavljam da okolnosti društvene pravde još uvijek važe [...]"

• "[I]deja socijalne pravde ima smisla samo ako pretpostavimo da postoji širok konsenzus o društvenoj vrijednosti spektra dobara, usluga, i mogućnosti, nastranu neka neslaganja u privatnom vrednovanju [...] [K]ada se ovaj konsenzus počne raspadati susrećemo se sa pogodnostima i nedostacima čije se uključivanje na listu stvari kojima se socijalna pravda treba baviti postaje kontroverzno."

• "Ne postoji kanonička lista primarnih dobara, u Rawlsovskom smislu, već umjesto toga pokretna granica između dobara koja su relevantna za pravdu i ona koja to nisu, gdje položaj granice djelimično zavisi od tehničkih mogućnosti naših društvenih ustanova, a djelimično o stepenu konsenzusa do kojeg se može doći o vrijednosti određenih dobara."

• "[N]acionalne države imaju posebno mjesto ovdje, jer gdje je država tako konstituisana da njeni građani dijele zajednički nacionalni identitet, rezultirajuća politička zajednica ima tri odlike koje čine primjenu principa pravde izvedivim i plodonosnim. / Prvo, nacionalni identiteti imaju tendenciju da stvore snažne veze solidarnosti među onima koji ga dijele, veze koje su dovoljno snažne da nadjačaju razlike religije, etniciteta i tako dalje [...] Moja tvrdnja nije da pravda formalno zahtijeva ovo specifično ograničenje opsega, već da se principi koje koristimo uvijek, kao stvar psihološke činjenice, primjenjuju u omeđenim društvima, i da je integrirajuća snaga nacionalnog identiteta dovoljno velika da učini nacionalnu zajednicu našim primarnim univerzumom raspodjele [...] Drugo, nacionalne političke kulture uključuju spektar zajedničkih razumijevanja koje čine bitnu pozadinu principima socijalne pravde [...] Konačno [...] [š]ta može motivirati privrženost principima socijalne pravde, onda, jedne povjerenje potpomognuto prinudom, i ovo je kombinacija sila koju nacionalna država jedinstveno može da ponudi. / Odsustvo ove tri odlike na svjetskoj razini znači da se globalna pravda ne može razumijevati na modelu društvene pravde, barem ne za predvidljivu budućnost."

2. Skica teorije pravde

• "Ja predlažem drugačiju vrstu pluralizma o pravdi [...] Prije nego počinjanje sa društvenim dobrima i njihovim značenjima, počnimo sa onim što ću ja zvati "modaliteti društvenih odnosa". Ljudska bića mogu stojati u različitim vrstama odnosa jedni prema drugima, i najbolje možemo razumjeti kakve zahtjeve pravde neko može činiti prema nama gledajući prvo na naročitu prirodu našeg odnosa. U stvarnom svijetu takvi odnosi su često veoma kompleksni i višeznačni, ali moguće je analizirati ih u smislu malog broja osnovnih modaliteta. Ako je naš cilj da otkrijemo šta socijalna pravda znači za stanovnike savremenih liberalnih društava, moramo razmotriti tri takva modaliteta, koja ću označiti kao solidaristička zajednica, instrumentalno udruženje i građanstvo [...] [Ova skica] ignoriše činjenicu da ljudi koji su povezani na jedan ili više od ova tri načina će često također imati i institucionalni odnos, definiran pravom ili drugim pravilima i procedurama."

• "Pravda znači tretiranje svake osobe na način koji je prikladan toj osobi lično. Ona također sugeriše da je postupanje nešto što se duguje B-u, C-u, D-u, i tako dalje - drugim riječima, nešto što oni mogu pravično zahtijevati i nešto što im A duguje. To su, onda, opće odlike koje razlikuju pravdu od drugih etičkih principa. Ali da bi popunili formuli na suštinski način, moramo znati šta B, C, i D mogu pravično zahtijevati od A, a to ne možemo učiniti bez razmatranja općeg odnosa u kojem oni stoje prema njemu. Kada je taj odnos određen, mi (kao kompetentni korisnici koncepta pravde) znamo kriterij prema kojem se dužnosti trebaju izračunati, da li potrebe, zasluge, jednakosti ili šta drugo."

• "Moj argument ovdje ima dva dijela. Prvo, određeni modalitet odnosa može biti zahtijevan da učini princip pravde izvodljivim za korištenje. Drugo, modalitet udruženja čini korištenje jednog naročitog principa pravde podesnim u neposrednijem smislu [...] Ove veze nisu logički zaključci. Neko ko prepoznaje da je njen odnos prema B-u, C-u i D-u čisto instrumentalni, ali opet instistira da tumači pravdu među njima u smislu potrebe, nije kriva da je počinila logičku grešku. Ali reći ovo znači ne reći ništa više nego da je kretanje od opisa situacije do njene etičke ocjene manje od logičkog zaključka."

• "Ponekad ljudi pogrešno razumijevaju svoj odnos prema drugima; ako ih uputimo da vide stvari jasnije, možemo promijeniti njihovu koncepciju toga šta pravda od njih zahtijeva. Učestao izvor zabluda u svakodnevnim pitanjima jeste jednostavni samo-interes: kada su zahtjevi pravde donekle teški, imamo sklonost da minimiziramo opseg našeg odnosa prema drugima, nadajući se da ćemo na ovakav način umanjiti težinu njihovih zahtjeva [...] Još važnija od samo-interesa jeste činjenica da se modaliteti udruženja razlikuju u njihovoj istaknutosti za ljude koji su u njih uključeni. Neki odnosi su takve prirode da ih ne možemo ne biti svjesni u našim svakodnevnim životima; drugi su manje neposredno vidljivi, i možda će trebati dramatičan događaj da nas podsjeti na njihovu važnost."

• "[S]olidaristička zajednica postoji kada ljudi dijele zajednički identitet kao članovi relativno stabilne grupe sa zajedničkim etosom [...] U savremenim liberalnim društvima [...] ona postoji samo u donekle oslabljenoj formi. Za večinu ljudi solidaristički odnosi javljaju se prvenstveno unutar porodice. Slabiji oblici solidarnosti pojavljuju se u klubovima, vjerskim grupama, radnim timovima, profesionalnim udruženjima, i tako dalje. U širim razmjerama nacionalnost nudi formu zajednice koja je indirektna i posredovana zajedničkim praksama i zajedničkom kulturom [...] U solidarističkim zajednicama substantivni princip pravde jeste raspodjela shodno potrebama. Od svakog člana se očekuje da doprinese olakšanju potreba drugih u proporciji prema mogućnostima, opsegu odgovornosti koji zavisi od toga koliko su bliske veze zajednice u svakom slučaju (mogu zahtijevati više pomoći od mog brata nego od mog kolege s posla). Potrebe će se razumijevati u smislu općeg etosa zajednice."

• "Drugi modalitet odnosa jeste instrumentalno udruženje. Ovdje se ljudi odnose jedni prema drugima na utilitarni način; svaki ima ciljeve i svrhe koji se najbolje mogu realizirati u saradnji sa drugima. Ekonomski odnosi su paradigma za ovaj modalitet [...] [R]elevantni princip pravde jeste raspodjela prema zasluzi."

• "Treći modalitet udruženja koji je relevantan za moju teoriju jeste građanstvo. U savremenim liberalnim demokratijama, članovi političkog društva su u vezi ne samo kroz njihove zajednice ili instrumentalna udruženja već i kao sugrađani. Za svakog ko je puni član takvog društva smatra se nosiocem niza prava i obaveza koje zajedno određuju status građanina. Građanstvo je, naravno, formalno definirano zakonom, ali ispod pravne definicije leži razumijevanje građanstva kao zajedničkog društvenog ili političkog statusa koje se može prizvati u kritici postojeće pravne prakse [...] Primarni distributivni princip građanskog udruženja je jednakost [...] Iako je jednakost temeljni princip pravde koji upravlja odnosima među građanima, ponekad građanstvo može utemeljiti zahtjeve pravde temeljene na potrebi ili zasluzi. Građanima kojima nedostaju sredstva potrebna da igraju svoju ulogu kao puni građani zajednice imaju pravedan zahtjev da im se takva sredstva obezbijede [...] Teškoća ovdje je razdvajanje onoga što je implicitno u ideji građanstva od zahtjeva koje ljudi mogu činiti jedni prema drugima kao članovi nacionalnih zajednica."