Pravda

Izvor: Wikicitati
Idi na: navigacija, traži

Citati[uredi]



A[uredi]

  • A. John Simmons
    • "[N]e može se jednostavno braniti uvjerljiva teorija domaće pravde i legitimnosti bez prvobitnog identifikovanja osoba i teritorija koje se pravično ubrajanju unutar i pravično izvan granica autoriteta države. I ovaj zadatak zahtijeva da imamo na umu objašnjenje moralnih granica između država i između država i mogućih grupa koje nisu subjekti, objašnjenje koje neće biti uvjerljivo ako na neki način nije osjetljivo na zla koja se mogu počiniti u ustanovljavanju teritorijalnih zahtjeva i predmetnog stanovništva. Ukratko, pristup pitanjima državne legitimnosti i teritorijalnosti koji “gleda unutara” ne može uspjeti bez uključenja principa koji “gledaju vani”; i oba aspekta teorije treba historijske, a ne tek strukturalne/funkcionalističke dimenzije." (Democratic Authority and the Boundary Problem)
    • "[B]olje opravdanje (nego ono koje nudi Rawls) za uzimanje postojećih granica država kao ustanovljenih u našem političkom filozofiranju jeste, možda, dostupno. Ono uključuje, međutim, reinterpretaciju temeljnih argumenata kantijanske (i skorašnje “demokratsko kantijanske”) teorije kao dijela sveobuhvatne neidealne teorije. Unutar takve teorije moglo bi se tvrditi da ostvarenje strukturalne pravde treba imati prednost (nad ispravkama prošlih zala potčinjavanja). Moglo bi se tvrditi, na primjer, da iako neidealna teorija treba ciljati na konačno ostvarenje političkog ideala koji uključuje kako punu strukturalnu i punu historijsku pravednost, najimperativniji od dopustivih i ostvarivih koraka na putu ka tom idealu su strukturalne promjene u domaćim institucijama država. Takve promjene su imperativne za umanjivanje ljudskih patnji i za ostvarenje poštovanja za jednaku čovječnost svih. Takve promjene bi također, naravno, dale onima koji su nelegitimno potčinjeni političkoj moći istinsku mogućnost da slobodno izaberu dobru političku opciju - naime, članstvo u pravednoj državi. / Možda bi se moglo tvrditi da neidealna teorija treba, u ovom trenutku u historiji, tretirati kao sekundarne ciljeve (kako u hitnosti, tako i u ostvarivosti) potencijalno destabilizirajuće tranzicije koje bi se zahtijevale s ciljem ispravljanja zala koja su učinjena od strane država u stjecanju njihovih trenutnih područja i subjekata. Domaća egalitarna reforma možda bi bila zamislivo jednostavnija za ostvarenje u trenutnoj političkoj klimi, nego pokušavanje dovođenja žestoko nezavisnih države do ustanovljavanja ponižavajućih ispravki prošlih zala, prihvatanje mogućih gubitaka u teritoriji ili stanovništvu, mijenjanje njihove jednostrane kontrole nad resursima na njihovim teritorijama, i tako dalje. Budući da bi neidealna teorija najvjerovatnije nalagala tek relativno postepenu tranziciju na savršenu pravdu (zbog obzira tranzicijske pravednosti), možda je prirodni prvi korak u pritisku za domaćom strukturalnom reformom koja će proizvesti egalitarnije, više demokratske države. Onda bi možda bilo vjerovatnije da takve države, nego one sada na raspolaganju, uđu međusobno u sveobuhvatne ugovore i federacije koje bi postepeno mogle umanjiti privrženosti država punom nacionalnom suverenitetu. U toj tački, moglo bi konačno postati ostvarivo početi ponovno oslovljavati prošle zločine potčinjavanja ili inicirati dijeljenje onih resursa koji su tek dobrom srećom locirani unutar priznatih teritorijalnih granica ove ili one države [...] Mogli bi čak, u tom duhu, uzeti da imamo teorijsko opravdanje, za sada barem, da govorimo o političkom autoritetu i njegovom opravdanju u smislu u kojem je to predložila kantijanska politička filozofija i njegovi demokratski potomci. Ali to trebamo učiniti samo uz razumijevanje da kao moralni činioci i društvena bića mi imamo konačnu dužnost da učinimo i više." (Ibid.)
  • Alf Ross
    • "[P]ozivanje na pravdu jeste ista stvar kao lupanje po stolu: emocionalni izražaj koji pretvara nečiji zahtjev u apsolutni postulat." (O pravu i pravdi)
  • Amartya Sen
    • "Važnost se mora pridavati startnoj poziciji, naročito biranju nekog od pitanja na koje se mora odgovoriti (na primjer: "Kako se pravda može unaprijediti?"), radije nego druga (na primjer: "Šta bi bile savršeno pravedne institucije?"). Ovaj otklon ima dupli efekat, prvo, što uzima komparativnu radije nego transcendentalnu rutu, i drugo, što se fokusira na stvarne realizacije u društvima koja se istražuju, radije nego samo na institucije i pravila." (Ideja pravde)
    • "Moje istraživanje tiče se sporazûma do kojih se ipak može doći o tome kako umanjiti nepravdu, i pored naših različitih gledišta o "idealnim" režimima." (Ibid.)
    • "Možda zaista ne postoji bilo kakvo prepoznatljivo savršeno pravedno društveno uređenje o kojem se nepristrasni sporazum može postići [...] Ako teorija pravde treba usmjeravati razuman izbor politika, strategija i institucija, onda prepoznavanje potpuno pravednih društvenih uređenja nije ni nužno ni dovoljno. / Da ilustrujemo, ako moramo birati između Picassa i Dalija, nije ni od kakve pomoći pozivanje na dijagnozu (ako se bilo kakva takva transcendentalna dijagnoza i može načiniti) da je idealna slika na svijetu Mona Liza. To može biti zanimljivo čuti, ali ne utjeće na izbor između Dalija i Picassa. Zaista, nije uopće nužno govoriti o tome šta je možda najveća ili najsavršenija slika na svijetu, da bi se izabralo između alternativa s kojima smo suočeni. Niti je dovoljno, ili zaista od bilo kakve pomoći, da znamo da je Mona Lisa najsavršenija slika na svijetu kada je izbor ustvari između Dalija i Picassa." (Ibid.)
    • "[O]cjena pravde zahtjeva angažman sa "očima čovječanstva", prvo, jer se možemo na različite načine identificirati sa drugima drugdje i ne samo sa našom lokalnom zajednicom; drugo, jer naši izbori i djelovanja mogu utjecati na živote drugih daleko ili blizu; i treće, jer ono što oni vide iz njihove sopstvene perspektive historije i geograije može nam pomoći na prebrodimo naš sopstveni parohijalizam." (Ibid.)
    • "Možemo raspravljati o tome koliko se opseg naših obzira može proširiti u teoriji pravde tako da može imati vjerovatnost danas, i ne možemo očekivati jednoglasnost o prikladnom području našeg obuhvata. Ali ni jedna teorija pravde danas ne može ignorisati cijeli svijet osim naše zemlje, i ne uzeti u obzir naše sveprisutno susjedstvo u svijetu danas, čak i ako postoje pokušaji da nas se uvjeri da samo našem lokalnom susjedstvu dugujemo bilo kakvu pomoć u prevazilaženju nepravde. Mi smo sve više povezani ne samo našim međusobnim ekonomskim, društvenim i političkim odnosima, ali također maglovito dijeljenim ali dalekosežnim obzirima o nepravdi i neljudskosti koji predstavljaju izazove za naš svijet, i nasilje i terorizam koji im prijeti. Čak i naše zajedničke fustracije i misli o globalnoj bespomoćnosti može ujediniti radije nego dijeliti. Ostalo je malo ne-susjeda u svijetu danas." (Ibid.)
i umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori.
I tko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomori
da rukom svoje pravde mrtav dalje mori! (Veliki ubijač)
  • Aristotel
    • I kao što je čovjek kad dostigne svoj puni razvitak, najbolji od svih živih bića, tako je bez zakona i pravde najgore od svih... Pravednost je, međutim, potreba državama jer pravda čini poredak državne zajednice, a ona se sastoji u tome da se odluči šta je pravo." (Politika)
    • "Prema tome, jasno je da su jedni ljudi po prirodi slobodni, a drugi robovi, i da je za robove i korisno i pravedno da robuju." (Ibid.)
    • "[P]ravedno i pravično su jedno isto, pa iako je oboje dobro, ipak je pravično bolje. Teškoća je u tome što pravično, svejednako bivajući pravedno, nije i pravedno prema zakonu, već je popravka zakonski pravednoga. To je stoga što je zakon uvijek uopšten, a ima pojedinačnih slučajeva o kojima se ništa ispravno ne može izreći na uopšten način. Stoga u takvim slučajevima gdje je nužno govoriti uopšteno, ali gdje nije moguće to činiti ispravno, zakon uzima u obzir slučajeve koji se najčešće javljaju, znajući dobro za mogućnost pogreške. On ipak nije zbog toga ništa manje ispravan, jer pogreška nije u zakonu ni u zakonodavcu, nego u naravi same stvari; jer ljudski postupci su od takve neravnomjerne građe. Kada, dakle, zakon govori uopšteno, a javi se slučaj koji je izuzetak od opšteg pravila, onda je ispravno, tamo gdje je zakonodavac propustio da nešto predvidi ili pogriješio uopštavajući, da se njegov propust ispravi dodajući ono što bi i sam zakonodavac rekao kada bi bio prisutan, i što bi unio u zakon da je mogao da predvidi takav slučaj [...] I to je bit pravičnog - da ispravlja zakon tamo gdje je on zbog svoje uopštenosti nepotpun." (Nikomahova etika)
    • "Tako je pravedno ono što je zakonito i jednako, a nepravedno ono što je protuzakonito i nejednako [...] Budući se protuzakonit čovjek pokazao nepravednim a zakonit pravednim, bjelodano je kako su sve zakonite stvari nekako i pravedne, jer sve stvari koje su postavljene zakonodavstvom, te su i zakonite, te kažemo da je svaka pojedina od njih i pravedna. Zakoni propisuju ο svim stvarima, težeći zajedničkom probitku, ili za sve ili za one najbolje ili za moćnike (prema kreposti) ili što god slično; tako da na jedan način pravednim nazivamo sve stvari koje tvore i čuvaju blaženstvo i njegove sastavine u državnom zajedništvu." (Ibid.)
    • "Od onoga što je građanski pravedno jedno je prirodno, drugo je zakonsko; prirodno je ono što svugdje ima istu moć, a ne da se nekomu čini ovako a drugomu onako; zakonsko je ono pri kojem u početku nije bilo važno je li ovako ili onako, ali kad je jednom postavljeno, onda je važno hoće li se ratni zarobljenik otkupljivati za jednu minu, i hoće li se kao žrtva prinositi jedna koza a ne dvije ovce, te zakonske odredbe za brojne pojedinosti, npr. žrtva u počast Braside, i različite pučke odluke. Nekima se čini kako su sve odredbe takve, jer ono što je po naravi nepromjenljivo je i svugdje ima istu moć, kao što oganj jednako gori i ovdje i u Perziji, dok vide kako su promjenljive stvari koje su pravedne [...] Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer nisu isti ni državni ustavi, ali ipak svugdje postoji samo jedan koji je najbolji prema naravi." (Ibid.)
  • Avishai Margalit
    • "[K]ofein se smatrao suštinskim za kafu, ili u najmanju ruku kao doprinoseći faktor glavnoj karakteristici kafe, onoj stimulansa. Uklanjajući kofein iz kafe jednom je bilo nezamislivo. Ali mi možemo ukloniti kofein iz kafenih zrna, tako stvarajući piće koje se takmiči sa kafom: kafa bez kofeina. Mir je kofein pravde: on poboljšava pravdu. Ali mir, kao i kafa bez kofeina, može se takmičiti sa pravdom. Između mira i pravde može postojati balansiranje, isto kao i između kafe i kafe bez kofeina. Upravo zbog takvih situacija balansiranja između mira i pravde ja govorim o napetosti između njih." (O kompromisu i trulim kompromisima)

B[uredi]

  • Biblija
    • "Usliši, Gospode, pravdu, čuj glas moj, primi u uši molitvu moju ne iz usta lažljivih. / Od lica Tvog neka izađe sud moj, oči Tvoje neka pogledaju na pravicu. / Ispitaj srce moje, obiđi noću; u ognju me okušaj, i nećeš naći nepravde moje [...] A ja ću u pravdi gledati lice Tvoje; kad se probudim, biću sit od prilike Tvoje." (Psalam 17)
    • "Jedno nepravedno razdraženje / ne može se opravdati, / jer pokret onoga koji se razdražuje / odvlači ga u vlastitu propast." (Deuterokanonske knjige, Siracida)
    • "Kad nepravda otvori ruke, on se raduje / isto tako prekršitelji će / potpuno nestati." (Deterokanonske knjige, Siracida)
    • "Ako izvršavaš pravdu, ti ćeš / ju i dosegnuti / i njome ćeš se ogrnuti kao / jednim slavljeničkim ogrtačem [...] Lav u zasjedi vreba svoju žrtvu, / tako i grijeh vreba one koji / vrše nepravdu." (Deterokanonske knjige, Siracida)
    • "Zar možda Bog izvrće pravo? Zar Svemoćni izvrće pravednost?" (Stari zavjet, Job, 8:3)
  • Blaise Pascal
    • "Na čemu će čovjek zasnovati uređenje svijeta kojim želi da upravlja? Na hiru svakog pojedinca? Kakva bi to bila zbrka! Na pravdi? Čovjek za nju ne zna. / Izvjesno, kada bi on za nju znao, ne bi ustanovio onu maksimu, najrašireniju od svih koje postoje među ljudima: da svako treba da se upravlja po običajima svoje zemlje; sjaj istinske pravičnosti ovladao bi svim narodima, i zakonodavci ne bi uzimali kao uzor, namjesto te postojane pravde, maštarije i hirove Persijanaca i Nijemaca. Vidjeli bismo tu pravdu ukorijenjenu u svim svjetskim državama i u svim vremenima, umjesto što ne viđamo ništa pravdeno ili nepravedno što ne bi promijenilo to svoje svojstvo s promjenom podneblja. Tri stepena razlike među uporednicima ruše cijelo pravosuđe; jedan podnevak odlučuje o istini; temeljni zakoni mijenjaju se nakon malo godina posjedovanja; pravo ima svoja doba; ulazak Saturna u znak Lava upozorava nas da je nešto postalo zločin. Smiješne li pravde koju ograničava jedna rijeka! Šta je istina s ove strane Pirineja, zabluda je s one druge. / Ljudi proglašavaju da pravda nije u tim običajima, već da leži u prirodnim zakonima, koji su poznati u svim zemljama. I oni bi to, izvjesno, tvrdoglavo podržavali kao lakoumni slučaj što je posijao ljudske zakone naišao barem na jedan koji bi bio univerzalan. Ali je lakrdija takvih razmjera, da su ljudski hirovi postali toliko raznovrsni da nema nijednog takvog zakona. / Krađa, rodoskrvnuće, djeceubistvo, ocoubistvo, sve se to znalo svrstati među kreposne čine. Ima li išta šaljivije nego to da neki čovjek ima pravo da me ubije zato što stanuje s onu stranu vode, i što je njegov vladar u svađi s mojim, mada ja nisam ni u kakvoj svađi s njim?" (Misli)
    • "Veri juris. Mi ga više nemamo: kad bi smo ga imali, ne bi više uzimali za pravilo pravde da svako slijedi običaje svoje zemlje. Tu su ljudi, nemogavši naći pravdu, našli silu, itd." (Ibid.)
    • "Pravda je ono što je ustanovljeno; i tako će se svi naši ustanovljeni zakoni nužno smatrati pravednima i bez ispitivanja, zato što su ustanovljeni." (Ibid.)
    • "Pravda. Kao što moda utvrđuje šta je prijatno, tako ona utvrđuje i pravdu." (Ibid.)
    • "Jedna su univerzalna pravila: zakoni zemlje u običnim stvarima, i večina u drugim stvarima. Otkud to dolazi? Od sile koja je u njima. I otud dolazi da kraljevi, koji imaju silu na drugoj strani, ne slijede većinu svojih ministara. Jednakost imovine je bez sumnje pravedna; ali, ne mogavši postići da se svako silom pokorava pravdi, ljudi su postigli da bude pravedno pokoravati se sili; ne mogavši osiliti pravdu, ljudi su opravdali silu, kako bi pravda i sila bile zajedno, i da bude mir, koji je najviše dobro." (Ibid.)
    • "Dobar dio života proveo sam vjerujući da postoji pravda; i u tome se nisam varao jer ona postoji, onoliko koliko je Bog htio da nam je objavi. Ali ja to nisam tako shvatao, i u tome sam se varao; jer sam vjerovao da je naša pravda bitno pravedna, i da imam načina da je raspoznam i da o njoj sudim. Ali sam toliko puta pogriješio u ispravnom suđenju da sam na koncu osjetio nepovjerenje prema sebi, a zatim i prema drugima. Vidio sam da su sve zemlje i ljudi promijenljivi; i tako, poslije mnogih promjena u sudu o istinskoj pravdi, spoznao sam da je naša narav samo neprekidna promjena, i od onda se više nisam mijenjao; a i kad bih se promijenio, time bih potvrdio svoje mnijenje." (Ibid.)
    • "Pravda, sila. - Pravedno je da se slijedi ono to je pravedno, nužno je da se slijedi ono što je najsilnije. Pravda bez sile je nemoćna; sila bez pravde je tiranska. Pravda bez sile se poriče, jer uvijek ima nevaljalaca; sila bez pravde se optužuje. Treba, dakle, objediniti pravdu i silu, i radi toga nastojati da ono što je pravedno bude jako, ili da ono što je jako bude pravedno. / Pravda je podložna sporenju, sila je lako prepoznatljiva i neosporna. Tako pravdi nismo mogli dati silu, jer je sila porekla pravdu i rekla da je ona nepravedna, i rekla je da je ona sama pravedna. I tako, ne mogavši učiniti da ono što je pravedno bude jako, učinili smo da ono što je jako bude pravedno." (Ibid.)
  • Brian Barry
    • "Da Rawls nije ostvario ništa drugo, bio bi značajn jer je uzeo za ozbiljno ideju da je predmet pravde ono što on zove "temeljnom strukturom društva" (...) Kada govorimo o temeljnoj strukturi društva, mi se zanimamo za način na koji institucije rade sistematski tako da pogoduju neke i štete drugima. Rawlsova inkorporacija tog pojma društvene strukture u njegovu teoriju predstavlja sazrijevanje liberalne političke filozofije. Po prvi put, značajna figura u večim dijelom individualističkoj tradiciji uzela je u obzir nasljeđe Marksa i Webera." (Pravda kao nepristrasnost)

C[uredi]

  • Chaim Perelman
    • "Pravilo pravednosti nas uči da je jedno djelo formalno pravedno ako jednog člana neke određene kategorije tretiramo na način koji odgovara načinu na koji trebaju biti tretirani svi članovi te kategorije." (Eine Studie über die Gerechtigkeit)
    • "[...] [N]ešto kao pravedna ljubav ne može postojati, jer se ljubav temelji na subjektivnom osjećaju prema voljenoj osobi kao jedinoj i nepovredivoj. Ljubav ne proizlazi iz tačne procjene kvaliteta i mana kod voljene osobe te prednosti i nepogodnosti koje ona donosi. Ljubav prema tome ne odmjerava mane voljenog bića, a kvalitete vidi u metafizičkom obliku. Za pravednost vrijedi samo odmjeravanje, odnosno na nju ne utječu drugi razlozi. Ono što je naklonost u ljubavi, to je kod pravednosti nepristranost [...]"
  • Ciceron
    • "(...) [T]reba da objasnimo narav prava, a nju valja tražiti u čovjekovoj naravi (...) [N]ajučeniji muževi smatrali su prikladnim da krenu od zakona. Jesu li imali pravo? Jesu, ako je zakon, prema samoj njihovoj odrednici, najviši um usađen u prirodu, koji nalaže ono što valja činiti a zabranjuje suprotno. Taj isti um, kada je u ljudskom duhu utvrđen i potpun, jest zakon (...) [P]očetak prava treba tražiti u zakonu. Jer zakon je sila prirode, on je duh i um razboritog čovjeka, mjerilo pravde i nepravde." (Zakoni, v-vi)
    • "Ali od svega o čemu učeni ljudi raspravljaju zacijelo ništa nije značajnije od toga da jasno shvatimo da smo rođeni za pravdu, i da pravo nije zasnovano na mnijenju već na prirodi (...) Slijedi, dakle, da je priroda u nas usadila osjećaj za pravo kako bismo jedni s drugima dijelili dobra i kako bismo se ispomagali (...) Ako bi ljudi, u saglasnosti s prirodom, smatrali da im, kako kaže pjesnik, "ništa prirodno nije strano", svi bi podjednako poštivali pravo; jer, onima kojima je podarila um, priroda je podarila i ispravan um, dakle i zakon, koji je ispravan um u obliku naloga i zabrana. Ako im je podarila zakon, podarila im je i pravo." (Ibid., x)
    • "Ali je najbezumnije smatrati da je pravedno sve što se nalazi u narodnim uredbama ili u zakonima. Da li su takvi i zakoni koje su donijeli tirani? (...) Jer, samo jedno pravo povezuje ljudsku zajednicu, i jedan ga zakon ustanovljava: onaj zakon koji prema ispravnom umu zapovijeda i zabranjuje. Bio on negdje zapisan ili ne, nepravedan je onaj ko ga ne poštuje. Ali ako se pravda sastoji u pokoravanju pisanim zakonima i narodnim uredbama, i ako, kao što govore oni koji to tvrde, sve treba mjeriti korisnošću, onda će onaj ko smatra da mu to donosi korist zanemariti i kršiti zakone. Tako se događa da uopšte nema nikakve pravde ukoliko nema prirode kao mjerila; a ona pravdu koja se zasniva na koristi potkopava neka druga korist." (Ibid., xv)
  • Claudio Michelon
    • "Kriteriji pojedinačne (distributivne/korektivne - op.a.) pravde mogu biti korisni u ocjeni: (a) ličnosti činioca, (b) njenih djelovanja, ili (c) pojedinačnih raspodjelnih šema dobara i tereta prema ljudima (ili jednostavno općih raspodjelnih instrumenata)." (Virtuous Circularity: Positive Law and Particular Justice)
    • "[V]ažna odlika komutativne pravde [je sljedeća]: ona pretpostavlja da su raspodjele već učinjene, na način kako to ne čini distributivna pravda. Dok se kriteriji distributivne pravde primjenjuju na dobra i činioce u pojedinačnoj grupi kao da ta dobra nisu raspodjeljena, komutativna pravda pretpostavlja polaznu osnovu raspodjele." (Ibid.)
    • "Raspodjela nije jedini način putem kojeg neko može imati normativno pravo da uživa neko dobro. Neko može imati pravo da učestvuje u uživanju određenog dobra u poziciji koja nije ni superiorna, ni inferiorna prema onoj drugih članova relevantne društvene grupe. Praktično svako ima pravo da se šeta kroz gradske parkove, i svi oni koji imaju puno pravo da voze automobile to mogu učiniti na ulicama i putevima. Uobičajeno korištenje tih dobara je regulisano i ponekad veoma detaljno. Takvo pravo učestvovanja u uživanju nekih dobara jednostavno je vidjeti u zajedničkom vlasništvu i u uživanju određenih dobara koja je, prirodno ili kulturno, teško ili čak nemoguće podijeliti (npr., uživanje zdrave okoline). Argumenti o tome koja dobra se trebaju uživati zajednički i o tome koji je prikladan način regulisanja korištenja takvih dobara, ne pripadaju području pojedinačne pravde, već onom aristotelijanske opće pravde. Mi ulazimo u područje pojedinačne pravde kada razmatramo problem raspodjele dobara i tereta, što će reći, skupinu pitanja koja su povezana sa isključivim odnosom između dobara/tereta i pojedinaca." (Ibid.)
    • "Pozitivno pravo ili, preciznije, pozitivne raspodjelne odluke zajednice, nude polaznu osnovu distribucije koja dopušta kriterijima komutativne pravde nužnu konceptualnu nezavisnost od kriterija distributivne pravde. Sada, te pozitivne raspodjelne odluke mogu imati mnoge različite forme. U odnosu na raspodjele koje imaju formu privatnog vlasništva, većina zajednica koriste skupine općih pravila o formama izvornog stjecanja (specificatio, occupatio, usucapio, i tako dalje) kao i stjecanje prijenosom. Najvećim dijelom, raspodjela kroz primjenu tih općih pravnih pravila ne zahtijeva bilo kakva pojedinačna djelovanja od strane zajednice da bi stjecanje učinili zvaničnim [...] Ne bitno od načina na kojih se te pozitivne raspodjele događaju, one čine mogućim razlikovanje između distributivne i korektivne pravde nudeći distributivnu polaznu odnosu za komutativnu pravdu, koja je različita od primjene kriterija distributivne pravde. Slijedi iz ovoga da zaista postoji nužna veza između prava i pravde [...] [P]ostojanje pozitivnog prava je nužni uslov da se učini konceptualno smislenim barem jedna temeljna moralna razlika, naime, ona između distributivne i komutativne pravde." (Ibid.)

D[uredi]

  • David Miller
    • "Ako želimo da kažemo šta pravda znači za Zemljane, moramo početi sa razmišljanjem o mnogim različitim odnosima u kojima se ova stvorenja nalaze međusobno jedni prema drugima, od najintimnijih do najudaljenijih. Uvidjet ćemo da različiti principi pristaju različitim slučajevima [...] Bilo kakva sveobuhvatna teorija koja pokušava, poput Platona, da otkrije jednu formu pravde koja postoji u svim tim različitim slučajevima biti će ili beznadežno neprecizna, ostavljajući mnoge aspekte pravde neobjašnjenim, ili će biti toliko maglovita da će biti beskorisna kao vodić u praksi." (Pravda za Zemljane)
    • "Kada razgovaramo i raspravljamo se o socijalnoj pravdi, o čemu se zaista raspravljamo i razgovaramo? Ugrubo, mislim, mi polemišemo o tome kako dobre i loše stvari u životu trebaju biti raspodijeljene među članovima ljudskog društva. Kada, preciznije, napadamo neke politike ili stanje stvari kao društveno nepravedne, mi tvrdimo da osoba, ili češće kategorija osoba, uživa manje pogodnosti nego što ta osoba ili grupa osoba treba da uživa (ili snose više tereta nego što trebaju da snose), imajući u vidu kako stoje drugi članovi društva." (Principi socijalne pravde)
    • "[O]kolnosti društvene pravde: ako ne naseljavamo omeđena društva, ili ako udio dobara i zala ljudi ne zavisi na način na koji možemo razumjeti u odnosu na određeni niz društvenih ustanova, ili ako ne postoji entitet koji ima mogućnost regulisanja te temeljne strukture, onda ne živimo više na svijetu u kojem ideja socijalne pravde ima ikakvog smisla [...] [J]a pretpostavljam da okolnosti društvene pravde još uvijek važe [...]" (Ibid.)
    • "[I]deja socijalne pravde ima smisla samo ako pretpostavimo da postoji širok konsenzus o društvenoj vrijednosti spektra dobara, usluga, i mogućnosti, nastranu neka neslaganja u privatnom vrednovanju [...] [K]ada se ovaj konsenzus počne raspadati susrećemo se sa pogodnostima i nedostacima čije se uključivanje na listu stvari kojima se socijalna pravda treba baviti postaje kontroverzno." (Ibid.)

E[uredi]

  • Epikur
    • "Za sva živa bića koja nisu mogla sklopiti ugovore o tome da jedni drugima ne nanose štetu ništa nije ni pravedno ni nepravedno. A isto vrijedi i za narode koji nisu mogli ili nisu htjeli sklopiti ugovore da jedni drugima ne nanose štetu." (Maksime, XXXVII)
    • "Pravda sama po sebi ne postoji, nego je ona u međusobnom ljudskom saobraćaju, u bilo kojem kraju i svaki puta, neki dogovor da se šteta ne nanosi i ne trpi." (Ibid., XXVIII)
    • "Nepravda nije po sebi zlo, nego to postaje kada se čovjek boji sluteći da neće ostati neprimijećen izvršiteljima kazne, koji su postavljeni da paze na takve stvari." (Ibid., XXXIV)
    • "Među stvarima koje se uobičajeno smatraju pravednima, svaka za koju je potvrđeno da koristi uzajamnom skupnom životu poprima pečat prava, bila ona ili ne bila ista za sve. Ako se donese kakav zakon iz kojeg ne izlazi korist za uzajamni skupni život, on više nema narav prava." (Ibid., XXXVII)
    • "Pravedan je čovjek najmanje podložan društvenom nemiru, a nepravedan je njime ispunjen u najvećoj mjeri."

F[uredi]

  • Friedrich von Schiller
    • "Sretnim nazivam onoga koji, da bi uživao, ne mora činiti nepravdu, a da postupa pravedno, ne mora se odricati."

G[uredi]

  • Gerald Cohen
    • "Ako, kao što sada vjerujem, to kako su sebični ljudi utjeće na izglede za jednakost i pravdu, onda je to djelimično zbog toga što, kao što sada vjerujem, pravda ne može biti samo pitanje državno-ustrojene strukture u kojoj ljudi djeluju, već je također pitanje djelovanja kojeg izabiru unutar te strukture, lični izbori njihovih svakodnevnih života. Počeo sam smatrati, riječima nedavno populariziranog slogana, da je lično i političko. / Sada, taj slogan, kako stoji, jeste maglovit, ali ja pod tim mislim nešto što je na razuman način precizno: da principi distributivne pravde - principi, to jeste, o tome šta je pravedna raspdjela dobrobiti i tereta u društvu - primjenjuju, gdje god drugo, na izbore ljudi koji nisu pravno ograničeni. Ti principi, tvrdim, primjenjuju se na izvore koje ljudi čine unutar pravno prinudnih struktura na koje, s čime se svi slažu, principi pravde se (također) primjenjuju. (Govoreći o izborima koje ljudi čine unutar prinudnih struktura, ne uključujem izbore o tome da li ili ne pokoravati se pravilima takvih struktura - prema kojim izborima, opet, svi se slažu, principi pravde se (također) primjenjuju. Pod tim smislim, radije, na izbore koji su ostavljeni tim pravilima jer ih ne propisuju niti zrabranjuju)." (Ako si egalitarista, kako to da si toliko bogat?)
    • "[P]ravda društva nije isključivo funkcija njegove zakonodavne strukture, njegovih pravno imperativnih pravila, već je također funkcija izbora koje ljudi čine unutar tih pravila [...] Društvo koje je pravedno unutar uslova principa razlikovanja, možemo zaključiti, zahtijeva ne samo pravedna prinudna pravila, već također i ethos pravde koji upravlja pojedinčanim izborima. U odsustvu takvog ethosa, nastati će nejednakosti koje nisu nužne za poboljšanje pozicije najslabijih: zahtijevani ethos promovira raspodjelu koja je pravednija nego što sama pravila ekonomske igre mogu da osiguraju. A ono što se zahtijeva je zaista ethos, struktura odgovora koja je uglavljena u motivacijama koje upravljaju svakodnevnim životom, ne samo zašto što je nemoguće osmisliti pravila egalitarnog ekonomskog izbora sa kojim se uvijek može mjeriti, već također jer bi značajno kompromitovalo slobodu ako bi se od ljudi zahtijevalo da zauvijek konsultuju ta pravila, čak i ako se može pretpostaviti da je takva prikladna primjenjiva pravila moguće formulisati." (Ibid.)
    • "Moj interes je distributivna pravda, po čime neekscentrično mislim na pravdu (i njen manjak) u raspodjeli dobrobiti i tereta među pojedincima. Moje temeljno vjerovanje jeste da postoji nepravda u raspodjeli kada nejednakost dobara odražava ne takve stvari kao što su razlike u mukotrpnosti rada različitih ljudi, ili preferencija i izbora ljudi u odnosu na primanja i slobodno vrijeme, već bezbroj formi sretnih i nesretnih okolnosti. Takve razlike u pogodnostima su funkcija strukture i ljudskih izbora unutar nje; stoga se interesujem, sekundarno, za oboje." (Ibid.)
    • "[R]awls bi mogao reći [da se] distributivna pravda ostvaruje u svakom slučaju kada raspodjela dobara i tereta u društvu rezultira iz djelovanja koje je usklađeno sa pravilima pravedne temeljne strukture. Kada se ostvari puno usklađivanje sa pravilima temeljne strukture, slijedi, po Rawlsovom gledištu, da nema prostora za (dalju) ličnu pravdu ili nepravdu koja se tiče distributivne pravde, ne bitno da li je pojačava time ili umanjuje. Postoji, Rawls bi se svakako složio, prostor unutar pravedne strukture za pakost i velikodušnost koja utječe na raspodjelu; ali velikodušnost, iako bi izmijenila raspodjelu, i učinila je jednakijom nego što bi inače bila, ne bi je mogla učiniti pravednijom nego što bi inače bila, jer bi tada činila nemoguće - naime, unaprijeđivanje pravednosti onoga za što je već ustanovljeno da je (sasvim) pravedna raspodjela na osnovu tek pravedne strukture u skladu sa kojom je nastala. Ali kao što sam istakao, vjerujem da ima prostoja za relevantnu (relevantnu, to jeste, jer se tiče pravde u raspodjeli) ličnu pravdu i nepravnu unutar pravedne strukture, i, zaista, da je nemoguće ostvariti distributivnu pravdu na tek strukturalni način." (Ibid.)
    • "Jedan razlog zašto pravila temeljne strukture, kada se definira na prinudan način, sama po sebi ne određuju pravdu raspodjelnih ishoda jeste to što na osnovu okolnosti koje su same relevantno nezavisne od prinudnih pravila, neki ljudi imaju puno više moći od drugih u određivanju šta se događa unutar tih pravila." (Ibid.)
    • "Možemo vjerovati šta god želimo o tome koliko su ljudi odgovorni i/ili krivi za svoje izbore, i to uključuje vjerovanje da uopće nisu odgovorni i/ili krivi za njih, a povrđivajući gledište na kojem insistiram: da je obrazac u takvim izborima relevantan za to koliko je društvno pravedno ili nepravedno [...] Od suštinske je važnosti primjenjivati principe pravde na dominantne obrasce u društvenom ponašanju - to je, da tako kažemo, gdje se radnja odvija - ali ne slijedi da trebamo imati optuživački stavprema ljudima koji pokazuju takvo ponašanje. Možemo imati dobre razloge da oslobodimo optužbi počinioce nepravdi, ali ne trebamo poreći, ili se izvinjavati, za samu nepravdu." (Ibid.)
  • Giorgio Del Vecchio
    • "Pravda označuje harmoniju, skladnost, kakvu bilo srazmjernost." (Pravo, pravda i država)
    • "U istočnom svijetu, a naročito tamo gdje vlada monoteističko i etičko shvatanje svemira, predikat pravde predaje se prije svaga božanstvu da se označi nepogrešna srazmjera i unutrašnja harmonija njegovih volja." (Ibid.)
    • "Jasno je da bi druge vrline, osobenije, priličile manje, ili ne bi, uopće, ni najmanje priličile božanstvu, kao što mu - ovo treba imati na umu - ne bi priličila ni vrlina pravde kada bi se ova shvatila u uskom ili 'pravom' smislu kao izvršenje obaveza koje se može zahtijevati od drugih." (Ibid.)
    • "Što se tiče dužnosti ljudi, vršenje pravde, po ovom istom shvatanju sastoji se u tome da čovjek poštuje, u potpunosti i ne izmjenjujući je niukoliko volju božanstva, ulazio ili ne u to poštovanje kakav odnos prema drugim subjektima. Molitva, žrtva, proslavljanje prazničnih dana, na primjer, smatraju se, kao 'dužnosti pravde' isto toliko koliko ne ubiti ili ne ukrasti: i pravedan čovjek je onaj koji u potpunosti ispunjava sve te dužnosti." (Ibid.)
    • "Temida nije ništa drugo do personifikacija samog odnosa misli ili 'savjeta' Zeusa." (Ibid. - o grčkoj božici pravde Temidi)
    • "Njen lik postaje moćniji i strožiji, i, neki put, i svirep, zbog čega se njoj pripisuje ne toliko funkcija arbitražnog sudije, koliko funkcija neumoljive osvetnice i izricatelja kazne. Ovaj ideološki proces, koji nam otkriva mitologija, ide očevidno korak u korak sa ojačanjem autoriteta države i sa progresivnim razlikovanjem prava od ostalih pravila ponašanja u pozitivnom poretku." (Ibid. - o grčkoj božici pravde Dike)
    • "Ideju pravde potvrđuje - to ćemo vidjeti, ako dobro uđemo u ovo pitanje - ne bilo koja skladnost ili sličnost, već samo ona koja se pojavljuje, ili može da se pojavi, u odnosima između više lica; ne svaka srazmjernost između predmeta, ma kakvi oni bili, već upravo ona, koja je, prema danteovom stihu hominis ad hominem proportio. Pravda je, izražena svojim punim značenjem, načelo koordinacije između bića pravnih subjekata." (Ibid.)
    • "(...) pravda, koja postaje najviša, dakle, u zahtjevu, da svaki subjekat bude priznat od drugih onoliko koliko vrijedi, da se svakome dodijeli od drugih ono što mu pripada." (Ibid.)
  • Georges Danton
    • "Ako još ima pravde, tada se nemam čega bojati. Ako je nema, znači da se boje oni koje hoće moju glavu. Ja, dakle, nemam zbog čega bježati."
  • Gustav Radbruch
    • "Pravednim [se] mogu nazvati primjena nekog zakona ili pokoravanje tom zakonu, ali i sam taj zakon." (Filozofija prava)
    • "Pravda na pojedinačan slučaj gleda sa gledišta opće norme, pravičnost u pojedinačnom slučaju traži njegov vlastiti zakon, koji, međutim, isto tako, mora biti mogućno uzdići na stepen općeg zakona - jer, pravičnost, kao i Pravda, na kraju krajeva, ima uopćavajući karakter. Tako, u razlici između pravde i pravičnosti, vidimo već ranije nagovještenu metodološku razliku između deduktivnog razvoja ipravnog prava iz općih načela i intuitivnog saznanja ispravnog prava iz prirode stvari." (Ibid.)
    • "Tamo gdje nastaje sukob između pravne sigurnosti i pravde, između zakona koji se sadržinski može pobijati, ali je pozitivan, i između pravednog prava, koje, međutim, nije pretočeno u formu zakona, uistinu postoji sukob pravde sa samom sobom, sukob između prividne i stvarne pravde... Sukob između pravde i pravne sigurnosti bi se mogao riješiti na taj način da pozitivno pravo, koje osigurava propis i moć ima prednost i onda kad je sadržinski nepravedno i nesvrsishodno, osim u slučaju kad pozitivni zakon u toliko nepodnošljivoj mjeri proturiječi pravdi, da zakon kao 'neispravno pravo' mora odstupiti pred pravdom. Nemoguće je povući oštru liniju između slučajeva zakonskog neprava i zakona koji važe uprkos neispravnoj sadržini; međutim, svom oštrinom se može povuči jedna druga granica: tamo gdje se čak i ne teži za pravdom, gdje se jednakost, koja čini jezgro pravde, svjesno osporava prilikom donošenja propisa pozitivnog prava, tu zakon nije, recimo, samo "neispravno pravo", on, šta više, uopće nema prirodu prava. Jer, pravo se, pa ni pozitivno pravo, ne može definisati drugačije nego kao poredak i propisivanje koji su po svom smislu namjenjeni da služe pravdi." (Ibid.)
    • "Zahtjevi jednog pravosuđa su zakonitost, težnja za pravdom i pravna sigurnost. Nijedne od tih pretpostavki nema u političkom krivičnom pravosuđu Hitlerovog doba." (Ibid.)
    • "Ako niko nije sposoban da utvrdi šta je pravedno, onda neko mora propisati šta treba da bude po pravu [...] Ali, ma koliko nepravedno da se pravo po svojoj sadržini i uobliči - pokazalo se da ono uvijek, već samim svojim postojanjem ispunjava jednu svrhu, svrhu pravne sigurnosti. Služeći zakonu bez obzira na njegovu pravednost, sudija ipak ne služi samo slučajnim svrhama samovolje." (Ibid.)

H[uredi]

  • H. L. A. Hart
    • "Postoji, dakle, izvjesna složenost u strukturi ideje pravde. Možemo reći da nju čine dva dijela: jedno uniformno ili konstantno svojstvo, sažeto u načelu: "Prosuđuj iste slučajeve na isti način" i promjenjivi ili različit kriterijum koji se uzima pri uvrđivanju kada, iz bilo kojeg razloga, slučajevi nisu isti ili su različiti. Pravda, u ovom smislu, podsjeća na pojmove: "pravi", "visok", "topao", koji implicitno upućuju na standard koji zavisi od klasifikacije stvari na koju se odnose [...] Pravda je, međutim, mnogo složenija od ovih pojmova zato što promjenjivi standard koji u sebi nosi elemente relevantne sličnosti između različitih slučajeva koji su njim obuhvaćeni ne samo da se mijenja s vrstom predmeta na koji se primjenjuje, već se često može osporiti i kada se ima na umu jedna jedina vrsta predmeta. / U nekim slučajevima, doduše, sličnosti i razlike među ljudskim bićima, koje su relevantne kada se govori o kritici pravnih radnji kao pravednih ili nepravednih, sasvim su očigledne. Ovo je prvenstveno slučaj kada nas ne zanima pravda ili nepravda zakona, već njegova primjena u određenim slučajevima." (Koncept prava)
    • " [I]ako većina omraženih zakona može biti pravedno primijenjena, imamo pred sobom, u samom pojmu primjene općeg pravila, bar klicu pravde." (Ibid.)
  • Hannah Arendt
    • "U Eichmannovu slučaju presuda, čija su prva dva odjeljka napisana kao odgovor na teoriju višeg cilja, teoriju koja je svoje zagovornike imala i u sudnici i izvan nje, nije u tom pogledu mogla biti ni jasnija ni konkretnija: sud se morao oduprijeti svim pokušajima proširenja predmeta suđenja [...] Zato na pitanje o suđenju Eichmannu koje se najčešće postavljalo: Kakva je korist od njega?, postoji samo jedan mogući odgovor: Donijet će pravdu." (Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla)
    • "Ukratko, pravo nije nudilo nikakvu alternativnu otmici. / Oni koji su uvjereni da je pravda, i samo pravda, jedina svrha zakona bit će skloni opravdati čin otmice, premda ne kao presedan nego, naprotiv, kao očajnički čin koji nema presedana i koji ga ne stvara, čin koji se morao poduzeti zbog nezadovoljavajućeg stanja međunarodnog prava. S toga stajališta, za ono što je Izrael učinio postojala je samo jedna prava alternativa: umjesto što su ga oteli i prebacili u Izrael, izraelski su agenti Eichmanna mogli ubiti, tada i tamo, na ulicama Buenos Airesa. Ta se mogućnost u raspravama o suđenju vrlo često spominjala i, što je prilično čudno, najgorljivije su se za nju zalagali oni koje je otmica najviše zgranula. Taj prijedlog, budući da su činjenice slučaja bile nesporne, nije bio bez vrijednosti, ali oni koji su ga iznosili zaboravili su da onaj ko uzme zakon u svoje ruke može poslužiti pravdi jedino ako je spreman situaciju okrenuti na takav način da zakon može ponovo djelovati i da njegov čin, barem posmrtno, bude opravdan [...] Obojica su se odmah predali policiji i zahtijevali da im se sudi. I jedan i drugi iskoristili su suđenje kako bi svijetu pokazali kakvi su zločini nad njihovim narodima nekažnjeno počinjeni [...] Očite su prednosti takva rješavanja sukoba između zakonitosti i pravde. Tačno je da je suđenje ponovo "spektakl", pa i obična predstava, ali njen "junak", onaj koji je u središtu drame, u kojeg su uprti svi pogledi, sada je istinski junak. Istovremeno, očuvan je sudski karakter procesa jer nije posrijedi "spektakl s unaprijed dogovorenim ishodom" nego sadrži jedan element "neumanjiva rizika" koji je [...] neminovan činitelj svih suđenja. Također, ono J'accuse, koje je sa stajališta žrtve toliko bitno, zvuči naravno mnogo uvjerljivije kad ga izgovori čovjek koji je morao uzeti zakon u svoje ruke nego kad dođe iz usta službenika koji ništa ne stavlja na kocku." (Ibid.)
  • Hans Kelsen
    • "Pravo i pravda su dva različita pojma. Pravo koje se razlikuje od pravde jest pozitivno pravo. Ovdje je riječ o pojmu pozitivnog prava: nauka pozitivnog prava se mora jasno razlikovati od filozofije pravde." (Opća teorija države i prava)
    • "Pošto je čovječanstvo podijeljeno na mnoštvo nacija, klasa, religija, profesija itd., koje se često razlikuju jedna od druge, to postoji veliko mnoštvo veoma različitih ideja pravde; suviše mnogo da bi čovjek mogao da govori prosto o "pravdi"." (Ibid.)
    • "Pravda je iracionalna ideja. Ma koliko neophodna bila za ljudsko htijenje i akciju, ona je nedostupna saznanju. Ako se posmatra s gledišta racionalnog saznanja, postoje samo interesi, i otud sukobi interesa. Njih može riješiti poredak koji ili zadovoljava jedne interese na račun drugih ili pokušava da ostvari kompromis između suprotstavljenih interesa. Da je jedan od ta dva poretka "pravedan" - to se ne može utvrditi racionalnim saznanjem. Takvo saznanje može obuhvatiti samo pozitivan poredak koji se može opaziti preko akata koji se objektivno mogu utvrditi." (Ibid.)
    • "Pravda u smislu zakonitosti je svojstvo koje se ne odnosi na sadržinu pozitivnog poretka nego na njegovu primjenu [...] "Pravda" znači održavanje pozitivnog poretka njegovom savjesnom primjenom [...] Pojam pravde može ući u pravnu nauku jedino u smislu zakonitosti." (Ibid.)
    • "[Sadržinu pravde] ne može odrediti čista teorija prava. Štaviše, ta se vrijednost - što dokazuje historija ljudskog duha koji se milenijumima uzalud trudi oko rješenja tog problema - uopće ne može dostići racionalnim saznanjem. Jer, pravda koja se mora predstavljati kao poredak različit od pozitivnog prava i u odnosu na ovo viši, u svome apsolutnom važenju leži isto tako s onu stranu svakog iskustva, kao i platonovska ideja s onu stranu stvarnosti, kao i transcendentalna stvar po sebi s onu stranu pojava." (Čista teorija prava)

I[uredi]

  • Iris Marion Young
    • "Tvrdim da umjesto fokusiranja na raspodjelu, koncepcija pravde treba početi sa konceptima dominacije i ugnetavanja. Takav obrat iznosi na vidjelo pitanja odlučivanja, raspodjele rada, i kulture koja se tiču socijalne pravde, ali su često ignorisana u filozofskim raspravama. To također ističe važnost razlika između društvenih grupa u struktuiranju društvenih odnosa i ugnjetavanja; tipično, filozofske teorije pravde rukovodile su se društvenom ontologijom koja nema mjesta za koncept socijalnih grupa. Tvrdim da tamo gdje razlike između socijalnih grupa postoje, te gdje su neke grupe privilegovne, dok su druge ugnjetavane, socijalna pravda zahtijeva izričito priznavanje i njegovanje tih grupnih razlika da bi se potkopalo ugnjetavanje." (Pravda i politike razlike)
    • "Pokušaj izgradnje teorije pravde koja je nezavisna od datog društvenog konteksta, a ipak mjeri njegovu pravičnost, međutim, neuspješna je na jedan od dva načina. Ako je teorija istinski univerzalna i nezavisna, ne pretpostavljajući bilo kakve društvene situacije, institucije, ili prakse, onda je jednostavno previše apstraktna da bi bila korisna u evaluaciji stvarnih institucija i praksi. Da bi bila korisna mjera stvarne pravde i nepravde, mora sadržavati neke suštinske premise o društvenom životu, koje se uobičajeno izvode, eksplicitno ili implicitno, iz stvarnog društvenog konteksta u kojem se teoretiziranje događa [...] Teorija pravde koja tvrdi za sebe univerzalnost, sveobuhvatnost, i nužnost implicitno stapa moralnu reflekciju sa naučnim znanjem [...]. Reflektivni diskurs o pravdi, međutim, ne treba stajati za znanje u obliku gledanja i opservacije, gdje je gledatelj inicijator i gospodar znanog. Diskurs o pravdi nije motiviran izvorno znatiželjom, osjećajem čuda, ili željom da se otkrije kako nešto radi. Smisao pravde proizilazi ne iz gledanja, već kao što kaže Jean-Francois Lyotard, iz slušanja [...]" (Ibid.)
    • "Kada ljudi kažu da je pravilo, ili praksa, ili kulturalno značenje pogrešno i treba biti promijenjeno, oni uobičajeno čine tvrdnju o socijalnoj pravdi." (Ibid.)

J[uredi]

  • James Gordley
    • "Dok je cilj distributivne pravde da ponudi svakom građaninu pravičan udio kupovne moći, cilj komutativne pravde jeste da očuva udio svake osobe." (Moral Foundations of Private Law)
  • James Griffin
    • "Ne postoji zaključak koji vodi od toga da je nešto stvar pravde ili pravičnosti do toga da je stvar ljudskih prava. Ovo je važna tačka sporenja između mog objašnjenja i onog određenog međunarodnog prava. Neki međunarodni pravnici pišu kao da su područja pravde i ljudskih prava identična. Ali jasno je da nisu. Ljudska prava ne iscrpljuju čitavo područje pravde ili pravičnosti [...] Ako se švercate u autobusu jer znate da neće doći do štete, jer mi ostali plaćamo svoje karte, vi nećete prekršiti moja prava, iako ćete, jasno je, djelovati nepravično. Ako, kada igramo našu povremenu igru pokera, vi koristite lažni šipl karata, vi ponovo djelujete nepravično, ali ne kršite moja ljudska prava. Ovo objašnjava zašto tradicija smatra proceduralnu pravdu pitanjem ljudskih prava, ali ne i nekoliko formi distributivne pravde. Proceduralna pravda štiti naše slobode. Distributivna pravda, koliko god bila bitna, često se ne tiče naše osobnosti – to jeste, toliko dugo koliko se poštuje ljudsko pravo na minimum opskrbe. Štaviše, budući da večina ljudi u večini društava nikada ne privlači pažnju policije ili sudova, njihovi interesi se vjerovatnije više tiču pitanja distributivne pravde nego proceduralne pravde. Ali pitanja pravde mogu biti veoma važna u našim životima bez da su pitanja ljudskih prava [...] Ljudska prava se toliko nenormalno šire jer mi želimo da iskoristimo moć jezika ljudskih prava. Ali zašto umjesto toga ne povratiti i zaštititi moć jezika pravde? Velika je pogreška misliti da, jer mi vidimo prava kao naročito važana u moralnosti, moramo sve naročito značajno u moralnosti pretvoriti u pravo [...] Duboko je kontraintuitivno smatrati sva ozbiljna moralna zla, čak i sve suštinske nepravde, kao kršenja ljudskih prava." (O ljudskim pravima)
  • Jeremy Waldron
    • "Ali potreba zajedničkog stanovišta neće učiniti da činjenica neslaganja ispari. Nasuprot to znači da naš zajednički osnov za djelovanje u pitanjima pravde mora biti skovan u vatri našeg neslaganja, a ne da počiva na pretpostavci hladnog konsenzusa koji postoji samo kao ideal." (Dostojanstvo zakonodavstva)
    • "[P]rirodne dužnosti dolaze na scenu samo tamo gdje predmetna organizacija prolazi ne samo testove pravde i učinkovitosti, već također i test legitimnosti. Ono što se mora ustanoviti jeste da postoji dobar razlog za priznavanjem ove organizacije, nasuprot bilo koje suparničke organizacije, kao one koja treba činiti pravdu na datom teritoriju ili u odnosu na tvrdnje koje su u pitanju. Ukoliko takvi razlozi postoje, organizacija je "legitimna". Legitimnost, onda, jeste isključiva karakteristika: samo jedna organizacija može biti legitimna u odnosu na određeni skup tvrdnji ili u odnosu na pitanja pravde koja se javljaju na određenom teritoriju." (Special Ties and Natural Duties)
    • "[P]ostoji vrijednost u tome što se čini pravda, čak i kada nismo među onima prema kojima se čini u ovoj specifičnom slučaju." (Ibid.)
  • John Gardner
    • "Ono što je posebno u životu pravedne osobe jeste što su moralni konflikti za nju, kao pravedni, raspodjelni konflikti. To su konflikti o tome ko dobija koliko čega i zašto [...] [P]ravedna osoba se razlikuje od svih drugih, ne po tome o kojim se dobrima i zlima brine, već kako se brine o njima, naime kao mogućim predmetima raspodjele, bilo to geometrijski ili aritmetički. Njeni specifični obziri se razlikuju, samo u tom smislu, po svojoj formi." (Pravo kao skok u vjeru)
    • "Najvećim dijelom pogodnosti i tereti pravnih pravila ne moraju se uopće odmjeravati [...] Ali oni dobijaju sekundarnu raspodjelnu dimenziju, ili sekundarne raspodjelne implikacije, kada god slučaj kršenja ugovora dođe pred sud. Jer u tom trenutku sud ne može a da se ne suoči sa pitanjem ko treba da trpi troškove navodnog kršenja, i u kojoj srazmjeri, i na kojim osnovama, itd. To je sada situacija u kojoj nema pobjednika bez gubitnika, nema dobitaka bez gubitaka, i pitanje kako raspodjeliti te dobitke i gubitke ne može a da se ne postavi [...] Veza pravde sa pravom, po ovom gledištu, jeste posredna i neisključiva. Ona proizilazi iz kombinacije dvije činjenice: prvo, da pravosudne institucije trebaju biti pravedne iznad svega; drugo, da su pravosudne institucije, u određenom smislu, osovine svih pravnih sistema [...] Činjenica da su te pravosudne institucije obavezane i konstituirane pravilima nije uopće irelevnatno, naglasio bih, prema onome šta trebaju da čine da bi bile pravedne. Jedna posljedica činjenice da sudovi presuđuju probleme koji nastaju u sistemu pravila jeste taj da, pored mnogih dobara i zala koje trebaju da raspodijele između parničnih stranaka, postoje dodatna dobra i zla ispunjenih ili frustriranih legitimnih očekivanja, gdje ta legitimna očekivanja kuju sama pravila [...] Ali činjenica da se sudovi neizbježno moraju suočavati sa pitanjem pravde na prvom mjestu ima malo toga sa činjenicom da su pravni sistemi sistemi pravila. Ima sve sa činjenicom da su sudovi presuđujuće institucije [...] [P]ravda je prva vrlina onih institucija - presuđujućih institucija - čiji je posao da počiste kada su stvari otišle u pogrešnom smjeru. Ne samo korektivna pravda, već pravda tout court, jeste u određenom smislu remedijalna vrlina. To je vrlina za one koji rješavaju ili predviđaju sporove. Pravo, u drugu ruku, ima mnoge uloge da igra u dovođenju stvari na pravo mjesto, u vođenju i olakšavanju ljudskih djelovanja vrijednih truda. Ono cilja prenisko ako uvijek zamišlja sve te djelatnosti vrijedne truda kao potencijalne izvore spora, sa potrebom rješavanja, i stoga ne uspijeva u isticanju drugih vrlina koje mu trebaju da bi reguliralo dobro uređeno društvo." (Ibid.)
  • John Locke
    • "Ukoliko bilo ko dopušta sebi slodobu da krši zakone opće pravde koji su uspostavljeni zbog očuvanja ovih stvari, njegovu drskost treba zaustaviti strahom od kazne, a ona se sastoji u oduzimanju ili smanjenju građanskog interesa ili dobara koja bi on inače mogao i trebao da uživa."
  • John Maxwell Coetzee
    • "Zanimalo ih je jedino to da mi pokažu šta znači živjeti u tijelu, kao tijelu, tijelu koje može gajiti shvatanja pravde samo dok je cijelo i dok mu je dobro, a koje ih vrlo brzo zaboravlja kad mu se čvrsto dograbi glava a u jednjak nabije cijev, i kad se u tu cijev naliva toliko mnogo litara slane vode da ono počinje kašljati i bljuvati, treskati i prazniti se." (Čekajući barbare)
  • Jorge Luis Borges
    • "Od prethodne zore često je sebe zamišljala kako, naperivši odlučno revolver, primorava tu hulju da prizna ogavnu krivicu i tumači smjeli plan koji će Božijoj Pravdi omogućiti da nadvlada ljudsku pravdu. (Nije željela da je stigne kazna, i to ne iz straha, nego zato što se smatrala oruđem Pravde)." (Emma Zunz)
  • John Rawls
    • "Pravda je prva vrlina drušvenih ustanova, kao što je istina prva vrlina sistema mišljenja. Jedna teorija koliko god bila elegantna i ekonomična mora se odbaciti ili izmijeniti ako je neistinita; na isti način zakoni i ustanove, ma koliko bili efikasni i dobro uređeni, moraju se reformisati ili ukinuti ako su nepravedni. Svaka osoba posjeduje nepovredivost zasnovanu na pravdi koju čak ni društvo blagostanja ne može da prenebregne. Iz ovog razloga pravda poriče da se gubitak slobode nekih poravnava većim udjelom u dobru ostalih. Ona ne dozvoljava da se žrtve koje su nametnute nekolicini nadoknade većim zbirom prednosti koje uživaju mnogi. Prema tome, u pravednom društvu slobode jednakog građanskog statusa smatraju se riješenim; prava obezbjeđena pravdom nisu predmet političkog pogađanja niti račun društvenih interesa. Jedina stvar koja nam dopušta da pristanemo na pogrešnu teoriju jeste nedostatak bolje; analogno, nepravda se može tolerisati samo kada je to nužno da bi se izbjegla još veća nepravda. Kao prve vrline ljudskih aktivnosti, istina i pravda su beskompromisne." (Teorija pravde)
    • "[S]matram da je pojam pravde određen ulogom njenih principa u pripisivanju prava i dužnosti i definisanju odgovarajuće raspodjele društvenih koristi. Koncepcija pravde je tumačenje ove uloge." (Ibid.)
    • "Osnovna ideja je da principi pravde za osnovnu strukturu društva jesu predmet izvorne saglasnosti. To su principi za koje slobodne i racionalne osobe smatraju da bi unaprijedili njihove interese ako bi ih prihvatili u nekom početnom položaju jednakosti, kao one koje određuju temeljne uslove njihovog udruživanja. Ovi principi treba da regulišu sve dalje sporazume; oni bliže određuju vrste društvene saradnje u koju se može stupiti i oblike vlasti koji se mogu ustanoviti. Ovakav način bavljenja principima pravde nazvaću pravdom kao nepristrasnost." (Ibid.')
    • "Principi pravde se biraju iza vela neznanja. Ovo obezbjeđuje da niko nije u boljem ili lošijem položaju i niko nije u stanju da sačini principe koji bi pogodovali njegovim posebnim uslovima, principi pravde su rezultat nepristrasne saglasnostni ili pogodbe." (Ibid.)
    • "[D]vije karakteristične osobine savršene proceduralne pravde. Prvo, postoji nezavisni kriterijum za ono je nepristrasna podjela, kriterijum koji je definisan odvojeno i prije postupka koji treba da se slijedi. I drugo, moguće je smisliti postupak koji sigurno pruža željeni rezultat [...] Bitna stvar je da postoji nezavisni standard za odlučivanje o tome koji je rezultat pravedan i garantovana procedura koja do njega dovodi. Dovoljno je jasno da je savršena proceduralna pravda rijetka, ako ne i nemoguća, u slučajevima koji su od većeg praktičnog interesa. / Karakteristična oznaka nesavršene proceduralne pravde sastoji se u tome što i ako postoji nezavisni kriterijum za ispravan ishod, ne postoji izvediva procedura koja neizostavno dovodi do njega. / Nastuprot tome čista proceduralna pravda se postiže kada ne postoji nezavisni kriterijum za ispravan rezultat: umjesto toga postoji ispravna ili nepristrasna procedura tako da je ishod na sličan način ispravan ili nepristrasan, kakav god bio, pod uslovom da je postupak ispravno sproveden [...] Nepristrasna procedura prenosi svoju nepristrasnost na ishod samo kada je stvarno izvršena [...] Praktična prednost čiste proceduralne pravde je, dakle, u tome što nije više nužno da se vodi računa o beskrajnim različitostima okolnosti i promjenama relativnih položaja određenih osoba. Izbjegava se problem definisanja principa pomoću kojih bi se savladale teškoće zbog ogrominih složenosti koje bi se javile ako bi takvi detalji bili značajni. Pogreška je usmjeriti pažnju na promjenjive relativne položaje pojedinaca i zahtijevati da svaka promjena, shvaćena kao izolovana pojedinačna transakcija, bude po sebi pravedna. Potrebno je da se procjeni uređenje osnovne strukture, i to sa opće tačke gledišta." (Ibid.)
    • "Već sam istakao da poimanje formalne pravde, pravilne i nepristrasne primjene javnih pravila, postaje pravna država kada se primijeni na zakonski sistem [...] Pravilnu i nepristrasnu, i u tom mislu pravičnu primjenu prava možemo nazvati "pravda kao pravilnost". To je naziv koji nagovještava više nego "formalna pravda"". (Ibid.)
    • "Ako odstupanja od pravde kao pravilnosti odveć raširena, možemo se s razlogom pitati da li uopće postoji zakonski sistem, ili samo zbirka posebnih naredaba čija je svrha da unaprijede interese diktatora ili ostvare ideal dobrohotnog despota". (Ibid.)
    • "Propisi prirodne pravde treba da osiguraju da će se zakonski poredak nepristrasno i pravedno održavati". (Ibid.)

K[uredi]

  • Konfučije
    • "Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom."
  • Kur'an
    • "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični." (Al-Mumtahina, 8.)
    • "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kad ljudima sudite da pravično sudite." (An-Nisa, 58.)
    • "O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti - kako ne biste bili nepravedni." (An-Nisa, 135.)
    • "[...] zar Allah nije sudija najpravedniji?!" (At-Tin, 6.)
    • "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!" (Al-Ma'ide, 8.)
    • "U narodu Musaovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude." (Al-A'raf, 159.)
    • "Svaki narod je imao poslanika. I kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nasilje im neće biti učinjeno." (Yunus, 47.)
    • "I Zemlje će svjetlošću Gospodara svoga zasjati i Knjiga će se postaviti, vjerovjesnici i svjedoci će se dovesti, i po pravdi će im se svima presuditi, nikome se neće nepravda učiniti; svako će dobiti ono što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio." (Az-Zumar, 69-70.)
    • "Allah će po pravdi presuditi, a oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju - neće ni po čemu suditi. Allah, zaista, sve čuje i sve vidi." (Al-Mu'min, 20.)
    • "Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli." (Al-Hugurat, 9.)
    • "Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali (...)" (Al-Hadid, 25.)
    • "I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok." (Al-Baquara, 143.)
    • "I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva!" (Al-Isra', 33.)

L[uredi]

  • Lord Byron
    • "Ko je samo pravedan, taj je i okrutan. Ko bi živio na zemlji ako bismo svima sudili pravedno."

M[uredi]

  • Matthew Kramer
    • "Prvo, iako odluke koje su posljedica proceduralno pravednog provođenja zlih zakona nisu ni obavezne ni legitimne u bilo kojoj mjeri, provođenje osigurava da zvanično djelovanje u administraciji prava nije ni gore ni bolje od onoga što se zahtijeva materijalnim standardima pravičnosti u samim zakonima. Tada nijedna osoba neće doživjeti više neprijatnog postupanja ili manje neprijatnog postupanja od onoga što ga sljeduje po tim zakonima. Imajući u vidu suštinske kamene međaše i odredbe koje određuju takvi zakoni, proceduralna pravda osigurava minimum materijalne pravde – minimum koji je također i maksimum, naravno. Zbog ove uloge određenja minimuma, proceduralna pravda razlikuje se od neograničenog zla. Čak i u najgorem obliku, ona postavlja čvrsta ograničenja; može se, prema tome, prikladno označiti kao 'pravda' [...] Drugo, budući da politika proceduralne pravde garantuje da se ni sa kim neće postupati gore niti bolje nego što se zahtijeva od primjenjivih pravnih normi, može stvarati odluke koje nemaju nikakvu afirmativnu moralnu težinu. Kada su primjenjive norme suštinski grozne, svako od koga se zahtjeva da ih provodi imat će moralnu dužnost da učestvuje u benevolentnom odstupanju od diktata normi. Daleko od toga da su obavezne i legitimne prima faciae, praksa striktnog provođenja zlih normi je skroz-naskroz kršenje moralnih dužnosti zvaničnika: ne postoje moralni razlozi (u prilog rigorozne primjene zlih naredbi) koje zvaničnikovo benigno odstupanje mora prevazići da bi bilo moralno opravdano. Iako zvaničnik, naravno, ima moralnu dužnost da ne provodi zlu naredbu u situacijama kada je neprimjenjiva, on nema moralnu dužnost – čak ni prima faciae moralnu dužnost – da provodi naredbu u situacijama kada je uistinu primjenjiva. On ima moralnu dužnost da ne ide ispod minimuma dostojanstva koju osigurava proceduralna pravda, ali on također ima moralnu dužnost da ne tretira taj minimum kao maksimum." (U odbranu pravnog pozitivizma: pravo bez podrezivanja)
    • "[P]roceduralna pravda jeste vrsta pravde čak i ako joj može manjkati bilo kakva afirmativna moralna težina [...] [P]roceduralna pravda postavlja striktna ograničenja zvaničnim djelovanjima – iako je, naravno, suština takvih ograničenja određena materijom bilo kojih primjenjivih pravnih normi. Kada je materija normi fiksirana, proceduralna pravda održava minimum dostojanstva i nameće maksimum dostojanstva koji mora karakterisati zvaničnu administraciju prava. Upravo ove dvije operacije takve pravde u određivanju granica su ono što je čini vrstom pravde. Oni podižu striktne granice koje razlikuju proceduralno pravedan, ali suštinski zao režim, od režima koji je jednako zao i proceduralno nesputan [...] Sada, budući da su minimalno-održavajuće i maksimalno-namečuće uloge proceduralne pravde samo ponekad moralno benigne (čak prima faciae), i jer je svaka od ovih uloga neizbježno konstitutivna u formalnoj pravdi, mi moramo izvesti zaključak da je takva pravda samo ponekad moralno benigna (čak prima faciae). Drugim riječima, odbijanje da se pripiše bilo kakva imanentna dobrota moralnoj pravdi temeljena je na primjećivanju upravo onih odlika koji je označavaju kao modalitet pravde." (Ibid.)
  • Martin Luther King, Jr.
    • "Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svugdje."
    • "Stvarni mir ne ogleda se u prestanku tenzija već u prisustvu pravde."
  • Michael Walzer
    • "[P]rincipi pravde su sami pluralistički u formi; [...] različita društvena dobra trebaju biti raspodijeljena iz različitih razloga, u skladu sa različitim procedurama, od različitih agenata; i [...] sve ove razlike izvode se iz različitog razumijevanja samih društvenih dobara - neizbježan proizvod historijskog i kulturnog partikularizma." (Područja pravde)
    • "Uskraćivanje članstva je uvijek prvi u dugom nizu zlostavljanja. Nema načina da prekinemo niz, stoga moramo poricati ispravnost uskraćivanja. Teorija distributivne pravde počinje, onda, sa iskazom o pravima članstva. Ona mora opravdati istovremeno (ograničeno) pravo zatvaranja, bez kojih ne bi uopće bilo zajednica, i političke uključivosti postojećih zajednica. Jer samo kao članovi negdje mogu se muškarci i žene nadati za dijeljenjem svih drugih društvenih dobara - sigurnosti, bogatstva, časti, funkcija, i moći - koje komunalni život čini mogućim." (Ibid.)
  • Muhammed
    • "Pravedni će kod Allaha biti na minberima od svjetlosti i to pored desnice Milostivog, a obje Njegove ruke su desne. To će biti oni koji budu pravedno vladali te budu pravedni u porodici i u onome za šta su odgovorni." (Muslimova zbirka hadisa, 1207.)

N[uredi]

  • Nigel Simmonds
    • "Filozofsko traganje za prirodom pravde ne može početi stavljanjem ustranu svih naših konvencionalnih vjerovanja o pravdi. Čak i ako neka vrsta bjega iz pećine konvencionalnih razumijevanja može biti razumljiv cilj, temelj bijega mora početi u razmišljanju o vjerovanjima koja oblikuju naše živote unutar pećine. Rezultirajuća filozofija može biti kritična prema ovom ili onom vjerovanju, ali sveopće prosvjetljenje do kojeg se došlo mora biti shvatanje uslovne prirode konvencionalnih razumijevanja, radije nego sveukupno odbacivanje takvih razumijevanja kao krajnje pogrešnih [...] Filozof koji teži nekoj arhimedskoj tački izvan historije uočiti će da više nema gdje da stoji." (Pravo kao moralna ideja)

P[uredi]

  • Pavlos Eleftheriadis
    • "[P]ravdi trebaju institucije i uredi koji će dati praktične posljedice apstraktnim principima. Pravda drugačije ne postoji. Ako pravila društva trebaju biti javna i razumljiva, i ako se vladavina prava treba poštovati, onda institucionalna mašinerija koja postoji mora biti privržena davanju efekta jedinstvenom skupu rezultata ili zaključaka, na temelju jedinstvenog skupa principa. U tom smislu, legitimni skup institucija mora uživati monopol ovlaštenja, ne zato što to ostvaruje koordinaciju, jer druge podjele ovlaštenja bi također mogle ostvariti koordinaciju neke vrste, već zato što je to jedini način da se osigura legitimnost. / Različiti ljudi [...] tumačiti će iste principe na različite načine. Mi rješavamo ovu dvosmislenost izabirući jednog zvaničnika ili jedno tijelo sa ovlaštenjem da čini kategorička određenja o pravima stranaka. Možemo zvati to ovlaštenjem nadležnosti (nešto što je uvijek odlika ili ambicija pravnog poretka, a nikada odlika ili ambicija moralnog poretka). Monopol nadležnosti se zahtijeva jer štiti opravdanje relevantnog pravnog poretka. Sukobljeni suvereni bi uništili određenost naših javnih pravila. Nekompatibilne nadležnosti i divergentna pravila ponašanja učinila bi bilo kakva pravila irelevantnim. Stoga publicitet principa pravde i dostupnost jedinstvene sheme institucija i osoba kojima je povjerena njihova obavezna primjena su ideje koje su intimno povezane. Bez identifikovanja ko treba praviti naše javne odluke o tim pitanjima i na kojem osnovu, ne bi mogla postojati javna struktura društvenog života. Slijedi, stoga, da nesavršene institucije države koje posmatramo oko nas, mogu biti legitimne kako zbog toga što približno dosežu ideale i zato što su dominantne kao jedinstvena shema pravila i institucija." (Citizenship and Obligation)
    • "Kada neko ko nije građanin uđe u državu čije su institucije pravedne ili gotovo pravedne i koja legitimno zahtijeva vjernost od svojih građana, onda im on duguje barem minimum priznanja njihovog moralnog uspjeha. On se treba odnositi, prije svega, prema zvaničnicima države, njenim predstavnicima da tako kažemo, sa odgovarajućim poštovanjem. Kada mu se takve osobe obrate i pitaju da učini ovo ili ono, oni ne govore u svom ličnom svojstvu. Ako su zvaničnici, oni govore u ime legitimne države. Oni djeluju ne tek po svojim privatnim razlozima, već po javnim razlozima. Idealno, njihove odluke i zahtjevi izražavaju “omnilateralnu” volju države koju predstavljaju. Prirodna dužnost pravde zahtijeva, u vezi s tim, da svako treba poštovati takve odluke i zahtjeve kao javne izražaje ispravno konstituisanih ureda. Dužnost pravde se stoga duguje tim pojedincima, kada tako govore. Zanemarivanje zahtjeva i odluke takvih zvaničnika bilo bi ih tretirati kao da uopće nisu zvaničnici, već privatni izvršitelji. To bi impliciralo da građani, koji su kozakonodavci u uspostavljanju tih ureda i imenovanju zvaničnika, nisu ništa ostvarili. Stoga odbijanje priznanja tih osoba u njihovom javnom svojstvu bilo bi ravno zanemarivanju moralne vrijednosti njihovih kolektivnih postignuća u uspostavljanju građanskog stanja. / Oslikao sam ličnu dužnost, dužnost nadležnosti. To je dužnost koja se primarno duguje osobama koje obnašaju urede u ime javnog prava zajednice u legitimnoj državi. Dužnost nadležnosti zahtijeva od nas da poštujemo imenovane zvaničnike u državi domaćinu, iako ne zahtijeva pune dužnosti priklanjanja principima, koja se primjenjuje bez obzira o specifičnim uputama koje im zvaničnici daju, koje uobičajeno opterećuju građane. Dužnost zahtijeva, u suštini, priznavanje u tim zvaničnicima moralno stojanje svih kozakonodavstvenih građana i njihov uspjeh u uspostavljanju pravednih ili gotovo pravednih institucija. Ako je to tačno, to je prirodna dužnost koja obavezuje sve, bez obzira na njihova djelovanja ili specifične načine po kojima su u odnosu sa državom [...] Moralni temelj nadležnosti, međutim, ima uzajamni efekat. Nadležnost zahtijeva priznanje uzajamnih dužnosti koje duguju sve države svim osobama, građanima ili negrađanima." (Ibid.)
  • Patrick Devlin
    • "[P]ravnici po nuždi prihvataju razlikovanje pravde u skladu s pravom i pravde po meritumu, ili ex aequo et bono, kako ga zovu [...] Mi moramo prihvatiti da je s vremena na vrijeme, ali srećom dosta rijetko, sudija suočen s činjenicom da mora donijeti presudu za koju mu se čini [...] da sadrži previše prava, ali nedovoljno pravde. Kada se to dogodi postoji iskušenje da je smjesa malo promijeni [...] Od najranijih vremena engleski pravni sistem je akomodirao razne instrumente osmišljenje da upletu u pravnu posljedicu i pravdu slučaja [...] Rastezanje prava ili oblikovanje činjenica tako da se uklope u pravo je tradicionalan način na koji sudija svjestno ili nesvjesno - vjerovatno polu-svjesno, i nedopuštajući sebi previše akutnu analizu - stvara prostor za aequum et bonum [...] Na svim sudskim nivoima, u svim pravnim sistemima, pravo je ponekad nategnuto, iako se to možda čini stidljivo." (Sudija)
  • Peter Koller
    • "Pravda je dio morala, podvrsta onih standarda ljudskog ponašanja koje, ukoliko ih prihvatamo, smatramo generalno opravdanim. Zapravo je pravda najvažniji dio morala, jer njeni standardi ne izražavaju samo ono što je dobro ili loše već i ono što je ispravno i pogrešno u našim odnosima sa drugim ljudima. Tako pravda predstavlja skup moralnih standarda koji se smatraju striktno obavezujućim; drugim riječima, ona se bavi međuljudskim moralnim zahtjevima i odgovornostima, moralnim pravima i obavezama. Ipak, pojam pravde koji se koristi u običnom jeziku ne pokriva sva moralna prava i obaveze. U večini konteksta, ovaj pojam se koristi u specifičnijem smislu, onom koji u središte postavlja posebnu vrstu ljudskog ponašanja: on se tiče društvenih sukoba u pogledu pozitivnih i negativnih strana međuljudskih odnosa i društvene interakcije, ili ukratko- tiče se dobara i tereta društvene koegzistencije i saradnje. O ovom specifičnom značenju i jeste riječ kada se kaže da pravda zahtjeva da se svakoj osobi dâ ,,ono što joj pripada‘‘, ili kao u poznatoj latinskoj izreci ,,suum cuique‘‘." (O socijalnoj pravdi)
    • "Komunalni odnosi postoje kada grupa ljudi ili posjeduje zajednički zahtjev u odnosu na određena dobra (na primjer, zato što su ih naslijedili ili ih proizveli putem zajedničkog rada) ili dijeli neke zajedničke terete (na primjer, zato što imaju zajedničku obavezu da se staraju o nečemu). Drugim rječima: pojedinci održavaju komunalne odnose dotle dok dijele neka zajednička dobra ili zajedničke terete, ili jedno i drugo. Može se, u tom pogledu, reći da oni predstavljaju zajednicu. Pravda nalaže da dobra i tereti koji su zajednički pripadnicima zajednice budu raspodjeljeni na način koji je razumno prihvatljiv za sve ljude kojih se raspodjela tiče. Ovo je koncept distributivne pravde [...] [K]riterijumi koji se mogu primjeniti na pojedine oblike zajednica imaju istovjetnu osobinu: to je nalog da dobra i terete zajedničkog poduhvata treba jednako raspodjeliti među njenim pripadnicima, osim ako je nejednaka podjela opravdana razlozima koji su, generalno ili nepristrasno gledajući, prihvatljivi za sve kojih se ona tiče." (Ibid.)
    • "Kako društvo kao cjelina predstavlja sveobuhvatan sistem društvenih odnosa koji su sačinjeni od najrazličitijih vrsta socijalnih interakcija, ono je predmet svih ranije pomenutih zahtjeva materijalne pravde: ono je predmet naloga distributivne pravde dotle dok predstavlja zajednicu čiji pripadnici poseduju zajednički zahtev u pogledu određenih dobara ili dijele izvesne zajedničke terete; ono je podložno transakcionoj pravdi dotle dok alokaciju dobara i tereta prepušta privatnim tržišnim transakcijama; ono je predmet političke pravde utoliko što njen društveni poredak uspostavlja državne organe koji su ovlašteni da vrše vlast; i ono je predmet korektivne pravde utoliko što mora da uzme u obzir postojanje deliktnih radnji koje zahtevaju ispravke, bilo u formi nadoknade ili kažnjavanja. To nas vodi do prijedloga da u prvom koraku pojam socijalne pravde definišemo na veoma uopćen i asptraktan način: socijalna pravda je totalitet onih zahtjeva pravde koji se primenjuju na suštinska pravila, institucije i strukture društva kao cjeline." (Ibid.)
    • "Zajednica vlasništva je komunalna veza između jednog broja ljudi koji zajednički posjeduju određena dobra zato što su ih, na primjer, zajednički naslijedili ili proizveli putem zajedničkog rada [...] [S]vi članovi društva posjeduju zahtjev na jednak udio u prirodnim i kulturnim dobrima, u smislu da u odgovarajućoj mjeri moraju imati pristup njihovom korištenju [...] [K]ooperativna zajednica je grupa ljudi koja učestvuje u sistemu zajedničke saradnje kako bi proizvela određena dobra koja će, međutim, nastati samo ako su uključeni pojedinci voljni da snose teret kooperacije [...] Moderno društvo je [...] kooperativna zajednica, zato što njegova visokodiferencirana podjela rada vezuje pojedince u sveobuhvatni sistem saradnje u kojem svaki član na izvjestan način zavisi od aktivnosti drugih članova. Otuda svaki član društva posjeduje zahtjev na pristup društvenoj saradnji i na jednak udio u njenim rezultatima [...] Solidarna zajednica je zajednica čiji su pripadnici međusobno odgovorni da u određenom pogledu vode računa o dobrobiti svojih sapripadnika [...] [U]koliko ne želimo da dopustimo da se ovi ljudi izgladnjuju do smrti, nema drugog izbora do da cjelokupno društvo pojmimo takođe i kao sveobuhvatnu solidarnu zajednicu. / Da rezimiramo: može se reći da je u jednom društvu veoma prisutna kombinacija sva tri tipa zajednice, što se čak i povećava s razvojem modernog društva kao sveobuhvatnog sistema međusobne saradnje i međuzavisnosti. Moderna društva su stoga podložna zahtjevu distributivne pravde." (Ibid.)
    • "[M]oramo biti svjesni činjenice da distributivnoj pravdi ne podliježu sve stvari koje večina ljudi želi. Prije svega, generalno poželjna stvar može se smatrati društvenim dobrom samo ukoliko je ona rezultat društvene interakcije na koju može da ima uticaj društveni poredak [...] [Nadalje] zahtjev socijalne distributivne pravde mora biti ograničen na osnovna društvena dobra [...] Želio bih da predložim dva kriterijuma za identifikovanje osnovnih društvenih dobara. Prije svega, osnovno društveno dobro ne smije biti pod dominacijom drugog društvenog dobra za koje većina razumnih ljudi smatra da je važnije. Jedno društveno dobro je pod dominacijom drugog ako pravedna raspodela potonjeg spriječava namjernu raspodjelu ovog prvog [...] [D]ruštveno dobro je osnovno samo ako ne može biti zamjenjeno drugim (dominaciji nepodložnim) društvenim dobrom [...] [O]snovna društvena dobra će uključiti barem sljedećih pet pitanja: (1) opća prava pojedinaca, (2) individualne slobode, (3) politička prava, (4) društvene položaje i (5) ekonomske resurse." (Ibid.)
    • "Kada osnovni princip distributivne pravde, princip društvene jednakosti, primjenimo na osnovna društvena dobra koja suštinski raspodjeljuje institucionalni poredak modernog društva, dobijamo pet osnovnih zahtjeva socijalne pravde: pravnu jednakost, jednaku slobodu, demokratsko uređnje, jednaku mogućnost i ekonomsku jednakost." (Ibid.)
  • Pierre Collard
    • "Svugdje čujem uzvike: Smrt, smrt, smrti i osuditi, osuditi, osuditi. Ja bih htio da čujem: Pravda, pravda, pravda!"
  • Philip Pettit
    • "Pravda je ideal za društveni poredak koji je nametnut od države, legitimnost je ideal za to kako društveni poredak treba biti nametnut. To da je društveni poredak pravedan daje građanima poseban, sadržajno-nezavisan razlog za pokoravanje nametnutim zakonima. To što je društveni poredak legitiman - da ga država nameće legitimno - daje im poseban razlog da prihvate režim. Razlika između pokoravanja zakonima i prihvatanja režima dolazi do izražaja u slučaju gdje građani cijene da je nametnuti društveni poredak nepravedan na različite načine, ali ipak priznaju da je legitiman. Legitimnost zahtjeva od građana da se suprotstavljaju zakonima koje drže nepravednim, ukoliko zaista odluče da im se suprotstave, samo unutar sistema; zahtjeva od njih da istraže samo one puteve koje sistem ostavlja otvorenim, gdje ti putevi uključuju, u krajnjoj instanci, građansku neposlušnost." (Legitimacy and Justice in Republican Perspective)
  • Platon
    • "Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dužnostima prema državi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga imetka više prinosi, a nepravednik manje; kad se što dobiva, jedan ne dobiva ništa, a drugi mnogo. Ta, i onda kad i jedan i drugi kakvu javnu službu vrši, pravedniku, ako ništa drugo, kuća nazaduje radi zanemarivanja vlastitih privatnih poslova, a od države ne vuče nikakve koristi, jer mu to zabranjuje pravednost; tome se zamjerava svojti i znancima, kad im neće ništa pomoći protiv prava. Kod nepravednika je sve protivno od toga; mislim naime na takvog o kome upravo sada govorah: koji bi mogao steći velike prihode.
Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.
Za svaki pojedini takav zločin, kad se otkrije, krivac trpi kaznu i najveću sramotu; zločince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi, provalnicima, otimačima i lopovima. Ali kada tko državljanima otme imovinu i povrh toga njih same kao roblje sebi podloži, mjesto onih sramotnih imena, naziva se sretan i blažen ne samo od državljana, nego i stranaca koji za njega čuju da je činio nepravdu na veliko. Jer se ne napada nepravda zato što se čovjek boji da će je počiniti, nego što se boji da je mora trpjeti.
Tako je, Sokrate, nepravda, kad je kakva treba, jača, slobodnija i silnija od pravednosti, i kako u početku govorah, pravednost je korist jačega, a nepravednost je vlastiti probitak i korist." (Država)

R[uredi]

  • Richard Arneson
    • "Glavna briga distributivne pravde jeste da kompenzira pojedince za nesreću. Neki ljudi su blagoslovljeni dobrom srećom, neki su prokleti lošom srećom, i odgovornost je društva - svih nas kolektivno - da izmjenimo raspodjelu dobara i zala koja nastaju iz zbrke lutrija koje sačinjavaju ljudski život kakvog ga znamo... Distributivna pravda stipulira da sretni trebaju prenijeti nešto ili sve od njihovih dobitaka koji se mogu pripisati sreći na unesrećene." (Ralws, Responsibility and Distributive Justice)

S[uredi]

  • Sándor Petőfi
    • "Možete li očekivati pravednost prema sebi, kada niste pravedni prema drugima."
  • Sofoklo
    • "Ta ne proglasi meni valjda ovo Zeus
Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova,
Ovakvih zakona ti ljudima postavi;
Nit' tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak,
Te ti ko smrtnik dići bi se mogao
Nad božje, nepisane stalne zakone.
Od danas nijesu ni od jučer, od vijeka
Pa dovijek živu, niko ne zna, otkad se
Pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh
Od bogova da trpim, volje s' čovjeka
pobojav ma kod." (Antigona)
  • Spartak
    • "Nema pravde.Barem ne na ovom svijetu."

T[uredi]

  • Thomas Hobbes
    • "Izvan državnih zajednica stalno vlada rat svakoga protiv svakoga. Iz ovoga se vidi da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja bi ih sve držala u zajedničkom strahu, nalaze u stanju koja se zove rat, i to u ratu svakoga protiv svakoga (...). U takvom ratu ništa nije nepravedno. U tom ratu svakoga protiv svakoga ništa ne može biti nepravedno. Pojmovima pravog i krivog, pravde i nepravde, ovde nema mjesta. Gdje nema zajedničke vlasti - nema zakona, a gdje nema zakona - nema ni pravde. U ratu su sila i prevara dvije glavne vrline. (...) Strasti, koje navode ljude na mir. Strasti, koje čine ljude sklonim miru, jesu strah od smrti, želja za stvarima koje su potrebne za udoban život i nada da će ih pribaviti svojom radinošću. A razum predlaže pogodna načela za mir na temelju kojih se ljudi mogu pridobiti za sporazum. To su ona načela koja se inače nazivaju „Prirodnim Zakonima.“" (Levijatan)
    • "[Z]akoni su pravila o pravednom i nepravednom, ništa se ne može smatrati nepravednim što nije protivno nekom zakonu." (Ibid.)
  • Thomas Nagel
    • "Svako možda ima pravo da živi u pravednom društvu, ali nemamo obavezu da živimo u pravednom društvu sa svakim. Pravo na pravdu jeste pravo da društvo u kojem neko živi bude pravedno upravljano. Bilo koji zahtjevi koje to stvara protiv drugih društava i njihovih članova su posve sekundarni onima koje stvaraju protiv svojih sugrađana." (The Problem of Global Justice, 2005.)
    • "Pravda uobičajeno shvaćena zahtijeva više od humanitarne pomoći onima u očajničkoj potrebi, i nepravda može postojati bez da je iko na rubu gladovanja. (Ibid.)
    • "Pravda nije tek težnja za zajedničkim ciljevima nejednakih strana čiji je samointeres omekšan milosrđem. Pravda, u političkoj koncepciji, zahtijeva kolektivno nametnuti društveni okvir, usvojen u ime svih onih kojima se njime vlada, i koji teži da se prihvati njegov autoritet čak i kada se oni ne slažu sa suštinom njegovih odluka. / Pravda se primjenjuje, drugim riječima, samo na formu organizacije koja tvrdi da ima politički legitimitet i pravo da nametne odluke silom, a ne na dobrovoljna udruženja ili ugovore između nezavisnih stranaka koje su zabrinute da promoviraju njihove zajedničke interese. Vjerujem da je ovo tačno čak i ako su prirodni podsticaji da se pridruži takvim udruženjima, i cijena izlaza iz njih, naročiti, kao što je istina za neke međunarodne organizacije i sporazume. Postoji razlika između dobrovoljnog udruženja, koliko god snažno motiviranog, i prinudno nametnutog kolektivnog autoriteta." (Ibid.)
    • "Možemo započeti sa primjedbom da čak i po političkoj koncepciji neki uslovi pravde ne zavise od asocijativnih obaveza. Zaštita, pod suverenom vlašću, negativnih prava kao što su tjelesna nepovredivost, sloboda izražavaja, i sloboda vjeroispovijesti, moralno je nemisteriozna. Ta prava, ako postoje, postavljaju univerzalna i pretpolitička ograničenja legitimnom korištenju moći, nezavisno od posebnih formi udruživanja. Pogrešno je za bilo kojeg pojedinca ili grupu da negira takva prava bilo kojem drugom pojedincu ili grupi, i ne odričemo ih se kao uslove članstva u političkoj zajednici, čak i ako su granice njihovog korištenja i načini zaštite kroz pravo određeni politički u svijetlu posebnih okolnosti svakog društva. / Socioekonomska pravda je drugačija. Po političkoj koncepciji ona je potpuno asocijativna. Ona zavisi od pozitivnih prava koje nemamo protiv drugih osoba ili grupa, prava koja nastaju samo zato jer smo udruženi zajedno sa određenim drugima u političko društvo pod snažnom centraliziranom kontrolom. Samo iz takvog sistema, i od naših sučlanova kroz njegove institucije, možemo zahtijevati pravo na demokratiju, jednako građanstvo, nediskriminaciju, jednakost mogućnosti, i poboljšanje kroz javne politike nepravične raspodjele društvenih i ekonomskih dobara [...] Najtemeljnija prava i obaveze su univerzalne, i ne zavise od specifičnih institucionalnih odnosa među ljudima. Samo povećani zahtjevi jednakog postupanja utjelovljeni u principima pravde, uključujući političku jednakost, jednakost mogućnosti, i raspodjelnu pradu, zavisni su na taj način." (Ibid.)
    • "Bez omogućavajućeg uslova suvereniteta u dodjeljivanju stabinosti pravednim institucijama, pojedinci koliko god bili moralno motivirani mogu pribjeći tek pukoj težnji za pravdom koja nema praktični izraz, osim voljnosti da se podržavaju pravedne institucije kada postanu moguće." (Ibid.)

U[uredi]

  • Ulpijan
    • "Pravednost je stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada." (Iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi)

V[uredi]

  • Victor Hugo
    • "Nije teško biti dobar, teško je biti pravedan."
    • "Prava pravda je savjest."
Đemovi to su nužni - uzda i am
Za jogunastog ata - al' mi, eto,
Sve zakone te, na žalost našu,
Devetnaest već ljeta puštamo
Da čame kao neki lav matori
Što manuo se lova i samo drijema
U jami svojoj!... Kao što očevi
Nježnoga srca dohvate brezov prut
Samo da djecu zaplaše - nipošto
Da ih istuku - te prut vremenom
Postane više predmet poruge
Nego dječijeg straha - tako su i ovi
Zakoni naši što ne kažnjavaju
Zamrli davno, te drskost za nos
Pravdu nam vuče, a svijet ne zna više
Za uljudnost!" (Mjera za mjeru)
    • "Vojvodo svijetli,
pravdu, pravdu tražim!
Za učinjene usluge kad svojim
Grudima tebe zaklanjah u ratu
I ljute rane primah mjesto tebe;
Za krv svu što je prolih za te ja,
Pravdu mi sada daj i obezbijedi!" (Komedija pometnji)
    • Gracijano: "O, proklet da si, najgnusniji psu!
Tužiti valja pravdu što si živ." (Mletački trgovac, IV,i)
    • Šajlok: "Ja tu za pravdu stojim." (Mletački trgovac, IV,i)
    • Porcija: "Pa vlast zemaljska najviše božanskoj
Naliči moći kada milosrđe
Začini pravdu. Zato, Jevreju,
Mada pravicu zahtijevaš, ti nemoj
Smeteti s uma da od nas nijedan
Putanjom pravde spada vid'o ne bi;
Za mislost svi mi molimo, pa valja
Ta molba svima nauk da nam bude
Da djela milosrđa vršimo." (Mletački trgovac, IV,i)

W[uredi]

  • Wes Morriston
    • "Zašto su ljubav i pravednost i velikodušnost i vjernost dobri? Šta je to u dubini stvarnosti što ih čini dobrim? Moj vlastiti preferirani odgovor je: ništa dalje. Ako želite, možete reći da su oni konačni standard dobrote. Šta je to što njih čini standardom? Ništa dalje. Posjedovanje samih tih karakteristika je dobro po sebi. Tačka. Da li postoji problem s ovim? Postoji li neki razlog da se insistira, tražeći "dublje" odgovore koje samo teizam može da ponudi? / Jasno je da ne postoji. Nije bitno koju priču pričate o ontološkom temelju moralne vrijednosti, morate u nekom trenutku doći do sopstvene tačke. Ako kažete da je ljubav nužno dobra jer Bog nužno postoji i voli, te budući da je božija moralna priroda konačni standard dobrote, onda možemo pitati šta je to što čini božiju moralnu prirodu konačnim standardom. Ne bi bilo mudro odgovoriti: "Jer ona uključuje ljubav i pravdu i ostalo", jer bi nas to ograničilo na mali i sasvim neprosvijetljeni krug "objašnjenja". U nekom trenutku, prosto ćete stisnuti i reći: "Jednostavno je tako"." (God and the Ontological Nature of Morality)
  • Will Kymlicka
    • "Vjerujem da, u razvoju teorije pravde, trebamo tretirati pristup svojoj kulturi kao nešto za što možemo očekivati da će ljudi željeti, šta god bila njihova pojedinačna koncepcija dobra. Napuštanje svoje kulture, iako moguće, najbolje je vidjeti kao odricanje od nečega na što neko ima pravo. To je tvrdnja, ne o ograničenjima ljudske mogućnosti, već o razumnim očekivanjima." (Multikulturalno građanstvo)

Poslovice[uredi]

  • Latinske poslovice
    • "Novac ruši i gradi, čini sve što hoće. I pravog i pravdu s razlogom ubija."

Također pogledajte[uredi]

Wikipedia
Wikipedia na bosanskom jeziku ima članak pod nazivom: