Na Drini ćuprija

Izvor: Wikicitati

Na Drini ćuprija
Autor
Ivo Andrić
Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, oko 1890.
Originalni naziv
Na Drini ćuprija
Datum izdavanja
1945.

• "Već je šesta godina prošla od posljednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lahak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške djece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali djecu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odijevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izbjegnu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu djecu, sjekući im po jedan prst na ruci.

Izabrani dječaci otpremani su na malim bosanskim konjima u dugoj povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljen je po jedan dječak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, posljednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomjerno klatili i škripali, virila su svježa i preplašena lica ugrabljenih dječaka. Neki su mirno gledali, preko konjiskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vrijeme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.

Na izvjesnom odstojanju od posljednjeg konja u ovom neobičnom karavanu, išli su raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove djece, koja se odvode zauvijek da u tuđem svijetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju vjeru, svoj kraj i svoje porijeklo, provedu život u janjičarskim odama, ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dječaka. Kad bi se suviše približile, agine suharije bi ih rastjerivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbježale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo poslije opet skupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu djeteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gdje staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapijevale su i naricale kao za pokojnikom , druge su raspamećene jaukale, ... obnevidjele od plača nalijetale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: "Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?" Neke su pokušavale da razgovijetno dozovu svoga dječaka i da mu daju nešto od sebe koliko može da stane u dvije riječi, neku posljednju preporuku ili opomenu za put.

- Rade, sine, nemoj majke zaboravit'...

- Ilija! Ilija! Ilija! - vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htjela da djetetu usiječe u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvijek biti oduzeto.

Ali put je dug, zemlja tvrda, tijelo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo po malo te žene su zaostajale i zamorene pješačenjem, gonjene udarcima, jedna prije druga poslije, napuštale bezizgledan napor. Ovdje, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sjede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosjetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali rijeke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dijete koje im gine iz očiju."

• "U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je vidio kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe brzo i prosječe to ispupčeno mjesto unakrst. Blijeda krv poteče najprije oskudno pa sve jače. Još dva-tri udarca, lahka i oprezna, i na presječenom mjestu stade da izbija gvožđem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nabijen na kolac kao jagnje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Merdžan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama na daskama. Dvojica Cigana okrenuše ukočeno tijelo na leđa i stadoše da mu vezuju noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Merdžan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je došlo odjednom podadulo, šire i veće. Oči su bile široko otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iz njih su bijelasali stisnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića čovjek nije mogao da vlada; stoga je lice izgledalo kao maska. A srce je bilo muklo i pluća radila kratkim i ubrzanim dahom. Dvojica Cigana stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze, da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji, debeli dio koca među one dvije grede i ukovaše sve velikim ekserima, zatim pozadi, u istoj visini, podupriješe kratkom žiokom koju takođe prikovaše i za kolac i za gredu od skela."

• "Jer oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili natjerani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorištavani, lahko služe razumom i bezumljem, jer su to samo dvije razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačitelja."

• "U toj velikoj i čudnoj borbi koja se u ovoj Bosni stoljećima vodila između dvije vjere, a pod vidom vjera za zemlju i vlast i svoje sopstveno shvatanje života i uređenje svijeta, protivnici su otimali jedan drugom ne samo žene, konje i oružje, nego i pjesme."

• "Nesreća nesretnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene postanu, za trenutak, dostižne i lahke, ili bar tako izgledaju, a kad se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posljedicama koje to ima po one koji za njima posegnu."

• "... na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni veličine bez zavisti, kao što nema ni najmanjeg predmeta bez sjenke."

Djela Ive Andrića
Ex Ponto | Gospođica | Jelena, žena koje nema | Mustafa Madžar | Na Drini ćuprija | Omerpaša Latas | Prokleta avlija | Travnička hronika | Za logorovanja | Znakovi pored puta