Liberalizam, konstitucionalizam, i demokratija

Liberalizam, konstitucionalizam, i demokratija
Autor
Russell Hardin
spis političke teorije
Originalni naziv
Liberalism, Constitutionalism, and Democracy
Datum izdavanja
1999.

• "[L]iberalizam, konstitucionalizam, i demokratija, kao i, naročito, liberalna konstitucionalna demokratija, funkcionisat će, kada to zaista i jeste slučaj, jer služe međusobnoj koristi politički učinkovitih grupa u društvu koordinirajući te grupe na političkom i, možda, ekonomskom poretku. U nekim društvima oni ne funkcioništu, i možda se ne može ni očekivati da funkcionišu, u ovom smislu. Sporedna, ali možda jednako važna tvrdnja, jeste da ustavne političke institucije i demokratske procedure općenito zahtijevaju ne toliko aktivnu podršku koliko puki pristanak da bi preživjele i funkcionisale. Ovo su eksplanatorne tvrdnje, ne normativne. Ali one imaju relevantnost za normativne tvrdnje ako uzimamo za ozbiljno neki tip Kantovog diktuma da "treba pretpostavlja može"."

• "Ustav i njegova vladavina ne zahtijevaju univerzalnu podršku, oni zahtijevaju samo virtuelno univerzalni pristanak. Ako dovoljno pristane, drugi će biti primorani i vlada će preživjeti."

• "Postoje barem tri značajna načina na koje je ustav temeljno različit od ugovora [...] Prvo, strateške strukture modalnih interakcija kojima upravljaju ugovori i ustavi su različite. Ugovor tipično rješava neposrednu interakciju zatvorenikove dileme (uobičajeno, razmjena između dvije strane); ustav tipično rješava neposrednu koordinacijsku interakciju (stvaranje određenog skupa i forme vladinih institucija). Drugo, ustav ima značajno manji element sporazuma iza njega nego što ga ima ugovor. Ovaj problem je potakao nevjerovatno zatupljujuću i neprosvjetljujuću literaturu o prešutnom pristanku, hipotetičkim pristanku, pretpostavljenom pristanku, i tako dalje. U praksi, pristanak je važniji od sporazuma za funkcionisanje ustava, dok je sporazum ključan da bi ugovorne dužnosti imale smisla. Treće, i konačno, izvori podrške za ugovor i za ustav radikalno se razlikuju. Ugovor je općenito podržan vanjskim sankcijama; ustav se podržava zadanim uslovima, teškoćom ponovne koordinacije po alternativnom aranžmanu. Ustav, ako bi trebao raditi na uspostavljanju i održavanju društvenog poretka, mora biti samo-provodljiv."

• "Da bi nastao i bio učinkovit, ustav ne zahtijeva univerzalni ili čak širokorasprostranjeni sporazum [...] U mnogo konteksta ustav ne zahtijeva čak ni većinsku podršku, on tek zahtijeva odsustvo dovoljne opozicije."

• "[N]akon što smo se dogovorili o ustavnom aranžmanu, nije vjerovatno da će biti u bilo čijem interesu da pokuša ne držati se sporazuma i biti na grbači drugog. Život sa sporazumom će više pogodovati našim interesima. I ovo je općenito istinito ne zato što ćemo biti primorani da ga se držimo ako odlučimo da to ne učinimo, već zato što općenito ne možemo učiniti bolje nego da se povinujemo. Da bi postigli više morali bi povući dovoljno drugih sa nama da bi uspostavili alternativu, i to će tipično biti previše skupo da bi bilo vrijedno pokušaja. Stoga, naš ustavni aranžman je samo-provodiv i nije predmet problema života na grbači drugih."

• "Jer je suočena sa značajnim ograničenjima za svoju funkcionalnost, demokratija nije lijek za politiku. Ona radi samo na marginama velikih pitanja. Nekoliko velikih pitanja s kojima demokratija može živjeti su ona o kojima postoji široki konsenzus [...] U spornim pitanjima demokratija može raditi samo uz pozadinu grube koordinacije o poretku. Bez te suštinske prethodne koordinacije, demokratija je pogažena ili nerelevantna. Čak i kada je postignuta gruba koordinacija o poretku, ako su u pitanju precizne teorijske tvrdnje, demokratija radi samo u smislu da postiže rezultat - ali ne u smislu da dolazi do ispravnog rezultata. Često, zaista, demokrata bi želio da se odluke donesu nedemokratski."