Dostojanstvo zakonodavstva

Dostojanstvo zakonodavstva
Autor
Jeremy Waldron
spis političke teorije
Originalni naziv
The Dignity of Legislation
Datum izdavanja
1999.

• "Pokušat ću povratiti i naglasiti način razmišljanja o zakonodavstvu koje ga predstavlja kao dostojanstven način vladanja i poštovan izvor prava. Želim da vidimo proces zakonodavstva - u njegovom najboljem svijetlu - kao nešto poput ovoga: predstavnici zajednice sastaju se za svečano i izričito rješavanje zajedničkih planova i mjera koje mogu stajati u ime svih njih, i to čine na način koji otvoreno priznaje i poštuje (radije nego sakriva) neizbježne razlike mišljenja i principa među njima."

• "[Š]ta je uključeno u našu jurisprudencijsku nelagodu o zakonodavstvu. Zakonodavstvo nije samo deliberativno, administrativno, ili političko: ono je, više od svega, u savremenom svijetu, proizvod skupštine - mnogih, svjetine, rulje (ili njihovih predstavnika). Sudije stoje iznad nas u njihovoj usamljenoj veličanstvenosti, sa njihovim knjigama, njihovim znanjem, i njihovom izolacijom od uslova uobičajenog života. Ako nisu sami na katedri, okruženi su malim brojem povjerljivih osoba sličnih distinkcija, s kojima mogu kultivirati odnose kolegijalnosti, učenosti, i isključive vrline. U odnosu prema tome parlament je mnogo puta veće razuzdano tijelo - možda i do sto puta veće. Da parafraziramo Blackstonea, dugi period obrazovanja je potreban da bi se postalo sudijom; ali svaki član rulje poslan od birača u Westminster misli da je rođeni zakonodavac. Ima ih toliko da jedan jedva da čuje svoje razmišljanje. Kako to može biti dostojanstven način stvaranja ili promjene prava?"

• "Ima nas mnogo, i mi se neslažemo o pravdi. Kako razmišljamo o takvom neslaganju će odrediti kako razmišljamo o politici. A budući da je pravo izdanak politike, način na koji mislimo o neslaganju odredit će u određenoj mjeri kako mislimo o pozitivnom pravu."

• "Ja mogu razmišljati politički kao pristaša određene koncepcije pravde koja se beskompromisno bori sa svojim protivnicima. Ali ne mogu razmišljati odgovorno o institucijama ako mojim razmišljanjem u potpunosti dominira moje suštinsko političko uvjerenje. Da bi razmišljao o institucijama i politici, ja moram barem dijelom vremena biti voljan da gledam čak i na svoja uvjerenja o pravdi - koliko god ih držim istinitim i važnim - kao tek jedan skup uvjerenja među drugima u društvu, te da uputim na relativno neutralan način pitanje o tome šta mi kao društvo trebamo učiniti povodom činjenica da se ljudi poput mene ne slažu sa drugima u društvu o pitanjima o kojima mi trebamo zajedničko stanovište. To je logika zakonodavstva. S tom logikom nije lako živjeti, jer pretpostavlja da će neko biti dio, ili, u najmanju ruku, da će nečije ime biti povezano sa dijeljenjem i provođenjem pogleda o pravdi s kojim se neko ne slaže."

• "[M]etoda večinskog odlučivanja pokušava da svakom pojedinačnom gledištu da najveću moguću težinu [...] kompatibilnu sa jednakom težinom za gledišta svakog drugog. Ono čini gledišta pojedinca minimalno odlučujućim, u smislu da ukoliko član Mx misli da mi trebamo učiniti X, a ni jedan drugi član grupe nema gledište, onda je X ono što trebamo učiniti. Ali ne samo to, metoda večinskog odlučivanja pridaje maksimalnu odlučnost svakom članu, uz jedino ograničenje jednakosti. U tom smislu, večinsko odlučivanje predstavlja se kao pravičan metod odlučivanja [...]"

• "Vjerovatnost ustrajnog neslaganja mora se smatrati [...] kao jedan od elementarnih uslova savremene politike [...] [N]eslaganje između građana o tome šta treba da učine, kao političko tijelo, jeste okolnost politike. To, naravno, nije sve što čini okolnosti politike: postoji i uočena potreba da se djeluje zajednički, čak i ako se ne slažemo o tome šta da činimo. Poput oskudice i ograničenog altruizma u slučaju pravde, okolnosti politike su povezan par: neslaganje ne bi bilo važno da ljudi ne preferiraju zajedničku odluku; a potreba za zajedničkom odlukom ne bi stvarala politiku kakvu je poznajemo da barem ne postoji potencijal za neslaganje o tome šta treba da bude zajednička odluka. Po ovom objašnjenju, zamišljajući da nema postojanosti neslaganja jeste poput zamišljanja da nema oskudice u objašnjenju distributivne pravde. Naravno, u filozofiji ne postoji ništa loše sa stvaranjem određenih idejalnih pretpostavki: ali šta god drugo zamislimo da ne postoji u političkoj filozofiji, mi ne trebamo zamišljati da ne postoji činjenica da živimo i djelujemo pored mnogih sa kojima postoji malo vjerovatnoće da ćemo dijeliti naše gledište o pravdi, subjektivnim pravima ili političkoj moralnosti."

• "Ali potreba zajedničkog stanovišta neće učiniti da činjenica neslaganja ispari. Nasuprot to znači da naš zajednički osnov za djelovanje u pitanjima pravde mora biti skovan u vatri našeg neslaganja, a ne da počiva na pretpostavci hladnog konsenzusa koji postoji samo kao ideal."

• "[D]ostojanstvo zakonodavstva, temelj njegovog autoriteta, i njegov zahtjev da ga poštujemo, dosta toga duguje tipu dostignuća kakvo ono jeste. Naše poštovanje za zakonodavstvo jeste djelimično danak koji trebamo platiti dostignuću usklađenog, kooperativnog, koordiniranog ili kolektivog djelovanja u okolnostima savremenog života."

• "Večinsko odlučivanje nije samo učinkovita procedura odlučivanja, već i jedna koja je poštovana. Ona poštuje pojedince na dva načina. Prvo, ona poštuje i uzima za ozbiljno stvarnost njihovih razlika u mišljenju o pravdi i zajedničkom dobru. Večinsko odlučivanje ne zahtijeva da se ičije mišljenje potcijeni ili ušutka zbog imaginarnog značaja konsenzusa. U zasluživanju naše podrške i poštovanja kao procedure odlučivanja, ne zahtijeva ni od koga od nas da se pretvaramo da postoji konsenzus tamo gdje ga nema, samo zašto što mislimo da ga treba da bude - zato što je bilo kakav konsenzus bolji od nikakvog, ili zato što stanovište koje se nekima od nas čini ispravnim čini nam se tako samorazumljivo tačnim da ne možemo zamisliti kako bilo ko drugi može smatrati suprotno [...][Drugo], [u]pravo zato što se ne slažemo oko toga šta se ima smatrati učinkom koji bi suštinski poštivao učesnike, mi trebamo proceduru odlučivanja; u ovom kontekstu, preklapanje suštine u proceduru nužno će privilegovati jedno kontroverzno gledište o tome šta poštovanje pretpostavlja i stoga neće uspjeti u poštivanju drugih. Stoga, u okolnostima politike, sve s čim se može raditi jeste "neuvjerljivo usko razumijevanje" jednakog poštovanja; i nadam se da sam uvjerio čitaoca da je večinsko odlučivanje jedina procedura odlučivanja konzistentna sa jednakim poštovanjem u ovom nužno osiromašenom smislu."